Jozo Džambo, Architectura perennis
Plečnikova crkva Srca Isusova u Pragu
Jubileji su dvosjekli mač: oni događaje i osobe mogu izvući iz anonimnosti ili zaborava i ukazati na njihov značaj i veličinu, ali također oni svetkovinskom i svečarskom ujdurmom znaju slavitelje smjestiti u prve klupe i redove tako da ono bitno bude gurnuto u sporednost. Nisu svi jubileji za pohvalu.
Osamdeseta obljetnica koju ove godine slavi jedna znamenita crkvena građevina srećom ne spada u takve herave običaje. Riječ je o crkvi Presvetog Srca Isusova u Pragu, djelu slovenskog arhitekta Josipa Plečnika, koji se svojim graditeljskim ostvarenjima upisao u povijest europske arhitekture 20. stoljeća, te koji je, osim svoga stručnog profila, ostao u sjećanju kao čovjek duboke religioznosti i širokih humanističkih i intelektualnih obzora. Da ove godine pada i 140. obljetnica njegova rođenja još je jedan razlog više priključiti se tom jubileju.
Plečnik i Prag
Josip (Jože) Plečnik se rodio 23. siječnja 1872. godine u Ljubljani. Put u arhitekturu vodio ga je preko Graca i Beča, gdje je prvo radio kao crtač i stolar u jednoj tvornici namještaja, a zatim u ateljeu Otta Wagnera (1841–1918), vodećeg austrijskog arhitekta svoga vremena. Od 1895. do 1898. bio je Wagnerovim učenikom na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1901. do 1911. imao je u Beču svoj vlastiti arhitekturni biro. Godine 1911. imenovan je profesorom na Školi za umjetnički obrt u Pragu, gdje je djelovao sve do 1921. godine kada je postao profesor na Tehničkoj visokoj školi u Ljubljani (do 1935.). Umro je u rodnome gradu 7. siječnja 1957. godine, ostavivši iza sebe bogat graditeljski opus, ali isto tako i bezbrojne idejne nacrte djelā koja nisu mogla biti realizirana.
Osim graditeljskih ostvarenja u rodnome gradu i Beču Plečnik je kao arhitekt i pedagog posebnog traga ostavio u Pragu. Njegovo zanimanje za češki narod i kulturu potjecali su još iz mladićkog doba u Ljubljani. Za vrijeme studija na bečkoj Akademiji imao je kao suučenika kasnijeg osnivača moderne češke arhitekture Jana Kotěru (1871–1923) s kojim je sve do Kotěrine prerane smrti održavao intenzivni kontakt. I Plečnik i Kotěra slovili su kao najbolji Wagnerovi učenici.
Kotěra je uostalom bio onaj koji je Plečnika preporučio čehoslovačkom predsjedniku Tomášu G. Masaryku kada je ovaj tražio arhitekta koji bi preuredio kompleks praškoga Grada, Hradčana, s predsjedničkom rezidencijom, vladinim objektima i parkovima. Masaryk je prijedlog odmah prihvatio, jer je, osim tako ugledne preporuke, odabir odgovarao i njegovoj političkoj ideji slavenske povezanosti. (Međutim, nisu svi tako mislili. Klub čehoslovačkih žena prosvjedovao je protiv Plečnika kao arhitekta „strane nacionalnosti, stranoga stila, bez ljubavi i osjećaja za naše povijesne spomenike“ i tražio da se za ovaj posao izabere netko od domaćih majstora „s domoljubnim razumijevanjem“. Kasnije će se u kor ovih oporbenjaka uključiti i Karel Teige, teoretičar umjetnosti i vodeća ličnost češke moderne, nazivajući Plečnika – „volom“.) Projekt je u vremenu između 1921. i 1935. godine ipak gotovo u potpunosti izveden prema Plečnikovoj zamisli i svatko tko se danas uz malostranske stube popne na praške Hradčane i ako imalo poznaje Plečnikov stil prepoznat će lako en gros i en detail majstorsku ruku i zahvate ovog umjetnika. U isto vrijeme dok je radio na Hradčanima Plečnik je umjetnički uredio i ljetnu rezidenciju predsjednika Masaryka u mjestu Lány.
