Ivan Lovrenović

Odlomci iz iz knjige Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018. (III)

Čineći hommage Ivanu fra Frani Jukiću o dvjestotoj godišnjici njegova rođenja, s namjerom da slijedimo putovanje što ga je opisao u Putovanju po Bosni godine 1845, krenuli smo na put - Josip sa svojom fotografskom tehnikom, ja s tefterima i mapama - osam dana a stotinusedamdeset i tri godine poslije Jukića: on drugoga lipnja 1845. iz Fojnice, mi u nedjelju desetoga lipnja 2018. iz Sarajeva, i ostali na putu šest dana. Nismo ni namjeravali a ni mogli doslovno pratiti Jukićev itinerar. Bili smo u odnosu na nj „hendikepirani“: on je putovao na konju i pješice, mi autom, a taj se na Jukićevim starinskim stazama i vrletnim planinskim putinama i krškim iznenađenjima često pokaže nemoćnim. Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije. Tako smo se, u razmaku od skoro dva stoljeća, susretali, razilazili, ponovo susretali, dopunjavali.

Među narodom živiti, njegove običaje, narav, ćud, predrasude
ne znati, uprav znači: u vlastitoj otačbini tuđinom biti.

Ivan fra Frano Jukić (1818 - 1857)

Glamoč, pust i prazan. U Glamoču se ne zadržavamo, prolazimo kroz gradić, pust i prazan u nedjeljno poslijepodne. Glamoč: još jedna od mračnih bosanskih ratno-političkih priča. Prvo, pod srpskom vojnom i političkom vlašću do 1995, uz stradanje i progon Hrvata i Bošnjaka, potom u ljeto 1995. zaposjednut od strane HVO-a i hrvatske vojske u sklopu zajedničkoga djelovanja s Armijom BiH u zapadnoj Bosni dogovorenoga između Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Taj status nije promijenjen ni Dejtonskim ugovorom, te će rezultirati masovnim egzodusom srpskoga stanovništva. Hrvatske političke i vojne vlasti Herceg-Bosne, u ključu svoje slaboumne politike etničkoga prerazmještaja, Glamoč su (kao i Drvar i Bosansko Grahovo) bile namijenile Hrvatima iz mjestā koja su po mirovnom ugovoru pripala Republici Srpskoj, pa u grad, i pitani i nepitani, bivaju doseljavani i dogonjeni ljudi i obitelji iz Mrkonjića, Majdana, drugih krajiških mjesta, svojih stoljetnih habitata.

Ni prije, u stabilnim uvjetima života, Glamoč nije bio mjesto laganoga i bogatog života. Tokom dvaju desetljeća poslije Daytona, u posvemašnjoj devastiranosti i siromaštini, u okolnostima trajne socijalne i eknomske krize, on postaje mjesto iz kojega se bježi. Dodatak na sve to je i vojni poligon „Barbara“, što su ga poslije rata koristile međunarodne vojne snage, a poslije toga vojne vlasti Federacije BiH, koje tu obavljaju uništavanje otpisanoga oružja i municije u otvorenim detonacijama.

U svemu, rezultat je katastrofičan: u usporedbi sa stanjem na popisu iz 1991. godine, kada je Glamoč imao 12.593 stanovnika, poslije dvadesetdvije godine na popisu iz 2013. ima ih svega 3.860. Godine 1991. nacionalna statistika izgledala je ovako: Srba 9.951, Bošnjaka 2.257, Hrvata 184. Po ovome drugom popisu Srba je 1.679, Bošnjaka 1.251, Hrvata 906.  

Vozimo niz Polje i brzo stižemo do pravoslavnog Petrića groblja s monumentalnim kamenim krstovima, taman prije nego se cesta počinje uspinjati prema Korićini. (I njega smo slikom dokumentirali u knjizi Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008.)  To je groblje sela Skucani, a selo je na drugoj strani, tu gdje se Polje sužava na par stotina metara. Do Skucana preko Polja ide put prav k'o prut, a onda okreće desno, pa se uza nj jedno za drugim nižu sela Karlovac, Zaglavica, Podglavica, Staro Selo, Vidimlije, Karajzovci, Kopić, sve do Dragnjića na dnu Polja. Zašto i po čemu: Skucani? I ovdje se valja čuvati ishitrenoga etimologijskog tumačenja, baš zato što nam se na prvo čuvenje čini da je sve jasno. Umjesto toga, da stvar bude još intrigantnija, dodajem još tri Skucana: Skucani Vakuf u općini Sanski Most, te Stari i Novi Skucani blizu Bjelovara u Hrvatskoj. Možda će netko od demogeografa, historičara, filologa ponuditi stručno objašnjenje ovoga neobičnog imena.  

