Ivan Lovrenović

Jedan fenomenološki pogled na Lovrenovićevu krajinu u povodu knjige Bosanski križ. Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti

Povod ovom tekstu bila je izložba slika Josipa Lovrenovića i razgovor o knjizi Ivana i Josipa Lovrenovića Bosanski križ (2022) u Zagrebu 20. veljače 2025. godine. Želio sam predočiti prostorni kontekst u kojem se pojavljuju stari križevi, odnosno, dovesti u vezu dvije za me izuzetne pojave: Lovrenovićeve doživljaje bosanskih prirodnih mikrokozmosa i mogućnosti fenomenološke teorije u njihovoj analizi. Pri tome, možda je analiza preozbiljna riječ. Ona nije uvijek provedena, budući da daje gotovo neiscrpne mogućnosti, nego ponekad samo upućujem na nju. Nisam mogao odoljeti Lovrenovićevim opisima krajolika, nego sam im se prepustio, slažući ih oko nekoliko osnovnih formi mjesta kako ih vidi fenomenološka teorija. To su dom, grob i krajolik[1]. Nastojao sam otkriti snage koje ih pokreću, poput doživljaja te osobnog i kolektivnog pamćenja, i kroz njihove međusobne odnose razvijaju privrženost, čime se izgrađuje bogat i složen – ali i lomljiv – intimni doživljaj zavičaja Ivana Lovrenovića. Na samoj tribini u Zagrebu pročitao sam slobodni sažetak ovog teksta, koji do tada nije bio posve gotov, a ovdje mu dajem na volju u svim razmjerima koje je od mene tražio.

Knjiga Bosanski križ – nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti najmonumentalnije je među više desetaka djela Ivana Lovrenovića, i ona će ostati trajno polazište u razumijevanju te pojave. Lovrenović u Bosanskom križu predstavlja široj javnosti nepoznatu i literaturno gotovo netaknutu pojavu nadgrobnih spomenika koji su podizani u Bosni četiri stoljeća prije modernosti.

Knjiga je monumentalna ne samo po svojoj fizičkoj pojavi od 541 stranice velikog formata (200x270 mm), nego i po sadržaju. Ona donosi 352 fotografije, od kojih 344 nove fotografije Josipa Lovrenovića s 30 lokaliteta, koje predstavljaju aktualno stanje spomenika na terenu, a pored njih brojne povijesne crteže spomenika, motiva tetovaža i osoba s tetovažama, te sedam karata, kao i tekst na engleskom.

Postoje barem dvije važne znanstvene dimenzije toga djela. Prva je kulturno-geografsko i povijesno-umjetničko istraživanje bosanskih križeva. Lovrenović je na terenu utvrdio i u knjizi predstavio i objasnio križeve najvažnijih grobalja na području „samog srca stare Bosne“. Obišavši, kako kaže, tri plodne doline rijeka, tri „planinska okrilja“, krška polja Završja i zasebnost Rame, određuje područja najveće koncentracije bosanskih križeva i izrađuje njihove karte. Rezultat je konzistentno i reprezentativno djelo, slikovno iznimno dokumentirano i izražajno, a sama je pojava izvučena iz mraka i promovirana kao jedno od iznimnih autohtonih vrijednosti kulturne povijesti zemlje.

Drugo, Lovrenović u tome upošljava interdisciplinarno tumačenje pojave koja počiva na geografiji, povijesti, etnografiji, povijesti umjetnosti i književnoj povijesti, odnosno specifičnoj humanistici koju je Lovrenović izgradio kao vlastiti istraživački pristup i izražajni stil, može se reći školu – bez učenika – zaokružujući njome važan dio svoga rada.

Tema nadgrobnih spomenika iz otomanskog doba dugo je zrela i njezina inkubacija počinje u najranije autorovo doba, da bi posebne dvije knjige u desetak godina razmaka ponijele taj naslov. Prvi put o križevima piše 1981. u članku o stećcima u Našim starinama. Na kraju djelomične inventure stećaka varcarskog kraja, predstavljene kroz šest prostornih cjelina i 12 nekropola s oko 500 stećaka, koju ilustrira s 30 fotografija, u obliku digresije uvodi pitanje sudbine i transformacije stećaka nakon srednjeg vijeka. Tu Lovrenović smatra zanimljivim zabilježiti postojanje okruglih, antropomorfnih nadgrobnih ploča na katoličkim grobljima i donosi tri njihove fotografije.

Sve koje još postoje nisu starije od 18. stoljeća, ali po obliku i nekim detaljima mogu sugerirati vezu sa stećcima. (…) Na Ćeliji, starom mrkonjićkom katoličkom groblju, ima takvih ploča (također i u Liskovici na katoličkom groblju), čija ornamentika je veoma podudarna s ornamentikom na narodnim vezovima i preslicama, i s ornamentima drevnog tatuiranja ruku, piše Lovrenović (1981) uz napomenu da je to samo upozorenje koje nauku možda može zainteresirati, te da bi se više o tome moglo reći u posebnom osvrtu.

Iz radova koji su dostupni autoru ovoga članka, Ivan Lovrenović je na pojavu križeva počeo ponovo podsjećati nakon 17 godina u prvom izdanju knjige Unutarnja zemlja (1998), pa u knjizi Bosanski Hrvati (2002), koje je opise proširivao u novim izdanjima, a u svojim putopisima ih je stavio u središte pažnje. U nekim djelima Lovrenović potiče stručnu javnost da se pozabavi tom unikatnom pojavom, da bi se na kraju suočio s gorkim zadovoljstvom da će taj posao, koji drugdje rade nacionalni instituti, morati napraviti sam sa svojim suradnikom, fotografom Josipom Lovrenovićem. Tako nastaju dvije istoimene knjige Bosanski križ, iz 2010. i 2022. godine.

Na kraju članka o katoličko-hrvatskom kulturnom kontekstu, u poglavlju o četiri stoljeća turske vlasti knjige Unutarnja zemlja, Lovrenović kratko upućuje na ovu pojavu. „Zanimljivu transformaciju doživjela je forma starog nadgrobnog spomenika. Kao svojevrstan pandan muslimanskom nišanu, kod Hrvata se javlja okrugla uspravna ploča, istovremeno antropomorfna i križolika, koja po nekim elementima oblika i ukrasa predstavlja metamorfozu jedne forme stećka." (1998, 131).

U prvom izdanju Bosanskih Hrvata, prethodno objavljivanom kao feljton u Feralu, Lovrenović „stare antropomorfne ploče“ stavlja u kontekst kulturnog areala srednje Bosne, od Mrkonjića i Liskovice na zapadu, do Vareša, Oćevije i Olova na istoku, „u kojem leži drevni autohtoni svijet, jedan jezik i mentalitet, jedna povijest i jedna memorija, koju možeš uništiti i raseliti, ali je ne možeš definirati ničim izvan nje“. U dijelu teksta u kojem se može pratiti autorov odnos prema Bosni kao zavičaju i domovini, Lovrenović kaže: „S tih ploča, nakićenih istim onim arhajskim urezima sa ženskih podlaktica i nadlanica, čela i poprsja, recimo na starom varcarskom groblju u Ćeliji, dolaze nam obavijesti o predšasnicima u lipoj ikavici, u nevještoj i nenormiranoj latinici, s puno ćirilične grafije.“ (2002, 49)

Nova izdanja tih knjiga, primjerice drugo izdanje Bosanskih Hrvata i četvrto Unutarnje zemlje, pojavljuju se 2010. s proširenim objašnjenjima na više stranica, na kojima obrađuje simboliku i funkcije tih nadgrobnih spomenika. (2010a, 68)

No, meni ništa tako dobro ne otvara pogled na krstolike ploče kao putopis Sedam dana po Bosni (2009), kojih je ustvari devet, jer je ne samo iznimno uzbudljiv, kulturno-povijesno izdašan, nego i dovođenjem in situ spoznajno ključan za razumijevanje mjesta i uloge spomenika u Ivana Lovrenovića. Koliko i sam autor drži do putopisa, govori u uvodu svoje knjige posvećene tome „književnom fenomenu“, u kojem se pita: „nije li putopisni postupak u samomu srcu otkrivalačkoga smisla književnosti?“ (2020). S putovanja iz 2008. autor je izdvojio oko 160 dokumentarno i estetski izvanrednih fotografija križeva, većinom Josipa Lovrenovića, snimljenih na 21 lokalitetu, te ih je uz uvodni tekst objavio kao knjigu Bosanski križ (2010b). Ona je neka vrsta mladunčeta istoimene knjige (Lovrenović i Lovrenović 2022) koja je povod ovom pisanju. Skraćen i prilagođen tekst Bosanskog križa javlja se i u knjizi eseja Pripadati i ne pripadati (2021).

(1) Spomenici: krstolike povijesne knjige

O važnosti knjige Sedam dana po Bosni za razumijevanje starih spomenika govori činjenica da su „antropomorfne ploče“ stvarne vodilje u putopisu. U njoj su stara bosanska groblja i grobovi klimaksi dnevnih itinerara, počevši od bašluka Kulenović-Bajbutovića na Havali u Kulen-Vakufu – kojeg su jedva našli zaraslog (2009, 23), što je standardna situacija s takvom vrstom spomenika – do Jajca, starog groblje pod lipom (2009, 229), intoniranog tako u rečenici da se Jajce i groblje nameću kao istoznačnice.

