Ivan Lovrenović

U listopadu 1993. godine u svome Fratrovom ratnom dnevniku iz Bugojna devedeset i neke zapisuje fra Janko Ljubos: „Danas sam cijeli dan pisao optužnicu Mati Bobanu, dao mu šansu da se brani i, normalno, kad se nije mogao obraniti, osuđen je“.

OPTUŽNICA PROTIV MATE BOBANA IZ HERCEGOVINE

U Bosni, 10. listopada 1993.

Mate Boban, rođen 1940. godine, negdje u Hercegovini, zakoniti sin Komu­nističke partije Jugoslavije, široj javnosti poznat kao dobar organizator Titove štafete koju smo svi s dušom i srcem slavili, također poznat kao onaj koji je uspješno sprečavao pjevanje nepoželjnih pjesama kao što su "Zdravo Djevo", jer u refrenu se pojavljuju riječi "Rajska Djevo, kraljice Hr­vata", onda "Oj, ti, vilo, vilo Velebita", zatim "Lijepa naša Domovino" i ostalih ustaških pjesama srodnog sadržaja.

1. Vi ste, gospodine Mate, 2. 2. 1992. nezakonito sazvali sjednicu HDZ-a na Širokom Brijegu i na toj sjednici ste srušili Stjepana Kljujića, koji je bio zakonit, istina, nedemokratski postavljen pred­sjednik i na toj ste sjednici postavili sebe za prvog čovjeka svih Hrvata u BiH.

Na toj sjednici ste također nešto mutili oko referendumskog pita­nja i tako stavili u nedoumicu potencijalne glasače Hrvate. Stvar su spasili franjevci i dijecezanski svećenici koji su pozvali svoje vjernike da iziđu na referendum i da se izjasne za samostalnu i suverenu BiH. Referendum je uspio.

2. Ne znam što Vam je poslije bilo pa ste se predomislili i umjesto onoga za što su se Hrvati u BiH opredijelili, Vi ste napravili granice svoje države koju ste smjestili u jedan manji dio BiH. U te granice stalo je 30 % Hrvata, a 70 % ostalo je izvan tih granica: Hrvati Gla­moča, Bosanskog Petrovca, bihaćkog kraja, banjalučkog kraja, posavskog kraja, tuzlanskog kraja, dobojskog kraja, zeničkog kra­ja, sarajevskog kraja... Hrvati iz velikog dijela hercegovačkih kraje­va, jablaničkog, konjičkog, travničkog, fojničkog, bugojanskog kraja... svjedočit će na sudu protiv Vas.

3. Da ste ostvarili baš sve što ste nerealno zamislili, opet biste najveći dio Hrvata teško oštetili. Štete ćemo navesti kasnije.

4. Normalno je da sve to niste mogli sami uraditi, birali ste sebi po­magače. Ne poznam ih sve, ali znam da su to oni koji su svoje gra­dove gurnuli u rat, koji su pobjegli Vama pod skute, koji su svoje vojnike pripustili raznim logorima, a civile u tužnim kolonama nijemo promatrali kako obijaju tuđe pragove i naseljavaju se tamo gdje nikada stanovati nisu željeli.

Ti i takvi Vaši ljudi usrdno su priželjkivali padove i drugih gradova. Upornim radom na tom projektu želja im se počela ubrzo ostva­rivati.

5. Srbi su napali ili će napasti sve nesrpsko. To nismo mogli izbjeći, Hrvati i Muslimani morali su se braniti, bilo kako.

U ožujku 1992. godine u Busovači Hrvati i Muslimani počeli su ro­variti jedni protiv drugih. Vi znadete tko je i kako započeo, što u ovom slučaju uopće nije važno.

Kad je trebalo osigurati obranu Jajca, poći na branik svih naših krajeva, a ubrzo će godišnjica, Vi ratujete u Prozoru protiv Musli­mana, a u Novom Travniku je benzinska crpka važnija od obrane Jajca, pa i tu ratujete s Muslimanima, i Jajce, naše Jajce, simbol Bosne, dragulj Bosne, otac i majka Bosne, pada! Pada i prestaje biti Bosna, postaje Srbija!

