Ivan Lovrenović

Kod zagrebačkoga izdavača Oceanmore (uz suizdavaštvo HNK u Mostaru) pred izlaskom iz tiska je knjiga Glorije Lujanović Srce zemlje. Uz popratne tekstove Josipa Mlakića i Anite Milićević, uz fotografije uništenja kao sastavni dio teksta, na ciglih 160-ak tiskanih stranica nastala je jedna neobična, jedna velika knjiga. Na dva različita autorska načina - ispovjednom prozom u prvom dijelu i zbirkom pjesama u drugom, a sve pod jednim naslovom - Gloria Lujanović u ovoj knjizi sabire i sažimlje svoj iskaz o stradanju svoje zemlje, svoje Lašvanske doline. Čekalo se to! Čekalo se da književnost progovori o tom martiriju, o tom mračnom i tegobnom zbivanju u srcu zemlje, o zbivanju o kojemu sve do Glorije Lujanović nismo znali ništa, tako što smo znali i previše: jednostrana i plošna publicistika, hrvatska s jedne, bošnjačka s druge strane, zatrpavala nas je brdima činjenica i „činjenica“, uz dijametralne, uzajamno isključujuće interpretacije. S knjigom Glorije Lujanović dobivamo uvid u taj mučni kompleks onako kako to umije i može samo književnost kada je ispisuje iskreno srce i jak dar. Lašva, Bikoši, Prahulje, Guča Gora, Maljine, Vitez, Travnik, Novi Travnik, Bukovica, Vilenica, Galica, Mosor, Kraban... - tačke su i imena kojima Lujanovićka ispisuje jednu novu, poetsku geografiju, tragičnu i nježnu, neutješnu i oslobađajuću u isti mah. A velepjesma Srce zemlje sa svojim završetkom (ja te ne bih mogla braniti / ja bih te morala / ponovo roditi) nešto je zapanjujuće novo, što se u ovome jeziku još nije pomislilo, ni čulo ni izreklo. (I. Lovrenović)

Gloria Lujanović

SRCE ZEMLJE

(dva odlomka)

***

U mojoj se obitelji vrijeme dijelilo na prije i poslije rata. Po tome nismo iznimka, naprotiv, tako ne samo govore nego osjećaju i žive vrijeme gotovo svi u Bosni i Hercegovini koji su imali taj usud doživjeti ga. Prije rata i poslije rata dvije su fraze i faze koje su obilježile mnogobrojne razgovore mojih roditelja, baka i djedova, šire obitelji, a govore o dva različita života, i načina života, u dva vremena, na gotovo istom prostoru. Te fraze možda najviše svjedoče o tome što su ljudi izgubili a što su dobili, pa tako, nerijetko među Hrvatima u Srednjoj Bosni i danas čujem „prije rata redovno smo išli u Zenicu u kino i pozorište“, odnosno „poslije rata sam jednom bio u Sarajevu i nikad više“. Rat, ta velika, strašna, mučna, teška riječ, i danas je prisutna u mom zavičaju: među planinskim masivima Vlašića, Vilenice i Vranice pod kojima je Srednja Bosna utisnuta, u zaleđenoj Lašvi, rijeci koja je naspram velikih europskih rijeka tek potok, no rat ju je učinio moćnom i bujnom. Lašva je tako postala bosanski Dunav, važna rijeka koja ne obilježava samo puki teritorij već daje značenje patnji i pogromu.

Lašvanska dolina. Ako biste nekom strancu željeli reći, kao što se i govorilo tih devedesetih, nešto o tom prostoru, možda bi se u njegovoj glavi stvorila slika gusto naseljenog prostranstva kroz koje protječe velika rijeka omeđena širokim obalama. No, riječ je zapravo o malenom, zgusnutom prostoru koji je teško vidjeti zbog silne magle i borove šume. Od magle, zbog magle zbog šume i šuma, rat u Srednjoj Bosni i događaji kojim je obilježen te posljedicama što ih je ostavio u naslijeđe generacijama koje će tek biti rođen, ponekad je teško shvatiti i razumjeti.