Između ta dva odredišta put je vodio preko nekropole stećaka u Koluniću, na kojoj traži ploču s natpisom na glagoljici (34), zatim izabire groblja u Lusniću, Kablićima – „dva tri izvanredna primjerka onoga što tražimo“… - i groblje u Rapovinama u Livanjskom polju; u Glamočkom polju posjećuju Bašića mezarje u Jakiru s mašetom Omerage Bašića (37) i usput pravoslavno „Petrića groblje“; u Duvanjskom polju staro groblje u Lipi, nekada zajedničko, sada dva groblja katoličko i pravoslavno (55); na Blidinju je to mramorje na Dugom polju s krilatim konjem i zmijom (58), kao i grob Kedžara (60…) o kojem najduže govori, pa zatim posjećuje stećke na Ravanjskim vratima. U Rami obilaze spomenike s fra Tomom koje je domaćin već obilazio i snimao, ali uskoro će se pokazati da ih ima i više nego što se zna. „Otkrivali smo ih zajedno, i zajedno se iznenađivali“ – u selima Družinovići, Šlimac (131), Lapsunj, Gmići, koje su „uspjeli obići u to prevrelo poslijepodne, zavlačeći se“ koliko su „mogli i smjeli u gusto šikarje“ (132). Put ih zatim vodi u nezaobilazno Rostovo – Maculje (146), u Dolac, pa gučegorsko groblje na Gorici; i ono u Grahovčićima – Vinišće ili Konjevićko groblje s epitafom Mihovila Grahovčića (163).

I dok hitaju prema polazištu putovanja, Kulen Vakufu, Lovrenović na putu nastoji provjeriti šta je drvenim hrastovim krstačama, „skulptorskom čudu“ na Orahovljanskom pravoslavnom groblju iza Čađavice (11). Žali se što u Livanjskom polju neće imati vremena za stara groblja u Dobrome, u Zagoričanima, u Vidošima i u Zastinju, kao što kasnije neće moći provjeriti stoji li još u Gerzovu turbe Alije Đerzeleza (234), dok groblje u Čuklama nisu pronašli. Sve to, unatoč činjenici da ih je sastavljač puta uglavio u prvi plan.

Ispovjedni i spoznajni vrhunac puta je „prastaro katoličko groblje znakovita imena Ćelija“ – napokon: Ćelija! (181) – u Mrkonjić-Gradu. I dok u Bosanskom križu (2010) sadržaj počinje s priznanjem da je sve krenulo s Ćelije, osmodnevno vođenje po Bosni vas srodi sa zemljom i otvori vam sva osjetila i ugođaje da što punije doživite to duhovno ishodište Lovrenovićeve Bosne.

Lovrenovići nisu slučajno na putu zapeli za groblja. Autor izrijekom potvrđuje da je cilj putovanja potraga unutarnjom zemljom za ostacima začudne starobosanske kršćanske nadgrobne skulpture i plastike iz otomanskog vakta (2009, 10). Na jednom mjestu, istina, kaže da to „nije jedini cilj“, ali da „vodi mapu puta“, a plan je obići Bosnu po krškim poljima, planinama i dolinama rijeka. Na drugim mjestima potvrđuje da su „primarni 'istraživački' cilj kršćanski nadgrobni biljezi iz otomanskog vremena“ (36), da je potraga za starim nadgrobnjacima (…) osnovna nit vodilja ovog putovanja (131), da su okrugle ploče razlog putovanja (186) i na kraju izražava dojmove s ciljnog i sretno okončanog putovanja (165).

Traganje za grobljima nastavlja se i u sljedećem putopisu, Ikavskom zemljopisu (2019), premda ona nisu bila „cilj“. U njemu je glavna vodilja jedno od putovanja Ivana Frane Jukića i u fokusu su više bosanski krajolici (vidi: Lučić 2020). No, to dvoje je nedjeljivo, kao što je teško razdvojiti ta dva važna putopisa, jer je novo putovanje nastavak prethodnog. Ipak, Ikavski zemljopis počinje s grobljem Gradac kod Nove Bile („koje nam je promaknulo kad smo putovali Bosnom 2008.“), pa nastavlja spomenikom Smrike Bogdana Bogdanovića kod Novog Travnika, zatim obilazi porušenu crkvu i grobove Vesela Straža kod Bugojna, tumul Pustopolje, Rastičevska mašeta, Glagoljašev, tj. Čotin grob na Kupreškom polju; bašluke u Odžaku Filipovića, uništen memorijal Ivi Loli Ribaru, Petrića groblje kod sela Skucani, mezarje uz džamiju u Vidimlijama i Karlovačko groblje u Glamočkom polju; staro groblje Vučkovine u Duvanjskom polju; nekropole Zvirnjača i Ravanjska vrata na Ravanjskom polju; stećke na groblju Pidriš, na Makljenu; mjesno groblje Bugojno; staro muslimansko groblje Kopčić; Kamene svatove u Rostovu i groblje u Sebešiću – dakle sve groblja.

Zašto su Lovrenoviću groblja tako važna da određuju putanju njegovih istraživanja? Što traži na njima? Odgovor, na svjesnoj razini, daje na nizu mjesta i navest ćemo ih odmah, a neke nesvjesne razloge ćemo pokušati pronaći u tekstovima i dolje ih prikazati. Iz kulturalnih slojeva antropomorfnih ploča, kaže, može se čitati kao iz knjige. (2009, 37). S tih ploča, nakićenih istim onim arhajskim urezima sa ženskih podlaktica i nadlanica, čela i poprsja, nastavlja on, dolaze nam obavijesti o predšasnicima u lipoj ikavici, u nevještoj i nenormiranoj latinici, s puno ćirilične grafije… (2009, 49).

Na pločama on prati promjene od početne nekadašnje simbolične upotrebe križa i polumjeseca, „potpuno drukčije od današnje“ (2009, 37), preko izvanredno zanimljiva primjera procesa stilsko-historijske transformacije stećka prema trovjerski diferenciranim nadgrobnim obilježjima u Bosni nakon nestanka srednjovjekovne civilizacije i dolaska islamsko-osmanlijske (Rapovine, Lusnić i Kablići), kulturno-povijesnog kompleksa izuzetne vrijednosti i evokativnosti koji sadrži kulturne slojeve unatrag 11-12 vijekova (42), do spomenika u Grahovčićima, isklesana u bosanskoj ćirilici s velikom paleografskom, historijskom, jezičnom i likovnom vrijednosti, koji zadržavajući stare tradicije iz umjetnosti stećaka oblikuje spomenik u sasvim novom konceptu, te na najbolji način utjelovljuje prirodnost i postupnost prijelaza iz jedne u drugu kulturu obilježavanja grobova (163). 

Od likovnih motiva na pločama Lovrenović po zanimljivosti ističe dva, oba s elementom križa: na jednome je prikazan križ i iznad njega negdje kraća, negdje duža polukružna forma, a na drugom se okomiti krak križa u donjem dijelu širi i poprima polukružni oblik (143). Obilje ukrasno-simboličkih motiva iz folklornog repertoara na tim pločama svjedoči o sinkretičkim vezama sa starim, zajedničkim pučkim pretkršćanskim tradicijama, bosanskim i balkanskim. (144).  

U estetsko-morfološkom, simboličkom i kulturološkom pogledu tu nadgrobnu skulpturu i plastiku bitno odlikuje hibridnost, začudna svježina likovnoga izraza što proizlazi iz sinkretičkoga stapanja elemenata porijeklom iz različitih kultnih tradicija i kulturnih slojeva, razvijajući zanimljive regionalne razlike, kao što su, u analogiji, kulturnom hibridnošću obilježeni i bosanski katolicitet i sam fenomen bosanskoga franciskanizma. (2010a: 68).