6. Kad su Srbi nakon pada Jajca svu žestinu okrenuli na Bugojno, kad je na Garačkim Podovima i na Šuljagi linija hrvatskih mladića bila probijena, kad je mladost počela ginuti, kad su se povukli na re­zervne položaje, Vi ste u Duvnu zaplijenili tegljač materijalno tehničkih sredstava (MTS) i držali ste ga zaplijenjenim dok neprija­telj nije vraćen na polazne položaje, a vratili su ga mladići iz Gor­njeg Vakufa, Muslimani iz Bugojna koji su pritekli u pomoć, čak su i Muslimani iz Travnika bili u pripravnosti ako zatreba.

7. Hrvati su se crvenjeli od stida kad je Vaš ministar obrane izdao smiješno strogu zapovijed o podčinjavanju, gdje su mu izravno bili odgovorni Ratko Mladić i Sefer Halilović. Zapovijed je bila obični izraz nemoći s nesagledivim negativnim posljedicama.

8. Dok je kardinal Franjo Kuharić neumorno obilazio svijetom i po­sjećivao rastjerane Hrvate i skupljao ih pod svoja krila kao kvočka slabašne piliće štiteći ih od grabežljivaca, Vi ste u isto vrijeme proganjali i na svoj način kažnjavali svakog Hrvata koji se takvim osjećao i dopao Vaših šaka. U ljeto 1992. godine Vi tako sramno napadate zaštitnika i diku Hrvata nazivajući ga tako ružnim ime­nima i atributima, a samo zato jer Vam je rekao ono što Vam cijeli svijet govori: Mate, zlo se ne smije činiti! Vama, poznatom bogo-psovaču, to je bio razlog da učinite ono što ste učinili i povrijedite dragog nam kardinala, ali ne toliko njega osobno koliko sve nas kojima je pravda na srcu i Evanđelje pravilo života.

9. Travnik ste proglasili dijelom svoje države i tako naložili na vatru sve Hrvate u tom kraju. Vatra se je rasplamsala i sve naložene progutala. U cijelom tom kraju ostalo je 3.500 Hrvata i sada vapiju za humanitarnom pomoći, a Vaši vojnici ne dopuštaju prolazak humanitarnih konvoja. Što ste pripremili Hrvatima ovog kraja svojim naukom, o tomu kasnije.

10. Hrvati u Konjicu posebna su tragedija. Njihovo bježanje Srbima, liječenje u Nevesinju, zatvoreni, ubijeni, izgladnjeli, protjerani, fratri i franjevački samostan, časne sestre. Zašto ste ih otjerali iz Konjica?

11. Jablanica, gdje je 84 % Muslimana, prvo ih tjerate u svoju državu, onda odustajete od toga, a Hrvate iz Jablanice izlažete neviđenom teroru. Doljani su Vaše djelo!

12. rozor je posebna priča. Treba saslušati mladu majku Musli­manku, Prozoranku, ne laže. Mate, dolazi vojnik, Vaš vojnik, u kuću te Muslimanke, muž joj u logoru, vojnik je dobio strogu naredbu da je siluje. Naredio joj je da se svuče. Kad je ona tako ponižena iz­vršila zapovijed, to je malom djetetu bilo nešto zastrašujuće i dije­te je vrisnulo. I onda, Vaš vojnik, katolički mladić, izdaje drugu naredbu: "Obuci se, meni je naređeno da te silujem, ja ću ostati ovdje jedno vrijeme sjedeći i otići ću, a ti nikada i nikomu ne smiješ priznati da te nisam silovao, jer ako bi se doznalo da zapovijed nisam izvršio, loše bih prošao."

13. Katoličku Crkvu u BiH prezirete, a njene vjerske službenike ponižavate. Kad ste u proljeće 1993. godine primili delegaciju iz Bosne koju je predvodio nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić, jasno ste im kazali da se oni ne trebaju brinuti za Hrvate u Bosni, jer to nije njihov posao. Nijednu rečenicu im niste dali do kraja izreći, na pola ste ih prekidali i odgovor je bio uvijek isti: "Ja imam 70.000 do zuba naoružanih vojnika koji su u svakom trenu i na svakom mjestu spremni izvršiti svaku moju zapovijed!" Vjerski su se službenici vratili nezadovoljni i zabrinuti jer su vidjeli tko je i kakav je čovjek koji je postavljen za vođu našeg naroda. Tada su nam rekli: "Hrvatima se u Bosni ne piše dobro."

