Ivan Lovrenović: Križ na Komardi
Dan zasanjan, kao isključen iz vremena, bez imena u tjednu, bez datuma u mjesecu. Cesta čista, bez prometa, nebo visoko i vedro, sunce na njemu se ukovalo kao da ne misli prolaziti, zalaziti. Bosna mirna, tiha, zemlja i šuma bez boje i bez sjaja, čeka se prva proljetna topla struja, da se pokrenu sokovi, da boje ožive. Tu i tamo u prolazu vidi se poneko čeljade - brzo mine i nestane ga. Kafu ćemo popiti na drumu u Novoj Biloj, to nam je već nekakav običaj. Zatim na raskršću lijevo, u Nević Polje, pa opet lijevo u Bučiće, da lokalnim putom prispijemo u Komardu, na groblje pod Gradinom.
Što je Komarda, što ćemo u Komardi?
Triput po trideset i tri puta obišli smo kroz godine Josip i ja groblja po srednjoj Bosni na kojima još stoje stari bosanski križi iz turskoga vakta, zagledali, proučavali, fotografirali svaki od njih, te sve to spremili u golemu knjigu Bosanski križ. Nadgrobna skulptura iz razdoblja turske vlasti (Dram radosti, Travnik, 2022). Kad je sve to bilo završeno i knjiga objavljena, javlja mi se mladi franjevac Fabio i šalje fotografije s grobalja u viteškom i novotravničkom kraju. Na jednoj od njih s groblja u Komardi otkrivam nešto zapanjujuće, nešto čemu nigdje ništa nismo vidjeli slično. Jedva vidljiva, skrivena iza novih spomenika, glava malenoga starog križa s jedinstvenim likovnim i ikonografskim rješenjem: s majstorskim reljefističkim osjećajem u malenoj kružnoj površini, gotovo medaljerski ograničenoj, isklesane su tri ljudske figure, a svaka u uzdignutoj ruci drži po jedan križ. Po svemu što do sad znamo, to je jedini put da se na ovoj vrsti nadgrobnoga spomenika javlja ljudska figura. Dapače, na fra Fabijevoj fotografiji vidljivo je da je „primitivni“ umjetnik pokušao na licima figura naznačiti i neke rudimentarne elemente fizionomija. Treba posebno apostrofirati još jedan element ove kompozicije: središnja figura stoji na oblom uzvišenju, što je likovni topos kakav se, s istom funkcijom i značenjem, javlja na križima ovoga kraja kroz cijelo razdoblje njihova podizanja od početka 16. stoljeća. Po općeprihvaćenom tumačenju on je stilizacija Golgote, samo što se ovdje, na Komardi, iznad nje ne diže križ nego ljudska figura, koja u ruci drži križ! Sve to vapi za dobrom stručnom likovnom i religijsko-ikonografskom analizom i interpretacijom.
Fra Fabijeva fotografija od prvorazredne je važnosti kao trag, kao informacija i dokument. Neizostavno je bilo da se tim tragom ode u Komardu na groblje, da se sve to vidi i snimi na adekvatan način. I evo nas.
Fra Fabijeva fotografija
Groblje je znamenito po grobu Franje Zubića (1822 - 1871), koji je u Bučićima službovao kao župnik od 1869. do smrti. Bio je taj fratar izrazita ličnost. Svoj svećenički posao obavljao je s mnogim „viškovima“, liječio ljudima dušu i tilo ne samo po profesionalnoj dužnosti, nego i preko nje: razgovorom, travama, ljudskom toplinom. Dolazili su k njemu, i od njega odlazili smireni, ne samo katolici. Upamćeno je kako je Alija iz Rankovića bolesnih očiju molio na Franjinu grobu: „Fra Franjo, pobogu brate, ako znaš što je muka, kutariši me ovog devera!“ Za života je među ljudima priznat i prihvaćen kao „narodni svetac“.