Iako to navodi kao kulturno obilježje bosanskih Hrvata, Lovrenović naglašava da u Bosni nema „čistih“ naroda. Zbog milenijskih povijesnih prilika ovdašnji identitet morao bi se zamisliti kao nekakav nerazmrsivi palimpsest. (2010a, 71). Navodi primjer svoga Varcara, koji je bio „pravi „laboratorijski“ bosanski mikrokozmos,

„uzoran model utjelovljenja jednog tipa i socijeteta, što ga je sa svim njegovim tamnim i lijepim stranama tok povijesne svakodnevnice iskotrljao, kao što voda uobliči kamen u njegovoj savršenoj nepravilnosti“. (2010a, 113)

Tu se ne radi samo o fasadnoj dimenziji nadgrobnih ploča nego se postupno otvara Lovrenovićev spektar doživljaja koji su bitno utjecali na njegovo samoodređenje i njegov osjećaj pripadnosti. Primjerice, on opisuje dva događaja mjesta koja su mu se kao dječaku duboko urezala u dušu, oba pod religijsko-pjevačkim ritualom, a navodi da su se oni više puta ponovili. Prvi:

„O Dušnom danu ili prilikom sprovodā (dok je s crkve aritmički tuklo mrtvačko jednostrukim, prepolovljenim zvônom, a pjevači u žalobnoj povorci pjevali Ah, promisli, dušo moja / rad čega si stvorena; / otadžbina da je tvoja / nad zemljom uzvišena), palili smo svijeće na grobovima bliže i dalje rodbine, prolazeći pokraj starih ploča, posve drukčijih od 'normalnih' suvremenih križeva raznih vrsta“. (2009, 187-188)

Drugi, sličan se odvijao u crkvi sv. Filipa i Jakova za vrijeme godova, adventskih zornica i Božića. U crkvi je od „pučke mantre o miru“, U se vrime godišća titrao zrak, pod kojim prilikama

„pretvarala se obična crkva u bosanskoj, katoličkoj, ikavskoj zaturenosti, i svi ti priprosti i ispod kože krvavi Varcarani u njoj – u samo srce svijeta“. (2010a, 114)

Izraz „srce svijeta“ bez imalo rezerve upućuje na duboko intimni doživljaj društva i duboku povezanih svih njegovih svjesnih i nesvjesnih sfera i elemenata. Redovite rituale u zajednici, uz druge slične godišnje svečanosti, znanost navodi kao dio javnih aktivnosti koje, uz slična iskustva, stvaraju osjećaj privrženosti mjestu (place attachment) (Low i Altman 1992), pojmu koji je vrlo važan u kulturnoj geografiji fenomenološke provenijencije[2].

Drugo, ne možemo preskočiti izraz „srce svijeta“, koji upućuje na dubok ugođaj jedinstva,  sklada i vezenosti sa zajednicom u kojoj sve kuca jednim srcem. On je rezultat međuodnosa afekata i emocija, znanja i uvjerenja, te ponašanja i radnji u odnosu na mjesto (Low i Altman 1992). Postoji rasprava o tome koju važnost u tome igra sami okoliš, a koju ljudi. Neki autori naglašavaju da privrženost dolazi od ljudi i iskustva, a da je krajolik (samo?) mjesto radnje. Krajolik je dio iskustva, može postati simbol tog iskustva, ali nije primarni element (Riley 1992). Samo mjesto može biti medij ili sredina koja sadrži i predstavlja skladište različitih životnih iskustava, i ono je središnje mjesto za ta iskustva i neodvojivo od njih, ali ono kao mjesto nije nužno krajnji fokus privrženosti. Kako god, osjećaj nije sastavljen od odvojenih ili neovisnih dijelova, komponenti, dimenzija ili faktora nego su u njemu sjedinjene mnoge neodvojive, integralne i međusobno definirajuće značajke, kvalitete ili svojstva, pa je mjesto neodvojivo od njih (Low i Altman 1992). Ovdje treba napomenuti da pojam mjesta nije vezan za ono što pod tim imenom obično smatramo u demografiji, nego je to svaki prostor koji je čovjek iskusio i oživio svojim djelovanjem, od mikrorazine do znatno širih područja. U ovom se radu, kako smo rekli, fokusiramo na dom, grob i krajolik kao mjesta.

Treće je važnost djetinjstva, odnosno najranijeg iskustva koje se snažno veže za objekte djetetova okoliša. Dijete ih inkorporira u sebe, stvarajući internalizirani objekt koji služi, između ostalih funkcija, kao „izvor unutarnje sigurnosti i resursa, koji se poziva u vremenima stresa i izolacije“ (Chawla 1992). Iskustvo djetinjstva ima nemjerljive utjecaje na doživljaj svijeta i temelj je pozitivnih i čvrstih privrženosti mjestu. U to ponajprije spadaju osnovni osjećaj da je svijet dobar, zatim užitak u zadovoljstvu svijeta – osiguran autonomijom u ranom djetinjstvu i djelatnošću srednjeg djetinjstva – potom identifikacija adolescenata sa svojim krajem. Slijedi konstruktivna predanost stvaranju i očuvanju dobrog svijeta, ostvarena kroz intimnost i generativnost odraslih, i konačno, duboko prihvaćanje vlastite sudbine u prostoru i vremenu (Chawla 1992). 

Prema psihologiji, dijete u dobi od tri ili četiri godine konstruira svoje emocionalno okruženje od poznatih izoliranih mjesta kreveta, sobe i doma. Njihova izuzetna kvaliteta je u tome što djeca mogu u nesmetanoj privatnosti prisvajati te prostore i oblikovati ih po svojoj volji. S godinama, kako se dječja igra udaljava od stabilnog središta, istraživanje proširuje opseg poznatog i ugodnog svijeta. Srednje godine djetinjstva, od pete do dvanaeste, karakteriziraju proširenje prostora (Riley 1992). Djetetova igra pruža najviše zadovoljstva kada mu daje najveću priliku da manipulira svojom okolinom prema svojim potrebama: da mašta, stvara i skriva se. Možda se zato mnogi ljudi rado sjećaju zarasle parcele, gustog grmlja i šume (Chawla 1992). To je razdoblje praćeno rastućim majstorstvom, koje priprema pojedinca za kasniju složenost integracije društvenog svijeta adolescenta, a potom i odrasle osobe. Vezanost za krajolik u različitim razmjerima neodvojiva je od razvoja osobnosti, od relativne bespomoćnosti do potpune samoaktualizacije (Riley 1992).

Za važan dio ovih faza možemo naći primjere u Lovrenoviću radu, možda i za sve kad bi se tome posvetili, ali njih nije nužno ovdje navoditi. Imajući ih općenito na umu, oslonjeni na one koje smo istaknuli, možemo nesporno potvrditi da su njegovi doživljaji iz djetinjstva bitno odredili odnos prema prirodnom i kulturnom okolišu u kojem je odrastao, te da najjače ističe sjećanje na kultne običaje. On ih jasno periodizira: kaže da je iz ranog djetinjstva ponio taj osjećaj prema nadgrobnim spomenicima, ali

„Prava zainteresiranost i otkrivalačka emocija otvorila mi se mnogo kasnije, kada me već prestala nositi religiozna ᾿inspiracija᾿ i mučiti eshatološka jeza, ustupivši mjesto jednako žestokoj zapitanosti za kulturnu i povijesnu zagonetku ovih spomenika; za porijeklo i značenje oblika, jezično-književni aspekt natpisa na njima, za historije i sudbine osoba i obiteljima kojima su pripadali, te kroz to, za historiju Varcara, na prvi pogled nevažnu i anonimnu, a ipak kadru da ti se rastvara sloj po sloj sve do rimskog doba, i dalje od njega, u prapovijest, uzbudljivo se uklapajući u okvire velike Historije…“ (2009, 188)

Slike u djetinjstvu interiorizirale su Bosnu i poticale na doprinos njezinoj izgradnji ovisno o uzrastu i stupnju odgovornosti. Upravo za nas važna linija ide preko začudnih formi spomenika. Neosjetno, ta se emocija razrasla i prenijela na doživljaj cijeloga ambijenta:

„stojeći na Ćeliji u zalasku sunca, u predvečerje, pod golemim planinskim triptihom Lisine (op: likovni izraz za krajolik) na jednoj strani, s kupom Orugle na drugoj, a na trećoj pod bliskim, zaštitničkim brdom Grabeža pod kojim se, tu nadohvat ruke, pružaju didove njive i livade, i tek kojih stotinjak koraka dalje stoji naša kuća – stojeći dakle, tu, svaki put sam jednako snažno osjećao kako stojim ᾿na srcu zemlje᾿“. (2009, 190).

Tako se domaći krajolik sklapa nad grobljem kao središtem, jezgrom i srcem zemlje, simbolizirajući toplinu i sigurnost doma koji se širi po unutarnjoj zemlji.

Širenje Lovrenovićeve privrženosti s Varcara na prostor srednje Bosne ili unutarnje zemlje, pa još šire, sve do granica univerzuma i vremenski na „okvire velike Historije“, može se možda razumjeti iz složene mreže kulturnih procesa privrženosti mjestu. Setha M. Low i Irwin Altman navode ih nekoliko: (1) genealoško povezivanje kroz povijest ili obitelj: Lovrenović u nekim radovima upućuje na razgranati obiteljski horizont koji prožima unutarnju zemlju: „Tko je komu što bio, po raznim linijama - varcarskoj, jajačkoj, tràvanjskoj, livanjskoj, bihaćkoj, tuzlanskoj? Stipančići, Lovri/e/novići, Portići, Jablanovići, Kaići (Beškeri), Petrovići, Vranići...“ i: „Bilo ih je puno Jajce, a još više ih je s onu stranu Vlašića“, što podupire livanjski povjesničar Stipo Manđeralo u pismu Lovrenoviću da „ni jednog starog gradskog (varoškog) katoličkog roda u Livnu nema“ da Lovrenović s njim nije u nekoj vrsti srodstva (Lovrenović 2024b); (2) privrženost mjestu razvija gubitak prostora, zemlje ili mjestā, čije je napuštanje ostalo u obiteljskom sjećanju, kao npr. Dobretići, Jajce, Ključ…; (3) tome doprinose ekonomske veze kroz vlasništvo, nasljeđe i politiku: primjerice: za jajačkoga pradida Josipa Lovrinovića, zna da je bio „počašćen titulom Ključara jajačkoga grada“ (Lovrenović 2024b), zatim su tu (4) kozmološka povezivanja, (5) povezivanje kroz religijska i svjetovna sudjelovanje u slavljeničkim kulturnim događajima o kakvima smo govorili, i (6) narativne veze kroz pripovijedanje i imenovanje mjesta – što je u svojim radovima Lovrenović obilato dokumentirao. Kroza nj se ispliću individualna iskustva, te društveni i kulturni procesi koji razvijaju privrženost mjestu. (Low i Altman 1992).