Mate, Vi ne znate koliko su godina fratri vođe, učitelji, liječnici, za­stupnici, branitelji i sve drugo Hrvatima u Bosni. Vi ne znate koliko je fratara nabijeno na kolčeve za ovu Bosnu. Ne znate koliko ih je godinama trunulo po turskim hapsanama. Ne znate koliko je dugo 700 godina i koliko se generacija fratara izmijenilo u ovoj Bosni. Ne znate koliko ih je svoje živote položilo za katoličku vjeru i hrvatsku narodnost, ali ne za tamo negdje daleko, nego za ovdje, u ovoj dragoj nam Bosni.

Vi ne znate da su se franjevački mladići sedam stoljeća školovali diljem Europe, završavali visoke teološke škole, a često i još neke druge. Bilo je tu svjetskih stručnjaka kojima su nuđene visoke katedre, ali oni su se vraćali u svoju Bosnu, otvarali škole, učilišta, kulturna društva, bolnice... u svojoj Bosni.

Vi ne znate da dolazak austrijske, katoličke vlasti, fratre nije ni­malo obradovao, bili su otvoreni protivnici tom programu, jer Bosna je naša.

Vi ne znate da je Bosna vjekovima zalijevana fratarskom krvlju, obrađivana hrvatskim žuljevima, opjevana svojim pismom i sada da nas Vi otjerate iz Bosne, da nam Vi uzmete Bosnu, da Bosna ne bude više naša!

Otjerali ste fratre iz Posavine, s Plehana, iz Jajca, iz Guče Gore, iz Konjica, iz Jablanice i još mnogih mjesta. Na mnogim mjestima još im uvijek prijeti velika opasnost protjerivanja. Otjerali ste Hrvate iz hrvatskih kuća, s hrvatskih njiva!

14. A Bugojno, optuženi Mate Boban, ako uopće znate gdje je to i što se tu dogodilo isključivo Vašom krivicom, teretit će Vas posebnom optužnicom. Dozvolili ste da ga napuste neodgovorni Bugojanci, a nas ono malo što je ostalo, povjerili ste mladićima nedoraslim povijesnom zadatku. Htjeli su i znali su nas obraniti od agresora iz Srbije, ali za Vaš zadatak nisu bili osposobljeni i pripremljeni. Vjerujem daje to Božja providnost!

Nigdje u Bosni, nigdje i nigdje, Hrvati nisu smjeli ratovati protiv Muslimana, a pogotovo u Bugojnu. Vi ste ih natjerali na to. Natje­rali ste ih na nešto što oni nisu željeli. Samo nekoliko dana prije izbijanja sukoba naredili ste da se iz Bugojna izveze značajna koli­čina MTS-a. U vrijeme sukoba po nekoliko puta dnevno ste slali zapovijed: "Izdržite još samo dva dana i pomoć stiže!" Zavaravali ste hrvatsku mladost, tjerali ih da ginu i da u tom očaju čine ratne zločine. Zavaravali ste ih i natjerali ih da u očajničkoj koloni na­puste svoje njive, svoje staze, sve svoje, i da krenu u tuđinu. Kada su na Raduškom Kamenu bugojanski borci dočekani rafalima is­paljenim od Vaših vojnika, kad su sišli u Ramu i tu našli zaključane kuće, zatvorene prodavaonice, zavrnute i isključene vodene sla­vine, kad su naši Hrvati u Livnu primljeni na igrališta, sportske dvorane, zapuštene đačke domove, kad su promatrani kao izdajice, kukavice, slabići, tek onda su vidjeli tko je Mate Boban i koliko je tragična njegova politika, onda su vidjeli da je Bosna fratarska, da je oni ljube i da su svoj narod vodili pravim putem i učili pravom zakonu. Ali kasno bijaše, Mate Boban!