Tražeći кућу милутина мароеви(ћа) и негове жене владисаве и нију дитцеи. Put je uzak i krivudav ali čvrst, ne tako davno provizorno asfaltiran, pa se jedino mora paziti na povremene lokalce na traktoru, kada odjednom izbiju iza okuke ili kakve zgrade uza sami put, pa više iznenadimo mi njih nego oni nas. Zaustavit ćemo se malo u Vidimlijama, muslimanskom selu iza kojega se Polje kružno proširuje. Uz džamiju je mezarje, a u njemu neobično i dojmljivo izveden bašluk. Ne vidimo nikoga od koga bismo mogli saznati nešto o selu i ovome spomeniku.

Okrećemo natrag, u potragu za Carevačkim grobljem. Nije u stručnoj literaturi mnogo ni često obrađivano, ali jest već davne 1894. o njemu pisao Ćiro Truhelka u Glasniku Zemaljskoga muzeja. Naravno, i kasnije Šefik Bešlagić u svojemu kapitalnom djelu o stećcima. Tu se precizira da na nekropoli ima 96 stećaka, da su ukrašena četiri spomenika, te se uredno nabrajaju vrste ukrasa: pleterni ornamenat, rozete, tordirano uže i ljiljan, krst na sidru, polumjesec, jabuke, sablja, balta, luk, čovjek-muškarac sa mačem i 3 muške figu­re. Na jednome od ukrašenih stećaka je epigraf, „u kome se - piše Bešlagić - spo­minju Milutin Maroević i njegova žena Vladislava, s djecom“, a uz stećke se nastavlja suvremeno pravoslavno groblje. Bešlagić još kratko bilježi da „na obližnjoj kosi Tisovac leži 'Maroevića grad'“.[1] Natpis bosančicom na grobu Milutina Maroevića, koji je u srednjem vijeku očito bio neki lokalni moćnik, donosili su i tumačili Truhelka, Ljubomir Stojanović, Marko Vego, a u novije vrijeme Goran Ž. Komar. Kad se sažmu i usklade sva ta čitanja, dobije se zanimljiv tekst:

се кућа милутина мароеви(ћа)
и негове жене владисаве
и нију дитцеи и закле милутинь
а се ниткорь не стави ш нимь

Zavedeni informacijom koja se svuda ponavlja, da je ovo groblje Staroga Sela, očekujemo da ćemo ga naći nedaleko od  puta na kojemu selo leži, negdje u blizini. Međutim, ne vidimo baš nikakav odvojak koji bi iz Staroga Sela vodio bilo kamo u Polje, pa podužujemo dalje. Prije Karlovca susrećemo drugoga traktordžiju i pitamo za Carevačko groblje. „Vozi još gore, pa kod one jedne kuće, vidićeš, skreni na lijevu stranu u polje, ima put ...“ Tako i uradimo, skrenemo u polje i ubrzo ugledamo pokraj samoga puta groblje s ogromnim kamenim krstovima. Ali to nije Carevačko, nego Karlovačko. Zaglédamo, iščitavamo natpise, fotografiramo. Uto odozgor s „glavnoga“ puta silazi za nama u polje još jedan na traktoru. Zaustavlja se, pitamo se i pozdravljamo, vidi se da ga mori znatiželja: tko su ovi, šta to rade, šta li traže ovdje... To nas i pita, nespretno ali jasno. Kazujem mu da tražimo Carevačko groblje, „o njemu je pisao Komar pišući o srpskim pravoslavnim spomenicima u glamočkom kraju“. To ga otvara, preuzima on riječ, raspriča se: „... pripovijedalo se da je to još iz vremena Nemanjića, oni su ovim krajevima vladali, Uroš Nejaki je tu i sahranjen, čit'o sam ono što je pis'o Nestorović. Eno, tamo je to groblje, vidi se, ajte vi samo za mnom...“ Pun je entuzijazma da nas dovede do carskoga groba.

