Ivan Lovrenović

U spomen na Franjin susret sa sultanom 1219.
i Zvizdovićev 1463.
i Markušićev s maršalom Titom 1949.

Organizator ovoga skupa[1] ponudio mi je temu s naslovom Doprinos franjevaca u međureligijskom dijalogu u Bosni i Hercegovini, što bi podrazumijevalo opisati kakvo je stanje danas u području međureligijskoga dijaloga i pobrojati barem neke aktivnosti franjevaca na tom području. Naslov se odnosi na cjelinu, dakle na Bosnu i Hercegovinu, a time i na franjevce obiju provincija, dakle i na bosanske i hercegovačke. Učinilo mi se, međutim, opravdanim da pred ovaj važni skup hrvatskih pastoralnih radnika iz Zapadne Europe ponudim razmišljanje o povijesnim i teološkim razlozima na kojima počiva ili bi trebala počivati obveza i opredijeljenost bosanskih franjevaca za međureligijski dijalog i to ponajprije s muslimanima[2], time više jer je odnos kršćana i muslimana jedno od gorućih pitanja našega vremena.

Čini mi se zatim da bi puko nabrajanje fratarskih djela iz međureligijskog područja moglo biti nepotpuno i selektivno, pogotovo s obzirom na hercegovačke franjevce čiji rad na međureligijskom dijalogu ne poznajem, a i nabrajanje međureligijskih akcija bosanskih franjevaca – susreti studenata teologije, simpoziji teologa, knjige koje su zajednički uređivali profesori Franjevačke teologije i Fakulteta islamskih nauka, zajednički medijski rad, karitativna djela, aktivnosti međureligijskoga zbora Pontanima, molitveni susreti Dan Asiza – moglo bi statistikom biti suhoparna samohvala.

U svakom slučaju smatram korisnim da pred uvaženim skupom pastoralnih radnika obrazložim nužnost međureligijskoga dijaloga iz perspektive bosanskih franjevaca, a što ne isključuje hercegovačke franjevce ni dijecezanski dio mjesne Crkve, jer smo tijesno vezani istom mjesnom Crkvom, istim narodom i domovinom, i što, s druge strane, ne može biti bez posljedica za pastoralno djelovanje i vas, misionara, budući da velik dio i vas i vaših vjernika po hrvatskim katoličkim misijama Europe dolazi iz Bosne i Hercegovine. Radi se, dakle, o istom narodu kojeg su prije njihova odlaska, prisilnog ili dobrovoljnog, dobrim dijelom pastorizirali i bosanski franjevci, te je po povijesnoj uvjetovanosti, i kada se to zaobilazi, zaboravlja ili niječe, njihova religioznost franjevačka.

Franjevačka Bosna i svijet u promjenama

Na rođenju/krštenju roditelji daju svojoj djeci imena s nakanom da ta imena nešto znače, i za njih, a i za njihovu djecu. Nerijetko tim imenima ljudi pridaju i neka druga imena ili pridjeve označujući njima osnovnu karakteristiku imenovanoga. Nekomu se, recimo, pridaje ime ili pridjev po mjestu rođenja i podrijetlu. Isus i njegovi učenici nazivani su Galilejcima, po pokrajini podrijetla. Isus je prikovan na križ s imenom svoga zavičaja, Nazarećanin. Nekoga se preimenuje po nekoj drugoj oznaci kojom se želi naglasiti njegova temeljna odrednica: po vjeri, naciji, poslu koji obavlja (npr. za nekoga se kaže da je kršćanin, katolik, Hrvat ili da je drvodjeljin sin, učiteljeva kći ili uredski čovjek ili majstor…). I sami sebi, iz stvarne potrebe ili iz kompleksa ili iz taštine, ljudi si znaju pridijevati imena i nadimke.

Stoljećima se ne samo vode rasprave, nego biju bitke i ratovi komu pripada Bosna i Hercegovina. I reći će se s pravom da je i hrvatska, a po povijesnoj uvjetovanosti nacionalno-konfesionalne simbioze, onda i katolička te kulturološki i europska. Katolici ove zemlje sudbinski su vezani za franjevce, odnosno za svetoga Franju Asiškoga. Stoga, iz kršćanske-katoličke perspektive, pa i šire, ova je zemlja, povijesno gledano, kršćanska, katolička i franjevačka. Dostatno je zaviriti u sačuvane crkvene (dakle franjevačke) nekrologije pa će se vidjeti koliko je franjevačka.[3] Nije beznačajan podatak da je bosanska franjevačka zajednica, prije vikarija[4], a od početka 16. stoljeća nazvana Bosna Srebrena, najstarija bosanska, kršćanska, katolička a time i europska institucija u ovoj zemlji.

Dakle, osim Italije i Franjine rodne Umbrije, za franjevce postoje još dvije važne naoko male zemlje: Palestina/Izrael, Isusova zemlja, te Bosna i Hercegovina. U tim su dvjema zemljama, kao nigdje drugdje u svijetu, na začuđujući način – u miroljubivosti i dijalogu – franjevci u kontinuitetu prisutni od samih početaka svoga nastanka. U njima su ostajali sa svojim pukom i kad im vremena ni okolnosti nisu išli na ruku, kada su mnogi odlazili, i kada na vlasti nije bila, kako se to ne samo kaže nego i nastoji učiniti, „njihova“ – katolička vlast. Za bosanske franjevce Bosna je posebno „sveta“ zemlja, jer dok su u Svetu Zemlju redovito dolazili franjevci (misionari) iz drugih krajeva svijeta da čuvaju „sveta mjesta“, bosanski su franjevci zarana, još od srednjega vijeka, preko sedam stoljeća, sastavni dio svoga autohtonog puka, domaći ljudi.

Isticanje ove povijesne posebnosti Bosne i bosanskih franjevaca nije traženje nikakvih zasluga ni moralnih kvalifikacija, nikakav pasivizirajući privilegij da se itko ugnijezdi u već znano i naslijeđeno, nego pretpostavka za razumijevanje, jer ako se to niječe ili priznaje onako usput, da se otkloni napor djelovanja koje iz toga znanja proizlazi, onda će i dalje vladati nesporazumi pa i teška sporenja, čemu smo svjedoci zadnjih desetljeća. Nema, naime, područja i tema koja su među Hrvatima toliko podložna neutemeljenim kontroverzama i isključivim interpretacijama kao što su Bosna, bosanski Hrvati i bosanski franjevci.

Ako to imamo u vidu, onda je ispravno ovaj skup u Sarajevu, kojeg mnogi i s pravom ali i površno nazivaju „europskim Jeruzalemom“, shvatiti jedinstvenom prilikom da se u duhu evanđeoskoga dijaloga, kao učenici Isusa Krista, poslanici u ostvarenju Božjega kraljevstva i služitelji svetih tajni, susretnemo slično prvom jeruzalemskom saboru učenika; da se na ovom skupu iznova susretnemo i upoznamo s bosanskim franjevcima i njihovim postojanjem iz kojega proizlazi i njihov mirotvorni rad i međureligijski dijalog, te da jedni drugima reknemo u lice što mislimo; da „istinujemo u ljubavi“ (usp. Ef 4,15) za dobrobit mjesnih Crkava gdje služimo i na spasenje svojih vjernika, svoga naroda kojem smo ponajprije poslani, u odgovornosti za društvo, državu i svijet u kojem djelujemo.

U protivnom sličit ćemo Isusovim učenicima koji sve do Isusova poraza na križu i neočekivanoga uskrsnuća, čak kroz tri godine poučavanja, nisu razumjeli njegove riječi, tolike usporedbe i djela o Božjem kraljevstvu. I mi ćemo se uplesti u političke i nacionalističke mesijanizme, u onu tako svim ljudima svojstvenu jagmu za najveća i prva mjesta u zemaljskim kraljevstvima. Nastavit ćemo prema tako ljudskoj navadi trošiti energiju i gnjeviti se oko vlasti i političke religije, dok Isus govori o svome putu odbacivanja, osude i poraza, i dok i nas, kao i svoje prve učenike, poziva da se ostavimo pitanja vladanja nad drugima te da se napokon počnemo mjeriti po kriteriju služenja onima kojima smo poslani.

Niti smo mi niti je ova zemlja neki izolirani entitet, nego dio širega svijeta, zvali ga Balkan, jugoistok Europe, granične zemlje susretišta naroda, religija i kulturā. Zato je za naš pogled na ovu zemlju uvijek važan i pogled na širi horizont, europski i globalni. Mislim da nećemo pogriješiti ako kažemo da je naše stoljeće, uz stalne ratove, progone i izbjeglice, ekonomske i političke migracije, religijski opečaćeno. I kako stvari stoje religija i religije igraju, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego u svijetu uopće važnu ulogu: kao identifikacijski, integrirajući faktor pojedincima i zajednicama, a time i kao razlikovni znak i kamen spoticanja i podjela u svijetu koji se s jedne strane nezaustavljivo globalizira, a s druge partikularizira i lokalizira.

Već je padom Berlinskoga zida (1989.) i propašću komunističkih režima koji su ateizam imali za državnu ideologiju postalo razvidno da dolazi doba religije, religijā, religijskih pokreta i religijskoga i svjetonazorskoga pluralizma. Tim više što se suvremeni identiteti, i ovi naši u Bosni i Hercegovini, a unutar njih posebno politika sve više religijski legitimiraju.[5] I oni krajnje protuvjerski, bezbožni (ateistički) čini unutar vjere, kao što su ubijanja nedužnih, progoni, etnička čišćenja, terorizam i samoubilačke akcije oblače se u ruho „svetoga“ i pokrivaju Božjim imenom. Štoviše, u Europi se nekada „ateizirani“ krajevi radikaliziraju pod egidom ne kršćanske vjere nego kršćanstva shvaćenog kao kulturološki identitet („kršćanluk“ – S. Kušar). I nije stvar samo dijelova nekadašnje Istočne Njemačke, Orbanove Mađarske, nego i dominantna ruska politika, iznikla na antifašizmu i internacionalizmu, podržava u Europi i svijetu one oblike „kršćanskog“ desničarenja protiv kojih se prije borila i okitila vijencem pobjede.

Sve ovo govori o važnosti vjere, neotklonjivosti religije, kao i o nezamjenjivoj ulozi svećenika, duhovnika i teologa za naše vrijeme, bez sumnje većoj nego u prijašnja vremena. Pogotovo u Bosni i Hercegovini u kojoj se susreću i prelamaju različiti svjetovi, kulture i religije. No, iako vremena djeluju naklonjena religiji, te iako, barem u zapadnom svijetu a i u nas, Crkva i svećenici žive u većoj sigurnosti (pogotovo materijalnoj) nego prije, njihov utjecaj iz vjere se uvelike smanjio. Nije neispravno ustvrditi da su upravo u vremenima samorazumljive religioznosti potrebni ljudi vjere, svećenici, teolozi koji će – oslonjeni na Sveto pismo, na zdravu tradiciju, vjerni dakle svome pozivu – svjedočiti i posredovati razboritu vjeru, dijalog i uvažavanja drugih, a ne nasilje iz vjere i političku religiju koja trenutno buja i u nas i po svijetu, jer mnogim suvremenim ljudima vjera/religija nije izvor životnoga smisla nego i uzrok bolesti, oružje razdora i mržnje, maska isključivosti i ratova.

Ako se s globalnoga područja spustimo na ovo naše lokalno, u Bosnu i Hercegovinu, među bosanske franjevce i potražimo povijesno-teološko utemeljenje njihova međureligijskoga dijaloga, onda ćemo odmah doći do zaključka da ono proizlazi iz samoga smisla njihova postojanja u ovoj zemlji, po onoj staroj tomističkoj maksimi: agitur seqitur esse. Odatle je važno makar sažeto navesti na čemu počiva današnje bosansko franjevaštvo, što je njegov kontrapunkt ili cantus firmus u svim povijesnim mijenama.

Iz duge tradicije svjetskog franjevaštva i iskustva provincije Bosne Srebrene navest ćemo neke događaje i franjevce protagoniste čiji život i djelovanje stoje na velikim prekretnicama povijesti kao utemeljenje i putokaz i za naše današnje djelovanje. Pritom uvažavamo njihov kontekst, dakle neponovljivost prošlosti i nemogućnost da se prijašnji modeli, bez ostatka, prihvate u praksi danas. Navodimo ih, međutim, jer smatramo da pamćenje prošlosti određuje naš religijski i etnički identitet, a zaborav i falsificiranje prošlosti stvara identitetske traume, međureligijske i međuetničke ali i unutarreligijske i unutaretničke konflikte.

Bit će zapravo riječi o onome što mnogi već znaju. No, ovdje bi vrijedilo da se iznova, mirne glave, s intelektualnim poštenjem i otvorenim povjerenjem još jednom podsjetimo na ono što se čini osnovnim za razumijevanje bosanskoga franjevaštva. Kad se ovo kaže, onda se ukazuje na činjenicu da u podnožju stoji iskustvo da se ova zemlja u cjelini, a onda i u svojoj višeetničkoj i višekonfesionalnoj kompozitnosti ne samo slabo poznaje, već se poluznanje plasira kao sigurno znanje iz čega onda proizlaze kriva tumačenja, teški nesporazumi i loša praksa. Poluznanje je daleko opasnije od neznanja. I upravo je poluznanje, zaslijepljeno, zatvoreno, rigidno i samoljubivo u ovoj zemlji i prema ovoj zemlji posijalo i sije mnoga zla i unesrećuje milijune ljudi. Strah od stvarnoga znanja strah je od slobode. Teološki gledano strah je to od obraćenja, prvog i glavnog Isusova zahtjeva, jer nemogućnost obraćenja strah je od izlaska iz grijeha mišljenja, od napuštanja grijeha ohologa samodovoljnog znanja, promjena uma (metanoia).