A što se zaista dogodilo mojoj obitelji i mojim „sunarodnjacima“ i „suzemljacima“? To me je pitanje počelo zanimati vrlo rano: u doba kad je ta tema za nekog mojih godina, iskustva i znanja, trebala ostati daleka, nepoznata i nejasna. Možda sam trebala ostati neuka, ne otvoriti te dubine u sebi. Možda se ta kap lašvanske krvi u meni nikada nije smjela probuditi. Možda se ta vodena bujica u utrobi, što sa sobom nosi lišće i granje, što rastvara kamen, nikada nije trebala pokrenuti. Rat je postao moja prva profesionalna tema. Tada sam bila mlada novinarka, početnica u poslu koja je prije toga znala samo da je rat bio te da i sama pripadam tzv. ratnoj generaciji, djeci rođenoj 1993. godine u Lašvanskoj dolini.

Kada sam krenula istraživati rat, točnije, zločine počinjene nad Hrvatima u Srednjoj Bosni tijekom rata  između HVO-a i Armije RBiH, nisam promišljala velike teme poput transgeneracijske traume ili potisnutom nerazumijevanju i netrpeljivosti koji lako mogu ponovno buknuti i rasplamsati se u novi sukob, za što je dovoljna tek jedna iskra. Mene je u prvom redu zanimalo što se dogodilo mojoj obitelji. Kako to da smo „prije rata“ živjeli u Travniku, da su životi mojih roditelja i baka i djedova bili vezani uz Travnik, a onda smo se odjednom svi zajedno našli u Novom Travniku? Kako to da je obiteljska kuća mog oca zapaljena i da je moje djetinjstvo obilježeno njegovim pokušajima namicanja sredstava, kroz donacije, za obnovu te kuće.

Zašto su mene i mnoge u mom razredu nastavnici nazivali „ratnom generacijom“, a neke od nas i „izbjegličkom djecom“? Zanimalo me je zašto hrvatska djeca ne idu u dio grada, Novog Travnika, u kojem žive mahom Bošnjaci i obrnuto? Zašto se u Novom Travniku navija za Dinamo, Hajduk i Zrinjski, odnosno zašto se ne navija za Željezničar i Sarajevo? Moj je otac i prije rata navijao za Dinamo, kao i djed s majčine strane. Njegov prijatelj, Bošnjak  iz Mosora, u okolici Guče Gore, prije rata navijao je za Željezničar. Moj je otac prije rata čitao zagrebački Večernji list koji se mogao kupiti na svakom bolje opremljenom kiosku u Travniku. Danas Večernji list ne dolazi u Travnik. Otac mi je jednom prilikom rekao: Sve je kao ostalo isto, ali nakon rata više ništa nije moglo biti isto. S tim sam riječima „više ništa nije moglo biti isto“ odrasla. Odrastati s tim riječima značilo je neupitno prihvatiti datost života i nikada ne dovoditi u pitanje okolnosti u kojima živiš. To u Srednjoj Bosni znači živjeti po nepisanim pravilima, poštovati norme ponašanja i ophođenja: kupovati hrvatske proizvode u trgovinama čiji su vlasnici Hrvati; kretati se, iako nema barikada ni upozorenja, unutar samo jednog dijela grada i ne prelaziti tu „famoznu“ liniju razgraničenja kakva postoji u Novom Travniku, Gornjem Vakufu-Uskoplju, Kiseljaku, Stocu, Vitezu i Mostaru, zapravo u svim nacionalno mješovitim sredinama u BiH; ne isticati svoj nacionalni ili vjerski identitet tamo gdje ne treba jer „oni već znaju tko si i što si“; „družiti se, ali se ne zaljubiti u Bošnjaka jer to može donijeti probleme i tebi i njemu“. A najvažnije je ne pitati se što je uzrok tomu, gdje je prva točka tog silnog razdvajanja, gdje je i kada je i zašto se začelo takvo nepovjerenje.