Crkva na kraljevskom trgu
Unatoč ponekim kritičkim glasovima Plečnikov ugled u Pragu, zahvaljujući prije svega njegovom talentu, ali i povezanosti s Masarykom, bio je velik. On je poznavao Prag možda u jednakoj mjeri kao rodnu Ljubljanu ili kasnije Beč, sve njegove prednosti i ljepote, ali isto tako manjkavosti i praznine. Tako mu je kao kritičkom promatraču bilo neshvatljivo da na gradskom području Vinohrády, velikom kao Ljubljana, postoji samo jedna crkva. Da li je upravo to njegovo glasno čuđenje bilo poticaj da je neposredno nakon Prvog svjetskog rata raspisan natječaj da se u tom dijelu Praga podigne crkva?
On sâm na natječaju nije sudjelovao; unatoč tome Društvo čeških arhitekata pisalo je mjesnome župniku da razgovara s Plečnikom koji bi za takav projekt bio najpogodniji. Župnik František Škarda nije Plečnikom bio oduševljen, a niti ovaj župnikom. Stoga je odbio biti članom odbora za gradnju crkve i velečasnom je diplomatski odgovorio da je gradnja crkve „odveć delikatna“ stvar; osim toga, nadodao je, da on „ne poznaje dovoljno dušu praškog stanovništva u religioznom pogledu“. (U pismu sestri i braći pisao je kasnije kako ga je iznenadilo da je kod susreta sa župnikom našao ovoga s romanom u ruci, a ne brevijarom! On je duhovne osobe mjerio po svome starijem bratu Andreju, svećeniku, a taj kriterij bio je očito vrlo visok.)
Za razliku od Škarde Plečnik je u Alexandru Titlu (1883–1947), vinohradskom kapelanu i od 1937. kanoniku, našao „srodnu dušu“. Titlovo povjerenje u Majstora bilo je odlučujuće da je ovaj nakon dugog oklijevanja pristao prihvatiti se projekta gradnje crkve.
Plečnik je za crkvu izradio više planova s više varijanti, pri čemu su neki planovi morali biti odbačeni iz financijskih razloga, ali i zbog neriješenih zemljišnih pitanja. Priprema za gradnju i traženje prikladnog nacrta trajali su ukupno šest godina.
Jedan od planova predviđao je da crkva dobije zvonik u venecijanskom stilu odvojen od crkvene lađe da bi na koncu i ovo bilo zabačeno u korist tornja u širini crkve. Po Plečnikovoj zamisli toranj koji simbolizira povećani tabernakul trebao je biti magnet koji će na sebe svraćati pažnju, što je bez sumnje i uspjelo. Umjesto stepenica tako široki toranj dobio je blago uzlazeću/silazeću rampu i vješt biciklist bi se tom kosinom mogao popeti do samog vrha.
Fasada crkve podsjeća na hermelinsko krzno. Od hermelina su kraljevi nosili ogrtače kao znak vladarskog dostojanstva. Arhitekt je ovu simboliku spojio s metaforom Krista kao Kralja i imenom češkog kralja Jurja Podjebradskog čije ime nosi trg na kojem je podignuta crkva, dok se dotični dio grada zove Kraljevski Vinogradi (Královské Vinohrády). Ovaj „kraljevski“ moment pojačan je još i „kraljevskjom jabukom“ (globus cruciger) na vrhu tornja.
Crkva Srca Isusova jedan je od najvažnijih Plečnikovih sakralnih objekata. Realizirana je najvećim dijelom u vremenu od 1928-1932. U povijesti češke arhitekture ona je ostala „epizodom“, jer su graditeljski ukusi onoga vremena išli u drugim pravcima. Ali upravo zbog ove iznimnosti ona se ne gubi u masi nego strši kao jedinstvena pojava.