Kako, dakle, stoji s utemeljujućim događajima i likovima franjevačke povijesti i povijesti bosansko-franjevačkoga međureligijskoga dijaloga?

Franjo Asiški i marakeški mučenici

Za međureligijski dijalog, posebno za odnos prema muslimanima, za franjevce je obvezujući utemeljitelj Franjo Asiški. U svojim pravilima, i Nepotvrđenom pravilu (1221.) kao i u posljednjem poglavlju (XII.) obvezujućeg Potvrđenog pravila (1223.), kao nijedan drugi utemeljitelj reda, Franjo izdaje upute fratrima koji „po Božjem nadahnuću htjednu ići među Saracene i druge nevjernike“.[6] Oni to mogu učiniti, piše u pravilima, samo uz dopuštenje provincijalnih ministara i ako ih ministri smatraju prikladnima za to poslanje.

Za pojašnjenje ovoga pravno sažetog naputka koristi se više Nepotvrđeno pravilo nego Potvrđeno, ponajviše iz razloga jer je više od potonjeg izvorno Franjino djelo, s puno navoda iz evanđelja, dok je Potvrđeno pravilo kompromisni ishod pravnika franjevaca i pravnika iz Rimske kurije. Tako u Nepotvrđenom pravilu, u poglavlju XVI., Franjo navodi nužnost dopuštenja od strane provincijalnoga ministra ako tko od braće „po božanskom nadahnuću htjedne ići među Saracene i druge nevjernike“. I samo uz teške razloge, ako smatra da je netko neprikladan za to poslanje, ministar može uskratiti dopuštenje, ističe Franjo.

Franjo zatim govori o dva načina djelovanja franjevaca među Saracenima i nevjernicima: „Jedan je način da ne prave svađa ni prepirka, nego da budu pokorni svakoj ljudskoj ustanovi radi Boga (1 Pt 2,13) i da se priznaju kršćanima. Drugi je način kad vide kako se to Bogu mili, navješćuju riječ Božju, da vjeruju u Boga svemogućega, Oca, Sina i Duha Svetoga, stvoritelja svega, otkupitelja i spasitelja Sina, i da se krste i postanu kršćani.“ I završava navodom iz Lukina evanđelja o nužnosti priznavanja, a ne stida pred ljudima, da je franjevac Kristov učenik, jer će tako i Krist priznati njega pred Bogom Ocem i potvrditi ga na kraju vremena.

Oba ova načina odlaženja i boravka među muslimanima i nevjernicima – prvo se pokazati kršćaninom praktičnim životom po evanđelju pa drugo, ako je oportuno, onda propovijedati evanđelje i vjeru u trojednoga Boga – koje Franjo propisuje braći, odražavaju suprotan stav od antagonističkoga, militantnog i križarskog mentaliteta Franjina vremena. Pogotovo ako se ima u vidu da je Nepotvrđeno pravilo pisano (1221.) nakon ostvarena Franjina puta i boravka u Svetoj zemlji, i nakon još uvijek svježa sjećanja na susret s egipatskim sultanom (1219.).

Za povijest franjevaštva ali i kršćanstva i Katoličke crkve nezaobilazan je Franjin susret s egipatskim sultanom Malikom al-Kamilom u Damijeti 1219. u jeku 5. križarske vojne.[7] Taj susret naravno treba promatrati u kontekstu Franjinih životnih promjena. Jer, nema sumnje, Franjo se i prema muslimanima kao i u cjelini svoga života mijenjao. Kao što njegovo obraćenje nije svedivo na jedan fiksirani događaj, nego ima svoj proces (od vojnog poraza i zatvora u Perugi, preko „događaja križa“ u sv. Damjanu, do susreta s gubavcem), tako i njegov odnos prema Saracenima, muslimanima te njegovo poimanje mučeništva za vjeru do razgovora s al-Kamilom ima svoj proces.

Prije susreta sa sultanom zasvjedočena su dva Franjina pokušaja da ode među muslimane i podnese mučeništvo za Boga i vjeru: prvi je putovanje prema Svetoj zemlji (1212.), ali se uslijed nevremena na moru našao na drugoj obali Jadrana, pa razni dalmatinski samostani posvajaju njegovo spašavanje od brodoloma kao svoj osnutak. Nedugo zatim slijedi drugo neuspješno putovanje (1214.) kopnom, pješice u Maroko. U Španjolskoj se, međutim, razbolio i bio je primoran vratiti se u Asiz.[8] Oba putovanja su dakle bila neuspjela, a „cilj ovih putovanja nije bilo hodočašće nego mučeništvo“[9], posve u duhu onoga vremena.

Slijedi zatim Franjino treće putovanje u Svetu zemlju i susret s egipatskim sultanom al-Kamilom. S obzirom na taj susret (rujan 1219.) nepobitna je činjenica da se on dogodio i relevantni kroničari i historiografi su ga potvrdili.[10] O sadržaju razgovora te načinu susreta isplela su se, međutim, razna tumačenja, i ona legendarna i proturječna. Ono što je sigurno, Franjo se nenaoružan, bez ikakve oružane zaštite i pratnje, nego „samo sa žarom vjere i misionarskim duhom“, dakle životom i primjerom, vjerojatno i s otvorenom mogućnošću mučeništva, susreo s jednim od ondašnjih muslimanskih poglavara usred križarske vojne, dok su križari opkoljavali Damijetu – i vratio se s toga susreta živ.

Naglašavamo nenaoružan, jer nam se čini važnim da je Franjo davno ostavio viteštvo i križarstvo i time nije bio, koliko god ga možda i suprotna strana promatrala, predstavnik neprijateljskoga tabora, nego mirotvorac i glasnik kako je on govorio, Velikoga kralja, kralja nad kraljevima, Boga Oca svih ljudi, pa su po tome i muslimani za njega bili braća, sinovi jednoga Boga. Prema životopiscima Franjo nije postigao mučeništvo od Saracena, ali se promijenio, i fizički, jer se vratio u Italiju bolestan, i duhovno, jer je osjećao da je svijet prepun isključivosti i sukoba, mržnje i ratova te da bojovni kršćani ne slijede Isusa ni apostole.

U franjevačkoj kao i uopće kršćanskoj tradiciji ovaj će susret ipak ostati na rubu zanimanja ili kao usputni prigodničarski priziv za potvrdu opredjeljenja dijalogu u međureligijskim susretima. Za franjevce će sve do danas, a onda tako i za crkvene ljude i njihov narod kojega budu pastorizirali, ostati nerazriješena dilema između mirotvorstva bez mučeništva i mučeništva za vjeru, dilema, kako su je izrazili neki franciskanolozi, između Franjine Damijete i Marakeša prvih franjevačkih mučenika. Naime, već sljedeće godine (1220.) šestorica franjevačke braće (jedan se putem razbolio i izostao) pošla su podnijeti mučeništvo od muslimana u marokanski grad Marakeš.[11]

Franjo je, kako je vrijeme prolazilo, čini se, ipak bio skloniji djelovanju koje nije imalo za cilj mučeništvo nego svjedočenje mirotvorstva životom, susretom i dijalogom. Uostalom, već odlazak u Palestinu nekolicine franjevaca 1217. na čelu s fra Ilijom, pa onda Franjin susret sa sultanom i boravak u Svetoj zemlji, bit će osnova posebnom i nerazrješivom odnosu franjevaca i Svete zemlje sve do danas, kao i značenja Franje Asiškoga, njegova grada Asiza i franjevaca za susrete i odnose s muslimanima, kao i za dijalog i mir među religijama svijeta.

Spomenuto je u govoru o Nepotvrđenom pravilu da Franjo, navodeći Prvu Petrovu poslanicu, traži da braća koja idu među Saracene trebaju poštivati vlast i kada ona nije vlastita, sve u skladu s njegovim radikalnim nasljedovanjem Isusa da se svima podloži, te da fratri miroljubivo žive među pripadnicima druge vjere bez svađa i prepirki, uvijek svjedočeći da su kršćani. Radilo bi se o miroljubivom svjedočenju vjere bez ikakva prozelitizma.

Iznova naglašavamo da se u svakodnevnom životu radi o dilemi koja zadire u samu bit osobne odluke, osobne vjere pa je iluzorno očekivati neko pomirujuće rješenje u ovom pitanju i među samim franjevcima.[12] Uostalom, već je i u samom evanđelju ukazano na kriva razumijevanja Isusa kao Mesije. Gotovo bez iznimke suvremenici su Isusa shvaćali unutar političkog mesijanstva, mesijanstva zemaljskog kraljevanja, kojemu su bila natopljena očekivanja naroda pa i samih njegovih učenika. Očekivali su da Isus napokon svrgne rimske okupatore i zauzme politički tron kralja Davida, ako treba silom i mačem. Teško se probijala vjera u Isusa spasitelja od svih grijeha i Mesiju svih ljudi bez razlike, Mirotvorca i Kralja poniženih, tvorca Božjeg kraljevstva novih ljudskih odnosa, bez obzira na vlast, režim i političke ustroje.

I dilema između miroljubiva susreta u Damijeti i mučeništva u Marakešu nastala je već za života samoga Franje. Naime, i spisi o Franji se razilaze oko Franjine interpretacije mučeništva marakeške braće i njihova „samoubojstva poradi Boga“. Tako Jordan Janski[13], „sažimajući svoja sjećanja četrdeset i dvije godine nakon toga [...] zapravo jedini bilježi reakciju utemeljitelja Reda: Kad su svetom Franji čitali životopis i legendu o ovoj braći mučenicima, on primijeti da ga se u tome veliča te da braća u tuđoj muci traže svoju slavu. A kako je ponajvećma mrzio hvalisanje i prezirao slavu, odbaci legendu i zabrani da je se čita govoreći: Neka se svatko hvali svojim vlastitim mučeništvom, a ne tuđim.“[14]

S druge strane, životopisi i kronike koji se sve više udaljuju od Franjina života i vremena, sve više naglašavaju Franjina čudesa kao i protivislamske osjećaje. Zato ti spisi mučeništvo marakeške braće postavljaju idealom i za samoga Franju. Uz to, povratak tijela marakeških mučenika u Coimbru, u Portugal, imao je i svojih ne samo religioznih nego i političkih konotacija u koristi ondašnjih svjetovnih vladara. Na dočeku su glavnu riječ imali svjetovni vladari. Mučeništvom se opravdavala mržnja, isključivost i rat protiv muslimana. Sve je to učinilo da su franjevački pisci, pogotovo brat Iluminat i portugalski pisci, bilježili da je čak sam Franjo savjetovao spomenutu marakešku braću da idu podnijeti mučeništvo i poraziti Muhamedov zakon. A od XVII. stoljeća ustalila se famozna, navodno Franjina izreka za marakeške mučenike, potekla iz pera velikoga irsko-franjevačkog ljetopisca Luke Waddinga: „Uistinu, mogu vam reći da imam petoricu prave manje braće!“[15]

„Kako nije uspio osvojiti Svetu Zemlju“ – sažima ovu franjevačku struju franjevac G. Jeusset – „Franjo Asiški je ostao osvojen-unutar-zidina. U krivotvorenim sjećanjima brata Iluminata svrstan je među pobornike svetoga rata. Hodočasnika iz Damiette njegov Red je odveo stazom avanture iz Marakeša. Od tada će primjer kontakata s islamom predstavljati prvomučenici, a Mali Siromah malo ili nimalo.“[16] Tako ispod naslaga različitih i isključivih povijesnih tumačenja, uslijed povijesnih mijena, sve do danas je ostalo pitanje na koje svatko osobno treba odgovoriti: dijalog iz vjere koji ne isključuje mučeništvo ili mučeništvo iz vjere koje isključuje dijalog.

Dijalog pak nije stvar dokolice i nekog neobvezatnoga „ćakulanja“, već nezaobilazno uključuje mogućnost mučeništva koje je opet vrhunac svjedočenja kršćanstva. Svjedoci smo, međutim, da se u svim našim vjerama inzistira pa i manipulira mučenicima iz vjere (šehidima) pa i ondje gdje takvoga mučeništva uopće nema. Tema mučeništva vrlo je delikatna i složena. Ovdje upućujemo na Isusove riječi upozorenja svojim suvremenicima koji su dizali spomenike prorocima koje su njihovi očevi ubijali (usp. Lk 11,47). Slično se na te riječi nadovezuje i prvomučenik Stjepan (usp. Dj 7,52). Dilemu objektivno nećemo i ne možemo razriješiti, jer je doista stvar najosobnijega izbora.