Krene on traktorom sve manevrirajući lijevo, desno, ali puta je nestalo, njegovo vozilo propinje se i propada kao neukroćen konj, trava nam je sve do prozora. Ponovo oblaci obadova, a i pravi oblaci, crni i grdni, navlače se nad Glamočko polje. Groblja nigdje na vidiku. Dalje nije mudro, odustajemo, pozdravljamo se s našim vodičem i oprezno kroz travuljinu okrećemo natrag. Razočaran je, nije nas doveo do carskoga groba. Taj nevoljni car, Stefan Uroš V, Dušana Silnoga sin, s kojim je nestalo srpskoga carstva i države, i loza se Nemanjića utrnula, umro je brzo poslije fatalne bitke na Marici 1371. godine. Tijelo mu je pronađeno 1584. u opustjelom manastiru kod Nerodimlja na Kosovu, pa je u vrijeme druge velike seobe Srba preko Save na austrijski teritorij u XVIII stoljeću pod patrijarhom Arsenijem IV Šakabentom  preneseno u novoizgrađeni manastir u mjestu Jazak u Srijemu. Ne smeta to lokalnoj predaji niti će joj nauditi nimalo: nije, uostalom, car Uroš ni prvi ni posljednji povijesni uglednik koji leži i počiva na više mjesta, ostat će on i u ovoj zabiti Glamočkoga polja dok je ljudi i rodova kojima treba da je tako.

Kasnije će mi se razjasniti: dobro je što nismo nastavili jer Carevačko groblje po ovome kijametu od „puta“ i nije baš blizu-je-eno-ga-vidi-se, a osim toga dočekala bi nas i voda rječice Vrbe koja plazi sve odozgor iz Polja i nedaleko odavde će u svoj ponor. Drugi put (eh, drugi put!, znači: ikad-nikad) do groblja bi se mnogo lakše došlo drugom stranom Polja, starom cestom ispod Korićine.

[Dodajem danas: Nismo se predali. Koju godinu kasnije u najmljenom dusteru vozimo se Josip i ja da napokon pohodimo Carevačko groblje i kuću Milutina Maroevića. Spustimo se s Korićine, ne produžujemo dalje glavnom cestom prema Glamoču, nego zakrećemo oštro desno i udijevamo se u ostatke stare ceste. Zaista je stara: podrta i izlokana, potpuno zarasla u oštro i gusto raslinje, sužena,  kroz nju se moraš doslovno probijati. Tko zna kada je njome itko prošao bilo kakvim vozilom. Puno je ljeto, dan sunčan, vreo, sparina je u ovome tunelu od bilja nesnosna. Prozore ne smijemo otvarati - em žilavo granje probija i mlati, em ogromni insekti poludjeli od vreline prijeteći upadaju u auto. Kako kojih desetak metara dalje, sve je gore. Vraćamo se, Maroevića kuća ostat će neosvojena. Ima tu neke sudbine.] 

Kada se u povratku obaramo u Livanjsko polje, nad njim su nadvijeni tmasti oblaci, sprema se oluja. Stajemo kod iste one benzinske pumpe od jutros, da se umijemo, prezujemo, da predahnemo, kafu popijemo. Sad je vrijeme da nazovem kupreškoga župnika don Tomu Mlakića. Preporuku imam od rođaka mu Josipa Mlakića, a njegova nam pomoć treba u traženju tzv. Rastičevskih mašeta, za koju nekropolu stećaka se zna da je najveća na Kupreškom polju, a nitko ne zna reći kako do nje doći.

Kratak, srdačan telefonski dogovor: vidimo se sutra u deset sati ispred nove crkve u Kupresu. Za naš obilazak sve će biti sređeno iako je župnik u velikom poslu: trodnevnica je uoči sv. Ante Padovanskoga.

Od čudotvornoga Padovanca nema ni jednoga sveca koji je u katoličkoj Bosni (naravno i u Hercegovini - tamo je Ante a u Bosni Anto) prisutniji, i u crkvenom i u narodnom životu. Portugalac i Lisabonac rođenjem, pa ga tamo štuju kao sv. Antuna Lisabonskog, sv. Anto je u svakodnevnom životu vjernika nezamjenljiv u svakoj zamislivoj potrebi: zaštitnik bolesne djece, sirotinje, zatvorenika, pomoćnik kod neplodnosti... Najčešće mu se, pak, utječe kad se traži izgubljena stvar, sve „od igle do lokomotive“. I nitko pri tome ne osjeća nikakvu nelagodu zbog očiglednoga praznovjerja i sasvim profanoga koristoljublja. Najvažnije je da pomaže, a svi kažu: pomaže. 

U to i oluja: munje, gromovi, kiša, cijelo Polje pozornica je kratkoga a žestokog ljetnoga nevremena. Dobro je imati siguran zaklon.

Ponovo ćemo cestom preko Borove glave. Oluja je stala, kiša prestala, oblaci se tânje a nebo rasvjetljuje. Konja oko Bunarova nije vidjeti ni jednoga. Imaju i oni neki svoj radni dan. Da ne povjeruješ u jutrošnji prizor.