Taj dojam jedinstvenosti dobit će svaki posjetitelj koji boraveći u gradu na Vltavi nađe vremena i za ovu crkvu. Na žalost, vrlo često naći će je zatvorenom. Pri tome je njezina posebnost i originalnost upravo u interijeru, prostoru koji je svojom organizacijom i otvorenošću davno prije Drugog Vatikanskog sabora vjernicima pružio primjereno mjesto u liturgijskim činima. Budući da se morao odreći plana da uza zid crkvene lađe napravi sporedne kapelice, Plečnik je ispod crkve napravio kriptu kao mjesto za sabranost i molitvu.
Kod gradnje crkve Plečnik je angažirao umjetnike i radnike koje je poznavao s posla na Hradčanima ili sa Škole za umjetnički obrt. Skulpturne radove izveo je njegov prijatelj Damjan Pešan, dok je od arhitekata suradnika najveći udio u poslu imao njegov učenik Otto Rothmayer koji je vodio poslove nakon što je Plečnik 1934. konačno napustio Prag.
Grubi radovi na crkvi bili su gotovi 1930. godine. Kod posvete crkve 1932. ponutrica je bila gotovo potpuno prazna. Radovi na fasadnoj plastici i kripti izvođeni su tek za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali ni tada nisu bili sasvim završeni.
U sjeni totalitarnih režima
Česi, a jednako zdušno i Slovenci, prizivaju u ovoj spomen-godini u sjećanje nastanak ove crkve i njezina graditelja. U Pragu se organizira niz manifestacija vjerskog i kulturnog karaktera. Na početku jubilarne godine 8. svibnja svečano bogoslužje celebrirao je praški kardinal Miloslav Vlk. Kardinal je, ističući graditeljsko umijeće („najznačajnija sakralna građevina 20. stoljeća kod nas uopće“) i kulturnu vrijednost crkve, stavio u središte svoje propovijedi njezino duhovno značenje, te podsjetio na povijesni kontekst njezina nastanka: „Ova je crkva uostalom sagrađena u vrijeme kada se u Njemačkoj na sceni počeo učvršćivati nacionalsocijalizam. Danas se upravo komemorira oslobođenje naše zemlje od nacističke okupacije. Iz vlastitog iskustva poznat nam je i sljedeći totalitarni režim, onaj komunistički. No, mi smo doživjeli i njegovu propast. Neka nas današnji jubilej ove crkve podsjeća na to da se Boga i njegova načela ne može zauvijek odstraniti iz društva.“
Kardinalove riječi o Božjoj prisutnosti mogle su biti doslovno i Plečnikove koji je živio u dubokom uvjerenju da nikakvo zlo nije od dugoga vijeka. Samo godinu dana nakon posvete crkve u Pragu nacionalsocijalisti su u Njemačkoj preuzeli vlast i uspostavili režim koji će, obmanjujući europske državnike, najprije razbiti čehoslovački teritorij, a zatim ga pretvoriti u „protektorat“. Plečnik je kao veliki prijatelj češkog naroda i nepotkupljiv promatrač političkih zbivanja pažljivo registrirao i komentirao ove događaje. U jednome pismu kanoniku Titlu iz tog vremena citirao je psalam 42. o bezdanu koji doziva bezdan, tvrdeći da se to upravo sada događa, te da se on osjeća najtješnje povezan s „dragom Češkom“ na koju se u Sloveniji misli s dubokim suosjećanjem. Jednom drugom zgodom tužio se istome da dopisivanje nije više nipošto bezopasna stvar, to jest da je preporučljiv oprez. Pa ipak, kao da je zaboravio tu bojazan, u pismu spominje „tipa s nesretnom facom“, što je svaki cenzor s lakoćom mogao odgonetnuti da je riječ o Hitleru. Jednako je riskantno bilo i prepričavanje viceva kao onaj o mačićima koji, tek omačeni, mijauču „Heil Hitler!“, da bi malo kasnije „progledali“. Ili onaj o kardinalu Faulhaberu koji, prolazeći u Berchtesgadenu u društvu s Hitlerom pokraj raspela, izvikuje „Heil Hitler!“, na što ga ovaj upozorava da to nije običaj; kardinalov odgovor je bio da bi rado pozdravio s „Hvaljen budi Isus Krist“ kada bi on, Hitler, gore visio. Tako „oprezni“ Plečnik.