Uzrok tih specifičnih, okolnostima zadanih i gotovo iracionalnih ponašanja, iako se i jedni i drugi na površini ponašaju posve racionalno, jest rat i ono što iza ratova ostaje i nastaje. Možda politolozi, sociolozi i povjesničari uzroke mogu pronaći negdje dublje, u nekoj dalekoj prošlosti i povijesti, i time objasniti zašto nam se rat uopće dogodio, ali ja sam krenula od „običnih ljudi“. Razgovarajući s njima, stekla sam dojam da je povjerenje zamrlo, a razumijevanje još nije rođeno.

Teško je reći je li na ovim prostorima ranije bilo razumijevanja te kako se i u čemu odražavalo. Ljudima su životi naprasno prekinuti i trebalo ih je ponovno, što je prije moguće, zakrpati, sastaviti i omogućiti elementarne životne uvjete kako nastavili dalje. Ali kako nastaviti sa životom nakon zločina i pogroma, nakon mjeseci i godina izbjegličkog i prognaničkog staža što su ih ljudi „zaradili“ boraveći na manje od sat vremena vožnje od svojih domova? Kako, nakon što su i vremenske zone bile različite[1]? Kako nastaviti sa životom ako je jedan uvijek žrtva, a drugi uvijek jedino i samo – agresor?

Ta se crno-bijela slika, bolno pogrešna i činjenično apsolutno netočna, nije pretvorila samo u politički narativ, već i u onaj medijski, društveni, pa i umjetnički. Za zločine počinjene nad Hrvatima kao da gotovo nikog nije bilo briga, kao da nikome nisu bili važni, kao da nitko nije znao da su se zločini zaista i dogodili, da žrtve postoje i sanjaju pravdu. Već se puna dva desetljeća zločine nad Hrvatima u ovom, mom dijelu BiH, negira, relativizira, pokušava na različite načine „opravdati“ i „objasniti“, i to uglavnom nekakvim političko-ideološkim, populističkim konstruktima koji nisu daleko samo od stvarnosti već i od  temeljnih životnih vrijednosti koje dijelimo s drugim ljudima – empatije, razumijevanja, suosjećanja. Izostalo je ono ključno: priznanje da su se zločini zaista dogodili. Da su ljudi ubijeni i da je to netko, s imenom i prezimenom, pod zastavom nečije vojske, morao učiniti.