15. Što se nije smjelo dogoditi i što se moglo i moralo učiniti? Nije se smio dogoditi sukob s Muslimanima, nikako, nikada i nigdje. Moglo se i moralo se agresora otjerati. Uzmite oružja i oruđa koja su upotrijebljena u Mostaru, u Prozoru, u Jablanici, u Gornjem Va­kufu, u Novom Travniku, u Vitezu, u Busovači, u Fojnici, u Kiselja­ku, u Sarajevu, u Bugojnu, u Žepču, u Posavini protiv Muslimana, ta su sredstva mogla otjerati agresora i bilo bi manje ljudskih žrtava. Što bismo danas imali? Bila bi slobodna cijela Hercegovina, put prema Sarajevu, cijelo Sarajevo, put prema Zenici s Brezom i Varešom, Zenica, Maglaj, Doboj, Tuzla, Bijeljina. Bio bi presječen kori­dor Srbije prema Hrvatskoj. Bio bi slobodan Kupres, Donji Vakuf, Jajce, prema Bihaću presječen koridor za Knin. Bila bi slobodna bihaćka regija, u istočnoj bi se Bosni agresor itekako zabrinuo, Hrvatska bi do sada bila slobodna zemlja! Da se ovako radilo, tužne kolone rastjeranih bile bi nemjerljivo manje, mnogi gradovi sačuvani, ljudskih žrtva manje, mržnja bi bila svedena na mini­mum, imali bismo veliki dio slobodne Bosne, razvijenu trgovinu, logistički veoma snažnu i slobodno bismo putovali kroz mjesta o kojima sada možemo samo sanjati. Logistički centri bi se pomicali izvana prema unutra, pojedinci i društvo bili bi bogati.

Da prvooptuženi Mate Boban može pogriješiti, to me i ne čudi. Ali da njegov naredbodavac Franjo Tuđman i hrvatska politika mogu tako loše raditi protiv svoga naroda u Bosni, to ne mogu shvatiti. Franjo, ja te neću izvesti pred sud, ima sud pred kojim ćeš, nadam se, odgovarati, znam da si veoma kriv i za mene i moj narod, to si činio posredno, ja optužujem onoga tko je neposredno kriv, tvoju službenicu Matu Bobana. Tebi ću se samo čuditi i čuđenju neće biti kraja! Što ti je to trebalo, nikada, ni sebi ni drugima to nećeš moći objasniti. Vjerojatno manjak znanja i višak oholosti! Moja je mama govorila: Kad Bog hoće kazniti pojedinca, oduzme mu pamet, kad hoće kazniti jedan narod, dadne mu loša predsjednika!

Obrana optuženoga Mate Bobana

1. Optužba iz točke br. 1.

Boban: Stjepan Kljujić nije Hercegovac, a samo Hercegovac može biti pravi Hrvat, a samo pravi Hrvat može biti predsjednik HDZ-a. Hrvat iz Bosne i nije neki Hrvat. To je jedno, a drugo: Stjepan Kljujić nije dovoljno mrzio Muslimane i nikako nije mogao biti vođa Hrvata.

Što se tiče referenduma i naše nedorečenosti, ne mora se sve ni doreći, može se nešto prepustiti i slučajnosti.

2. Optužba iz točke br. 2.

Boban: Navedeni Hrvati iz spomenutih krajeva i nisu neki Hrvati. Hrvati iz Gruda i malo šire su vrijedni moje pažnje i za njih imam posebnu dužnost i skrb. Ti tamo su neke napolice, pa eto im, neka se sami snalaze.

3. Optužba iz točke br. 3.

Boban: To što sam bio zamislio, nisam ja to ozbiljno mislio, nego onako, velim, nek' se raja malo zabavlja.

4. Optužba iz točke br. 4.

Boban: To koga sam birao za suradnike, to je moja stvar. Kako sam ja došao na vlast tako i moji suradnici. Nas narod nije izabrao, a narodu ne treba puno ni vjerovati niti ga pitati, narod obično ne zna što valja i što je za njega bolje, pa da je narodu bilo dati šansu da bira sigurno mene ne bi ni izabrao i tako bi narod mnogo izgubio, ovako samo dobiva. To isto vrijedi i za moje suradnike.