Sliku Plečnika kao ozbiljnog čovjeka asketskog načina života i držanja, prije rezerviranog nego na prvi pogled komunikativnog, revidira upravo korespondencija iz koje se ocrtava njegov lik kao vrlo razgovorljivog, kozerski raspoloženog i pučki jednostavnog sugovornika. Titlu,a preko njega i svim Česima, poručio je iz Ljubljane da sačuvaju povjerenje u Boga koji „za svaku stražnjicu ima odgovarajuću batinu“. Nacionalsocijalizam bio je samo jedan vid zla kojemu se on svojim umjetničkom djelom želio oduprijeti, pa je u tome smislu i tješio prijatelja kojemu je povjeren uzvišeni posao da „Duhu Svetom podigne zidove, Gospodinu Bogu oltar, a Otkupitelju prebivalište. Drugi se bave ubijanjem, razbojništvom, svakim mogućim zlom – a Vi, Velečasni, kleknite i kada Vam suza potekne na oko, ustanite veselo i zapjevajte Magnificat anima mea Dominum. Kako samo možete biti žalosni – kod tolikog blagoslova i sreće!“. To je bio Plečnikov optimizam i nepokolebljiva nada u snagu vjere. U smislu takvog vjerničkog optimizma u franjevačkoj crkvi sv. Ante u Beogradu uz Marijin kip on je u široko otvorena zmijina usta stavio vječno svjetlo – umjetnikov utuk na đavlov tuk „neću da služim“. „Pa baš – e, hoćeš“, bio je Profesorov odgovor.
Dobar arhitekt – dobar čovjek
Stručnjaci su do sada mnogostruko vrednovali Plečnikovo graditeljsko umijeće koje u povijesti europske arhitekture ima vrlo raspoznatljiva obilježja i mjesto koje se ne može previdjeti. Ali Plečnika promatrati samo kroz prizmu arhitekture bilo bi premalo. Nas danas fascinira također profil ovog čovjeka koji je svojoj umjetnosti dao pečat duhovnosti, iskrene vjere i humanističkog promišljanja svijeta i života u smislu svoje maksime: „Ako želim praviti dobru arhitekturu moram biti dobar čovjek“. A dobro, istinito i lijepo (bonum, verum, pulchrum) bili su već u skolastičkoj filozofiji atributi kojima je konačno esencijalno blisko bilo i sveto – sacrum.
Svima onima koji se bave Plečnikovim životom i djelom upada u oči da je on na jedan iskren način njegovao prijateljstva kako sa svojim kolegama i učenicima, tako i sa investitorima i ljudima bliskim njegovom poslu. Ostat će uzornom prijateljska povezanost između njega i čehoslovačkog predsjednika Masaryka. Na prvi pogled moglo bi se reći da su njih dvojica po svjetonazoru bili antipodi, ali međusobno poštovanje i povjerenje, te poslovično uspješna suradnja, pokazali su da za iskrene međuljudske odnose „ideologija“ nije prepreka.
O kanoniku Titlu bilo je već gore govora. Titl je bio jedan od onih duhovnih lica koja su s osjetljivim umjetnikom znala uspostaviti prisan odnos i ostvariti dijalog na obostranu korist. Takvi primjeri bili su još bečki kapelan Franz Unterhofer, župnik u slovenskoj Bogojini Ivana Baša, franjevac Martin Perc iz slovenske župe Stranje, te bosanski franjevac i provincijal Josip Markušić. U suradnji s ovima nastali su sakralni objekti koji po kvaliteti strše u crkvenom graditeljstvu – crkve u Beču, Pragu, Bogojini ili Beogradu. I o „najsitnijim“ detaljima Plečnik je želio čuti mišljenje svojih sugovornika, posebno u stvarima liturgije; iz takvih razgovora nastajali su njegovi idejni nacrti koje je preuređivao, prilagođavao, reducirao ili čak zabacivao, nerijetko zbog skupoće materijala ili izvedbe. (A kada je riječ o novcu vrijedno je spomenuti i to da je Plečnik bio jedan od onih umjetnika koji su pitanje honoriranja vlastitog rada stavljali uvijek na zadnje mjesto.)