(2) Jezik i poruke Lovrenovićeve krajine

Nema pedlja unutarnje zemlje koji ne svjedoči o tome, koji je izvan Lovrenovićeve empatije i koji ne podsjeća na Lovrenovićevo osobno ili kolektivno iskustvo. Uostalom, u brojnim prilikama se legitimirao kao „vlasnik uspomena“. Ako neki kraj na planiranom putovanju do tada nije posjetio, on ga još više golica:

„Sve nam je na ovom putovanju jednako važno i veliko, svaki tren i svaki prizor. (…) Ipak, dva su mjesta koje iščekujem s uzbuđenjem posebne vrste: Blidinje i Rostovo. Ni na jednom nisam bio nikada, a da ih vidim, želim oduvijek“. (2009, 52).

Dok dva Lovrenovića hitaju na polaznu točku, prema Kulen-Vakufu, put budi najširi spektar sjećanja, pokazujući da je sve uza nj važno i obilježeno, osobno ili kolektivno. Pa se žali kako neke od njih neće stići posjetiti, naprimjer tvrđavu Prizrenac uzvodno nad Sanom koju je istraživao početkom osamdesetih s momcima iz Okandžija, ni staru tvrđavu Lubicu do koje je „dobacio“ posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević u neuspjelom bijegu 1463. (12), ni Orašac koji ga podsjeća na mitskog rugača i nesmiljenog kritičara uglednika, Budalinu Talu, u kojem je, kaže, muslimanska krajiška epika stvorila lik za svjetsku književnu baštinu (15), kao ni Ključ za koji ga vežu snažna obiteljska sjećanje na župnika, strica-djeda Stjepana Lovrenovića, koji bio glavni oslonac kuće. (13).

A Livno – „Eh, Livno, Livno!“ – je oboje: ono iz intime, iz babinih priča i iz upamćenoga djetinjeg doživljaja, i ono iz velike, „ozbiljne“ historije. Oba su fascinantna (39), a mjesec dana djetinjstva pod Kamešnicom, svijetle u sjećanju poput žar-ptice iz bajke…

Prolazak preko Makljena je zapravo davno putovanje k jugu kroz duboki snijeg i ciču zimu, a put uz Vrbas izvlači

„kao iz sna tanko sjećanje kad smo tom drugom stranom, malom željeznicom koje odavno nema, putovali majka i ja sa stricem njegovome prijatelju u Donji Vakuf“. (174)

Ni najnesretnije povijesne neprilike, koje su uništile važan dio krajolika, kao prostor porušenog i spaljenog motela „gdje se Sokočnica utapa u Plivi“, ne mogu uništiti sjećanja na ono što se kod  njega dogodilo:

„dvoje kao jedno, na trenutak sami u kozmosu, sebi dovoljni. Prošao je taj trenutak davno, kose su nam sijede, a evo, nije nestao“. (235)

Inače, ove rečenice spadaju u vrlo rijetke trenutke Lovrenovićeve otvorenosti za tu vrstu intimnih sjećanja.

O važnosti sjećanja za doživljaj svijeta svjedoči Lovrenović na više mjesta, u rasponu od „tankog sjećanja“, kao „iz sna“ pa sve do svijetla „u sjećanju poput žar-ptice iz bajke“.  Sjećanja su važan mehanizam za razvoj privrženosti svijetu. Pamtimo krajolike u kojima su nam se događale dobre stvari (Riley 1992), a draga sjećanja sama su mjera trajnih emocionalnih veza. (Chawla 1992). Na razini sjećanja, naša mjesta porijekla oblikuju tko smo, sviđalo se to nama ili ne. (Chawla 1992). Sjećanja, zajedno s idejama, osjećajima, stavovima, vrijednostima, preferencijama i značenjima koja pridajemo svakodnevnom fizičkom okruženju u kojem funkcioniramo, čine identitet mjesta – koji je sam po sebi aspekt našeg samoidentiteta. (Low i Altman 1992). I bez obzira na to temelji li se privrženost krajoliku na biologiji, kulturi ili individualnom iskustvu, sjećanje je ono što ga čini više od jednostavnog fenomena podražaj-reakcija. Pri tome, sjećanja predstavljaju stavove odraslih prema mjestima iz djetinjstva, a ne izravno iskustvo djece, a zadovoljstvo ponovnog proživljavanja mjesta u sjećanju i nostalgija zbog njegovog gubitka potvrđuju da se stvorila trajna privrženost. (Chawla 1992).

Iako je razumijevanje fizio-psiholoških mehanizama odgovora sada izvan nas, pisci fikcije, poezije, eseja i autobiografija pomažu nam identificirati neke od sila koje čine privrženost krajoliku složenim, emocionalnim, ljudskim fenomenom. (Riley 1992). Lovrenovićevi radovi  u tom su pogledu očigledan i izdašan prilog razumijevanju problema. Paradigmatičan je primjer uvodnog pasusa u članku iz 2002:

„Tko ima iskustvo nasilne iskorijenjenosti, znade da je zavičajnost ustvari teška i neizlječiva - ljubav. Ona obilježava ljude, obilježava i njihove snove. Ona, međutim, obilježava i vezu između ljudi i zemlje“. (2020,117)

koji ne samo potvrđuju teorijske postavke privrženosti mjestu, nego pokazuje kako iz nje izrasta umjetnički svijet autora. On priznaje da ga intonacija toga pasusa, i emocija kojom je prožet, godinama nisu napuštale i da je „iz njih – kao iz sjemenke – izrasla cijela knjiga Ulazeći u Varcar“.

Inače, zavičajni Mrkonjić-Grad, središnje Lovrenovićevo mjesto, u prikazima je vulkan slojevitih sjećanja raznih intenziteta. Oni, uz ino, pokazuju i načine na koje je Lovrenović usvajao krajolik. Tako, za doživljaj mjesta on otkriva važnost dugotrajnog vizualnog rakursa iz didove kuće u Podma'ali:

„To je tvoj pogled, onaj s kojim si rastao, učio gledati svijet: sve je gore, sve je iznad tebe, da bilo kamo pođeš“. (181).

Lovrenovićevo gledanje prožeto je suosjećanjem s ljudima na toj sceni, iako krajolik stjecan na taj način u pravilu ostavlja promatrača na distanci. Primjer je život seljaka s varcarske tržnice:

„Oči pamte sliku: pod krošnjama drveća težaci stoje ili čuče iza svojih vreća i harara u kojima su razna žita (…) a poslije pazara odu u birtiju napiju se rakije i odlaze (…) a to njihovo jezivo i neartikulirano glasanje doživljavaš kao strašno bolan i tačan izraz vjekovnog čemera i svakoja uskraćenosti.“ (177)

Još dublje u grad i kraj Lovrenović nas (u)vodi hodanjem, otvorenim za spektar osjetila: sluha, mirisa i dodira. Vodi nas starim putovima, koji otkrivaju palimpsestnu strukturu krajolika:

„…nikad ne znaš na koliko si slojeva spustio stopu. Običajno pravilo nalagalo je da na takvim mjestima ne smije biti čvrsta ograda nego struga...“ (172)

Stari putovi su dugo uređivali odnose u prostoru:

„Nepisana tradicija i institucija starog puta bila je u tom svijetu jača od volje novih vlasnika, a ljudi bi ih se posebno prisjećali u ružnim vremenima i tada bi im rasla cijena.“ (173)

Putevima se osjećaj prisnosti i pripadnosti širio iz Varcara najprije na bliža mjesta, pa na udaljenije dijelove Bosne. Inicijacijsko jahanje s didom u Močioce primjer je sjećanja koje više ne može razlučiti što je san a što ono drugo. Ono je obojilo cijelo djetinjstvo koje se odigralo u živim ostacima srednjeg vijeka, pa je i danas on, kaže, uza sve drugo, i srednjovjekovan. (19)

„Krenuli smo ranim jutrom, i taj sunčani ljetni dan koji se otvarao pred nama kao cvijet, kao svijetli beskraj, ostao je do danas u pamćenju potpuno svjež i cjelovit, do najmanjeg detalja. Onako kako se, kao najtvrđa stvarnost, pamte jaki snovi. Pa i jest u neku ruku bio san: događaj stvarniji od stvarnosti, koji se neizbrisivo usjekao i protegao duž cijela života.“ (20)

Jedan od putova je vodio do jezera Balkana, na kojem, i „da nećeš“ oživljuju stare ljetne uspomene. „Kad su djeca rasla, dolazili smo ovdje svi zajedno na kupanje, pa se u predvečerje vraćali pješke našim putom niz rijeku (…) i sve to spremali u obiteljske uspomene…“ (195). Nekad, dok je izvorište Crne Rijeke činilo nekoliko kazana, okolno tlo je disalo pod nogama i izazivalo potmuli strah. Toga je nestalo kad je prostor zatvoren branom, koju su nazvali Galino jezero. Zaboravljena je i predhistorija mjesta. Pratila ga je legenda da je prije ondje živio Bogati Gavan.