***

Hrvatski i bošnjački vojnici gledali su se licem u licem  i ubijali se. To je bio rat oči u oči. Osmorica na jednog. Moglo se samo ili pod zemlju ili na nebo. Na Radio Travniku govorilo se „nemojte rušiti crkve, pobrinite se da nema tko u njih ući“. Rovovi su i danas otkopani, nalaze se uz prometnice. Brojne tzv. zemunice nikad nisu uništene. Kad god s našeg balkona pogledam šumski brežuljak, vidim jednog Andriju čiji je tata tu poginuo. Pisala sam o tome i plašila se, a nikome nisam smjela i htjela priznati. Roditelji su me molili da prestanem, majka je čak jednom prilikom to činila na koljenima. Godinama sam imala noćne more. Sanjala sam tolike mrtve. Svaki bi me šušanj u stanu prenuo, mislila sam da netko dolazi po mene. U toj sam borbi bila sama. Osjećala sam se usamljeno. Jecala sam noćima i danima, sanjala zid pred kojim je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina, strijeljana. Nikad nisam uspjela pobjeći iz te šume na Bikošima. Njena me tišina i danas uznemirava i prati. Moj se svijet tu raspao. Ostala sam bez prijatelja. Nitko više nije htio sa mnom na kavu jer sam ih podsjećala na rat. Čak ni otac više nije htio sa mnom provoditi nedjelje jer bih pričala o poslu i istraživanju, ispitivala bih ga, a on bi samo šutio. I govorio da konačno ušutim i okanim se te teme. U kosti mi se uvukao strah kojem više nikakva vjera, pa ni ona tvrda, srednjobosanska katolička, u kakvoj sam odgojena, nije mogla pomoći. Nikog nije bilo briga za Hrvate u Srednjoj Bosni,  kao što ih nije bilo briga ni za mene. Bila sam sama, kao što su i oni bili sami. Za brojne sam postala „ustaša“, „neprijatelj Bosne“. U komentarima na društvenim mrežama pisali su kako me trebala silovati, ubiti, pronaći gdje živim i živu zapaliti. Toliki su za mene dignuli glas, ali sigurnost nisam osjećala. Poželjela sam, u jednom trenutku, da me nema, kao što ni njih nije bilo. Ni danas se ne kajem, nije mi žao, opet bih sve ponovila, samo pametnije i s tabletama za smirenje. Najljepše godine života provela sam na grobljima i sudovima. Užas sam spoznala na vrijeme, pa mi je sada lakše. U užasu sam se rodila, u drugom užasu odrastala, a jedan uvijek nosim u sebi i sa sobom. Držim ga, kao onu medaljicu sv. Ante iz Busovače, u novčaniku. Tih se slika nikad nisam oslobodila. Nekad se osjećam kao da su svi ti mrtvi u meni, kao da govore kroz mene. Ne daju mi mira, nekad je teže zaspati nego probuditi se. Na svaku sam obljetnicu u stanu palila svijeće i molila za njih. Na zidu u redakciji imala sam, i još uvijek ga imam, veliki kalendar sa svakim datumom opsade i zločina, i naših i njihovih. Htjela sam pravdu za njih. Mislila sam da će netko ipak zbog tih zločina završiti u zatvoru. Ni sad ne znam zašto se sve to moralo baš nama dogoditi. Gade mi se profesionalni Hrvati koji se tih zločina i progona sjećaju samo kako bi se danas politički obračunavali s Bošnjacima. Ponekad zavidim ljudima u Zagrebu koji su daleko od toga i koji su imali sreću, vlastitim izborom, da im naš svijet ostane nepoznat. Borila sam se protiv licitacije mrtvima. Htjela sam im sačuvati dostojanstvo. Htjela sam se i ja s njima oprostiti. Htjela sam ih oplakati i isplakati. Ni danas ne znam jesam li uspjela konačno završiti s time. Mislim da neću nikad. Moji roditelji nikad nisu htjeli govoriti o ratu, čak ni meni. Moj je djed preko Islamske zajednice i svojih prijatelja Bošnjaka osigurao hranu za bebe i odjeću za mene, dok mnoga djeca to nisu imala. Moji su roditelji mogli, samo da su htjeli, istjerati neke Bošnjake iz svoga stana i useliti kao izbjeglice u njega, ali to nisu učinili. Moja je baka danas susjeda tim ljudima, svakodnevno se druži s njima. Oni su joj kućni prijatelji. Postoji jedna teta Azra u Đerdanu koju nikad nisam vidjela, ili se ne sjećam, a koja je tijekom cijelog rata svaki tjedan zvala moju baku i pitala kako smo, jesmo li živi. I danas to čini. Kad je bio zagrebački potres, teta Azra je više puta zvala moju baku i pitala za mene nego neka naša rodbina. Zbog nje nemam pravo mrziti. U svakom, pa tako i u  našem  ratu, postoje dobri i oni manje dobri, neugodno mi je pred Bošnjacima u Ahmićima, u Mahali u Vitezu, često mi je bilo neugodno pred Bošnjacima u istočnom Mostaru. Osjećala sam nevjerojatno gađenje prema svojima i onom što je Elvedin Nezirović, naš pisac, proživio kao dječak. Mislim kako je svatko od nas dužan učiniti sve što je u njegovoj moći da spriječi neki novi rat. Jednog se dana moramo pomiriti, ali to pomirenje mora biti iskreno. Jer lažno pomirenje i lažni oprosti nikome ne trebaju i mogu se vrlo brzo pretvoriti u užase kakve smo već imali. Ne smijem mrziti, zbog sebe. Ne smijem osuđivati, zbog sebe. Ljudi su veći od rata. Čovjek je veći od rata. Čak je i mrtav čovjek veći od rata.