Zaključimo ovaj govor o Franjinom miroljubivom susretu sa sultanom i marekeškim mučenicima riječima teologa fra Tomislava Šagi-Bunića o mučeništvu koje je napisao u zborniku o fra Nikoli Taveliću, prvom hrvatskom svecu-mučeniku, još 1971. godine. Polazeći od grčke riječi martys Šagi-Bunić razlikuje mučenike i svjedoke, naglašavajući da je svaki kršćanski mučenik svjedok koji daje život radi Krista i radi ljudi, ali i radi svojih neprijatelja. U kršćanstvu se redovito u središte stavlja muka, pa se onda „oko nje razvrstavaju dva nepomirljiva tabora: jedni koji muke nanose i drugi koji ih trpe, mučitelji i mučenici. Ponekad se može dogoditi“ – naglašava Šagi-Bunić – „da nam bude važnija definitivna osuda mučitelja negoli ljubav prema mučenicima, a prečesto kršćanstvo dobiva okus muke, nečega gdje je od svega muka najvažnija.“[17]

U nastavku svoga i danas aktualnoga pogleda na mučenika i mučeništvo teolog Šagi-Bunić govori da je mučenik svjedok Kristove ljubavi prema neprijateljima i „ne nastupa ni prema kome kao neprijatelj“; „makar to izgledalo paradoksalno, stranu mučenikovu ne zastupaju oni koji po svaku cijenu žele osudu i osvetu nad onima koji su bili oruđe mučeništva, jer mučenik nije umro za produbljivanje mržnji, nego za uspostavu ljubavi, kao i Krist“[18].

Mučenik nije, dakle, fanatik, ni kukavica[19]; ne izaziva druge da ga ubiju, ne trči u smrt zato da sebe pokaže, nego da posvjedoči Božju ljubav prema ljudima. Ne ide u smrt zato što prezire život, nego upravo jer ljubi život drugih više nego svoj, pa kada su sva sredstva iscrpljena, dariva život. Mučenik ne afirmira tek neku ideju, istinu, pravdu, više vrednote, nego život u ljubavi s Kristom, i zato je njegova mučenička smrt svjedočanstvo spasiteljske Kristove ljubavi za sve ljude. „Mučeništvo nije ono koje razdvaja, razdire, cijepa ljude i razvrstava ih u suprotne tabore, ono je naprotiv znak i stvarnost, tajanstvena doduše ali prava koja ujedinjuje i sabire ono što je bilo suprotno.“[20]

Fra Anđeo Zvizdović: nasljedovanje ili negacija

Osim Franjina susreta sa sultanom za bosanske franjevce, za njihov identitet kao i za odnos prema muslimanima, od presudne je važnost jedan drugi, rekli bismo „lokalni“ susret ali ništa manje sudbonosan, naprotiv s posljedicama mnogo dalekosežniji od Franjina susreta sa sultanom. Riječ je o susretu fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda Osvajača. Ni ovdje nas ne treba čuditi da postoji slična dilema, sličan sukob interpretacija kao i oko Franjina susreta sa sultanom, samo što ovaj naš bosanski zadobiva mnogo oštriju, životniju snagu jer se nas tiče. Susret bosanskog franjevačkog poglavara Zvizdovića i sultana Osvajača Bosne dogodio se na Milodraškom polju u kobnoj 1463. – godini koja se računa godinom propasti Bosanskoga Kraljevstva, radikalnom povijesnom prekretnicom koja će odrediti povijest ove zemlje za sva stoljeća poslije, do danas.

Događaj je to koji je u nas, više nego Franjin susret sa sultanom, uvijek iznova bio interpretiran od svake generacije bosanskih franjevaca, ali koji nije ostao samo interni, unutarfratarski, nego je prerastao i prerasta njihovu provinciju, jer Bosna Srebrena kao sastavni dio Crkve i društvene zajednice nikada ne može ostati izolirani otok za sebe. Svjedoci smo kako se i posljednjih trideset godina upravo oko ovoga susreta i svega što je uz njega vezano, posebno oko sultanove povelje Ahdname, radikalno, kapilarno i isključivo, sukobljavaju interpretacije unutar hrvatske i bošnjačke historiografije, unutar bosansko-hercegovačkih franjevaca, katolika, Crkve, te hrvatske politike i Hrvata uopće.

Bez sumnje, mnogi su umorni od sučeljavanja pa i sukoba mišljenja i interpretacija, te otklanjaju čak i pomisao na neko dublje sagledavanje značenja ovoga susreta. Ipak, čini nam se da ovaj susret treba barem početno, metodološki koliko se god može, izvući iz prevladavajuće dnevno-političke, posebno nacionalističke optike tumačenja, dolazila ona iz klerikalno-hrvatskih ili iz klerikalno-muslimanskih krugova; nosila ta interpretacija oznake islamofobije ili turkofilije, ekstremnog idealiziranja ili ekstremnog demoniziranja.[21] Nama se važnim čini da upravo oslobođeni današnjih poluznanja, redovito pristranih tumačenja, sagledamo ovaj događaj u njegovom kontekstu, jer samo tako ćemo moći razumjeti i neke razloge nužnosti međureligijskog dijaloga danas, posebno mislim između katolika i muslimana, koji nije prekinut, ali je više određen sekularnim, političkim interesima nego životom, vjerom i zdravom tradicijom.

Kao ni za Franjin susret s egipatskim sultanom, tako ni za sadržaj susreta i razgovora između Zvizdovića i Osvajača nemamo pouzdanih podataka. Oko ovoga događaja isplele su se legende i među samim franjevcima. Tumačenja se kreću od Zvizdovićeva podaničkoga stava „ljubljenja papuča“ i „paktiranja s osvajačem“, preko tumačenja da je to bio susret „jednakih“ pa sve do onoga tumačenja kojega je na primjer početkom 18. stoljeća u svom Enhiridionu (1823.), vjerojatno slijedeći jednu fratarsku liniju interpretacije, iznio fojnički ljetopisac fra Mato Kristićević. Prema Kristićeviću, kako on sam kaže, „istinitu opisu pripovijedanja o bl. o. Anđelu Zvizdoviću“, sam Zvizdović nije zadržavao nego u silnoj ratnoj pometnji, rušenju Bosanskoga Kraljevstva i osmanskom osvajanju Bosne, nagovarao ustrašene bosanske katolike da se sklanjaju iz Bosne, „iz ždrijela bezbožnika“, u kršćanske krajeve, pa ga je sultan Mehmed pozvao da se susretnu i u tom susretu tražio od njega da zaustavi seljenje, jer što će mu prazna zemlja. Zvizdović se našao s Osvajačem i susret se razriješio sporazumom da katolici ne odlaze. Tom je prilikom franjevačkom poglavaru sultan uručio povelju, Ahdnamu, o slobodnom djelovanju franjevaca i njihovih vjernika, te o mogućnosti povrataka svih izbjeglih, a sve pod uvjetom pokornosti njegovoj vlasti.[22]

Ponavljamo da će ovaj događaj ostati kamen smutnje i spoticanja dokle god bude katolika i Hrvata u ovoj zemlji. I dalje će se sukobljavati tumačenja između Zvizdovićeva „papučarenja“, udvaranja vlasti i stava da je Zvizdović iz mudrosti i hrabrosti vjere, opredjeljenja za ostanak i život u Bosni, nenaoružan, stao pred sultana kao predstavnik fratarske zajednice, prema turskom milet sistemu, kao jedini predstavnik jedne religije, jedne konfesije, dakle bosanskih katolika. I dalje će se s bošnjačke strane tumačenja kretati od osmanofilskog veličanja Ahdname kao prve i nenadmašne karta slobode, dokumenta tolerancije i ljudskih prava u BiH, do tumačenja po kojem je Mehmed II. bio ništa više nego nezaustavljivi ratnik i vojskovođa, a tursko osvajanje klasični imperijalizam, te da je Osvajač razborito postupio u okviru onodobnog razumijevanja osvojenih zemalja i odnosa prema pokorenom domicilnom stanovništvu.

Uza sve dileme, susret Zvizdovića i Mehmeda II. za franjevce je bio i ostaje paradigma opstanka i rada u Bosni i Hercegovini i među svojim narodom. Pamćenje Zvizdovića, koje čini temelj identiteta, postojanja i djelovanja bosanskih franjevaca a time i bosanskih katolika, njegovo tradicijsko čašćenje kao Božjega ugodnika, sluge Božjega, iako nikada nije pokretan postupak njegove beatifikacije, svoj razlog nema u tradiranom pamćenju da je bio asket na fojničkim izoliranim Kaštelima, pripadnik markijske struje bosanskoga opservantskog franjevaštva, nego se njegova nekanonizirana svetačka veličina izvodi upravo iz njegova susreta sa sultanom Mehmedom II., iz – kako god tumačili taj susret – njegova nenaoružana, miroljubiva pristupa, iz njegova ostanka i ostanka franjevaca s ostatkom svoga naroda u svoj zemlji.

Ovdje nema niti treba biti ikakva uljepšavanja ni falsificiranja, nikakva govora iz kompleksa poraženoga ili pokušaja da se katastrofalni gubitak pretvara u pobjedu. Radilo se o vrlo teškom ostanku, no ostanku koji je u krajnjem urodio kasnijim djelovanjem franjevaca i životom bosansko-hercegovačkih katolika, Hrvata pod osmanskom vlašću. Povelja Ahdnama, koja je stalno kršena, ipak je velikom pomnjom čuvana od strane franjevaca i oni su je nosali po raznim sudištima i na razne susrete s većim ili manjim vlastodršcima kako bi, pozivajući se na nju, osiguravali svoja prava.

Na Ahdnamu se čak poziva stoljećima kasnije franjevačka delegacija koja se s provincijalom fra Jozom Markušićem, jednim od najznačajnijih franjevaca 20. stoljeća, našla u Maršalatu u Beogradu 23. rujna 1949.[23] da od J. B. Tita, ondašnjeg svemoćnika nove države, kao „katolici i Hrvati“, isposluju svoja prava građana i rodoljuba. Pritom, nimalo usput, važno je napomenuti da je upravo fra Josip Markušić, onako kako je snalazilo i danas snalazi Zvizdovića, zbog tog i sličnih susreta i dijaloga, postao ozloglašen a s njime i franjevci kao „kvislinzi“, izdajice („daidže“) svoga naroda i necrkveni liberalni interesdžije.[24] No, upravo na Zvizdovićevoj (i Markušićevoj) paradigmi omogućen je i naš današnji susret u Sarajevu.

Kao mogući odgovor na ove i danas zapaljive objede upućene na račun bosanskih franjevaca koji slijede Zvizdovića (i Markušića), neka posluži pismo što ga je ugledni hercegovački franjevac fra Dominik Mandić, a u čiju se besprijekornu crkvenost i hrvatstvo ne sumnja, pisao iz Amerike god. 1958. prijatelju Žarku Vlahu, silno zabrinutom za ponašanje fratara pod tadašnjim komunističkim režimom:

„Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom 'bosanskom' politikom spasavaju što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945/46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvarani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljnji odgoj svećeničkog podmlatka. Istina u Hercegovini ne daju otvor nikakvih zavoda hercegovačkim franjevcima, ali mogu gjake odgajati u Bosni i Dalmaciji tako, da danas imaju više zvanja nego su ih imali prije rata. 'Dobri Pastir' iako donese Titovu sliku kao cijenu svoga izlaska, vrši veliku vjersku odgojnu ulogu, pa i hrvatsku. Danas u B. i H. nitko ne smije da spomene hrvatstvo osim franjevaca. Članke, što su izlazili u 'Zajedničaru' pod imenom O. Žilića i Karina podmetnuti su od komunističkog poslanstva u Washingtonu radi pobijanja hrvatskoga rada franjevaca na Drexelu, ali oni to ne smiju opozvati. Ali to nije za javnost. Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju. Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević[25], it. d. dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva.“[26]

Nema dvojbe, i to treba iznova naglasiti, stvari su toliko obvezujuće, osobne i toliko zajedničke da ne mogu proći bez protivljenja. Ovdje se naglašava put vjere, put ostajanja u svojoj zemlji, domovini i zavičaju. Riječ je i o odgovornom pastoralu usprkos svim devijacijama, uskoćama i sebičnostima samih franjevaca. U razumijevanju Franje Asiškoga i Zvizdovića (i Markušića) ne radi se dakle jedino o političkim pitanjima i političkim odlukama, a nažalost u tom smjeru i oko toga je uvijek sukob.

Ne radi se čak ni o dijalogu „jednakih“, jer se nije moglo raditi o jednakima između Zvizdovića i Osvajača, između Markušića i franjevaca s Maršalom, nego o tolerantnoj atmosferi prihvaćanja sugovornika i o dijalogu u njegovoj najradikalnijoj razlici, koja ipak, ako ne s obje strane, barem od jedne strane polazi od jednakosti dostojanstva u čovještvu (od jednakosti ljudi pred Bogom za vjernika) i stremi prema dalekom, nikad dostižnom, ali nužnom cilju: sveopćem bratstvu ljudi koje je jedina istinska budućnost svijeta i kojemu svaki susret i dijalog trebaju biti klica.[27] Radi se o iznošenju vlastitih zahtjeva u razgovoru, očitovanju razlike pozicijā kojim se otvara mogućnost da se te razlike izmiruju u međusobnom uvažavanju i slobodi.[28] U krajnjem, radi se o najelementarnijoj odluci pred izborom sukoba i rata ili bijega i napuštanja ili za ostajanje i nastavak života u zavičaju gdje je gotovo jedini oslonac vjera u Boga i miroljubivo svjedočenje evanđelja.