Iako vrlo cijenjen i tražen Plečnik je u svakodnevnom životu sačuvao skromnost koja je bila upravo suprotnost njegovom ugledu. Na pohvale reagirao je gotovo stidljivo. Markušiću je pisao: „Nemojte me previše cijeniti. Međusobna vjera i čisto prijateljstvo neka bude dosta. Sjećajte me se samo u molitvi ...“. Kao što je bio genij u svojoj struci bio je i genij prijateljstva; o tome danas najbolje svjedoče njegova brojna karakterističnim rukopisom pisana pisma.
Živio je asketski, pa je i njegova arhitektura, uz svu monumentalnost, imala nečeg asketskog. U tom pogledu pisao je nepoznati kritičar u češkom časopisu Styl 1908-09. godine: „Plečnik je vjernik i s ovom vjerom on mjeri i svoja umjetnička sredstva. Iz asketizma i iz iskrenosti njegova uvjerenja proizlazi i njegova umjetnička individualnost, njegova mu vjera diktira čestitost do zadnjih konsekvenci i tako ga sili da prema vlastitom stvaralaštvu zauzme kritički stav. Pod ovom samokritikom Plečnik radi sporo i bolno, on svaki detalj tumači logično i sa strogo razrađenim pojedinostima, koje ponekad izgledaju pretjerane [...]. Što je kod drugih arhitekata samo lakomisleno upotrijebljeni trik, to kod njega, koji po stotinu puta odvaže sve razloge, sve pro i contra, doseže savršenu formu. Svako oponašanje Plečnika mora zakazati [...]. Umjetnik takve vrste, takve naravi i manira ne može nikada biti popularan. [...] To je tim više za žaljenje, jer u modernoj školi ima samo malo tako originalnih arhitekata i jer jedan tako veliki talent ostaje bez učinka.“
Navedimo na koncu i ocjenu fra Vitomira Slugića, koji je Plečnika osobno upoznao za vrijeme studija u Ljubljani; prema njemu Plečnik je bio „redovnik koji je nadmašio one koji bi mu morali biti uzor“.
Zahvala
Točno na dan sedam mjeseci kasnije (8. prosinca 1932.) nakon posvete crkve u Vinohradyma, blagoslovljena je i gore spomenuta franjevačka crkva sv. Ante u Beogradu. Fra Josip Markušić, tadašnji beogradski župnik, pisao je Plečniku s kojim ga je vezalo duboko prijateljstvo slično onome između Titla i Plečnika: „mi žalimo samo to, što ova crkva nije u središtu naše provincije, jer ona jest naš ponos, ali je daleko od ’fratarskog naroda’ Bosne, da ljepotama njene forme pridodamo naročite svoje čari i osjećaje.“
I Plečnik i Markušić su iskreno žalili da u Sarajevu (Kovačići) nije ostvaren plan gradnje crkve Marije Anđeoske kao što je ostao neostvaren i idejni nacrt „vrhbosanske katedrale“ sv. Josipa. Tako je Bosna, što iz objektivnih razloga što iz manjka osjećaja za kvalitetu i ljepotu, ostala prikraćena za djela ovog velikog majstora.