5. Optužba iz točke br. 5.

Boban: Ma pustite Muslimane, to su nepostojeći ljudi. Za mene Alija Izetbegović ne postoji, fizički ne postoji, nema ga, i isto tako ne postoji ni njegov narod. Oni su mene izdali u Stocu. Ja sam njima dao najbolje naoružanje, dao sam im tenkove koji kad idu, pušu ispred sebe i razgone mine ili ih usisavaju u sebe, sve sam im dao i oni su uprskali stvar i oni više ne postoje.

U Prozoru je bila šaka Muslimana, pa sam htio izvesti pokus, da vojska malo osjeti slast pobjede, to je samo zbog toga, inače prozorski Muslimani bili su dobri borci.

To u Novom Travniku s benzinskom crpkom, pa ne znam u čemu je tu pro­blem! Znadete li Vi koliko ja imam crpki, to je cijeli lanac i sada ako mi jedna propadne, znate, lanac se prekine. Ne budite smiješni, je li važnije to ili jedno Jajce!?

6. Optužba iz točke br. 6.

Boban: Da, istina je, tegljač sam rastovario jer novac koji sam trebao za to primiti od Hrvata iz Bugojna, nije bio na vrijeme stigao. A i kad je stigao, bio je u sitnim apoenima i morao sam dugo brojati.

7. Optužba iz točke br. 7

Boban: Ne znam, čudi me ta optužba, jer u Grudama se nisu osjetile nikakve posljedice. Ta je naredba primljena čak s oduševljenjem.

8. Optužba iz točke br. 8.

Boban: Znate, ja ne vjerujem u Boga, nikada nisam išao u crkvu, osim kad su me vodili, to što psujem, to je stvar moje kulture, a kardinal ne psuje, ide u crkvu i moli se Bogu i onda to znači da taj čovjek ništa ne vrijedi. Kad ništa ne vrijedi, ne može ništa ni pomoći, pa sam mu samo rekao kad već ne može pomoći, neka i ne odnemaže. A on opet digao nos kao da sam mu rekao ne znam što. Ne znam što je tako osjetljiv. Da sam drugom Franji, recimo Arapoviću, tako nešto rekao, on se uopće ne bi naljutio. A eto, vidite ovoga, nije mi htio ni odgovoriti, to znači: Možda se nije ni naljutio. A i to pismo, pa samo sam ga potpisao!

9. Optužba iz točke br. 9.

Boban: Travnik, Travnik, vezirski grad, što će to meni? A ti Hrvati tamo po brdima, što će tamo!? Dosta su konje tovarili, po Vlašiću hodali, zar im u Tasovčićima nije bolje? E, o takvom narodu sam ja govorio, oni ne znaju što je za njih bolje i onda to sve ja moram preko svojih leđa, znate. Neka idu malo na otoke, malo u popaljena srpska sela, malo po mojoj državi i tako. Pa oni znaju kako se riba peca, kako se navigava, kako se maslina uzgaja, vino pravi, pa oni to od šale, a znate i mi nekako izumiremo, neće žene da nam rađaju, a i kad rode, bude neko žensko, pa velimo, ovi šumljaci nek nam krv malo poprave. A Travnik i nije čemu!

10. Optužba iz točke br. 10.

Boban: Konjic i nije neka prava Hercegovina. Nije se isplatilo za Konjic boriti, možemo mi napraviti Konjica i na drugom mjestu. A to za te tamo Hrvate, ma pusti to!

11. Optužba iz točke br. 11.

Boban: Opet ti Muslimani! Oni jesu tu u većini, ali što im je falilo da budu kao i Hrvati, naša je zastava baš lijepa, naše pjesme su tako slatke, posebno ona: Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana, znate to je onaj Pelivan i Ja, ne znam što je to njima smetalo. Ali eto kad neće, eto im. A to u Doljanima, znate, morali su biti oprezniji.

