Ivan Lovrenović

I.

Među suvremenim svjedočanstvima o propasti Bosne 1463. godine nalazi se i kronika koju je napisao i 1482. ili 1483. objavio u južnonjemačkom mjestu Memmingenu puškar ili topolivac Jörg iz Nürnberga. Posebna vrijednost ovog izvora leži u tome što on potječe od osobe koja je zbivanja u zemlji promatrala iznutra i sasvim neposredno, to jest kao očevidac. Rumunjski povjesničar Constantin J. Karadja, koji je između ostaloga istraživao i Jörgovo djelo, ustanovio je da je za povijest Rumunjske vrlo malo domaćih izvora i da je stoga nužno pribjeći stranim izvorima koje valja ispitati krajnje pažljivo, uzimajući pri tome u obzir čak i one male i naoko nebitne detalje u njima.[1] Karadjin postulat vrijedi također za povijest Bosne i Hercegovine i za kroniku Jörga iz Nürnberga.

U istu kategoriju izvora kao i Jörgov spis daju se svrstati Janičareve uspomene ili turska kronika „Raca“ Konstantina Mihajlovića iz Ostrovice. Djelo je nastalo između 1497. i 1501. godine; njegov se originalni rukopis nije sačuvao, a do nas je dopro u brojnim prijepisima, prijevodima i preradbama na poljskom i češkom jeziku iz 16.-18. stoljeća.[2] Oznaka „janičar“ nije nadimak nego funkcija koju je Konstantin, nakon što su ga Turci zarobili prilikom osvajanja Novog Brda, obnašao u sultanovoj vojsci. U ovom svojstvu on je sudjelovao i u ratnom pohodu na Bosnu 1463. Poslije pada Bosne ostao je kao zapovjednik tvrđave Zvečaj na Vrbasu. Zvečaj je, zajedno s Jajcem, povratio kralj Matija Korvin i uključio ga u Jajačku banovinu. Tom prilikom bio je zarobljen i Konstantin. Put iz zarobljeništva doveo ga je preko Budima konačno u Poljsku u kojoj je proveo još više od trideset godina. Ali kako ni Poljska nije bila pošteđena od turske opasnosti, to su u preventivnim i obrambenim mjerama našli mjesta i izvještaji svjedoka, očevica i sudionika u turskim ratovima Konstantina iz Ostrovice. U takvom kontekstu nastala je njegova Kronika Turecka koja svakako nije mogla zaobići ni zbivanja u Bosni.

Očevidac osvajanja Bosne bio je također pjesnik, diplomat i biskup Ivan Česmički/Janus Pannonius (1434–1472) koji je u pratnji Matije Korvina („me regia castra sequentem“) bio svjedokom borbe za Jajce kasne 1463. god.[3] Neposredno iz tog doživljaja nastale su dvije poeme Se ipsum excusat quod non praelia tractet i Threnos de morte Barbarae matris.[4] Naravno, stihovi Česmičkoga ne govore ništa konkretno o opsadi i osvojenju Jajca uoči Božića 1463. Prva pjesma je humanistička refleksija o ratu i nasilju; druga: tužbalica nad majčinom smrću koja je vijest iz Pécsi autora stigla ispod zidina kraljevskoga grada u jeku borbe, 10. prosinca. Tu je doživljaj majčine smrti stopljen u doživljaj umiranja na bojnom polju, a kao suprotnost oštrici smrti ocrtan je idealan lik majke umrle u 60. godini života.

Svjedokom bosanske propasti bio je konačno i biskup Nikola Modruški koji je u Bosni boravio u dva navrata (1461. i 1463.) kao papinski legat kod kralja Stjepana Tomaševića i o tome ostavio zapise autobiografskog karaktera.[5]

Postoji i čitav niz drugih suvremenih izvještaja o propasti Bosne, ali su njihovi autori boravili izvan  zemlje i pisali na osnovu drugih izvora kako je to npr. činio Pio II. odnosno Eneja Silvio Piccolomini.[6]

Suvremeni izvor prvoga reda svakako predstavlja i diplomatički i drugi materijal različite provenijencije, ali se on ovdje ne tematizira.[7] Ovdje nas zanimaju samo narativni izvori, a iz kategorije tih izvora konkretno kronika Jörga iz Nürnberga.

II.

Jedini izvor za Jörgovu biografiju jesu oskudni podaci sadržani u njegovom djelu. Prema ovima on je 1456. došao u službu Stjepanu Vukčiću Kosači (1405–1466) kao puškar i topolivac („buchsenmaister“).[8] Rodom je iz Nürnberga, grada koji je na njemačkom prostoru – uz Augsburg, Braunschweig i Dresden – slovio kao jedan od najznačajnijih centara za proizvodnju vatrenog oružja.[9] Praksa angažiranja stručnjaka za oružje iz inozemstva bila je u to doba uobičajena, pri čemu su na glasu bili posebno talijanski i njemački majstori. Nalazimo ih jednako u vojnotehničkoj službi kod Osmanlija kao i država koje su ovi nastojali osvojiti. Sultan Mehmed II. bio je u potrazi za takvim stručnjacima. Osmanlijska vojska bila je dobro organizirana i vrlo pokretljiva, ali je zaostajala za evropskim oružnim standardom; njega je vrijedilo dostići. U vojni uspjeh Osmanlija na evropskom tlu ugrađen je i doprinos ljudi kakav je bio i Jörg iz Nürnberga.

