Ivan Lovrenović

Čega sve u pjesmi nema: razuzdana oskvrnuća tuđih svetinja, oduševljene međuvjerske pljačke i zločina, veseloga incesta, patricida i matricida, dušmanskih glava u konjskoj zobnici, pa ni kanibalizma ne nedostaje. A sve pod nevinom egidom Gospine zaštite i njezina štedrog praštanja. Da su pučkoga pjevača sputavale ikakve norme i forme političke kokrektnosti, nikad ništa od pjesme!

Pjesmu je zabilježio fra Ivan Frano Jukić, a objavljena je nakon njegove smrti u III svesku Bosanskoga prijatelja godine 1861.

Pjesmu s vrlo sličnim motivom (Rano rani fratre gardiane) čuo je fra Željko Džaja od Luke Jakovljevića iz sela Cvitovića kod Jajca i objavio godine 1934. u Kalendaru sv. Ante. Kad se u pjesmi triput ponavlja zaziv fratra gardiana ne bi li se našao junak koji će pogubiti do tri kesedžije, sva tri puta ide sjajna slika:

Svaki šuti ništa ne govori.
Svaki gleda u zelenu travu
Kako trava raste na zavojke
Kano dojke u dobre divojke.

(I. Lovrenović)

Vino piju do tri zatočnika,
Viš Konjica u Ivan planini:
Jedno Žilo, a drugo Deronja
I Avdia, gorska haramia.
Kada su se vina ponapili,
Pa im vince udrilo u lice,
A rakia eglen otvorila:
„Braćo moja i družino draga!
Eto idje vlaška gospojina,
Gospojina mala i velika,
Kupit će se dernek u Olovu,
Braćo moja! malo i veliko,
I dijete od sedam godinah;
Doći hoće lale i veziri,
A i mlade baše janjičari,
Sarajlije na glasu junaci,
Birtuglie i ićituglie;
I mi ćemo u Olovo sići
I razbit dernek u Olovu,
Vas pokupit šićar po derneku,
I porobit u Olovu crkvu,
Sve pokupit križe i kaleže,
Paramente zlatom navezene;
Skinut ćemo gospu sa otara,
Paramentam pokrivat konjice,
A kaležim rujno piti vince,
Razkivati križeve od zlata,
Pa kovati toke na ječerme,
Snijet gospu k Livnu bijelome,
Nju u Livnu popiti u vinu,
Svezat ćemo fra Ivana fratra,
Iz Olova mlada gvardiana,
Pak ga mučit mukom svakojakom,
Dok nam kaže sve crkvensko blago;
Klat ćemo ga kao janje mlado,
Izpeći ga kao zaoblicu,
Pa š njim piti vino lozovinu.“
Misle oni da nitko ne ćuti.
Al to ćuti Dujmoviću Dujko.
Idje Dujko u Olovo k crkvi.
A kad dodje bielu manastiru,
Dujko kuca halkom na vratima.
Izlazio fra Ivane fratre
Otvori mu vrata manastira.
Poklon čini Dujmoviću Dujko
Kapu skida, u ruke ga ljubi:
„Mili otče, fra Ivane fratre,
Nije treba ni pogledat u te,
A kamo l’ je s tobom besjediti?
Ali evo u zemanu dodje;
Je li izun, da ti nješto kažem?“
Njem govori starac gvardiane:
„Ti govori, Dujmoviću Dujko,
Ti govori, što je tebi drago.“
Onda stade Dujko besjediti;
Sve mu kaže što je i kako je.
A kad čuo fra Ivane fratre,
On proliva suze niz obraze,
Crnu zemlju suzam natopio;
Kako cvili starac gvardiane.
I crna bi zemlja proplakala!
Plačući je Dujku govorio:
„Nije l᾿ majka rodila junaka,
Tko će otić u Ivan planinu.
Pogubiti do tri zatočnika
I doniet im u Olovo glave:
Gospa bi mu sve griehe prostila
Da j’ ubio i otca i majku,
Miloj seki obljubio lice?“
Progovara Dujmoviću Dujko:
„Hoće l’ Gospa sve griehe prostiti?
Goleme sam griehe počinio:
Ubio sam i otca i majku,
Miloj seki lice obljubio;
Ja ću ići u Ivan planinu,
Pogubiti do tri zatočnika,
Donijet im u Olovo glave.“
Njem govori fra Ivane fratre:
„Hajde doli u Ivan planinu
I pogubi do tri zatočnika,
Gospa će ti vas grieh oprostiti.“
Ode Dujko u Ivan planinu.
Nuto Dujke, sreće dobre ti je!
Al zaspala do tri zatočnika,
Nit se miču, nit dušicom dišu.
Kad vidio Dujmoviću Dujko,
Onda kleče na gola koljena,
Pa blaženu Gospu pozdravio,
Spomenuo ime Isusovo:
„Svakad ste mi u pomoći bili,
Danas me se odreći nemojte;
Ja ću golem sevap učiniti,
Da pogubim do tri zatočnika.“
To on reče, pa na noge skače,
I pogubi do tri zatočnika,
Odnese im u Olovo glave.
Kad donese fra Ivana fratru,
Golem mu je bakšiš učinio.
Gospa njemu sve griehe prostila.
Kad je umro Dujmoviću Dujko,
Duša mu je s Bogom prebivala.
Ne pitajte, što je njegda bilo,
Već slušajte, što vam pjesma kaže.