U toj povijesnoj cezuri osmanlijskoga osvajanje Bosne Zvizdovićeva vremena, kada Bosna – kasnije će se to naravno vidjeti daleko bolje – biva otrgnuta od europskoga konteksta (ili u Markušićevom vremenu sistematske komunističke odmazde poslije Drugoga svjetskog rata) nije moglo biti govora o ljudskim pravima u današnjem smislu riječi ili nekom jakom političkom subjektivitetu franjevaca i katolika. Od tada će, naime, katolici, Hrvati u ovoj zemlji trajno biti manjina, pod tuđom vlašću, unutar većih državnih sustava i neće imati svoj puni politički subjektivitet, odnosno svoj politički subjektivitet kao i život u cjelini morat će usuglašavati, u konfliktu ili dijalogu i sporazumijevanju s drugima.

Kako onda tako i danas pitanje političkoga subjektiviteta je jedno o temeljnih pitanja. Smatram da to nije ništa novo za vas koji dolazite iz zapadnih zemalja, ispod „tuđe“ vlasti, ali sa zagarantiranim ljudskim i vjerskim pravima i slobodama. Vjerujem da ste, iako ste tamo s našim vjernicima i narodom doista dijaspora, postavljali pitanje integracije u novom društvu, kao i pitanje kulturnoga i političkog subjektiviteta u tuđoj državi. Ono je u ovoj zemlji, i to još kao nedijaspori već u vlastitom zavičaju, domovini i vlastitoj državi, daleko brizantnije i traži daleko razboritiji i pravno utemeljeniji odgovor.

Pritom vrijedi istaknuti da se u sadašnjoj povijesnoj situaciji isključivo govori o kolektivnom identitetu, etničkom subjektivitetu i suverenitetu. A politički subjektivitet svih etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini veže se isključivo za teritorij, odnosno zadržani, nasiljem, diskriminacijom i ratom od drugoga očišćeni ili osvojeni prostor, a da se cjelina zemlje sa svim njezinim etničkim razlikama i građanskim opcijama ne uzima u obzir; odnosno prostor i dosege političkog subjektiviteta određuje se „etničkim suverenitetom“, određuje ga politički i ekonomski nadmoćna većina (stožerna stranka!) i to ne samo u odnosu prema drugim etničkim i religijskim manjinama nego i unutaretničkim odnosima, dakle prema svojima koji su u tom slučaju dvostruka manjina. Pritom se povlače neutemeljene državno-pravne i povijesne paralele između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, i ovu se potonju prisvaja kao „srpsku zemlju“ (velikosrpski projekt) ili joj se oduzima svaki politički subjektivitet proglašujući je „kolonijalnom tvorevinom“ (F. Tuđman).[29]

Panetničkom, konkretno panhrvatskom integralističkom politikom, u kojoj se partikularno trebalo i treba žrtvovati na oltaru jedine domovine Hrvatske, najteže su stradali bosanski Hrvati, i ne samo teritorijalno i demografski, nego i kulturološki i religijski. Potpunom zaboravu izručena su čitava područja današnje Republike Srpske a i neki dijelovi Federacije. Taj proces, nažalost, traje više od jednoga stoljeća, a u naše vrijeme dosiže svoj kobni epilog.

Od proroka Jeremije do pape Leona Velikoga. Od fra Juraja Dragišića do fra Matije Divkovića

Zvizdovićev susret sa sultanom, i prije toga Franjin susret, zacijelo su rijetki i paradigmatični u povijesti kršćanstva i povijesti Bosne i Hercegovine. Potvrđuje to franjevačko pamćenje, franjevački spisi, a i životno svjedočanstvo svih onih svećenika, uključivo i dijecezanskih, kao i vjernika koji su u kasnijim stoljećima sve do ovoga rata upravo na toj „paradigmi Zvizdović“ – i kada je nisu poznavali, jer je to jednostavno „paradigma života“ – ostajali u svom zavičaju i svojoj zemlji, ne kao tuđinci, pridošlice, niti kao dijasporična ekspozitura neke na obmani i pustoj želji zasnovane druge matične domovine.

No, da to ostajanje, ta muka oko religijskog i političkog subjektiviteta, ipak nije tek vlastitost franjevaca, neka ovdje bude barem spomenuto da takvih primjera imamo još u povijesti, posebno u povijesti „izabranoga naroda“, prognanoga starog Izraela, koji se održavao na sjećanju na vlastitu domovinu, na „ostatku ostataka“ unutar nje te na nadi u povratak. Odmah treba spomenuti kako ti modeli djelovanja nisu dominantni nego upravo marginalni, rubni, stalno su predmet sporenja pa i razdora, iako su po svojoj snazi upravo oni nosili pamćenje i život, gradili narativni identitet i čuvali neugaslu nadu u povratak.

Izniman je primjer iz povijesti Izraela svakako veliki prorok Jeremija koji u teškim ratnim vremenima progona, izbjeglištva i iznuđenoga iseljavanja, piše pismo svojima izgnanim sunarodnjacima da se drže na okupu, da se množe, izgrađuju zemlju i mole za mir u zemlji, u Babilonu, u koji su deportirani.[30] On im poručuje da će ih Bog vratiti, nakon 70 godina.[31] Znamo da se povratak dogodio čak i prije tih sedamdeset godina, 533., za vrijeme kralja Kira. Jeremija, dakle, ne piše kako bi se očekivalo prijekorna pisma okrivljivanja, ne traži promptni povratak, ne lamentira nad situacijom, nego traži zalaganje, strpljenje i čuvanje budnim sjećanje i povratak u domovinu. No, na to su, kao i na sve njegove čine, ustajali lažni proroci i svećenici, osobito oni izvana, iz progonstva, i nastojali ušutkati Jeremiju.

Još „luđu“ gestu za svoje suvremenike čini Jeremija kada uslijed sveopćega rasula kupuje njivu u svom zavičaju, iako nema nasljednika, i sastavlja strogo pravno uobličeni kupoprodajni ugovor, stavlja ga u „glinenu posudu“ da bude vječno svjedočanstvo čija je zemlja (usp. Jr 32,14-15). U svakom slučaju Jeremija ostaje uza svoj narod i nakon strašnoga opustošenja Judeje, razorenja Jeruzalema i Hrama 587. godine. Nakon mogućnosti bijega i nakon ponude Nabukodonozorova vojskovođe i osvajača Jeruzalema, Nebuzaradana, da se može skloniti u Babilon ili ići kamo hoće, Jeremija odlučuje ostati usred svoga naroda koji je izgubio političku suverenost (usp. poglavlja 29., 32., i 40. Jeremijine knjige).[32]

I onda kada ga nakon strašnih unutarnjih podjela i sukoba, namještenih ubojstava i straha od odmazde od strane Babilonaca, vlastiti moćnici odvlače s ostatkom naroda u Egipat, gdje i skončava pod nerazjašnjenim okolnostima (vjerojatno kamenovan od svojih!), Jeremija, prorok koga uvijek „nadmašuje“ Božja riječ, ostaje u službi te iste riječi i cjelinom svoga poraženog poslanja i tragičnog života za sva je vremena znak neuništive nade u povratak i novi savez Boga i njegova naroda.

Da se ispravno shvati za mnoge zanemariva i za etničku većinu uznemirujuća manjina današnjih bosanskih franjevaca, svećenika i ostatak njihova naroda, da se shvati povijest Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, da se shvati razlog i zahtjev ekumenizma, dijaloga s muslimanima, s nevjernicima i s vlašću koja nije „vlastita“ (ovdje nadolazi i tako recentno ispolitizirano pitanje svećeničkog udruženja Dobri pastir u vremenu komunističkoga ateizma[33]), važno je dakle imati u vidu povijest i povijesno pamćenje koje određuje identitet bosansko-hercegovačkih katolika i Hrvata ove zemlje i onda kada su oni otišli iz nje.

No, da se ne ostane samo na primjeru fra Anđela Zvizdovića, pa ni na tako snažnom primjeru Jeremije proroka, navest ćemo još jedan primjer iz povijesti zapadnoga kršćanstva i Katoličke crkve, dakle jedan posve „crkveni primjer“ kako djelovati u vremenima sveopće pometnje i rasapa.

Naime, u jeku nezaustavljivih i po posljedicama strašno rušilačkih hunskih osvajanja Europe, u vremenu propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva, papa Leon I., prvi papa prozvan Veliki (440.–461.), isti onaj papa koji je najzaslužniji kako za presudni sabor u Kalcedonu i konačno definiranje kristološke dogme tako i za primat rimskoga biskupa[34], dakle taj isti papa uzeo je delegaciju svojih najbližih suradnika i uputio se 452. godine iz Rima u Mantovu da susretne jednoga od najvećih rušilačkih osvajača svih vremena, Atilu, prozvanog nimalo bez razloga strašnim imenom, „bič Božji“, kako bi ga odvratio od rušenja i paljenja Italije i Rima. Jedan papa ide pred vojskovođu! I uspjelo mu je. Naravno ne bez velike cijene i naravno ne bez gubitka političkog subjektiviteta, iako je – gle paradoksa – ne samo za Atilu i Hune, nego za cijeli kršćanski svijet, posebno za kršćanski Istok upravo papa Leon postao i glavni politički subjekt, jer su pobijeni ili izbjegli izvan Italije i rimski car i njegovi velikodostojnici. Papa Leon je to ostao i onda kada je samo tri godine kasnije (455.) istom metodom susreta i dijaloga kušao, sada bezuspješnije, odvratiti novog osvajača i rušitelja, Gajzerika, vođu Vandala, od ubijanja, progona, pljačkanja i rušenja i samog papinskoga Rima. Papa Benedikt XVI., od kojega i uzimamo ove podatke, u svojoj će katehezi kazati da iako taj pothvat Leona Velikoga nije dokraja uspio zaustaviti vandalska zlodjela, „ipak je znak hrabrosti koja nas i danas zadivljuje“[35].

Ovim primjerima htjeli smo naglasiti važnost razumijevanja zemlje Bosne i Hercegovine, povijesti katoličanstva u njoj koja je, posebno od turskoga osvajanja, bitno obilježena franjevački, odnosno izgrađivana na susretu Zvizdovića i Mehmeda el Fatiha. Ovdje se ne veliča Osvajač, ovdje se ne priziva prošlost s nostalgijom niti se želi uljepšati prošlost poraza i gubitaka, niti se, kako se najčešće želi tumačiti ovaj i slični događaji, zagovara podaništvo, „papučarenje“ i „štokholmski sindrom“, nego se konstatira povijesna činjenica koja nije bez vjere, i koja nije bez onoga Isusova naputka iz evanđelja o razboritosti i dogovoru s neprijateljem koji je brojniji i moćniji. Isus, naime, u evanđelju poziva na razboritost i ostanak, ne na bijeg a nikako na rat: „Ili koji kralj koji polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir“ (Lk 14,31-32). Zar iste dileme između isključivosti i nasilja, sukoba i rata, s jedne strane, te bijega ili napuštanja zemlje, s druge strane, te zahtjevna miroljubiva ostanka u dijalogu, s treće strane, nisu prisutne i danas kod mnogih ljudi ove zemlje i ne samo Hrvata, naročito ondje gdje su u manjini?

Posve su opravdana ljudska očekivanja i nastojanja da se živi u miru i blagostanju, posve su ljudska i seljenja, no sva nas povijest uči, ova ovdje bosanska posebno, da nije nikada bilo vremena u kojem se živjelo u nekom velikom miru i blagostanju, pa se ostanak i život ovdje plaća visokom cijenom. Posebno nas povijest uči da izdaleka, izmješteni u sigurnost, ne poučavamo druge kako će živjeti, a naročito je „u nebo vapijući grijeh“ zagovarati putove nasilja, rata i nedijaloga, jer to doista nije evanđeoski.

Ako se u Katoličkoj crkvi toliko naglašava važnost povijesti i tradicije, ako se Kristova Crkva i kršćanska zajednica definira kao zajednica sjećanja, onda nam je neizbježno suočiti se sa svojom prošlošću koja je bez sumnje povijest stradanja i poraza, tuđih i vlastitih zločina, ali i povijest svijetlih uzora i svjedočenja vjere, povijest netolerancije ali i povijest dijaloga i mirotvorstva, i ne samo franjevaca nego i običnoga puka, i to primarnoga dijaloga u svakodnevici ili kako se to u teologiji religijā naziva – dijaloga života.[36] Uostalom to se događa i danas, i ne samo u Bosni. Zato je i pitanje tumačenja Zvizdovićeva čina i svega onoga što je vezano za njegov susret s Osvajačem Bosne, pitanje poimanja vjerničkoga a onda i etničkoga identiteta. Mi ne znamo u kojem bi smjeru povijest išla da nije bilo toga susreta. On je, međutim, povijesna činjenica i sastavni dio katoličkoga identiteta u ovoj zemlji. I na osnovi toga događaja, na temelju Zvizdovićeva susreta sa sultanom (kasnije drugih susreta sve do onoga susreta Markušića s Maršalom), na temelju stalno kršene i uvijek povlačene Ahdname po raznim turskim tribunalima, katolici su ostali u svojoj zemlji. Ako se hoće biti vjeran sebi, dosljedan identitetu (a identitet znači ostati dosljedan sebi u raznim okolnostima), ne može doći do nijekanja toga identiteta nego do njegova aktualiziranja u novim prilikama.