Nakon jedne pobune Vladislava, sina hercega Stjepana, protiv svoga oca Jörg je dospio u osmanlijske ruke. On sâm kao godinu za ovaj događaj navodi 1460.[10] Konstelacija je bila takva da je Vladislav stajao u nekoj vrsti koalicije sa sultanom, tako da mu je kao obol mogao izručiti i uhićenoga Jörga.

Jörg, međutim, u službi Mehmeda II. nije bio sužanj nego dobro plaćeni oružar: und macht mir guten solt (i dobru mi plaću davaše).[11] U ovoj službi proveo je punih dvadeset godina, sve do jednog naloga koji ga je 1480. odveo u Aleksandriju. Tu je Jörg stupio u kontakt s tamošnjim franjevcima i uz njihovu pomoć pobjegao u Veneciju.[12] Poslije toga nalazimo ga također u službi oružara kod pape Siksta IV. (1471–1484), nekadašnjeg franjevca i generala Franjevačkog reda. Siksto IV. je 8. travnja 1481, godinu dana nakon što je Mehmed II. zauzeo Otranto u Apuliji, enciklikom Cogitur iubente altissimo pozvao kršćansku Evropu da organizira flotu uz čiju pomoć bi se Turci protjerali iz Italije. U sklopu ovih nastojanja treba vidjeti i Jörgov angažman; Siksto je htio iskoristiti ne samo Jörgovo tehničko umijeće nego i njegovo poznavanje ustrojstva i stanja u sultanovoj vojsci.

Kakva je dalje bila Jörgova sudbina, ne zna se. Ali činjenica, da je njegovo djelo tiskano na njemačkom jeziku i kod njemačkih tiskara, dopušta zaključak da se on iz Italije vratio u zemlju svoga rođenja i da je tu umro.[13]

III.

Jedino djelo Jörga iz Nürnberga jest njegova kratka povijest Turske, čije je prvo izdanje objavljeno oko 1482/83. pod naslovom: Geschicht von der Turckey u Memmingenu kod izdavača Albrecht Kunne-a u kvart-formatu (širina: 13,2 x visina: 18,2 cm). Izdanje ima svega osam listova. Primjerak, koji je meni stajao na raspolaganju, nalazi se u rukopisnom odjeljenju Bavarske državne biblioteke (Bayerische Staatsbibliothek) u Münchenu (signatura: 4⁰ Inc. s. a. 901^m). Izdanje je rubricirano. Kartonski uvez potječe iz 19. stoljeća.[14]

Drugo izdanje se pojavilo 1496. kod istog izdavača, jedanke veličine kao i prvo izdanje i rubricirano, ali sada s predgovorom i dodatkom, bez drvoreza, te prošireno (sada 30 listova). Primjerak ovog izdanja iz Bavarske državne biblioteke (signatura: 4⁰ Inc. c.a. 1310) sadrži rukopisne bilješke na rubu teksta.[15]

Treće izdanje objavljeno je 1500. s proširenim dodatkom u Nürnbergu kod Peter Wagnera, također u kvart-formatu (14 x 19,5 cm), ali sada sa 78 listova, te sa sporadičnim glosama na rubu, ali rjeđim nego kod drugog izdanja. (Signatura primjerka u Bavarskoj državnoj biblioteci: 4⁰ Inc. c.a. 1780^w.)[16]

Sva tri navedena primjerka iz Bavarske državne biblioteke imaju exlibris „Bibliotheca Regia Monacensis“ koji F. Dressler datira s oko 1840. godinom i pripisuje knjižnom fondu bavarskog kralja Ludwiga I. (1825–1848).[17]

Prvo izdanje Jörgova djela (u primjerku Bavarske državne biblioteke) nema naslovne stranice. Na prvome (verso) od ukupno osam listova nalazi se preko čitave stranice drvorez s prikazom otmjeno odjevenog konjanika koji bi po nekim detaljima (skeptar, kruna) mogao predstavljati evropskog velikodostojanstvenika ili vladara, a po nekima (sablja) i sultana. U lijevom donjem dijelu slike prikazana je neka bajoslovna životinja slična najviše slonu. Moguće da ova životinja ima ulogu maskote ili talismana; međutim, ako se tu radi o (vrlo nespretnom) prikazu slona, onda on u kompoziciji slike služi apoteozi konjanika naočigled čijih dimenzija se slon čini sićušnim.[18]

Kako se u djelu ne navodi godina izdanja datiranje je uslijedilo prema vodenom znaku (volovska glava) na papiru.