Markušić je samokritično pisao Plečniku o svojoj zajednici kao onoj kojoj nedostaju manire i svijest zahvalnosti („jer mi smo prosta čeljad i ne umijemo biti zahvalni!“). Bio bi stoga veliki propust i potvrda Markušićeve pokajničke ispovijesti ako bi ovogodišnja obljetnica beogradske crkve sv. Ante i njezin graditelj ostali u Bosni i u samom Beogradu prešućeni. U češkim i slovenskim krugovima razmišlja se otvoreno o prijedlogu i želji da se Plečnikova crkva u Pragu stavi na popis Unescove liste svjetskog kulturnog nasljeđa. Slovenski povjesničar umjetnosti i jedan od najboljih poznavatelja Plečnikova djela dr. Damjan Prelovšek izjavio je u nedavnom razgovoru za Radio Prag da bi on mogao zamisliti da se, ukoliko bi se to dogodilo, u sklopu s praškom crkvom u listu uključi i crkva sv. Ante u Beogradu.
U sjeni totalitarnih režima
Česi, a jednako zdušno i Slovenci, prizivaju u ovoj spomen-godini u sjećanje nastanak ove crkve i njezina graditelja. U Pragu se organizira niz manifestacija vjerskog i kulturnog karaktera. Na početku jubilarne godine 8. svibnja svečano bogoslužje celebrirao je praški kardinal Miloslav Vlk. Kardinal je, ističući graditeljsko umijeće („najznačajnija sakralna građevina 20. stoljeća kod nas uopće“) i kulturnu vrijednost crkve, stavio u središte svoje propovijedi njezino duhovno značenje, te podsjetio na povijesni kontekst njezina nastanka: „Ova je crkva uostalom sagrađena u vrijeme kada se u Njemačkoj na sceni počeo učvršćivati nacionalsocijalizam. Danas se upravo komemorira oslobođenje naše zemlje od nacističke okupacije. Iz vlastitog iskustva poznat nam je i sljedeći totalitarni režim, onaj komunistički. No, mi smo doživjeli i njegovu propast. Neka nas današnji jubilej ove crkve podsjeća na to da se Boga i njegova načela ne može zauvijek odstraniti iz društva.“
Kardinalove riječi o Božjoj prisutnosti mogle su biti doslovno i Plečnikove koji je živio u dubokom uvjerenju da nikakvo zlo nije od dugoga vijeka. Samo godinu dana nakon posvete crkve u Pragu nacionalsocijalisti su u Njemačkoj preuzeli vlast i uspostavili režim koji će, obmanjujući europske državnike, najprije razbiti čehoslovački teritorij, a zatim ga pretvoriti u „protektorat“. Plečnik je kao veliki prijatelj češkog naroda i nepotkupljiv promatrač političkih zbivanja pažljivo registrirao i komentirao ove događaje. U jednome pismu kanoniku Titlu iz tog vremena citirao je psalam 42. o bezdanu koji doziva bezdan, tvrdeći da se to upravo sada događa, te da se on osjeća najtješnje povezan s „dragom Češkom“ na koju se u Sloveniji misli s dubokim suosjećanjem. Jednom drugom zgodom tužio se istome da dopisivanje nije više nipošto bezopasna stvar, to jest da je preporučljiv oprez. Pa ipak, kao da je zaboravio tu bojazan, u pismu spominje „tipa s nesretnom facom“, što je svaki cenzor s lakoćom mogao odgonetnuti da je riječ o Hitleru. Jednako je riskantno bilo i prepričavanje viceva kao onaj o mačićima koji, tek omačeni, mijauču „Heil Hitler!“, da bi malo kasnije „progledali“. Ili onaj o kardinalu Faulhaberu koji, prolazeći u Berchtesgadenu u društvu s Hitlerom pokraj raspela, izvikuje „Heil Hitler!“, na što ga ovaj upozorava da to nije običaj; kardinalov odgovor je bio da bi rado pozdravio s „Hvaljen budi Isus Krist“ kada bi on, Hitler, gore visio. Tako „oprezni“ Plečnik.