Na zvizdovićevskoj paradigmi razumljivo je sve kasnije franjevačko djelovanje u promijenjenim prilikama s istom metodom – secundum loca et tempora. No, iznova ističemo, dilema se ne razrješava znanjem, nego iz sigurnog i provjerenog znanja proistječe i etičko djelovanje. Jer osim Zvizdovića postoji jedna drukčija paradigma, paradigma odlaska i boravka u tuđini. Mi se bosanski franjevci, a i drugi, naravno, s ponosom možemo i trebamo sjećati Zvizdovićeva suvremenika i jednog od najvažnijih franjevaca Bosne Srebrene, fra Juraja Dragišića (oko 1445.–1520.), Srebreničanina, iako je i on prilično zaboravljen kao i zemlja njegova podrijetla.[37] Naime, Dragišić (Georgius Benignus) jedan je od najistaknutijih ljudi europskoga humanizma. Dragišić je, kao mladi nesvršeni student teologije, izabrao ili je bio primoran izabrati ili ga je sudba odvela drukčijim putem od Zvizdovića: poput mnogih drugih, znanih i neznanih, značajnih i anonimnih bosanskih franjevaca napustio je Bosnu.

Pred Turcima Dragišić je izbjegao iz svoje zemlje, završio visoke škole u Ferrari i Oxfordu. Taj bosanski izbjeglica ostvario je i zavidnu crkvenu karijeru, posve različitu od Zvizdovića. Predavao je na najvažnijim učilištima ondašnje Europe (Rim, Orbino, Oxford, Firenca, Bologna, Pariz, Pisa...). Ostavio je iza sebe filozofske i teološke spise, polemike i propovijedi. Bio je toskanski provincijal, biskup i nadbiskup, sudjelovao na V. lateranskom koncilu. Branio je neke najznamenitije i najosporavanije ljude toga doba: kardinala Bessariona, Savonarolu, Reuchlina... Bio je uvaženi član intelektualnoga kruga firentinskoga Lorenza Medicija i Mirandole, odgojitelj Medicija od kojih je jedan sin postao kasnije papa Leon X. Komunicirao je Dragišić s nekim najvažnijim ljudima svoga vremena (pape Julije II., Leon X., car Maksimiljan, umjetnici Botticelli, Michelangelo, Bramante, Rafael), bio uvažavan u teološkim i crkveno-političkim sporovima, ali i proganjan zbog svoje hrabrosti da brani sumnjive i heretike pa se zamjerio i papinskom dvoru i svjetovnim moćnicima. Boravio je i djelovao i u Dubrovniku kao uvažena persona. Predaja kaže da je stizao i do rodne Srebrenice, ali se ondje nije dulje zadržao.

Ne omalovažavajući Dragišića i slične ljudske sudbine sve do naših dana, ne čineći od ove ali i uopće ikoje zemlje (domovine) fetiš, ne uskraćujući ikome slobodu odabira između odlaska i ostanka, za nas su ipak presudno važni upravo oni koji su poput Zvizdovića i njegove franjevačke braće ostali uza svoj narod, kao i oni koji su se nakon školovanja ili izbivanja u inozemstvu vratili u Bosnu[38], ali ništa manje i oni koji čak nisu rođeni u Bosni, ali su poput starozavjetnog proroka Amosa i sličnih dolazili i dolaze živjeti, raditi i izgrađivati Bosnu i Hercegovinu.[39] Od onih koji su bili vani, studirali i vratili se, ali ne samo po tome, nego po svom značenju, odmah poslije Zvizdovića, a uvijek na zvizdovićevskoj paradigmi, važan je svakako rodonačelnik franjevačke i bosanske pismenosti fra Matija Divković (1563.–1631.) s Jelašaka koji se školovao vani, u Italiji, u jeku posttridentske katoličke obnove, početkom 17. stoljeća. U njemu se zrcali način kako se ostaje u neuvjetnim vremenima i kako se ne čekaju dobre prilike za rad nego ih se uspostavlja.

Vrativši se sa studija, a vjerojatno je to bio Rimski kolegij, gdje su predavali važni teolozi i nositelji katoličke obnove, kao što su Ledesma i Bellarmino, Divković je upravo ovdje, u Sarajevu, pisao svoje katekizme, propovijedi i pobožno štivo za svećenike i svoj katolički puk.[40] Na njegovu primjeru, a uvijek dakle na Zvizdoviću kao kamenu temeljcu, može se razumjeti taj jedinstveni fenomen i franjevačkoga prosvjetiteljsko-kulturnoga djelovanja, franjevačkoga pisma, tolikih bosanskih franjevaca, ali ne samo s obzirom na odgoj u vjeri nego i s obzirom na djelovanje u području politike, jezika i na kulturnom prosvjetljenju svoga naroda.[41]

Na Zvizdovićevom a onda i Divkovićevom modelu, modelu „rodonačelnika bosansko-hercegovačke književnosti“ (M. Begić). razumljivi su svi kasniji spisi iz teologije, sve gramatike, priručnici i bukvari, pogotovo sačuvani samostanski ljetopisi i kronike. Odatle je razumljiva i fascinacija franjevačkim razumijevanjem povijesti, veza franjevaca i Bosne, te analitička zagledanost u njezine religijske razlike od strane nobelovca I. Andrića, i mnogih drugih koji nisu rođeni u ovoj zemlji sve do naših dana. Na Zvizdoviću se jedino može razumjeti sav kasniji dušobrižnički, prosvjetiteljski, kulturni, liječnički, društveno-politički rad franjevaca, i unutar toga njihovo zauzimanje ili nezauzimanje za dijalog s drugima, njihova solidarnost i empatija prema nesvojima.

Ivan fra Franjo Jukić: izlazak iz „nesebeznalosti“

U povijesno-teološke razloge i uporišta za međureligijski dijalog bosanskih franjevaca čini se nezaobilaznim uvrstiti još jednu ličnost i njezino djelovanje koje je sinteza zvizdovićevsko-divkovićevskog franjevaštva, model i današnjim franjevcima i svima onima koji ostaju u Bosni i Hercegovini kao i onima koji imaju ili žele upoznati Bosnu i Hercegovinu, imati utjecaja na njezinu demokratizaciju, unutarnju konsolidaciju a time i na međureligijski dijalog. Riječ je o Ivanu fra Franji Jukiću (1818.–1857.), Banjolučaninu, koji je u mnogo čemu začetnik modernizma u ovoj zemlji, uvijek u kašnjenju za suvremenim svijetom. Jukić, dakle, stoji na početku vremena koje mi još živimo.

U relativno kratkom životu Jukić je bio neumorni pionir i pregalac, posebno u području kulture. Zamjerao je svojim fratrima na pasivnosti, korio ih zbog nemarnosti i lijenosti (dolce fare niente), zbog ohologa neznanja iz kojega bi olako kritizirali pozitivne inicijative i vrijedna nastojanja i tražio da se iziđe iz duhovne i kulturne zaostalosti.[42] Osim što je nastavio prosvjetiteljski rad prijašnjih franjevaca na opismenjavanju i osnivanju škola za pripadnike svih vjera, osim što je izdao prvi časopis u suvremenom značenju riječi (Bosanski prijatelj), ovdje neka za našu potrebu bude spomenuta Jukićeva iznimna ljubav za prošlost (zemljopis, povijest i etnografiju) Bosne i Hercegovine. O tome posebno svjedoče njegovi putopisi po Bosni i Hercegovini[43], skupljanje narodnih pjesama, kao i nastojanje da se što prije uz tiskaru osnuju i muzeji.

Tragičnost ove zemlje, naročito katolika, Hrvata u njoj, i ništa manje onih izvan nje, izbjeglih i odseljenih bh. Hrvata po Hrvatskoj i svijetu, jest ogromno nepoznavanje svoje vlastite zemlje i njezine prošlosti, posebno povijesti kršćanstva i Katoličke crkve u njoj, a da ne govorimo o poznavanju vjere, kulture i prošlosti drugih naroda, o čemu je tako gorljivo pisao Jukić prije više od stoljeća.[44] Dostatno je zaviriti u današnje vjeronaučne udžbenike po školama u BiH (kao i udžbenike povijesti, jezika, književnosti, glazbe...) pa će se otkriti jedno veliko ništa – velika šutnja, programirano ignoriranje i prešućivanje vlastite kršćanske, katoličke i hrvatske povijesti i kulture u Bosni i Hercegovini.[45] Ako se vjera inkarnira u pojedini narod i u njegov konkretni zemljopisni prostor, onda je vjerski identitet nezamisliv bez zemljopisne određenosti, bez povijesnih mjesta kao što su prošteništa, svetišta, crkve, samostani, groblja, spomenici, pisci... S obzirom na Bosnu i Hercegovinu toga ničega nema u vjeronaučnim udžbenicima, dok se istovremeno toliko brani neki iseljeni i nametnuti identitet.

Ogromno nepoznavanje pluriformnosti Hrvata, neetičko nepriznavanje i nepoštivanje njihovih unutarnjih razlika, uvjetovanih najčešće geografsko-povijesno-kulturnim kontekstom, nije naravno nov fenomen. Traje on stoljećima, posebno od kraja 19. stoljeća s profiliranjem nacionalnih ideologija. Traje s različitim intenzitetima, ali je u naše vrijeme, „jedino naše vrijeme“, bremenito teškim posljedicama. Ništa drukčije nije ni po hrvatskim katoličkim misijama, iz kojih je gotovo proskribirana sintagma „bosanski Hrvati“, u kojima se uklanjaju ne samo državni simboli, dakle zastava i grb Bosne i Hercegovine, nego se slično odnosi prema kulturnoj, crkvenoj i profanoj baštini Bosne i Hercegovine, pogotovo Bosne. Ako se pogledaju slavlja, obljetnice ili obljetnički spisi, knjige, spomenice misija, naići će se na hotimičnu prazninu o Bosni i Hercegovini a što održava prezir pa i omrazu prema onima koji često čine najveći dio vjernika pojedinih misija.

Mnogi bosanski Hrvati, a uopće ih nije zanemariv broj po hrvatskim katoličkim misijama, još nisu svladali sram i kompleks manje vrijednosti s obzirom na svoje podrijetlo, na specifičnost svoje vjerske prakse i jezika, na svoj zavičajni i domovinski identitet. Ima, naravno, krivnje kod njih samih, ali neotklonjivu odgovornost snose misionari, crkvene institucije i dominantna hrvatska politika koja sustavnim zanemarivanjem pa i prezrivim pristupom sudjeluju u kreiranju omraze i zaborava vlastite domovine. I to još u vremenu kada je sa scene sišao „antihrvatski“ komunistički režim, kada su Hrvati ostavljeni da sami kreiraju svoj religijski i kulturni život, sve dakle u vremenu u kojem se toliko inzistira na nacionalnoj posebnosti i vlastitom vjerskom identitetu. Od identiteta tako ne ostaje ništa osim prazne ljušture.

Za tragično stanje „nesebeznalosti“, kako to ujevićevski ističe vjerojatno najbolji živući poznavatelj Bosne i bosanskih Hrvata, pisac Ivan Lovrenović, nisu samo ni prvenstveno krivi famozni „oni drugi“, nego vlastiti kompleks manje vrijednosti, umišljeno a nekultivirano europejstvo, politički, panhrvatski i zagrebački centralizam, neuvažavanje policentričnosti i polimorfnosti katoličanstva i hrvatstva.[46] Naime povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, ako ćemo samo od toga poći, počinje daleko prije dolaska franjevaca pa i Hrvata, kao što i „prava“ povijest Katoličke crkve i crkvenost u Bosni i Hercegovini počinje prije dolaska Austro-Ugarske i nadbiskupa J. Stadlera, prije reorganizacije crkvenih pokrajina u ovoj zemlji, odnosno prije uvođenja „redovite“ crkvene hijerarhije[47], kako se to uobičaje reći upravo da se tobože naglasi kada što u pravom smislu započinje, jer je prije toga, osobito u otomanskom razdoblju, navodno bio samo poludivlji provizorij, sumnjivo katoličanstvo, nedovoljna crkvenost.[48]

Krive optužbe prate bosanske franjevce odavno, od pada Bosne. Sumnjičeni su za slabu katoličku i nacionalnu svijest, za krivovjerje. I ostalo je tako sve do austrougarske okupacije, sve do danas. Jelenić primjerice piše da „1837. počnu se bosanski Franjevci u Rimu osvagjati, da u ugarskim školama uče krivovjerje i upijaju u se liberalni i insubordinacijoni duh. Ove su se potvore do 1841. i u Rimu i u Beču sve više ponavljale i povećavale [te godine bosanskim franjevcima biva zabranjeno školovati se u carskim zemljama, op. I.Š.], a ponavljali su ih i povećavali biskup Barišić i njegove pristaše. U Rimu se bosanski Franjevci risahu kao krivovjerci i buntovnici, a u Beču kao buntovnici i krivovjerci. Oni iz ugarskih škola donose nove ideje, neprijatelji su Talijana i onih Franjevaca, koji u Italiji uče. Idu za osnutkom ilirskog kraljevstva, komu bi se na kormilo stavio sam dr. Ljudevit Gaj. U tu svrhu primaju potporu iz Rusije i francuskih framažuna.“[49] Tko prati suvremena zbivanja vezana za franjevce u Bosni, naići će na slične klevete kako bosanski franjevci rade za druge, za neprijatelje Hrvata i Crkve, kako su financirani od stranaca, soroševaca, masona i sl.