Na Šuici, na Galečkoj ćupriji. Biti lanik, Camelina sativa. I evo nas opet nad Šuičkim poljcem. Dana još ima, još je vidno. Iznad Galečića silazimo sa ceste, i kod prvih kuća nailazimo na mlada domaćina koji nešto posluje oko ograde lijepo sređena dvorišta. Ljubazan je, na naše pitanje može li se autom do mosta odgovara potvrdno i daje Josipu precizne upute kako da se drži staroga puta do tamo. „I samo polako!“

Stara putina kojom silazimo prema rijeci i ćupriji očito je trasa jednoga od onih antičkih pa onda srednjovjekovnih i turskih putova, o kojima piše Bojanovski. Rimsko porijeklo puta vidi se i po mudrosti kojom je postavljen - i da se postigne najkraća moguća razdaljina i da se izbjegne preveliki uspon. Začas smo na vodi kod ćuprije. Očevidan rad u turskoj tradiciji mostograditeljstva, sa zaobljenim lukovima koji rastu iz obiju obala i povećavaju se prema vrhu gdje se most blago prelama.

Kročimo ćuprijom, koja je veća i impozantnija nego što se čini odozgor, sa ceste. Dok Josip pravi koncentrične krugove oko vode, oko mosta, oko malih zasada povrća uz rijeku, hvatajući sve to u svoj objektiv, polažem umorna i bolna leđa na široki pervaz ćuprije. Sam od sebe, javlja se pripovjedačev monolog iz Mosta na Žepi: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog večera kad se vraćao iz planine, i umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od dnevne žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju.“[2]

Ni za velebni most na rijeci Žepi kao ni za ovu skromnu ćupriju na Šuici nema, zapravo, nikakvih čvrstih podataka o postanku - to potvrđuju učeni Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović u svojoj knjizi o starim mostovima.[3] No, majstorska pripovjedačka strategija i moćna imaginacija velikoga pisca Mosta na Žepi, udružene s  njegovom gotovo znanstveničkom posvećenošću ispitivanju historijskoga konteksta, stvorile su pripovijetku najveće književne vrijednosti, pa sada taj most ima svoje dvije historije - onu činjeničnu, o kojoj ne znamo ništa, i književnu, koja je bespogovorno istinita na svoj, umjetnički način. 

A to što ćupriju na Šuici (lokalci je zovu, mjerodavno, Galečkom) nazivaju i rimskim mostom, kao uostalom i onu veću u Blažuju na Bosni kod Sarajeva, nije samo stvar neznanja o vremenu nastanka i o graditeljima, nego možda i neke daleke i nejasne predaje. Kako upozoravaju Čelić i Mujezinović, „preko ove rijeke vjerovatno su još Rimljani gradili most, jer su ovuda prolazile važne rimske komunikacije“.

Trenutak - nagrada. Mirno i bistro predvečerje, čudesna voda Šuice tiho promiče svojim koritom između niskih obala obraslih gustom trskom kao da ne teče nego se samo sva odjednom moćno pomiče, ostajući uvijek ista. Smiruje se dan, bio je vruć i tegoban, sada nas blaži i miluje svježina što fino struji ponad ove vode, što silazi s ovih nebesa. Vidik je otvoren na sve strane, sami smo u polju nadaleko, damari se stišavaju i dah ujednačuje, samo oči ne miruju, napajaju se i u svoje slikovno pamćenje pohranjuju sve blago koje nas okružuje. Znamo da ćemo morati poći, da će skoro skončati ovaj trenutak, a jaka se čežnja javlja: da ga je zadržati, ne ići nikamo, ne htjeti ništa, ne znati ništa, biti Camelina sativa, ista prije četiri hiljade godina i slijedećih četiri. E, da, ali: nismo nego Blaisea Pascala trska koja misli, i koja si, lomna i šuplja, ne umije i ne može pomoći.

„Proboraviši pet dana u Livnu“, piše Jukić, „krenem se natrag put Kupresa preko Borove glave u Šuicu, a odatle u Otinovce. Kako je na Borovoj glavi, tako i pod Stržanjom stoje panduri; ovi te malo proprate, te im jedno po cvancige običaj je za barut dati, ili išao odovud ili odonud.“ Mi nećemo starim putom preko Stržnja nego modernom cestom, a nema ni pandura koji te zaustavljaju i moraš ih mititi, pa smo iz Šuice u Kupresu začas.

[1] Šefik Bešlagić, Stećci. Kataloško-topografski pregled, 1971.
[2] Ivo Andrić, Most na Žepi
[3] Džemal Čelić, Mehmed Mujezinović, Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1969.