Zabilježio je zaslužni franjevački pisac i kroničar Miroslav Džaja što mu je o Zubiću govorio jedan župljanin iz Dobretića, gdje je fra Franjo jedno vrijeme bio župnikom:
„Kod kuće je nosio prosto težačko odijelo. Pa i šal je oko glave zamotavao i šarvale nosio. Mesa gotovo nikada nije jeo, a u društvu bi oborio i koju čašicu rakije, ali ne bi prigonio. Bio je veseljak, pa bi često zvao nekog Mijana Pranjića-Duljića, da mu kucne uz šargiju. Prema sirotinji je bio tako darežljiv, da je uvijek bio sam siromašan. Propovijedao je s takvim oduševljenjem, da bi redovito sam plakao i druge na plač probuđivao. U molitvi vanredno gorljiv, osobito za vrijeme egzorciziranja, klečao bi čitave sate s golim koljenima na kamenju. Za vrijeme njegova župnikovanja nijednom župe vrijeme ne obī. Jednom poruči po nj Ahmed-beg, travnički kajmakan, da mu dođe, jer da mu se u kući prikazuje i da mu džini ne daju mira. Fra Franjo je kuću blagoslovio, Bogu se pomolio i prikaza je nestalo. Zato, što je u sličnim nevoljama često muslimanima pomagao, i oni su ga svetim smatrali, pa mu ne bi zamjerili, što bi na svom vatrenom konju Malinu projašio kroz Travnik, što je onda drugim katolicima bilo zabranjeno pod smrtnu kaznu.“
Po fra Franjinoj smrti brzo se među lokalnim vjernicima uvriježio običaj da se njegov grob obilazi kao zavjetni, a vremenski marker bio je mladi utorak. Zabilježeno je da mu je nad grobom bio „podignut mali kameni križ“. Taj križ zamijenio je župnik fra Miroslav Džaja 1928. brončanim reljefom na kamenu što ga je izradio Ivan Ekert, akademski slikar iz Travnika. Njime, pak, ne bijaše zadovoljan župnik fra Tomislav Ćaćić, pa inicira podizanje novoga spomenika - brončanoga poprsja koje je napravila kiparica Ana Kovač iz Sarajeva, a postavljeno je godine 1980.
Upoznavši detaljno groblje na Komardi i proučivši mjesto fra Franjina groba, pomišljam da je „naš“ mali križ s tri figure upravo onaj „mali kameni križ“ koji se spominje kao prvi spomenik na ovome grobu. Za tu pretpostavku najjače govori činjenica da križ nije uništen, nego sačuvan, i da je položen u neposrednoj blizini fra Franjina groba. Svi ostali križi ovoga tipa (osim jednoga malenog sasvim ukraj groblja), netragom su nestali a moralo ih je biti još na ovome starom groblju. Očigledno je da se prema ovome jednom i danas gaji odnos posebnoga štovanja. Nažalost, druga mu je strana sasvim otučena, pa ne možemo znati je li na njemu bilo još kakvoga likovnog znamenja ili natpisa.
Suočavamo se s jednim velikim razočaranjem: neka pobožna ruka, htijući spomenik očistiti, nemilosrdno ga je ostrugala i uništila one tragove oblikovanja fizionomija na glavama triju figura, koji se još koliko-toliko drže na fra Fabijevoj fotografiji. Tako ona danas još jedina svjedoči o spomeniku kakav je bio izvorno.
Maleni križ ukraj groblja
A Komarda, značenje? Svi moji rječnici slažu se da se radi o balkanizmu porijeklom iz bizantskoga grčkog, s osnovnim značenjem zasvođene prostorije. Lokaliteta s tim imenom ima posvuda - od bosanskih Bučića, do Crne Gore i Dubrovnika, i do Istre i Kvarnerskih otoka. Negdje izvorno označava mjesto gdje su se klale domaće životinje, negdje i dućan za prodaju svježega mesa (Dubrovnik); negdje je to malena kamena koliba u koju se od kiše sklanjaju čobani ili krijumčari (otok Krk), negdje, vrlo rijetko, može značiti i neku vrst isposničke kamare. U prenesenom smislu nalazimo tu riječ u značenju krvavoga boja, ratnoga klanja. Veliki crnogorski prozaik Stjepan Mitrov Ljubiša, opisujući bojeve Crnogoraca i paše Bušatlije, piše: „Posijeku ih preko dvije hiljade, a ostatke podagnaju u donju Arbaniju gdje ih je čekala, onako grozničave i slomljene, druga komarda.“
Što je od svega toga bilo ovdje, pa lokalitet dobio ime Komarda, vjerojatno nećemo sa sigurnošću nikada saznati. Vrijedilo bi čuti što o tome znaju lokalne predaje, kojih možda još ima.