Međutim, budući da kršćanstvo i povijest Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini nisu svedivi na jednu njezinu sastavnicu, tako i hrvatstvo nije svedivo samo na jedno lokalno hrvatstvo, na jednu političku opciju, ideologiju i stranku, pogotovo ne na sumanute, anticivilizacijske i antikršćanske, a po demografskim posljedicama katastrofalne političke i ratne samoubilačke inženjeringe, koji su posijali režimske zločinačke fantazme o „Hrvatskoj do Drine“ i obmanu o Herceg-Bosni koja je trebala biti najprije priključena Hrvatskoj (kao podebljanje njezina „neprirodnog pereca“), pa onda nešto između teritorija i plutajućih teritorija, odnosno nešto kao „pokretno-personalni“ entitet u Bosni i Hercegovini. I usprkos povijesnom faktu da su Herceg-Bosnu pokopali sami njezini tvorci, i dalje se gradi na porazu zabluda; na neprihvaćanju istine o sebi i svome stanju, na unutaretničkom majoriziranju hrvatske većine nad manjinom; na nesolidarnosti hrane se politički pa i crkveni moćnici, pa se i dalje sluđuje puk nekim nadama da će se istom, krivom politikom vratiti izgubljeno; i dalje se svađaju ljudi do međusobnog izjedanja, možda i najviše daleko od zavičaja, u inozemstvu i po našim misijama.

I dok se s razlogom borimo za vlastita prava, ne bi se smjelo zaboraviti da ta prava nisu ugrožena samo od drugih, nego i od vlastitih sunarodnjaka, od lokalnoga, hercegovačkog ili panhrvatskoga integrizma koji su neosjetljivi za vlastite sunarodnjake u manjini. Ivan fra Franjo Jukić, da naglasimo još jedan bitan moment iz njegova djelovanja važan za nas danas, borio se za prava svih građana u Otomanskom Carstvu. Pisao je molbu sultanu Abdul Medžidu[50] (jednu vrstu prvog suvremenog bosanko-hercegovačkog dokumenta građanskih prava), u kojoj traži jednakopravnost svih ljudi ove zemlje bez obzira na vjersku i etničku pripadnost.

Iz Jukićeva primjera očito je da se ne mogu tražiti ni braniti vlastita prava bez obrane prava svakoga čovjeka. Jer, radi se o slobodi svakoga čovjeka i građanina ove zemlje. Radi se o tome da se kolektivna prava i sve kolektivne slobode, i one etničke, izvode iz dostojanstva, slobode i prava čovjeka pojedinca. To je uostalom i po božanskom pravu pravno i praktično djelovanje iz perspektive dostojanstva svakoga čovjeka kako ga on ima od Boga i pred Bogom. To Isus traži u evanđelju. To zahtijevaju koncilski dokumenti Gaudium et spes i Dignitatis humanae, koncilska deklaracija o dostojanstvu čovjeka i o slobodi vjere i vjeroispovijesti.[51] Konačno, na tome su formirane i zapadne demokracije. To je zadatak svih koji su ostali u ovoj zemlji a i onih koji su vani i za nju se interesiraju.

Nema dostatno riječi da opišu porazno neznanje i omalovažavanje katoličkoga kršćanstva i hrvatstva u Bosni. O predhrvatskom, predfranjevačkom i predstadlerovskom dugom razdoblju kršćanstva i Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini ipak postoje dokazi, i ne tako oskudni ostaci i dokumenti, građevine i spomenici, zapisana svjedočenja. Od antičkih bazilika, ranokršćanskih crkva i onih crkava koji su iz istoga razdoblja kao primjerice i starohrvatska crkva Sv. Spasa sa Cetine, pa preko srednjovjekovnih spomenika, crkvica, križeva i groblja iz otomanskoga razdoblja. O tome ima ispisanih knjiga, ali se ne čitaju, baš onako kako je veliki Jukić korio svoje fratre da im je slatko ništa ne raditi, a o svemu tobože sve znaju, ili kako će u uzavreloj nacionalističkoj pomami ustaštva za vrijeme NDH kazati fra Josip Markušić da će nas čitavo jedno stoljeća koštati „telaljeno hrvatstvo“[52], bučno a sadržajno prazno, za druge i za sebe pogubno hrvatovanje.

Neznanje o vlastitoj zemlji dolazi i uslijed raznih nevolja, posebno seljenja ali i omalovažavanja, od tuđih ali i vlastitih politikā koje čine u nebu vapijući grijeh da vlastitim sunarodnjacima omrznu zavičaj i domovinu, da izvrše ne samo tjelesno nego i duhovno (kulturno) preseljenje i završe proces kojeg su u antici već nazivali damnatio memoriae, potpuno brisanje iz sjećanja. Kad se pak izbriše sjećanje, stvara se neki drugi, hibridni identitet. U tom stvaranju pitanje je može li se isključiti oboljenje, socijalna ali i religijska patologija.

Upravo onako kako teče povijest katolika i Hrvata u ovoj zemlji, tako se može pratiti kako se pojedini krajevi, stoljetno naseljavani katolicima i Hrvatima, napuštaju, kako se na njih navlači omraza i zabrana sjećanja pa i spomena (zar nije Bosna i pridjev bosanski postao nepodnošljivi teret ili samo predmet prezira i sprdačine?!) dok se samo neki krajevi ili sunarodnjaci proglašavaju istinski katoličkim i hrvatskim, premda se nikada nije odredilo što bi to doista bilo, nego sve ovisi od trenutne političke moći. Takvim načinom gubi se ne samo nacionalni identitet, nego i humanost i vjera. Taj pak proces „debosnizacije“ Hrvata i „dehrvatizacije“ Bosne i Hercegovine u našem globalizirajućem svijetu ima svoje velike i nepopravljive posljedice.

Nema sumnje, ljudi su uvijek selili i selit će. I iz raznih razloga. No, za duhovno zdravlje, za vjernički identitet nasilu napušteni ili iznudom ostavljeni zavičaj i domovina ostaju barem za neke generacije i pojedince nesavladiva gorčina s nemalim traumama. Zato je i do nas današnjih, pogotovo nas kojima je Bosna i Hercegovina domovina, u kojoj je naš zavičaj, kako ćemo dalje u budućnost.

Čini nam se važnim iznova istaknuti neka pitanja koja su pokrenula ovo izlaganje: Kako posredujemo vjeru i gdje se, u koji se povijesno-zemljopisni kontekst taj sadržaj vjere inkarnira; u kojoj kulturološkoj i povijesnoj formi; tko su uzori i sveci našega vjerničkoga djelovanja; koja su naša identitetska prošteništa i svetišta; koji su nas religijski i kulturni obrasci formirali i koji sada formiraju? Jednostavno kazano, dokle god budemo živjeli i sjećali se, pred nama će stajati pitanje: Je li ovo naša zemlja, naš zavičaj ili smo u njoj stranci i dijaspora? Ako odgovorimo da je ovo naša zemlja, onda to zahtijeva mnogo više od već uhodane pastoralne prakse. Ne radi se o nekom količinskom povećanju naših aktivnosti nego o radikalnoj promjeni naše pastoralne paradigme, promjeni mišljenja i djelovanja. Radi se o onom starom načelu djelovanja da se ne mora činiti količinski mnogo nego da se ono svakodnevno, ono uobičajeno i redovno čini na izvanredan način (in minimis maxima) – čestito, pošteno, evanđeoski dosljedno.

Zaključak

Bosansko-katoličku i bosansko-hrvatsku, crkveno-pastoralnu i društveno-političku praksu pokušali smo predstaviti i objasniti u modelskim postupcima Franje Asiškoga, fra Anđela Zvizdovića, fra Matije Divkovića i Ivana fra Franje Jukića. Naš prijeđeni put završimo onim što je stajalo kao nakana i temeljna motivacija ovoga izlaganja. Međureligijski dijalog bosanskih franjevaca, ponajprije odnos s muslimanima, jer je on danas posebno na ispitu, ima svoje povijesno-teološko utemeljenje u praksi Franje Asiškoga i u Franjinim spisima, u njegovom praktičnom primjeru u susretu s egipatskim sultanom, zatim u postupku fra Anđela Zvizdovića, te u djelovanju fra Matije Divkovića i Ivana fra Franje Jukića.

Izdvajanjem ove trojice, nismo zaboravili tolike poznate ili anonimne franjevce niti tzv. obični katolički, hrvatski puk iz kojega su ti franjevci potekli i koji je upravo hrabrošću vjere ostao do danas u ovoj zemlji. Samo u toj vezi franjevaca i puka, jasno i drugih svećenika i pastoralaca sa svojim narodom, bit će moguće ostati u Bosni, ali i čuvati jeremijsku iskru nade o nekom budućem povratku nekih drugih generacija u svoju domovinu. Budućnost je jedino istinska ako je otvorena i ako joj ususret idemo s jasnim zalaganjem i nadom novog života.

Kao prijateljski poticaj ali i kao zahtjev iz vjere koji se nameće s ovog sarajevskoga sabora Kristovih učenika, slično onom prvom, jeruzalemskom, smatramo da je nužno vratiti vlastito dostojanstvo kao i poštivanje puta onih koji su različiti u istoj vjeri, istom narodu i u istoj Crkvi. To će biti i pretpostavka za uvažavanje i ljudi druge vjere. To podrazumijeva daleko više skromnosti, odustajanje od oholog poluznanja i krivih interpretacija o ovoj zemlji i njezinim ljudima, daleko dublje i sustavnije znanje povijesti i kulture vlastite zemlje, kao i daleko bolje poznavanje, sabranije slušanje, više uviđavnosti, empatije i solidarnosti s ljudima drugih nacija i vjera s kojima dijelimo isti prostor, vrijeme i svijet.

U konačnom, ovo izlaganje stoji na pretpostavci da samo s visokim zahtjevima, evanđeoskim idealima, vrijedi i treba ostajati i raditi u ovoj zemlji, a mislim i živjeti gdje god se našli, u Beču, Parizu, Rotterdamu ili nekom nordijskom ili australijskom mjestu. Od toga je satkana zvizdovićevsko-divkovićevsko-jukićevska paradigma. Ona je ugrađena u identitet bosanskih katolika i Hrvata i nije izdaja ni vjere, ni evanđelja, ni humanosti, ni Crkve, nego njihova autentična potvrda. Na tom identitetu, otvorenom i aktualiziranom u novim vremenima i novim prilikama, treba i danas uporno raditi na sebi, dijalogizirati i strpljivo graditi s drugima zajednički dom, Bosnu i Hercegovinu. Da se ostvari dijalog razumijevanja, poštivanja i zajedničkoga rada s ljudima druge vjere, pretpostavka je i nužnost dijalog razumijevanja, poštivanja i zajedničkoga rada s „braćom“ unutar iste vjere, pred zrcalom istog Isusova evanđelja. Put je dakle jasan: od dijaloga sa svojima u vjeri, k dijalogu s ljudima druge vjere.

Zusammenfassung

Historisch-theologische Grundlegung des interreligiösen Dialogs der bosnischen Franziskaner

Dieser Aufsatz stellt einen kurzen Überblick über franziskanische Hauptschriften, geschichtliche Ereignisse, Begegnungen und Personen dar, die wichtig für den interreligiösen Dialog der bosnischen Franziskaner sind. Er handelt von der Grundlegung des Franziskaner-Seins, von Franz von Assisi und dessen Beziehung zu den Muslimen, von den bedeutendsten bosnischen Franziskanern, die an geschichtlichen Wendepunkten leben und wirken: fr. Anđeo Zvizdović, fr. Matija Divković, fr. Ivan Franjo Jukić, fr. Josip Markušić. Dabei wird auch Bezug auf einige biblische Persönlichkeiten (Prophet Jeremias), bedeutende Kirchenmänner (Papst Leo den Großen) und Jesu Worte aus dem Evangelium genommen. Historisch-theologische Darlegung der Wirkung der bosnischen Franziskaner ist unvermeidbar für das Verständnis der Identität der bosnischen Katholiken, Kroaten, und als Modell kann er zum heutigen Dilemma „Gehen oder Bleiben“ in Bosnien und Herzegowina einen Beitrag leisten. Der bewährte Grundsatz secundum loca et tempora versucht hier vom neuen das Evangelium und die franziskanische Tradition im interreligiösen Dialog, besonders im Dialog mit den Muslimen, aktualisieren.

Schlüsselwörter: Franz von Assisi, bosnische Franziskaner, Zvizdović, Divković, Jukić, Markušić, interreligiöser Dialog

[1] U organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda (Frankfurt, Njemačka) u Sarajevu je od 24. do 28. rujna 2018. održan godišnji skup hrvatskih pastoralnih radnika iz Zapadne Europe s naslovom: Iskustvo Crkve u multikulturalnom i multireligijskom svijetu (primjer BiH). Ovo je prošireno izlaganje sa spomenutoga skupa.

[2] Ispuštamo sastavni dio međureligijskoga dijaloga – odnos prema Židovima. Trenutno u Bosni i Hercegovini živi malen broj Židova (oko 400). Od oko 14.000 Židova koliko ih je živjelo pred Drugi svjetski rat u BiH, u ratu je, najviše od ustaškog režima, stradalo njih oko 10.000, većina u Sarajevu gdje ih je brojčano i živjelo najviše (usp. Jozo TOMASEVICH, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945. Okupacija i kolaboracija, EPH Liber, Zagreb, 2010., 674). Ukazujem i na značajno pismo franjevačke uprave iz Rima od 18. kolovoza 1941. (Upute Vrhovne uprave Franjevačkoga reda svim franjevačkim zajednicama u NDH) u kojem se franjevcima zabranjuje učlanjivanje u ustaški pokret, sudjelovanje u progonima, oduzimanju imovine i iseljavanju Srba i Židova, a traži se da „gdje god se pruži prilika, neka franjevci uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i pred narodnim masama i pred državnim vlastima“. Ovaj dokument, uz neke druge važne dokumente za ovu temu, kao i sažeti pregled povijesti Crkve u modernosti nalazi se u knjizi: Ivo BANAC, Hrvati i Crkva. Kratka povijest hrvatskog katoličanstva u modernosti, Profil – Svjetlo riječi, Zagreb – Sarajevo, 2013.