Tragovi kretanja koje je prošlo, sami su po sebi markeri krajolika (Wise 2014). Wise upućuje na Waltera Benjamina koji je napisao „Živjeti znači ostavljati tragove“ i na zaključak Ivana IIlicha „Stanovati znači živjeti tragove koje je prošlo življenje ostavilo. Prežive tragovi nastambi, kao i kosti ljudi.“, koji nas dovodi do stana, doma. Tako, svaki Lovrenovićev povratak tim putovima u mladosti izgrađuje sve veću privrženost Varcaru, gnijezdu među omiljenim brdima. Za izraziti ugodu trenutka koji tada nastaje, on poseže za slikarskim tehnikama koje čine samo ishodište krajolika kao pojma:

„U povratku s gustovarske visoravni, to je poseban doživljaj kad se u predvečerje ukaže slijeva Orugla, i pod njom tamni ambis Crne Rijeke, odmah potom ispod nas triptih Lisine, a između svega toga ogromno prostranstvo zelenih nijansi, linija, oblika, dubokih planova u tankoj izmaglici, kao na japanskim tuševima.“ (2009, 193).

Putovi su uvirali u jednu točku, koja je neizbrisivo urasla u dušu mladog Lovrenovića za sva vremena:

„Tim putem odlazio sam od kuće i vraćao se kući trideset i tri godine, i nikada nije potpuno iščeznulo tajanstvo i uzbuđenje primicanja kući kada bi vozilo počelo da se od Starog Sela uspinje, i evo, sad će, još malo…“ (2009, 174)

Ukazivanje na ovih nekoliko elemenata krajolika pokazuje da oni ne funkcioniraju sami za sebe, nego da su uvijek u interakciji s cjelinom, bilo da se radi a fizičkim povezivanjem putovima ili naknadnim povezivanjem sjećanjima. Krajolik nije, dakle, neutralna biofizička kategorija, nego proživljena topografija za koju ne vrijede standardne i poznate mjere, nego one prikladne svijetu duše. Tako je kod Lovrenovića krajolik često povezan s osjećajem smiraja i zadovoljstva; on ga ponekad opisuje kao san i teško mu se odvojiti od nekog prizora. Prateći uz cestu „tu orgiju ljeta i boja“ Lovrenovići u Sedam dana po Bosni putuju uz Lanište, pa Bravskim, Petrovačkim, Medenim i Bjelajskim poljem – kao u snu, pa dolaze „u pitomi mikro-svijet Ljutočke doline, jednog od najzasanjanijih ambijenata u Bosni“. (15). Doživljaj večeri kod Une u Kulen-Vakufu opisuje riječima: „Nad nas i nada sve oko nas spušta se lijepi mir od kojeg ne znaš može li se poželjeti išta bolje.“ (24). Sela-gradića Martina se Broda, zabačena i skrivena, taman kako i treba da bude zabačen i skriven zemaljski raj, „ne možeš nagledati i nasititi, niti se možeš s njim rastati. Moraš se otrgnuti“. (28)

U Glamočkom polju putnike „čekaju prizori koje treba gledati kad god čovjek za to ima priliku. Najprije, samo to polje, maleno i pregledno sa svojim raznobojnim 'tkanicama' obrađenih njiva što se konkavno spuštaju s jedne i penju na drugu stranu polja“. Priznaje da je iz Livna uvijek odlazio s nekim nejasnim osjećajem grehote:

„nikad mu se nećeš posvetiti koliko bi trebalo, niti ga se nauživati koliko bi htio, uvijek ostajući tek privržen stranac“. (41)   

U Tomislavgradu doživljava čudesnu večer u krškome polju: vedra i azurna, s milijardom zvijezda, a svježa i okrepljujuća (51), a zalazak sunca za jednim od kukova Vrana ocjenjuje  jednim od najuzbudljivijih prizora koje je oko vidjelo. (115)

Savjetuje čitatelja da granicu između Bosne i Hercegovine, Makljen, nikad ne prijeđe a da ne zastane, da ne spusti nogu na zemlju i ne pusti oku da se nagleda.

„Makljen je kapija između dva svijeta! Onaj svijetli, osunčani beskraj dolje, nagnut moru i Mediteranu, koji se sluti iza horizonta, tamo je Hercegovina. Kultura vinove loze, zemlja božanskih vina. K njoj se spuštaš, silaziš. Ovo za leđima ti je Bosna, unutarnja zemlja, s tajanstvom svojih šuma i pramenova magle što se viju iznad bezbrojnih njezinih vodā. Kultura voća – jabuke, kruške, oraha, šljive, zemlja mirisne ljekovite šljivove rakije što liječi uboje na tijelu i pomaže duši kad joj je teško. U nju unilaziš.“ (137)

Opet moramo reći: svaki korak Ivana Lovrenovića svjedoči o njegovoj privrženosti Bosni. „Svaka se stopa na tom putu doživljava kao mitologem.“ (2020,19), napisao je prije 1990. vraćajući se iz Banje Luke u Varcar. U istoj knjizi, obilazeći prvi put Hercegovinu kaže: „Tȁ, trebalo je vidom ispijati tu ludu zemlju, prvi put viđenu.“ (2020, 89)

 „Niz Plivu, kao u drugom svijetu (235) (…), kao da dolazi iz sna, krajolik kao da se iz rajskih bašča preslikava na zemlju. Tako je s Plivom baš sve…“ „Prelazimo polako jednu pa drugu ćupriju, pa se vraćamo i zastajemo; ne možeš se nagledati te jake zelene vode…“ (236)

On ponire u krajolik i u njemu otkriva slojeve i čita simbole koje obični putnik ne vidi. Za to je uz usađenu ljubav, potrebno poznavati povijest i odnose u krajoliku. Primjer je „zasanjani“ krajolik Dugog polja kojeg je na sasvim jedinstven način pokrenulo zbivanje na nekropoli:

„᾿Krilati konj᾿ je još u sjeni, ali prosto se osjeća kako bubri i samo što nije iskočio iz kamena. I evo, upravo počinjemo prisustvovati toj čaroliji u kojoj mramorje doista živi od svjetla. (…) Nagrađeni smo: to je taj neodređeni kasni poslijepodnevni čas dugih sjena što ga je vrijedilo vrebati, u kojem mramorje odjedanput progovara svojim nijemim kamenim jezikom.“ (114)

Samo groblje je u ljudskoj povijesti posebno mjesto, jedan od najistaknutijih simboličkih oblika u krajoliku. Oni uvelike naglašavaju tvrdnju da krajolik nije (samo) nešto 'prirodno' i suprotstavljeno ljudima, već posve socijalizirano (Tilley 1994). Grobovi su mjesto gdje čovjek nakon smrti nastavlja simbolički život. Već u neolitu se nad njima počinju graditi spomenici, kako bi se spriječio gubitak ritualnih i mitoloških značenja grobova (Tilley 1994). Lovrenović ulazi dublje u odnose krajolika i spomenika i o tome svjedoči svojim iskustvima:

„S poljane, na kojoj su davni Blidinjci pokapali svoje suplemenike pod goleme mramorove raznih oblika, pogled kao s ᾿krova svijeta᾿ kruži cijelim horizontom, a masiv Čvrsnice ga uvijek magnetski vraća na se. A ako ga na njemu zadržim duže, učini mi se kao da ga planina počinje uzvraćati.“ (Lovrenović 2009, 58-59)

Za objašnjenje te pojave na krškom polju pod nebom Lovrenović se poziva na domaću tradiciju animizma, o kojoj i danas svjedoči narodna umjetnost:

„Slutnja nekoga sveprožimajućeg animizma – još malo, pa kao da sve oko nas počinje oživljavati kao u narodnoj pjesmi: gora je sestra, šuma je mati, a Vran-planina log intimniji od kućnog ognjišta…“ (Lovrenović 2009, 59)

No, uza sve što Lovrenovića legitimira kao vrhunskog istraživača, pronicljivog čitača odnosa groba i krajolika, intelektualaca te dostojnog, zahvalnog baštinika, on pokazuje neke sposobnosti za koje nemamo osjetila i koje smo navikli gledati kod šamana.