12. Optužba iz točke br. 12.

Boban: Opet taj Prozor i taj moj vojnik. Znate, to isto su radili i srpski vojnici i dobro su napredovali na bojnom polju, pa sam i ja htio isprobati taj recept, ja ne vidim tu ništa loše, vojnici su to, neka vojnika.

13. Optužba iz točke br. 13.

Boban: To što se tiče fratara i Bosne, to moram priznati da mi je nerazumljivo. Ne znam tko su ti fratri, to su mi obični ljudi i opet vidim da nisu obični. Ne znam čime su taj svijet zaludili pa im toliko vjeruju. Ja sam radio na razbijanju tog povjerenja, ali badava. Ti fratri su počeli i mene progoniti, morat ću i ja njih tužiti. Ne sviđa mi se njihovo razmišljanje, nikako mi se ne sviđa. Oni su htjeli da Hrvati budu i u banjalučkom kraju i u Posavini, i u tuzlanskom kraju i u cijeloj Bosni i Hercegovini. A gdje bude Hrvata, tamo će biti i fratara. Što će im cijela Bosna, dovoljno je samo Hercegovina. I dosta im. To su neki čudni ljudi.

U Bosni pored fratara postoje i dijecezanci. Godinama među njima ima nekih razlika, ali u ovom su se skoro ujedinili. I to ne razumijem. Da su i tu različiti u stavovima, nekako bi mi lakše bilo. Eno, i onaj nadbiskup i onaj provincijal hoće da Hrvati budu gdje su i prije bili, i ne mogu shvatiti da ne misle isto što i ja. Što bi im to smetalo!?

A to što su prije pretrpjeli za Bosnu, nisam im ja kriv. I o toj sorti ljudi stvar­no ne bih više želio govoriti, progone me i u snu, goni, počet ću psovati!

14. Optužba iz točke br. 14.

Boban: Ah to Bugojno, Bugojno! Ne znam što bih rekao. Nisam računao da će se to tako dogoditi. Ja sam bio zamislio da ćemo istjerati Muslimane, neka nekamo odu, što će oni u Bugojnu, ali eto, dogodilo se obratno. Oni su mislili živjeti zajedno, ali to meni nikako nije odgovaralo, vojnički smo pobijeđeni i sada imamo to što imamo. Ima tamo nešto zatvorenika i civila koji nisu mogli pobjeći. Zatvorenike ćemo zamijeniti, a ti civili i nisu neki Hrvati, to su Jugoslaveni, pa kad žele biti tamo, neka ih. To što smo im izuzeli MTS-ove, to što smo im obećavali poslati pomoć, pa "otkud kolač onom koji kruha nema"? Imamo igrališta, imamo đačkih domova, imamo viška škola, znate moramo i to nekako popuniti. Očekujemo još i one iz najsrednjije Bosne i onda će stvar biti gotova. I mirna Bosna!

15. Optužba iz točke br. 15.

Boban: To zašto me optužujete, nemate nimalo pravice. Mi nismo ni računali na ta područja. Nama je bilo najvažnije riješiti nacionalno pitanje Hercegovaca, barem dijelom njih. Jednom u razgovoru sa svojim šefom Tuđmanom rekao mi je da ima 36 općina u Bosni i Hercegovini koje mogu pripasti Hrvatskoj. Bio tu i jedan mladi franjevac, fra Mirko Majdandžić, i odgovorio mu je: "Gospodine predsjedniče, nema toliko, nemojte se zava­ravati". Odgovorio je: "Pa ima 24". Ovaj zaljubljenik u Bosnu rekao je da nema ni toliko. Onda je predsjednik odgovorio da sigurno ima 18. Ovaj odgovara da nema ni toliko. I onda predsjedniku dozlogrdilo i ljutito je odgovorio: "Ima koliko ima!"

Eto, takva je bila naredba, što mene u to petljate, ja sam samo slušao i ja nisam kriv i nemojte mene osuđivati. Eto vam sada ta vaša Bosna, sad se dogovarajte, sad se pomirujte, nije vam to prvi put da krenete za nekim strancem i da vidite da vas je vodio krivim putem, pa što je to, za par stoljeća opet ćete se naroditi, kuće ćete napraviti, s komšijama prijateljstva sklopiti i ja sam veoma pametan čovjek, pa poslušajte moj savjet: Nemojte više nikada dozvoliti da vas stranci vode i zavode!