[3] O franjevcima svjedocima i mučenicima usp. Marko SEMREN, Život i umiranje pod križem. Svjedočenje kršćanske i franjevačke duhovnosti bosanskih franjevaca, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2000.; Marko SEMREN, Život i smrt iz vjere. Svjedočenje franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo riječi, Zagreb–Sarajevo, 2009.; Marijan KARAULA, Iskušenja Bosne Srebrene. Stradanja bosanskih franjevaca 1944.–1985., Synopsis–Svjetlo riječi, Zagreb–Sarajevo, 2014.

[4] Za dolazak i ostanak prvih franjevaca u srednjovjekovnu Bosnu, iz Dalmacije, odnosno tadašnje Provinciae Sclavoniae, uzima se godina 1291. Vicaria Bosnae osniva se 1340. godine. Godine 1380. Bosanska vikarija ima šest kustodija, a središte čini Bosanska kustodija. Tako traje do 1514. kada se Vicaria Bosnae S. Crucis dijeli na slobodni dio, Vicaria Bosnae Croatiae, i dio pod Turcima, Vicaria Bosnae Argentinae (Srebrenica), koje 1517. godine postaju provincijama (usp. Jozo DŽAMBO, Die Franziskaner im mittelalterichen Bosnien, Dietrich-Coelde-Verlag, Werl/Westfalen, 1991.; Julijan JELENIĆ, Kultura i bosanski franejvci, 1. svezak, Fototip izdanja iz 1912., Svjetlost, Sarajevo, 1990., 122-123). Od Bosanske provincije 1735. odvaja se dalmatinska provincija sv. Kaja, kasnije Presvetoga Otkupitelja, zatim 1758. prekosavski dio, Provincija sv. Ivana Kapistranskog. Kao posljednji od Bosne Srebrene odvajaju se 1846. hercegovački franjevci, osnivaju vlastitu kustodiju 1852. i provinciju 1892. godine (usp. Fra Ignacije GAVRAN, Suputnici bosanske povijesti. Sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1990, ²2007).

[5] Etnički identiteti u Bosni i Hercegovini su religijski i konfesionalno određeni. Vrijedno djelo za pitanje identiteta u BiH: Srećko M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.–1804., 2. popravljeno i dopunjeno izdanje, Ziral, Mostar, 1999.

Ivan Lovrenović ovako sažima presudnu važnost religije za naše identitete u BiH: „Podijeljenost na religije/konfesije [...] glavna je karakteristika cjelokupne bosanske povijesti i društvene stvarnosti posljednjih pet stoljeća, i ona – a ne jezični, etnički, kulturni ili kakav drugi kriterij – leži u samoj osnovi svih grupnoidentifikacijskih razlikovanja stanovništva ove zemlje. Zbog toga je religijski moment ovdje uvijek bio izvorom ozbiljne dihotomije. Nikada se, naime, nije moglo precizno odrediti dokle je vjera stvar pojedinčeva iskustva i duhovne potrebe odnosa sa svetim, s Bogom, s transcendencijom, a odakle – predmet i sredstvo kolektivističke identifikacije, uvijek u najaktivnijem i najtješnjem odnosu s politikom i ideologijom, podložna manipulacijama i instrumentalizacijama, povremeno i s najstrašnijim posljedicama“ (Ivan LOVRENOVIĆ, Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, 2. prošireno izdanje, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2010., 140-141).

[6] Za Franjine i franjevačke spise koristimo: Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica HR i BiH, Sarajevo–Zagreb, 2012.

[7] O susretu sv. Franje i sultana s povijesnim kontekstualiziranjem iscrpno piše francuski franjevac Gwenolé JEUSSET, Sveti Franjo i sultan, Svjetlo riječi, Sarajevo–Zagreb, 2008.

[8] Usp. Jacques LE GOFF, Sveti Franjo Asiški, Demetra, Zagreb, 2010., 69-70.

[9] Raoul MANSELLI, Sveti Franjo Asiški, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2011., 316.

[10] Usp. Alfonso MARINI, Francesco d'Assisi, il mercante del regno, Carocci editore, Roma, 2015., 125-134; André VAUCHEZ, Francesco d'Asssisi. Tra storia e memoria, Einaudi, Torino, 2010., 87-101; Gunnar DECKER, Franz von Assisi. Der Traum vom einfachen Leben, Siedler, München, 2016., 202-209; Grado Giovanni MERLO, Frate Francesco, Il Mulino, Bologna, 2013., 80-83; Chiara FRUGONI, Vita di un uomo: Frencesco d'Assisi, Einaudi, Torino, ³2014., 99-106; Franco CARDIN, Francesco d'Assisi, Mondadori, Milano, 2014., 153-170.

[11] O prvim svjedočanstvima ovoga mučeništva koja su utjecala na franjevački pokret i na obraćenje sv. Ante Lisabonskog/Padovanskog, usp. Raoul MANSELLI, Sveti Franjo Asiški, 304. bilj. 23.

[12] Sličan primjer je i sveti Bernard iz Clairvauxa, iznimni asketski redovnik, koji je svojim neupitnim autoritetom utjecao na papu da pokrene križarske vojne te, s druge strane, redovnik Petar Časni koji je zastupao suprotni put od Bernarda, put mira i dijaloga s muslimanima (usp. Ivan ŠARČEVIĆ, Međureligijski dijalog pred alternativom vjere i nevjere. U povodu 30. obljetnice Asiškoga međureligijskoga susreta, u: Služba Božja 57 [2017.] 1,7-23).

[13] Riječ je o Kronici Jordana iz Iana (Giana), maloga mjesta Spoletanske doline u Umbriji. Jordan je najvjerojatnije pristupio franjevcima kao đakon na kapitulu na rogožinama 1219. (usp. Franjevački izvori, 1595).

[14] Gwenolé JEUSSET, Sveti Franjo i sultan, 89. Usp. Franjevački izvori, 1599.

[15] Isto, 167.

[16] Isto, 168.

[17] Tomislav ŠAGI-BUNIĆ, Mučeništvo je svjedočenje, u: Gabrijel Hrvatin JURIŠIĆ (ur.), Nikola Tavelić. Prvi hrvatski svetac, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., 25.

[18] Isto, 27.

[19] „[...] bitna razlika između fanatika i mučenika jest u tome što fanatik mrzi, a mučenik ne zna za mržnju“ (Isto, 28).

[20] Isto, 27. O smislu žrtvovanja posvećen je čitav broj časopisa: Concilium 4 (2013.).

[21] O povijesnom značenju i tumačenjima Ahdname usp. Srećko M. DŽAJA, Fojnička Ahdnama u zrcalu paleografije, pravne povijesti i politike. Kontekstualizacija Ahdname bosanskih franjevaca, u: Bosna franciscana 31 (2009.) 103-128.

[22] Fra Mato KRISTIĆEVIĆ, Enhiridion, s latinskoga preveo i priredio fra Marko Ćorić, Franjevački samostan Fojnica i Svjetlo riječi Sarajevo, 2019., 310-311. 325-331.

[23] Delegaciju Titu su činili fra Josip Markušić, provincijal, fra Većeslav Vlajić, kustos-zamjenik provincijala, fra Rastko Drljić, direktor Franjevačke klasične gimnazije iz Visokog, fra Karlo Karin, rektor Franjevačke teologije iz Sarajeva i fra Bono Ostojić, član uprave Provincije. Izražavajući lojalnost vlasti, franjevci su tražili povrat oduzete imovine, vraćanje matica, slobodan rad sjemeništa, gimnazije i teologije, jednaka prava za gimnazijalce i studente teologije s drugima, kao i puštanje iz zatvora fratara. Govor fra Josipa Markušića pred Titom može se pročitati u zborniku: Fra Josip Markušić (1880.–1968.). Bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija, Franjevački samostan Jajce – Synopsis, Jajce–Sarajevo–Zagreb, 2018., 187-192. Zanimljivu crticu o susretu u Beogradu donosi Ivan Lovrenović, Fratri u maršalatu, na: http://ivanlovrenovic.com/2012/09/fratri-u-marsalatu/ (pristupljeno 1. 9. 2018.).

[24] To je u naše vrijeme – ispravno primjećuje Ivan Lovrenović – osobito prisutno u hercegovačkoj hrvatskoj javnosti, pogotovo u pisanju i javnim govorima I. Lučića i N. Raspudića. „U toj javnosti je“ – piše Lovrenović – „u odnosu prema bosanskim franjevcima zavladalo divljačko i agresivno neznanje, neobuzdani, sladostrasni herostratizam“ (Ivan LOVRENOVIĆ, O Markušiću, kvislingu, u: Isus u Ahmićima. Kronike – razgovori – eseji (2010-2014), Synopsis, Sarajevo–Zagreb, 2015., 73-75).

[25] Fra Mile Leko, fra Jerko Mihaljević i fra Rufin Šilić bili su hercegovački franjevci. Prva dva i provincijali hercegovačke provincije, a Šilić je bio profesor teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu gdje su studirali i hercegovački bogoslovi.

[26] Preuzeto od: Ivan LOVRENOVIĆ, Isus u Ahmićima, 74-75. Neznatno skraćena verzija navedenog izvatka iz Mandićeva pisma Vlahu nalazi se u: Velimir BLAŽEVIĆ, Fra Dominik Mandić i svećeničko udruženje „Dobri Pastir“, u: Robert JOLIĆ (prir.), Dr. fra Dominik Mandić (1889.-1973.), Zbornik radova, Hrcegovačka franjevačka provincija i dr., Mostar–Zagreb, 2014., 566.

Slična pisma upozorenja da se ne miješa grubo u Bosnu, među bosanske sestre i bosanske franjevce, fra Dominik Mandić šalje iz Rima svome subratu, hercegovačkom franjevcu, fra Radoslavu Glavašu, koji sjedi u ustaškom Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja. Glavaš je zajedno s vrhbosanskim nadbiskupom I. Šarićem ometao slobodan boravak sestrama Slovenkama u samostanima u Bosni, a koje su nacisti protjerali iz njihove matične kuće u Mariboru te komplicirao osnivanje samostalne provincije bosanskih sestara franjevki (usp. S. Željka DRAMAC, Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije, Provincijalat Školskih sestara franjevki, Sarajevo, 2017., 106-108, 123-125).

[27] Usp. Mirko JOZIĆ, Tolerancija – povijest jedne ideje, u: Bosna franciscana 4 (1995.) 20.

[28] „Upravo taj dvostruki radikalizam dijaloga, naime otvoreni zahtjev za važenjem vlastite istine, na jednoj i priznanje i respektiranje jednakog takvog zahtjeva za važenjem različite istine partnera na drugoj strani čini dramatiku istinske tolerancije“ (Isto, 21).

[29] Padom Bosanskog Kraljevstva pod Turke, Bosna zadobiva „punu teritorijalno-administrativnu, društveno-ekonomsku i kulturnu fizionomiju pokrajine Carstva. Od prve upravne jedinice, Bosanskog sandžaka, osnovanog još 1463. godine, preko niza drugih sandžaka osnivanih sukcesivno, kako su tekla osvajanja i učvršćivanja u pojedinim oblastima, osnovan je 1580. godine Bosanski Pašaluk (beglerbegluk, ejalet) s vezirskim sjedištem u Banjoj Luci do 1639. godine, zatim u Sarajevu do 1697, u Travniku do 1850, a potom opet u Sarajevu, čije područje se u početku protezalo znatno izvan granica današnje Bosne i Hercegovine, da bi se u kasnijim stoljećima, s opadanjem turske moći i gubljenjem osvojenih područja, sužavao i zadržalo otprilike u današnjim granicama Bosne i Hercegovine“ (Ivan LOVRENOVIĆ, Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, 5. pregledano i dopunjeno izdanje, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2017., 123-124). BiH zadržava svoju administrativnu zasebnost kao corpus separatum dvojne države, Austro-Ugarske Monarhije i do 1928. u prvoj Jugoslaviji. Banovinskim uređenjem 1928. i 1939. (na što će se posebno osloniti F. Tuđman u svojoj politici prema BiH), a pogotovo u NDH, Bosna i Hercegovina gubi svoju posebnost. Rezolucijom ZAVNOBiH („Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata Bosne i Hercegovine, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina.“), kroz AVNOJ i kasnijim ustavima, posebno Ustavom iz 1974. godine, precizno je definirana zasebnost i cjelovitost BiH kao jedne od republika SFRJ, što je bilo presudno za kasniju međunarodnu pravnu odluku (Badinterova komisija), državno osamostaljenje i međunarodno priznanje BiH (Isti, 250-251. 269-270). O Ustavu iz 1974. kao pravnom izrazu državnosti BiH usp. Edin ŠARČEVIĆ, Ustav iz nužde. Konsolidacija ustavnog prava Bosne i Hercegovine, Rabic-ECLD, Sarajevo, 2010., 49-50. 83. 123. 365.