Izgradnja spomenika, s jedne je strane riješila egzistencijalni problem kako doživjeti prirodni svijet i moći ugrađene u njega, a s druge strane, odnos grobnice prema krajoliku služio je naturalizaciji moći predaka utjelovljenih u kulturnom obliku spomenika i njegovih naslaga kostiju i artefakata. (Tilley 1994). Razmišljajući s ove strane toga procesa, Ivan Lovrenović kaže za prostor Divina groba na Kedžari (Vran planina):

„…kad apstrahiraš sav današnji namještaj ­– ostaje prekrasan proplanak usred planine, blago nagnut, okružen visokim drvećem – kao stvoren da bude hram u prirodi.“ (2009, 112)

Na grobu Mihovila Grahovčića, Lovrenović pun poštovanja prema značenjima ploča i predat moćima krajolika, naslućuje „neku poruku“:

„osjećaš da je živa, da se nastoji probiti odnekud iz svoje okamenjenosti, a ti joj značenja ne hvataš u cjelini ni razgovjetno…“ (164)

„Neiskazan, možda i neiskaziv, osjećaj“ nastaje dok stoji licem u lice s pločom i tim tekstom u grandioznom, na sve strane otvorenom pejsažu, naspram ogromnog amfiteatra vlašićkih obronaka. Sličan osjećaj, „samo mnogostruko pojačan“, ponavlja se i na velikom groblju sugestivna imena – Bogduša, na aktivnom groblju sa stećcima i s tridesetak golemih, robusnih i različito ukrašenih antropomorfnih ploča, koje je prvorazredno kulturno blago i ambijent neobično snažne povijesne evokativnosti. (164)

Prirodni svijet posredovan preko grobnica postaje horizont svih horizonata, stil svih mogućih stilova, okvir za spoznaju društvenog i njegovu vezu s prošlošću. Grobnice su zamrznule vrijeme i čine prisutnim prošlost u sadašnjost, te su objektivizirale moći predaka u pejzažu. (Tilley 1994, 206). U krajoliku se mnogo toga može sažeti, apstrahirati, ali grobovi se tome najviše opiru. Oni se javljaju kao njegov netopivi ostatak, koji se ne može ukloniti ni mehanički ni simbolički. Čak i kad se uklone materijalni tragovi grobova, na tom mjestu često ostaje ime, znak, simbol.

Moći grobova postale su ne samo subjekti znanja nego i objekti znanja (Tilley 1994), i upravo je to ono što je Ivana Lovrenovića uvelike motiviralo i svratilo pažnju na se. Groblja su najprije postala važan dio njegovog ja kroz odrastanje, a kasnije izvor razumijevanja kolektivne povijesti. U tome se nametnuo kao ključna osoba, a Bosanski križ se sporo ali uporno stvarao čitav jedan radni vijek dok nije – uz sretnu podršku mecene Snježane Köpruner – sazorio u kapitalno djelo bosansko-hercegovačke kulturne povijesti, jedino koje se bavi još uvijek brojnim krstolikim nadgrobnim spomenicima iz doba turske uprave.

Više se okolnosti steklo u osobi koja je uzmogla da na maestralan način prekine zaborav krstolikih ploča i učini ih svjesnim dijelom teške, gorko-slatke baštine – znanstvene, spisateljske, intelektualne, moralne, emotivne… - ali, čitajući njegove radove, stvara se dojam da ga je sve vodilo križevima i da ga je samo neka teška prepreka mogla u tome omesti.

„Gledale su ove oči i druga čudesna mjesta mrtvih nastala iz silne i tašte želje živih da ne umru sasvim. Časove najvišeg tajanstva i najfinijeg milja imale su u tišini bosanskih planina ili uz stare bosanske putove na grobljima i mjestima čija imena malo kome nešto znače…“ (2016, 236)

Lovrenović nabraja niz grobalja sa svojih bosanskih putovanja pa kaže za njih: 

„Sve su to mjesta sirenskog zova: ovdje se zaustavi, ovdje počni, gdje ti može biti bolje da se smiriš!“ (2016, 237)

A sve je, sasvim je jasan Lovrenović, počelo na Ćeliji: „Stare ploče na Ćeliji postale su tvoj arhiv i tvoj studij“, (2016, 227), ali plodonosna inkubacija nije došla tek tako: „Dugo ti je trebalo da počneš iščitavati to mjesto, puno znakova i doziva“. (2016, 228). Doziva koji su upućeni davno s Ćelije, a čije poruke i danas prima po fantastičnim bosanskim krajinama. Najbolje se do njega probijaju na nekropolama. Sve zato jer ga je na Ćeliji i u varcarskoj crkvi za svagda prožeo osjećaj da stoji „na srcu zemlje“: „Nikada nije okončao / Taj trenutak / Traje kao steći mramor“ (2016, 238). Stoga se može višestruko reći: Ćelija je osnovna gradbena jedinica Bosne, odnosno, Bosna je iz Ćelije izašla.

No, jedna od sudbinskih dimenzija ploča jasno su uočavala već tada: njihova napuštenost. Lovrenović ih je upoznao kao spomenike izložene zaboravu i brisanju memorije, a to je jedan od najautentičnijih kulturoloških pečata Bosne, za kojim danas ne haje nitko i ne otima se nitko (2009, 10).

„Prolazilo se, dakle, pokraj njih, zapalila se i poneka svijeća uz njih 'za pokoj duše', ali nikome nisu značile ništa posebno“. (2009, 187)

To se ponavlja „na stotinu mjesta“ (54), sve do posljednjeg odredišta putovanja, Jajca:

„Lijepo vidiš: nema nikoga tko bi zastao nad ijednom okruglom pločom, one sve pripadaju dobu davno zaboravljenom, ničijim pokojnicima“. (239)

Kod groba na Kedžari vidi i svojevrsni slučaj damnatio memoriae. (113). Fatum napuštenosti proširio se vremenom i na brojna „živa“ groblja u Bosni i postao njihova važna odrednica.

„Ima nečeg nepojamno tužnog i gubitnički lijepog u ovoj predanoj brizi za groblje, tamo gdje je živih ljudi koji mu pripadaju ostalo da se nabroje na prste dviju, triju ruku“ (187),

zaključuje za jednog od nedavnih obilazaka varcarske Ćelije na Dušni dan. Na završetku knjige Sedam dana po Bosni Lovrenović kulminaciju doživljaja stišava u intimni rastanak na groblju u Jajcu, riznici baštine, u trenutku nakon jedne stvarne sahrane, koja unosi mučno pitanje u kojoj mjeri su ne samo groblja nego i mjesta kojima pripadaju još uopće živa. U tom muku, on kao da prima također nečujnu poruku:

„Golema lipa iznad naših glava kao da je jedva čujno malo zašumorila i zrak se malo pomaknuo, prostrujao. Visoko gore, u sparnoj izmaglici, nad cijeli prizor nadvija se duga i masivna, mrka zidina staroga Hrvojeva grada. Grobari još nešto posluju oko svježega groba, završavaju svoj veseli posao, pa će i oni krenuti. Krenut ćemo i mi.“ (2009, 239)

(3) Dom, zavičaj: srce i prokletstvo svijeta

U važnom trojstvu Lovrenovićeva sustava pripadanja, ujedno i pojmova fenomenološke teorije, ostaje ukazati na „mjesto“ doma ili kuće. Na dom je Lovrenović svraćao pažnju u raznim radovima, a o važnosti toga pojma govori i literatura. Jedan od nezaobilaznih autora, Gaston Bachelard (2000), smatra da je kuća sporedno fizička građevina, nego da je važna kao jedna od najvećih sila integracije misli, sjećanja i čovjekovih snova. Prema tome, sve što je Lovrenović radio, zamišljao i napisao, bilo je u manjoj ili većoj mjeri  ukotvljeno u didovoj kući u varcarskoj Podma'ali.

Sasvim u skladu s tim, uporišta za ovaj odjeljak nalazimo u Lovrenovićevu romanu – i to ritmiziranom! – Ulazeći u Varcar (2016). Sjajan, izdašan materijal: činjenično vjerodostojan jednako kao Lovrenovićevi povijesni radovi, dodatno opremljen proživljenim iskustvom i osjećajima, od prvog do zadnjeg retka. U njoj nedvojbeno priznaje kako je njegov život odredila didova kuća:

„Donesen je iz dalekog mjesta rođenja u tu novu kuću /, taman da svijet koji će u njoj i iz nje ugledati bude prvi njegov svijet. Tako je u njoj rastao, tako ga je zauvijek / odredila svojim mjerama i protegama. / Tako je s njom srástaō“. (2016, 42)

Najčešći izvor privrženosti u sjećanju na dom iz djetinjstva, smatra literatura, odnosi se na voljene članove obitelji. Iako djeca predškolske dobi ne mogu objasniti osnovu svojih osjećaja, vjerojatno su njihova iskustva boravka u zatvorenom prostoru, snažno obojena kvalitetom ovih primarnih društvenih veza. (Chawla 1992). U vrijeme Lovrenovićeva odrastanja kuća je bila puna života, koji se odvijao u prirodnim ciklusima:

„Dovoljno / ti je zamisliti (…) svu onu živost i / smijeh što su vladali pod tim stropovima, među tim / zidovima, u tom dvorištu za ljetnih dana. (…) / (…) znalo je u njoj živjeti i disati / po desetak duša“ (…). U njoj se dolazilo na svijet i / odlazilo s njega, na Ćeliju, uglavnom s mirom i po redu“ (2016, 41)

U kući nije bilo oca nego je glavno muško čeljade bio did, duboko usađen u strog tradicijski etos, pa Lovrenović priznaje da je i njega u mnogo čemu obilježila ta kultura (2009, 20)

Do koje mjere je dom važan za ljude govori Jungova tvrdnja da je kuća naša druga koža (Cooper 1974). Dom ispunjava mnoge potrebe: mjesto je samoizražavanja, posuda sjećanja, utočište od vanjskog svijeta, čahura u kojoj se možemo osjećati njegovano. Kuća je posebno važna u prvoj polovici života kad je naš primarni psihološki zadatak razviti snažnu osobnost s kojom se susrećemo i funkcioniramo u svijetu (Cooper Marcus 1995). Wise (2000) citira Deleuzea i Guattarija prema kojima je dom stvaranje prostora udobnosti raznim načinima njegova označavanja, od pjevušenja kojim pratimo sebe i ispunjavamo prazninu, preko suptilnijeg postavljanja predmeta do raspoređivanja naših stvari ili čak naših tijela.