U svoju obranu ne bih imao više što izjaviti, a i ne tičete me se. Moja su djeca živa i zdrava, blagajna se napunila, nekako spontano se punila, u ovom ratu stekao sam veliko iskustvo, a to što su drugi doživjeli, to je njihova sudbina!

Presuda Mati Bobanu

Na temelju samo malog dijela nepobitnih činjenica, a one nenabrojane su mnogobrojnije, nakon saslušanja i date mogućnosti za obranu, ovaj sud, sastavljen od stradalnika u ovom ratu, donosi sljedeću

Presudu

Mate Boban, krivi ste. Krivi ste toliko da nema te kazne koja bi bila adekvatna Vašoj krivici, ali ipak neku kaznu ćete morati izdržavati, a ona se sastoji u sljedećem:

1. Sve mrtve koji su poginuli u sukobu Muslimana i Hrvata, koji su razasuti negdje po brdima, šumama, rijekama, trebate pronaći, na njihova groblja ih dovući i ljudski sahraniti.

2. Svim ostalim poginulim, kao i ovima iz točke br. 1., lijepo urediti grobnice. Onima koji su sahranjeni bez svećenika, dovesti svećeni­ka, koji su sahranjeni bez govora, da im održite govor, neka svaki grob ima i nadgrobni spomenik i na spomeniku neka piše ime i prezime pokojnika, godina rođenja, datum i mjesto pogibije i neka se napiše velikim slovima tko je krivac za njegovu smrt. Potpišite se! Popis poginulih uvijek morate nositi sa sobom i svaku večer prije spavanja klečeći pročitati kompletan popis i svako jutro, prije doručka također pročitati isti popis. Tako svaki dan do konca svoga života.

3. Svim bogaljima ovoga rata, Vašega rata, napraviti ono što im nedostaje: noge, ruke, oči, lice, nos, uši, polomljena rebra. Vratiti ljudima ono što im je Bog dao i nitko im nije imao pravo to oduzeti. Dalje, sve te ljude fotografirati, lijepo složiti u album, album uvijek nosati sa sobom i svaki dan barem po tri puta detaljno pregledati album. Tako svaki dan do konca svoga života.

4. Svim logorašima isplatit odštetu za vrijeme provedeno u logoru. One koji su nestali u logorima, za svakoga do kraja rasvijetliti slu­čaj i rodbini položiti račun. Svi logoraši neka ispričaju ono što su doživjeli u logoru, svakog pojedinačno snimiti na magnetofonsku vrpcu, i onda uzmite "vokmen", stavite slušalice u uši i dan-noć, bez prestanka, neka se vrpca vrti i da lijepo slušate što su ljudi doživljavali. Tako svaki dan i noć do konca života.

5. Svu siročad koja su ostala bez roditelja u ovom Vašem ratu, morate materijalno osigurati i školovati do dana dobivanja diplome.

Morate im osigurati sve, da imaju stanovanje, hranu, odjeću, mladost da im bude lijepa, i svaki dan ići na "roditeljski sastanak", interesirati se kako uče, treba li im što i si. Tako od sada do na­rednih trideset godina.

6. Svim udovicama osigurati životnu sigurnost bez povrede udovič­kog dostojanstva i dostojanstva pokojnika. Pribaviti fotografije sa svih sprovoda, lijepo ih složiti u album, sa sobom nosati i veoma često ih pregledati. Tako do konca svoga života.

Svim onima koji su prognani zbog Vašega rata osigurati sljedeće: kuću onakvu istu kakvu su ostavili u svom rodnom kraju, okuć­nicu istu kakvu su imali u svom rodnom kraju, traktore, vršilice, koze, ovce, konje, kokoši, pse, susjede, prijatelje; neka se svatko mogne baviti poslom koji je prije radio.