Sliku Plečnika kao ozbiljnog čovjeka asketskog načina života i držanja, prije rezerviranog nego na prvi pogled komunikativnog, revidira upravo korespondencija iz koje se ocrtava njegov lik kao vrlo razgovorljivog, kozerski raspoloženog i pučki jednostavnog sugovornika. Titlu,a preko njega i svim Česima, poručio je iz Ljubljane da sačuvaju povjerenje u Boga koji „za svaku stražnjicu ima odgovarajuću batinu“. Nacionalsocijalizam bio je samo jedan vid zla kojemu se on svojim umjetničkom djelom želio oduprijeti, pa je u tome smislu i tješio prijatelja kojemu je povjeren uzvišeni posao da „Duhu Svetom podigne zidove, Gospodinu Bogu oltar, a Otkupitelju prebivalište. Drugi se bave ubijanjem, razbojništvom, svakim mogućim zlom – a Vi, Velečasni, kleknite i kada Vam suza potekne na oko, ustanite veselo i zapjevajte Magnificat anima mea Dominum. Kako samo možete biti žalosni – kod tolikog blagoslova i sreće!“. To je bio Plečnikov optimizam i nepokolebljiva nada u snagu vjere. U smislu takvog vjerničkog optimizma u franjevačkoj crkvi sv. Ante u Beogradu uz Marijin kip on je u široko otvorena zmijina usta stavio vječno svjetlo – umjetnikov utuk na đavlov tuk „neću da služim“. „Pa baš – e, hoćeš“, bio je Profesorov odgovor.
Dobar arhitekt – dobar čovjek
Stručnjaci su do sada mnogostruko vrednovali Plečnikovo graditeljsko umijeće koje u povijesti europske arhitekture ima vrlo raspoznatljiva obilježja i mjesto koje se ne može previdjeti. Ali Plečnika promatrati samo kroz prizmu arhitekture bilo bi premalo. Nas danas fascinira također profil ovog čovjeka koji je svojoj umjetnosti dao pečat duhovnosti, iskrene vjere i humanističkog promišljanja svijeta i života u smislu svoje maksime: „Ako želim praviti dobru arhitekturu moram biti dobar čovjek“. A dobro, istinito i lijepo (bonum, verum, pulchrum) bili su već u skolastičkoj filozofiji atributi kojima je konačno esencijalno blisko bilo i sveto – sacrum.
Svima onima koji se bave Plečnikovim životom i djelom upada u oči da je on na jedan iskren način njegovao prijateljstva kako sa svojim kolegama i učenicima, tako i sa investitorima i ljudima bliskim njegovom poslu. Ostat će uzornom prijateljska povezanost između njega i čehoslovačkog predsjednika Masaryka. Na prvi pogled moglo bi se reći da su njih dvojica po svjetonazoru bili antipodi, ali međusobno poštovanje i povjerenje, te poslovično uspješna suradnja, pokazali su da za iskrene međuljudske odnose „ideologija“ nije prepreka.
O kanoniku Titlu bilo je već gore govora. Titl je bio jedan od onih duhovnih lica koja su s osjetljivim umjetnikom znala uspostaviti prisan odnos i ostvariti dijalog na obostranu korist. Takvi primjeri bili su još bečki kapelan Franz Unterhofer, župnik u slovenskoj Bogojini Ivana Baša, franjevac Martin Perc iz slovenske župe Stranje, te bosanski franjevac i provincijal Josip Markušić. U suradnji s ovima nastali su sakralni objekti koji po kvaliteti strše u crkvenom graditeljstvu – crkve u Beču, Pragu, Bogojini ili Beogradu. I o „najsitnijim“ detaljima Plečnik je želio čuti mišljenje svojih sugovornika, posebno u stvarima liturgije; iz takvih razgovora nastajali su njegovi idejni nacrti koje je preuređivao, prilagođavao, reducirao ili čak zabacivao, nerijetko zbog skupoće materijala ili izvedbe. (A kada je riječ o novcu vrijedno je spomenuti i to da je Plečnik bio jedan od onih umjetnika koji su pitanje honoriranja vlastitog rada stavljali uvijek na zadnje mjesto.)