Naslanjajući se na Jungov pojam sebstva Cooper Marcus analizira čovjekov život glede odnosa prema kući. Što je, kaže, više slušala priča, postajalo joj je očitije da ljudi svjesno i nesvjesno "koriste" svoju kućnu sredinu kako bi izrazili nešto o sebi. (Cooper Marcus 1995). Njezino istraživanje temelji se na iskustvima bijelih Amerikanaca srednje klase, pa nije posve prikladno za našu situaciju, ali pokazuje kako naš dom i njegov sadržaj „vrlo snažno govore o tome tko smo“. Lovrenović kao mladić nije imao mogućnosti raditi preinake same kuće da bi to potvrdio, ali je kod njega vidljivo ono što također kaže Bachelard, da je kuća postavljanje zidova koji nas štite, s vremenom sve šire. O širenju zidova Lovrenovićeve kuće-sebstva, svjedoči dvorište didove kuće, odnosno širenju doma na zavičaj, o kojem je gore bilo riječi. U dvorište je Lovrenović donosio povijesne artefakte koje je skupljao po varcarskom kraju, „snujući o gradskom muzeju, o lapidariju kroz / epohe, o lokalnoj republici kulture i pamćenja“. (Lovrenović 2016, 36). Nije teško u tome prepoznati potrebu mladića za preuređivanjem zavičajnog svijeta po znanstvenim, kulturnim i umjetničkim vrijednostima.

Tako protječe Lovrenovićevo odrastanje i školovanje u Varcaru, inkubacija za njegov novi dom i novi život koje će imati nakon odlaska u gimnaziju i na studij u Zagrebu. Od tada Lovrenović stječe iskustva drugih domova, osniva svoj obiteljski dom i postaje afirmirani intelektualac čiji pojam etičkog doma širi granice do univerzalnih razmjera, ali je njegov najtopliji dom bio i ostao u didovoj kući, oko koje se širio zavičaj.

Za većinu ljudi njihova kuća je sveta i snažno se opiru promjeni osnovnog oblika. To Jung objašnjava arhetipom sebstva, koji je gotovo jednako arhaičan kao i sam čovjek, i univerzalnošću njegovog simboličkog oblika, kuće. (Cooper 2014)

Mjesto našeg odrastanja čini opseg našeg iskustva i za nj smo vezani u dobru ili u zlu. Odnos ipak ovisi o skupu prostornih prava kao što su pravo na prisutnost, na postojanje u mjestu, pravo upotrebe mjesta i djelovanja u njemu, i drugima. Stoga, privrženosti mjestu može donijeti zadovoljstvo, ali i bol. (Chawla 1992). Lovrenović je iskusio oboje. Suprotno procesima ukorjenjivanja, nemili doživljaji zavičaj pretvaraju u mjesto nelagode, straha i odbijanja. S njima se susreće kad zbog političke smicalice lokalnih vlasti završava na ispitivanju i u trodnevnom pritvoru u banjalučkoj Crnoj kući, što će ga u konačnici natjerati da napusti Mrkonjić-Grad.

Kao što je privrženost mjestu sastavni dio samoodređenja, poremećaji u privrženosti prijetnje su identitetu. Gubitak doma je jedan od najtežih gubitaka s kojima se čovjek susreće, što Lovrenović pokazuje u svojim radovima. On kritizira javne interpretacije poslijeratne obnove koje počivaju na demografskim i drugim kvantifikacijama, te ističe da kriterij treba biti restauracija zavičajnih odnosa. (Lovrenović 2020, 118-119)

Brown i  Perkins smatraju da se teško nositi s takvim poremećajima privrženosti mjestu, jer ljude povezuju višestruke veze, koje se javljaju na više razina, a koje daju orijentaciju svijetu koja se uzima zdravo za gotovo. Poremećaj znači da pojedinci moraju definirati tko su i kamo idu bez koristi od opipljivih potpora koje su ranije podržavale takva nematerijalna razumijevanja. (Brown i  Perkins 1992)

Za vrijeme rata devedesetih, Lovrenović je upoznao gorki osjećaj gubitka dva svoja doma: obiteljskog doma na sarajevskoj Grbavici, u kojem su mu nestali dugo stvarani rukopisi, bilješke, arhive, fotografije i memorabilije, i zavičajnog doma u Mrkonjić-Gradu, koji je ranije nagrižen sistemskim prijetnjama, a sada je posve raščinjen. O tome će napisati:

„Dva su Mrkonjića: jedan, koji je potonuo 1992, i drugi, koji se pojavio 1995. Novi Mrkonjić: ne prepoznajete se.“ (2009, 169)

Nakon rata zavičaj se prozlio, Mrkonji-Grad je postao stran i odbojan. 

„…Sada napokon / ne sjeća se sebe jučerašnjeg/ Svog rođenja i svoga trajanja: / bez svojih stanovnika / Homogeno jednobojno / Pusto hladno bez-dušno / Mjesto nekih drugih ljudi“. (2016, 239)

Put do Ćelije vodi kroz „tupe poglede rijetkih nepoznatih prolaznika, kroz gluhu, tuđu Podma'alu (…) preko Platice i mrtvo zanijemjelih, razvaljenih vignjeva.“ (2009, 181)

To će se iskustvo proširiti na cijelu Bosnu i Hercegivinu, pokazuje njegov nevelik tekst s prvog povratka autobusom iz Zagreba u Sarajevo, 21. 5. 1996. Sastoji se od bilježenja golih imena mjesta kroz koje prolazi od Kamenskog i Izačića do Ilidže i Sarajeva. (2020, 41). Iako je on u krajolicima Bosne i Hercegovine kasnije susretao oniričke doživljaje, prema samom Varcaru je zadržao ambivalentan osjećaj. Možda to pokazuje i njegov odlazaka iz grada, insajderskim, zaturenim putom oko Sokola, koji će ga još neko vrijeme zadržati u zavičaju.

Ipak, slom doma i zavičaja je do temelja razvalio Lovrenovićev život na dvije nespojive strane, nije mogao biti ni prihvatljiv ni neprihvatljiv. Odbacio je svoje leglo, didovu kuću, pokušavao joj se vratiti, pa definitivno od nje odustao:

„Ni on više nikad nije unišao u kuću. Na prag / dolazio jest nekoliko puta, ali unišao nije. Jedanput je / čak lupao na vrata, kolebljivo, svladavajući snažan / poriv da pobjegne“. (2016, 36)  

Nikad više nije pogledao unutrašnjost kuće, dovoljno mu je bilo vidjeti kakvo je stanje oko nje:

„Oko kuće sve / zapušteno, zaraslo u korov i nenjegovanu travuljinu, / sve obavijeno propadanjem. I nekim novim, nepoznatim / vonjem, tankim otužnim. U tom opustjelom, odjednom / stranom i hladnom, prijetećem čak dvorištu, koje / nije ničije jer je svačije, još stoje, kisnu, krte se, / propadaju spomenici što ih je s naporom i s veseljem, / uzbuđen i pun, u ono vrijeme prije potopa, dok je svijet / izgledao vječan, pronalazio po bližoj i daljoj okolici / i dovlačio…“. (2016, 36)

I ja sam stajao pred tom napuštenom, još uvijek pod krovom, ali oronulom kućom. Blijeda, isprana, kao da je posuta nekom prašinom koja ometa osjete. U putopisu Sedam dana po Bosni, prije ulaska u Mrkonjić, Lovrenović najavljuje čitatelju o kakvom se bolnom zadatku za njega radi.

„Mrkonjić: ohlađena u prsima tuga. Kao skrutnuta lava: mrka, teška, nepomična. Oštrih bridova koji zaparaju iznutra čim malo popustiš kontrolu nad sjećanjem pa se ono promeškolji…“ (2009,169)

Razlog je u činjenici da „iskustvo nasilne iskorijenjenosti“ obilježava tebe, tvoje snove i „vezu između tebe i zemlje“.

 „U snove ti dolazi danas kad si bez njega / Oni se potom miješaju sa sjećanjima. / To dvoje – snovi i sjećanja / Tvojemu tekstu i potka i osnova su.“ (2016, 239)

No, što preostaje čovjeku kojeg su odbili od zavičaja? 