(pjesme)

ŠUMA NA BIKOŠIMA

Šuma na Bikošima.
Ulazila u nju nekoliko puta.
Jednom sama.
Dodirivala stabla.
Tražila tragove.
Mislila kako su ih negdje
tako blizu zakopali misleći da
naši tu nikad neće tražiti
jer vjeruju da su
im tijela odvezli daleko.
Tražila tragove krvi.
Tražila krunicu Ane Pranješ.
Orala je vlastitim prstima.
Preorala.
Sanjala je toliko puta dosad.
Ostala u njoj.
Nikad nisam izišla.
Izgubila se.
U njoj mi se svijet i raspadao
i sastavljao, s njime i ja.
Plašila je se k'o crnog đavla,
išla joj s pjesmom, u zagrljaj.
Ulazila u nju nekoliko puta.
Jednom sama.
Da im duše pronađem, da ih sretnem.
Nikad ih nisam pronašla.
Nitko ih nije pronašao.
Pronašli od svakog tek jednu kost.
Još prije dvadeset godina.
Ostali u šumi.
Postali stabla.
Pali na zemlju k'o borove iglice.
Mi ih zgazili, a nismo ni primijetili.
Od njih ostali godovi na stablima
da nas podsjete na desetljeća
koliko ih nema.
Od njih ostala šuma.
U šumi im spomenik.
Šuma im spomenik.

LUCE MIŠČETOVA

Luce Miščetova
čuvala Bosnu da ne padne
u dvorištu samostana u Gučoj Gori

Čuvala kuću
u donjoj ma'loj
da ne izgori

Čuvala grobove
ćaće i matere

Čuvala sebe da joj Bosna
ne padne na grudi

Čuvala kocke šećera u njedrima
da ih ne ispraljuju
jugoslavenski dinari
čuvala život
čuvala kuću

Prvi put ruke u zrak
dignula
pred vojnicima Armije RBiH
drugi put pred mudžahedinima
hvatala plamen
pred tenkovima
čuvala svoju kuću u zraku
čuvala Bosnu u zraku

Pognula glavu
pletenicama sijedim

Pomela makadam

Poklonila se smrti
obnovila kuću
obnovila magazu
u nju skrila sadnice jorgovana
skrila život da ga ne otmu
jorgovan procvjetao
ni ona mu se nije nadala

Krmetnjak napravila
vodu u kuću dovela
dovela mir u kuću
došao mir u nju

Nije bilo petka
da Đulabićima nije išla
komšijama svojim
u Mosor
Đulabići čuvali Bosnu
čuvali Lucu Miščetovu
na Božić joj na kućni prag
čestitati dolazili
ona njima na oba Bajrama
jorgovan nosila

Kao da rata nije bilo
kao da smrti nije bilo

Busala se u prsa
i govorila
„ja sam Miščetovca,
ja sam Lujanovka“

nije krv Miščetovu
ni s kim pomiješala
htjela s jednim Srbinom
policajcem
Mišče joj pokojni nije dao

Nije imala djece
sva su djeca
iz Mosora
iz Guče Gore
s Bukovice
i s Radonjića bila njezina

Čekala humanitarnu u Travniku
uzimala samo lize i čokolade
dijelila ih djeci
svojoj djeci