Iako vrlo cijenjen i tražen Plečnik je u svakodnevnom životu sačuvao skromnost koja je bila upravo suprotnost njegovom ugledu. Na pohvale reagirao je gotovo stidljivo. Markušiću je pisao: „Nemojte me previše cijeniti. Međusobna vjera i čisto prijateljstvo neka bude dosta. Sjećajte me se samo u molitvi ...“. Kao što je bio genij u svojoj struci bio je i genij prijateljstva; o tome danas najbolje svjedoče njegova brojna karakterističnim rukopisom pisana pisma.
Živio je asketski, pa je i njegova arhitektura, uz svu monumentalnost, imala nečeg asketskog. U tom pogledu pisao je nepoznati kritičar u češkom časopisu Styl 1908-09. godine: „Plečnik je vjernik i s ovom vjerom on mjeri i svoja umjetnička sredstva. Iz asketizma i iz iskrenosti njegova uvjerenja proizlazi i njegova umjetnička individualnost, njegova mu vjera diktira čestitost do zadnjih konsekvenci i tako ga sili da prema vlastitom stvaralaštvu zauzme kritički stav. Pod ovom samokritikom Plečnik radi sporo i bolno, on svaki detalj tumači logično i sa strogo razrađenim pojedinostima, koje ponekad izgledaju pretjerane [...]. Što je kod drugih arhitekata samo lakomisleno upotrijebljeni trik, to kod njega, koji po stotinu puta odvaže sve razloge, sve pro i contra, doseže savršenu formu. Svako oponašanje Plečnika mora zakazati [...]. Umjetnik takve vrste, takve naravi i manira ne može nikada biti popularan. [...] To je tim više za žaljenje, jer u modernoj školi ima samo malo tako originalnih arhitekata i jer jedan tako veliki talent ostaje bez učinka.“
Navedimo na koncu i ocjenu fra Vitomira Slugića, koji je Plečnika osobno upoznao za vrijeme studija u Ljubljani; prema njemu Plečnik je bio „redovnik koji je nadmašio one koji bi mu morali biti uzor“.
Zahvala
Točno na dan sedam mjeseci kasnije (8. prosinca 1932.) nakon posvete crkve u Vinohradyma, blagoslovljena je i gore spomenuta franjevačka crkva sv. Ante u Beogradu. Fra Josip Markušić, tadašnji beogradski župnik, pisao je Plečniku s kojim ga je vezalo duboko prijateljstvo slično onome između Titla i Plečnika: „mi žalimo samo to, što ova crkva nije u središtu naše provincije, jer ona jest naš ponos, ali je daleko od ’fratarskog naroda’ Bosne, da ljepotama njene forme pridodamo naročite svoje čari i osjećaje.“
I Plečnik i Markušić su iskreno žalili da u Sarajevu (Kovačići) nije ostvaren plan gradnje crkve Marije Anđeoske kao što je ostao neostvaren i idejni nacrt „vrhbosanske katedrale“ sv. Josipa. Tako je Bosna, što iz objektivnih razloga što iz manjka osjećaja za kvalitetu i ljepotu, ostala prikraćena za djela ovog velikog majstora.
Markušić je samokritično pisao Plečniku o svojoj zajednici kao onoj kojoj nedostaju manire i svijest zahvalnosti („jer mi smo prosta čeljad i ne umijemo biti zahvalni!“). Bio bi stoga veliki propust i potvrda Markušićeve pokajničke ispovijesti ako bi ovogodišnja obljetnica beogradske crkve sv. Ante i njezin graditelj ostali u Bosni i u samom Beogradu prešućeni. U češkim i slovenskim krugovima razmišlja se otvoreno o prijedlogu i želji da se Plečnikova crkva u Pragu stavi na popis Unescove liste svjetskog kulturnog nasljeđa. Slovenski povjesničar umjetnosti i jedan od najboljih poznavatelja Plečnikova djela dr. Damjan Prelovšek izjavio je u nedavnom razgovoru za Radio Prag da bi on mogao zamisliti da se, ukoliko bi se to dogodilo, u sklopu s praškom crkvom u listu uključi i crkva sv. Ante u Beogradu.