Svakom pojedincu vratiti uspomene iz djetinjstva, vratiti mu njegov potočić, njegovu rijeku, njegovo brdo, planinu, njegove staze kad se zaljubljen vraćao kući, svakom pojedincu ispuniti želju za rodnom grudom, omogućiti da svatko svoj rodni kraj ima u svom srcu i to u svoj svojoj punoći.

Svaki prognanik ima svoje drvo uz koje su vezane razne uspome­ne. Svakom od njih vratiti njegovo drvo, njegov hrast, njegovu ravnicu.

8. Sjetite se kuda su bježali Jajčani, Fojničani, Travničani, Bugojanci, Prozoraci, Jablaničani, Konjičani... Svaki dan morate proći tim istim stazama, nositi sve one vrećice koje su nosili ti nesretnici, morate biti bosi da osjetite sve žuljeve i da okrvavite noge, morate nositi sve one suze koje su se prolijevale tim putovima, morate nositi sve one boli koje su bile prisutne zbog ostavljene kuće, ostavljenog groba, mrtvog sina, sina na ratištu, sina u logoru ne­prijateljske vojske. Morate tim istim putevima svaki dan nositi sve one jauke koji su ostali po tim šumama, morate pokupiti sve one dječje igračke koje su ostale po tim bespućima, pronaći tu djecu i vratiti im njihove radosti.

Morate pokupiti mrtve s tih puteva, Zdenu Goretu iz Bugojna i još dva druga sahranjene na tom žalosnom putu ispod jednog drveta, i sve ostale koji nisu stigli do obećane zemlje koju ste im pripre­mili, sve ih pokupiti i sve im izgubljeno pošteno, s kamatama, namiriti.

Jedan mali Jajčanin, mališan samo mu 4 godine, kad je napuštao svoj kraj, tješio je svoju mamu i rekao joj: "Mama, nemoj plakati, ja sam zapamtio našu njivu!" Optuženi Mate Boban, morate pronaći tog mališana, morate pronaći njegovu njivu i njivu vratiti njego­vom vlasniku - mališanu!

Sve te jadne izbjeglice na putu je netko pljačkao. Sve opljačkano u najkraćem roku morate pronaći i vlasnicima vratiti.

9. Sve samostane, sve župe, sve samostansko osoblje, sve župno osoblje, sve župljane, sva svetišta Gospina, sv. Ive, sv. Ante, Srca Isusova, Srca Marijina, sv. Ilije, svih svetaca i svetica Božjih, mora­te u najkraćem roku izgraditi, župljane oko svojih crkava skupiti, svetišta otvoriti.

Turbe, Ovčarevo, Travnik, Dolac, Guča Gora, Glavice, Kandija, Gračanica, Bistrica, Gornji Vakuf, Voljice, da sada ovaj sud ne nabraja, Vi optuženi, trebate napraviti popis svih crkava koje su uništene, oštećene, opljačkane, sve umjetničke slike morate napraviti u ori­ginalu, sve spaljene knjige ponovo napisati, sve polomljene križe­ve popraviti, sve masakrirane kipove obnoviti i vratiti u prijašnje stanje, sva umjetnička blaga koja su čuvali samostani i župe morate točno namiriti i zaštiti od svih oštećenja, svaku srušenu ili oštećenu crkvu svaki dan posjećivati i na njenim zidinama otplakati jedan plač. Tako dok se sve crkve ne naprave ili ne poprave. Izgradnja i popravak crkava isključivo se mora financirati Vašim novcem kojeg ste "zaradili" kroz ovo vrijeme rata. Mislim da će to biti samo mali dio iz Vašeg fonda i da Vam neće biti neki problem.

10. Okrivljeni Mate Boban, potpisnici ove presude su: svi mrtvi iz velikog dijela Bosne, svi logoraši, svi obogaljeni, svi protjerani, sva uništena dobra, sve porušene crkve, svi ožalošćeni, svi Musli­mani i veliki dio Hrvata.

Odgovorni ste za sve tragedije Hrvata iz Bosne i jednoga dana na drugom mjestu i u drugoj formi saslušat ćete ovu istu presudu i još oštriju i pra­vedniju kaznu ćete morati otrpjeti!

Zapisnik vodili:

Franjevac iz Bosne i bosanski franjevac