Misa zadušnica joj bila
u crkvi u Gučoj Gori
na dan kada je bila krizma

Crkva bila nakićena
urešena
puna cvijeća
puna djece

Ispratio je kardinal Puljić
na onaj svijet
ispratila je djeca

Umrla tete Luce
govorila djeca

Ispratio je zbor crkveni
dočekao je na nebu
zbor anđeoski

ANA PRANJEŠ POMAŽE KRTICAMA

Nitko ne zna
tko je bila Ana Pranješ
a kako bi i znao

Ni dvajest nije napunila
ubilo je
strijeljalo je s muškadijom
na Bikošima
prvo joj rekli
„skini uniformu HVO-a“
Ana rekla da neće
jedan joj osloboditelj Pakistana
s vrata
otrgnuo lančić,
križ i Gospinu medaljicu
natjerao je da ih zgazi
ona, opet, rekla da neće

Kad joj je doktorica
Ljubica Pušelja govorila
da ne ide, da se ne penje
na traktor na kojem su
utovarili naše k'o balvane
pa im poslije
tijela rastovarili pred onim zidom
na onoj krivini
pa ih posakrivali
da im se i danas
za nožne prste ne zna

Ona rekla, hoću,
ne mogu ih ostaviti same

Ana Pranješ, ostala sama
ubilo je, navodno, prvu
ni dvajest nije napunila

Nitko za nju ne zna

Po njoj se ništa ne zove
nitko je ne zove

Nitko joj za trag ne zna
kada su joj se i ćaća i mater
blagopokojili
fratar napisao
„umrli od tuge“

Ana Pranješ
ubijena zbog ponosa
zbog osobnog dostojanstva
zbog empatije

Ana Pranješ
brzo i hitro
k'o lasice
kada s vlašićke Konjske
silaze na Bukovicu
na Radonjiće po svoju gibiru
otišla u smrt
otišla u zemlju

Poslao je sam Svevišnji
da pomogne krticama
rastvoriti zemlju
on je znao koliko mrtvih treba
da se tolike gliste i mravi prehrane

BILA ZEMLJA

Bila grah čučavac

bila zelen orah
bila paradajz što se tek zameo
bila sjeme crvenog luka
bila život u babinom vrtlu

bila dijete
bila djevojka

bila mahuna trkljašica
bila živa
bila život

upoznala smrt
prilazila joj s boka
s leđa
u brda
u šumu

iz njenih se bedara
prolila krv
iz njene utrobe vrisak
iz njenih usta
meci

bila dijete
bila živa
upoznala smrt
rekla joj „hvaljen Isus i Marija“
ona šutjela
odvela me na groblje
rekla mi
„Gledaj, ovo je život“

bježi iz Bosne
idi iz Bosne
zaboravi
nestani

govorila majka

pobjegla
otišla
nestala

upoznala Bosnu
upoznala smrt

bila didova jabuka s Krabana
bila šljiva tete Luce

iz donjih Vrtača
bila hrast Srbinov iz bučićkog gaja
bila grm iz Putićeva

postala Brandisova ruža s Galice
što joj trn nestane
kad je spustiš u dolinu

bila didova jela s Krabana
bila babin jorgovan
bila babina krava Šarenka
bila babina kokoš

bila kap s izvora vode u Maljinama
bila smreka s Vilenice
bila sestra svetog Petra

u Brajkovićima
s njim lovila pastrmku u Lašvi
bila očna duplja

 svetog Ivana Krstitelja na Bukovici
iz nje gledala smrt

bila oblak s Vidoševića
na kojem je sveta Ana sjedila

spustila se preko Rostova
u dolinu

bila magla što se do proljeća

ne raščisti
ubio me vuk s vlašićke Gromile
odnio me pod groblje

vjetar s Konjske
napravio mi mjesto
u grobu tete Luce
da legnem i odmorim
da zaspim pod borovima