„Zavičaj ne možeš promijeniti, kao što se ne može promijeniti rodni jezik, kao što ne možeš promijeniti majku. Od zavičaja možeš se otkinuti, htjeti ga zaboraviti, možeš ga i prezreti, čak i odreći ga se. Može ti ga rat, grubo nasilje, načiniti izgubljenim, neprijateljem čak; puna je današnja Bosna, pun je današnji svijet takvih zavičaja. Samo ga promijeniti ne možeš. Ne može se nekažnjeno bježati od svojega habitata. Kazna: prebivanje u nestvarnosti. Nema teže. U dobru i u zlu, sa svim svojim miljem i sa svim svojim užasima, zavičaj ostaje ucijepljen u mene kao moje prva slika svijeta, i moja prve slika sebe u svijetu“. (Lovrenović 2024a)

Ne mogavši pomiriti svijet u sebi, u Lovrenoviću se javlja borba dva glasa: jedan glas zavičajnog ovisnika i drugi glas slobodnog bezdomnika. Podsjeća sebe na dane kad se želio osloboditi zavičaja i otići u bijeli svijet. Ali nije se „uspio otkinuti“. Zavičaj je bio njegovo zdravlje i oporavište. Kad su svi odlazili iz Bosne, on joj se vraćao, unatoč majčinom zaklinjanju da to ne čini. Ali toga sociotopa više nema. „Nestao je jedinstven oblik života koji su običajnom samoregulacijom živjeli različiti i slični u isti mah“. Uništile su ga Čiste Nacije i Čiste Vjere koje su na kraju dvadesetog vijeka stvarale novu, slobodnu zemlju (2106, 240), jetko će Lovrenović.

Tako se, bez mogućeg rješenja odmotava osobna Lovrenovićeva drama. Zadnju riječ ima Drugi glas:

„Ti koji govoriš, tko si da tako govoriš! / Na čemu leži tvoje pravo, da tako govoriš!/ Tvoje pravo - / Nije li tek žal za prošlim / Prošlim sobom / Propalim zavičajem? / Njihovo pravo: volja za novim životom. / Od toga prava – ima li koje jače.// Povuci se zato u svoj tekst / kojemu sjećanja i snovi potka i osnova su / On je sve tvoje: / Tvoje jedino pravo u njemu je.“ (2016, 242)

Da, tekst je sve njegovo. U njemu je Lovrenovićevo pravo. Za Lovrenovića bolno, ali ne i neočekivano. Već davno mu je bilo jasno gdje živi, pa sebi u jednom tekstu 1976. zaviješta:

„Trebalo bi stvarnosti usprkos znati sačuvati u sebi imaginarnu melodiju kojom u tebi pjevaju krajevi, imena, gradovi…“ (2020, 11)

I sačuvao je.

Eto, zbog potrebe da se govori o knjizi Bosanski križ, moralo se zaći dublje, da razumijemo iz čega ona ili on izrasta. On je istaknuti simbol kulture koju je nemoguće odvojiti od njezinih prirodnih scena, njezinih krajina, njihovih povijesti i njihovih ljudi, kao i budućih projekcija, ako ih i dok ih bude.

Lovrenović je u svojoj misiji ostao bez tvarnog zavičaja, bez prevažnog dijela sebe, i taj je gubitak kao iznimna etička i kreativna ličnost sublimirao u ono što mu je najvažnije i što mu ne mogu oduzeti, u „tekst“. Da nije svijeta knjiga koji je Lovrenović izgradio, mi danas ne bismo ništa govorili o mnogim bitnim pitanjima, pa i o autohtonim nadgrobnim pločama koje su evo već sto i pedeset godina izgubile primarnu svrhu, ono što mislimo zbog čega su postavljane, ali su i takve, zatravljene i prezrene, nadživjele nezamislive promjene u okolišu i barem pet nesvjesnih pokoljenja i tko zna koliko će ih još nadživjeti. Tako je i Lovrenovićev zavičaj na neki način krenuo za kamenim pločama, obukao se u njihovu sudbinu i ostao bez svoje primarne funkcije, bez onih koji ga njeguju, koji ga smatraju svojim. Tamo će, kao i ideja vječne kuće, postati vječniji od svega.

Kamene ploče, ne zaboravimo pri tome, imaju oblik i znak križa. Antropološki gledano, križ je središte svega i središte svakoga, pojedinačno i kolektivno. Gdje ideš, nosiš ga sa sobom ili obrnuto. Svoga križa se ne možeš nikad riješiti. Što doživiš pod kolektivnim  bosanskim križem, ostaje trajno i neizbrisivo zajedničko iskustvo s onima koje voliš i s kojima ti je život pakao. Njegovo ime je Lovrenovićev znamen.

[1]Istina, autentičan izraz za ono što znanost kod nas obično označava pojmovnom protezom „krajolik“ ustvari je „krajina“. Prepun ih je prostor od Bele Krajine do Timočke Krajine, uključujući Bosnu u kojoj se taj pojam nametnuo. Donekle se poklapaju s onim što iskustveno zovemo zavičajem. Iako su povijesno opterećene nizom isključujućih značenja, možda bi uz nazive unutarnja zemlja, pa i ikavski zemljopis, prostor blizak autoru koga tematiziramo mogli podobno imenovati Lovrenovićeva krajina.

[2] Pored place attachment u znanosti se javlja niz sličnih pojmova, među kojima topophilia (Tuan 1974), place identity (Proshansky, Fabian, & Kaminoff 1983), insidedness (Rowles 1980), genres of place (Hufford 1992), sense of place or rootedness (Chawla 1992), environmental embeddedness, community sentiment and identity (Hummon 1992). (Low i Altman 1992).

Literatura

Bachelard, Gaston 2000. Poetika prostora. CERES, Zagreb

Brown, Barbara B. i Perkins, Douglas D. 1992. Disruptions in Place Attachment. U: Altman, Irwin i Low, Setha M. (ur) 1992. Place Attachment. Plenum Press, New York and London, 279-303.

Chawla, Louise 1992. Childhood Place Attachments. U: Altman, Irwin i Low, Setha M. (ur) 1992. Place Attachment. Plenum Press, New York and London, 63-85.

Cooper, Clare 2014. The House as Symbol of the Self  (1974). U: Gieseking, Jen Jack, Mangold, William, Katz, Cindi, Low,  Setha i Susan Saegert. The People, Place, and Space Reader. Routledge; 168-172.

Cooper Marcus, Clare 1995. House as a Mirror of Self. Exploring the Deeper Meaning of Home. Nicolas-Hays, Berwick, Maine.

Lovrenović, Ivan 1981. Stećci okoline Mrkonjić-Grada. Naše-starine-XIV-XV: 85-96

Lovrenović, Ivan 1998. Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Durieux, Zagreb.

Lovrenović, Ivan 2002. Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture. Durieux, Zagreb.

Lovrenović, Ivan 2009. Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. Fotografije Josip Lovrenović. Ljevak, Zagreb.

Lovrenović, Ivan 2010a. Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture. Drugo, prošireno izdanje. Synopsis, Zagreb – Sarajevo.

Lovrenović, Ivan 2010b. Bosanski križ. Kršćanski nadgrobni spomenici iz razdoblja turske vlasti. Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb.

Lovrenović, Ivan 2010c. Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Četvrto, prošireno izdanje. Synopsis, Zagreb – Sarajevo.

Lovrenović, Ivan 2016. Ulazeći u Varcar. Fraktura, Zaprešić; Synopsis, Sarajevo.

Lovrenović, Ivan 2019. Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018. s fotografijama Josipa Lovrenovića. Synopsis, Sarajevo – Zagreb;  GS-TMT, Travnik.

Lovrenović, Ivan 2020. Putovi su, snovi li su. Fraktura, Zaprešić.
Lovrenović, Ivan 2021. Pripadati i ne pripadati. Eseji. Ex libris, Rijeka.

Lovrenović, Ivan 2024a. Susreti s Ramom. Zapisi. Općina Prozor-Rama.

Lovrenović, Ivan 2024b. Tri svoja grada: Varcar, Jajce, Livno. Iz dnevnika.  21.11.2024. http://ivanlovrenovic.com/clanci/bosna-argentina/ivan-lovrenovic-tri-svoja-grada-varcar-jajce-livno (pristupljeno u ožujku 2025).

Lovrenović, Ivan, Lovrenović, Josip 2022. Bosanski križ – nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti, Bosnian Cross, Sepulchral Sculpture form the Ottoman Period. Dram radosti, Travnik; Synopsis, Sarajevo-Zagreb.

Low, Setha M. i Altman, Irwin 1992. Place Attachment: A Conceptual Inquiry.U: Altman, Irwin i Low, Setha M. (ur) 1992. Place Attachment. Plenum Press, New York and London, 1-12.

Lučić, Ivo 2020. Ivanovo hodočašće Ivanu, prometej.ba, 08.04.2020. https://www.prometej.ba/clanak/kultura/ivo-lucic-ivanovo-hodocasce-ivanu-4351 (pristupljeno u ožujku 2025)

Riley, Robert B. 1992. Attachment to the Ordinary Landscape. U: Altman, Irwin i Low, Setha M. (ur) 1992. Place Attachment. Plenum Press, New York and London, 13-36.

Tilley, Christopher 1994. A Phenomenology of Landscape. Places, Paths and Monuments. Berg, Oxford/Providence, USA

Wise, J Macgregor, 2014. Territory and Identity (2000) U: Gieseking, Jen Jack, Mangold, William, Katz, Cindi, Low,  Setha i Susan Saegert. The People, Place, and Space Reader. Routledge; 176–190.

Objavljeno u: Bosna franciscana, Sarajevo 62/2025.