[30] „Gradite kuće i nastanite se, sadite vrtove i uživajte urod njihov! Ženite se i rađajte sinove i kćeri! Množite se da se ne smanjite! Ištite mir zemlji u koju vas izagnah, molite se za nju Jahvi, jer na njezinu miru počiva i vaš mir!“ (Jr 29,5-9).

[31] „Istom kad se Babilonu ispuni onih sedamdeset godina, ja ću vas pohoditi te vam ispuniti dobro obećanje da ću vas vratiti na ovo mjesto. Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu. Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se, i ja ću vas uslišiti“ (Jr 29,11-12).

[32] Usp. Georg FISCHER, Jeremia 26–52, Herder, Freiburg–Basel–Wien, 2005.

[33] Usp. Fra Ignacije GAVRAN, Dossier 'Dobri pastir'. Rasprave i polemike o Udruženju katoličkih svećenika, u: Lucerna lucens? Odnos Vrhbosanskoga ordinarijata prema bosanskim franjevcima (1881–1975), Svjetlo riječi, Sarajevo, 2012., 253-355. Iako nije istoznačno i ne poklapaju se u svome poslanju, slično je djelovanje Teološkoga društva Kršćanska sadašnjost koje u našoj Crkvi također nije prošlo bez sporenja, teških sumnjičenja i kleveta za izdaju vjere i naroda i za necrkvenost. Najnovija knjiga o pitanju svećeničkih udruženja, Miroslav AKMADŽA, Biskupi, komunisti i svećenička udruženja (Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2018.), selektivna je u izboru i preradi dokumenata i arhivske građe. Akmadža je sljedbenik novog pravca historiografije za koji je prevladavajuća povijesna građa arhivi i procjene tajnih službi.

[34] O značenju pape Leona na kalcedonskom saboru i u pitanju papinskoga primata usp. Hubert JEDIN (ur.), Velika povijest Crkve, sv. II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., 111-118, 252-257, 408, 583; Hans KÜNG, Das Christentum. Die religiöse Situation der Zeit, Piper, München–Zürich, ³2015., 234, 372s.

[35] Papa BENEDIKT XVI., Učitelji. Oci i pisci prvoga tisućljeća, Verbum, Split, 2011., 6.

[36] O različitim razinama dijaloga usp. Ivan ŠARČEVIĆ, Pluralizam i univerzalnost patnje. Pretpostavke međureligijskog dijaloga, u: Bogoslovska smotra 2-3 (2003.) 433-453.

[37] O Dragišićevu životu i djelu ukratko, usp. Fra Ignacije GAVRAN, Do veličine – u izbjeglištvu. Fra Juraj Dragišić, 1445.–1520., u: Putovi i putokazi III. Niz članaka o našoj prošlosti, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1998., 9-14; Erna BANIĆ-PAJNIĆ (i dr.), Juraj Dragišić (Georgius Benignus). Život i djelo, Institut za filozofiju, Zagreb, 2016.

[38] Od osmanskog osvajanja Bosne bosanskim franjevcima veliku poteškoću zadavalo je školovanje vlastitoga pomlatka. Svoje su studente/klerike redovito slali u Italiju, a od kraja 18. stoljeća, od vremena cara Josipa II. i u austrijske zemlje. Sredinom 19. stoljeće za 23 godine zaslugom biskupa Strossmayera školovat će se u Đakovu. Njihov broj je bio nekada velik. Tako Jelenić govori da ih je tridesetih godina 19. stoljeća bilo oko 140. Problemi njihova školovanja nisu bili samo financijske naravi nego i pitanje uklapanja u drugu kulturu i drugo franjevaštvo. Poteškoća je bila i u tome da se neki bosanski studenti poslije završenoga studija nisu htjeli vratiti u Bosnu pa je postojala i određena zakletva o povratku prije odlaska na studij. Povjesničar fra Julijan Jelenić piše: „Da oskudici svojih pitomaca u tugjini koliko toliko doskoči, zavede prošnje, što su sve doskora u Bosni u običaju bile. Prije polaska na visoke škole klerik bi prema dozvoli redodržavništva oprosio jednu, dvije ili više župa, te bi sve, što bi dobio, s pomoću župnika unovčio i tim se u tugjini provigjao. Uz to se poče i osnutak u redu te povratak u redodržavu još više osiguravati zakletvama. Ove su bosanski klerici morali polagati prije polaska na visoko škole, a polagale su se ovako: 'Ja fra N. N. staviv ruke na sv. Evangjelje čvrsto se kunem, da ću se nakon svršetka odnosnih svojih nauka, ako ne budem zakonito zapriječen, povratitit u službu ove naše bosanske majke redodržave. Tako mi Bog pomogao i ova sv. Evagjelja'“ (Julijan JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, 2. svezak, 384).   

[39] Ovdje napominjemo da je za vrijeme austrougarskoga razdoblja (1878.-1918.) više desetaka tisuća ljudi došlo i ostalo živjeti i izgrađivati Bosnu i Hercegovinu (neki računaju i do 200.000), od običnih ratara, majstora, inženjera, činovnika, do političara, liječnika, znanstvenika, arhitekata, pisaca, svećenika i velikog broja časnih sestara. Nazvani su pogrdno i „kuferašima“ (Kofferbezitzer).

[40] Divkovićeva djela Nauk krstjanski i Sto čudesa te Besjede ponovno su objavljena zadnjih godina. A za upoznavanje s Divkovićevim značenjem i značenjem njegovih djela ukazujemo tri zbornika radova: Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Institut za jezik i književnost, Sarajevo 1982; Matija Divković i kultura pisane riječi I, Franjevačka teologija – Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, Sarajevo, 2014.; Matija Divković i kultura pisane riječi II, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene – Hrvatska sveučilišna naklada, Sarajevo – Zagreb, 2017.

[41] Sažeto o djelovanju bosanskih franjevaca usp. Fra Ignacije GAVRAN, Suputnici bosanske povijesti. Sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1990, ²2007.; Anđelko BARUN, Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo riječi, Sarajevo–Zagreb, 2003.; Ivan LOVRENOVIĆ, Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini, dodatak Biblioteci Iz Bosne Srebrene, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2015.

[42] Ovako se Jukić obraća svojim fratrima 1851. godine: „Još jednu riječ upravljam mojim neprijateljima. [...] Ja za vas ovo nisam pisao, jer znam, da vam ugoditi nisam mogao: vi malo ol ništa ne štijete, pak opet sve znate! i buduć da je vaš maksim 'dolce far niente', to ja znam, da bi vam onda najbolje ugodio, kad kao i vi ništa dobra ne bi radio, a sve dobro zlobio i krepostan nenavidio? Da vam Bog prosti“ (Ivan Franjo JUKIĆ, Izabrani spisi, prir. Ivan Lovrenović, Synopsis, Sarajevo–Zagreb, 2015., 324).

[43] Korisni su Jukićevi putopisi da se vidi kako se odnose bosanski katolici i Hrvati prema vlastitom zavičaju. Za neka mjesta koja Jukić spominje da ima katolika, danas se uopće više ne spominju. Nestali su iz memorije. (Usp. Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu, Putovanje po Bosni 1842., Putovanje po Bosni 1845., Zemljopis i poviestnica Bosne iz 1851., Putovanje iz Sarajeva u Carigrad 1852. mjeseca svibnja. O Jukićevim putopisima: Iva BELJAN, Prostor Bosne i Hercegovine u putopisima Ivana Frane Jukića, u: Na rubu književnosti. Rasprave o hrvatskim piscima u BiH, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2014., 178-200).

[44] „Više godina ima, da se ja bavim oko zemljopisa – geografije – i povjestnice – dogodopisa – moje otadžbine, koja, koliko je nesretna i potlačena, toliko je opet nepoznana i neopisana dosad bila. Što su god o njoj dosad pisali inostranci, više bi dolikovalo – tako rekavši – kojoj državi u petomu kraju svijeta, nego Bosni! – Ovomu se nije čuditi: inostranci, koji su po Bosni putovali, što ne znajući jezika i običajah ovdašnjih, što pak zazirajući od straha turskoga, koji svakog inostranca doskora za uhodu držaše, i ono trkimice što su vidjeli, nisu znali opisati. Bošnjaci pak, koji su mogli, nisu marili, njima je milije znati zemljopis od nove Holandije i Kanade, nego od svoje otadžbine. Jedini Oćevac Fr. Pilip Lastrić, nešto malo al dobro pisao je, i da ga budu drugi slijedili, dosad bi podpunu geografiju i historiju Bosne imali – naša nemarnost jest naš glavni neprijatelj uvijek bio!“ (Ivan Franjo JUKIĆ, Izabrani spisi, 323). Jukić spominje fra Filipa Lastrića (1700.–1783.) značajnog franjevačkog pisca, provincijala i „drugog oca“ provincije Bosne Srebrene. Smatra ga se prvim historiografom u Bosni i Hercegovini jer je u obranu opstanka provincije napisao povijesno djelo: Pregled starina Bosanske provincije, 1762. (kritičko izdanje 1977. ur. fra Andrija Zirdum, ponovljeno izdanje: Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2003).

[45] Mogli bi se redati različiti primjeri ignorancije i prešućivanja. Ovdje tek jedan recentni a vrlo ilustrativan. U povodu nedavne smrti slikara i akademika Josipa Biffela (5. 8. 2018.) rijetki su se hrvatski mediji, i oni katolički, i to posve površno osvrnuli na ovoga slikara koji je, poslije najvećega, Ive Dulčića, te uz još neke, jedan od najvažnijih slikara s religijskim temama u nas. I pritom ponajviše njegovih djela, od početnoga velikog djela u crkvi na Šćitu, iz 1968. pa do zadnjih u crkvi na Sivši, nalazi ih se u oko 17 crkava Bosne Srebrene. List „Glas Koncila“ je tek usputno spomenuo dva vitraja u viteškoj crkvi (https://www.glas-koncila.hr/uz-preminuce-hrvatskoga-umjetnika-slikara-josipa-biffela-suradnik-svjetlosti-velik-a-skroman/ – pristupljeno 20. rujna 2018.) Ako ne iz crkvenih ili patriotskih razloga kojima su inače zagrcnuti i preplavljeni naši mediji, trebalo je jednostavno taj podatak donijeti zbog same istine i poštovanja prema velikom slikaru.

[46] „U toj panetničkoj fantazmi biti Hrvatom može se samo tako, da se vlastito bosanstvo, to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, katkad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenoga Hrvatstva. Nikada taj ideološki konstrukt nije pokazao veću razornost, nego u svojoj zadnjoj, tuđmansko-hadezeovskoj varijanti. [...] Nesebeznalost, da se poslužim pjesničkim neologizmom Tina Ujevića, opća je karakteristika načina na koji današnji Hrvati u Bosni i Hercegovini doživljavaju sami sebe, kako reagiraju na pitanje svoje nacionalne i građanske sudbine i budućnosti, ne shvaćajući da je svenacionalna i velikodržavna politika, kojoj su bili predali dušu, propala, i da su oni njezine najveće žrtve. Tragično je što su u podržavanju takve neosviještene autopercepcije složno upregnuti svi dijelovi nacionalne elite: kulturna društva, književne i inteligentske udruge, svećenici i Crkva...“ (Ivan LOVRENOVIĆ, Bosanski Hrvati, 19).

[47] Iako nekomu može djelovati cjepidlačenje, smatramo i ovdje važnim istaknuti da formulacije „redovita crkvena hijerarhija“ nema u buli Leona XIII. U njoj se izražava pohvala franjevcima i njihovom radu kroz teška vremena i govori se o ustanovljenju biskupske hijerarhije i reorganizaciji crkvenih pokrajina (usp. LEON XIII., Ex hac augusta. Apostolsko pismo kojim se ustanovljuje biskupska hijerarhija u Bosni i Hercegovini, Biskupska konferencija BiH, Sarajevo, 2006).

[48] Usp. Srećko M. DŽAJA, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878–1918). Inteligencija između tradicije i ideologije, Ziral, Mostar–Zagreb, 2002., 46-51.; Marko KARAMATIĆ, Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878–1914, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1992.

[49] Julijan JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, 2. svezak, Fototip izdanja iz 1915., Svjetlost, Sarajevo, 1990., 394-395.

[50] Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini Jukić je tiskao unutar djela Zemljopis i poviestnica Bosne, god 1850. Vidi u: Ivan Frano JUKIĆ, Izabrani spisi, 468-471. Osim Lovrenovićeva uvoda: On je svoje uradio, te širega životopisa Borisa Ćorića: Život i rad Ivana Franje Jukića, u ovoj knjizi, pod naslovom Nova čitanja, uvršteni su vrijedni članci i eseji o Jukiću i njegovu značenju danas (Z. Lešić, U. Vlaisavljević, E. Kazaz).

[51] Usp. GS 26, 29, 41, 59, 66, 73, 76; DH 6.

[52] „Zemlja će [se] okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatrijotizma bilo u telaljenom hrvatstvu! (6. V. 1943.).“ – Preuzeto od: Jozo DŽAMBO, Kroničar 'kamenog doba'. Bilješke o 'Ratnim zabilješkama' (1941.–1945.) fra Josipa Markušića, u: Drago BOJIĆ (ur.), Fra Josip Markušić (1880.–1968.). Bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija, 54.

Bosna franciscana 50 (2019) 9-41.