čekaju me baba i did
čekaju me moji
čeka me novi život

vratila se u zemlju
postala zemlja
vratila život

SRCE ZEMLJE

Kada bi te opet nestalo
Kao što te do sada nestajalo
toliko puta
kao što su toliki tvoji nestajali
po šumama i gorama
Kada bi te opet nestalo
i kada od tebe više
ništa ne bi ostalo
samo trepavice naših mrtvih
što postaju borove iglice
Kada bi te opet nestalo
i kada od tebe više
ništa ne bi ostalo
samo bačena plastična vrećica
u Lašvi
na onom skretanju za Zenicu
Kada bi te opet nestalo
i od tebe više ništa ne bi ostalo
osim možda alfe devedesetke izbačene
na cesti prema Gromiljaku
Kada bi te opet nestalo
i od tebe ostao samo jedan
pljesnivi madrac pun grinja
i fleka od dječje mokraće
Kada bi te opet nestalo
i od čitave tebe
nekada velike i snažne
od tebe nalik mladoj
seoskoj djevojci
rumenih obraza i bujnih jedara
ostala samo jedna stara
trošna kuća
samo jedna štala
samo jedna pušnica
i jedan krmetnjak i jedan kokošinjac
i jedan poljski wc
i kad bi od tebe
ostala samo jedna jedina vlat trave s Galice
Kada bi te opet nestalo
kao što te toliko puta nestajalo
kada bi me zaboravila
kao što si me do sada
toliko puta zaboravila
kao što bi me odbacila i prezrela
otjerala me od sebe,
potjerala me u sebe
kad bi te opet nestalo
kao što se nestaje za vrijeme
velikih elementarnih nepogoda
kada bi se sva sila vlašićkih stijena
srušila na tebe
i ti samo propala
još dublje u sebe
kada bi te opet nestalo
i kada više ne bi bilo
onog groznog lava ispred Trona na Okuki
kad ne bi više bilo tvojih ruku
što si mi ih na ramena
toliko puta položila
kada više ničeg ne bi bilo
ni traga da si nekad postojala
kada bi te opet nestalo
i kada se više nitko
ne bi zavjetovao svetom Anti
u nekoj dalekoj zemlji
i kada više nitko
ne bi išao u Vidoševiće na god
kada se više Petrov
ne bude slavio u Brajkovićima
kada više ne bude šećerne vode
za Malu Gospojinu na Vrelu
kada bi nestao Gospin kip
i kada bi onaj plavi kamen škriljar
mulj s dna Lašve postao
kada bi te opet nestalo
kao što te znalo nestati
i nas s tobom i tebe s nama
kada bi te opet nestalo
i kada više nitko
ali nijedan živ stvor
kada više nitko ne bi molio
ni slavna ni radosna
ni žalosna ni slavna
ni otajstva svijetla
kada bi te opet nestalo
kao što te znalo nestati
i kada bih i ja s tobom nestala
i kada bi sve zaboravila
čak i ono što se zaboraviti ne smije
što se zaboraviti ne može
kada bi te opet netko ubio
kao što sto su te toliko puta do sada ubijali
moram iskreno reći
ja te ne bih mogla braniti
ja bih te morala
ponovo roditi 

[1] Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, općine u Županiji Središnjoj Bosni na jedan su dan bile u drugoj vremenskoj zoni, nakon što su bošnjački političari donijeli odluku o preuranjenom pomicanju sata. Josip Mlakić o ovom 'fenomenu' svojedobno je pisao:“U Sarajevu su te godine bošnjački političari tjedan dana prije ravnodnevnice donijeli odluku o pomjeranju sata. Došlo je do neke zabune, ili se radilo o običnom nemaru. Prije ovo drugo. Hrvati to nisu htjeli prihvatiti. Nisu njihovi političari bili ništa savjesniji od ovih drugih. Moglo je biti i obratno. Oni su ostali u istoj vremenskoj zoni sa Zagrebom. Samo zbog toga. Da su se u Zagrebu prevarili, ne bi razmišljali ni sekunde, napravili bi isto.“