Sâm tekst u münchenskom primjerku počinje (naknadno dodanim) natpisom Ayn tractat von der türckey, a zatim prologom koji je ujedno i sažetak djela:

Es ist zewyssenn das maister [Jörg][19] von Nurnbergk ycz vnnwers hailigen vatters buchsenmaister diese her nach geschrybne geschicht von der Turckey hat gemacht, wann er bey .XXX. iaren dar inn gewondt hat. Itē zum ersten wie die Turcken auffkomē sein. Zum andern̄ wie ein yetlicher Turckischer kaiser sein volbracht. vnd was landt vnū stete vnd anders sc. gewonnen̄ hat. Zum drytten ein winig von irem gesatz oder glauben vasten vnd peten. Zum viertem wie sie die armen gefangen behalten kauffen vnd verkauffen. [Fol. 2r]

Neka se zna da je majstor [Jörg] iz Nürnberga, sada puškar našeg Svetog Oca, složio/sastavio ovu naknadno napisanu povijest Turske u kojoj je proveo 30 godina. Prvo o tome kako su se Turci pojavili. Drugo šta je koji turski sultan činio, te koje zemlje i gradove i drugo je osvajao. Treće nešto o njihovom zakonu ili vjeri, postu i molitvi. Četvrto kako drže, kupuju i prodaju siroto roblje.

Odmah nakon prologa autor izlaže podrijetlo Turaka, to jest Osmanlija, i njihove početke vidi u Anatoliji: Ein slos gelegen in dem Landt Natolia mit namen Ottman̄, da von ein yetlicher kaiser den namē behalten hat. (Dvorac u zemlji Anatoliji zvan Ott(o)man, prema kojemu su svi vladari primili to ime.) Ovim izlaganjem Jörg se uklapa u obilnu literaturu turcica čiji su autori aktualna i povijesna zbivanja spajali s genealoškim pitanjima. Pri tome se i u genealogiji otkrivalo željene elemente: za neke su autore turski počeci u znaku moći i bogatstva, za neke u znaku divljine i nasilja. Tako je bilo i s imenom Turčin koje je postalo metaforom snage i hrabrosti, ali i barbarstva. Historiografi su se upuštali u etimologiziranje tipa: Turck < lat. torquere ili tortura ili: Turck < lat. trux (opor, divlji, mrk).[20] Mašti pojedinaca nije bilo granica. Jedan od rijetkih koji je nad ovim pitanjem rezignirao bio je historiograf Johannes Sambucus (1531–1584): „Varie multa scribuntur de ortu eorum, sed dicendum, quod est scriptum propter peccata dem gentem, cuius nec originem nec linguam scimus, immissurum.“[21] Göllner čitavo jedno poglavlje posvećuje temi „porijeklo i ime (Turaka)“ i donosi obilje bibliografskih podataka s citatima i dokazima za filijaciju pojedinih djela. U tome sklopu on obrađuje i Jörga iz Nürnberga.[22]

Povijesni opis kod Jörga nastavlja se nabrajanjem i kratkim karakterizacijama Osmanovih nasljednika, u prvome redu navodima o vojnim uspjesima. Najveći dio povijesti zauzima opis vladanja Mehmeda II. (1451–1481), osvajača Konstantinopola, Srbije, Peloponeza, Trapezunta, te uspješnog protivnika Venecije. U vrijeme njegove vladavine desio se i pad Bosne i gubitak njezine državne samostalnosti. Posebno ovaj dio traktata, unatoč svim manjkavostima,[23] ima za nas veliku vrijednost kao povijesni izvor.

Na koncu djelo sadrži kratak prikaz vjerske prakse islama kao i nekoliko podataka o trgovini robljem u Osmanskom carstvu: Item Hie nach volget von irem gesacz oder glauben̄ vasten vnd peten (Potom slijedi [izlaganje] o njihovom zakonu ili vjeri, o postu i molitvi); Item Hie nach volget wie sie die armen gefangen̄ behalten kauffen vnd verkauffen (Potom slijedi [izlaganje] o tome kako hvataju bijedne zarobljenike, kako ih kupuju i prodaju). Kao izvor za ove prikaze koji zauzimaju opseg od samo dvije stranice Jörgu je mogao poslužiti Tractatus de moribus, conditionibus et nequicia Turcorum (oko 1480) dominikanca Georgiusa de Hungaria (Captivus Septemcastrensis; oko 1422–1502).[24] U drugom i trećem izdanju djela koja su znatno opsežnija posebno ovi zadnji dijelovi su prošireni. U njih su sada još bili uključeni prikazi Muhamedova života, zapravo izvod iz djela Speculum historiale Vincentiusa Belovacensisa (iz Beauvaisa; između 1184/94–1264),[25] te židovstva i istočnog kršćanstva.

Što se tiče bosanskog dijela Jörgova izvještaja to ovaj ne zadire u daleku povijest zemlje nego počinje njegovim dolaskom hercegu Stjepanu i zbivanjima nakon toga. Riječ je, dakle, o svjedočanstvu suvremenika, ali svjedočanstvu koje je pismeno zabilježeno naknadno (her nach geschrybne Geschicht).[26] Da li je Jörg pri tome osim vlastitog sjećanja koristio i neke pismene izvore nije poznato. Pa iako je djelo pisano s velikom vremenskom distancom od zbivanja sjećanja na njih mogla su biti u bitnim crtama pouzdana. Treba imati na umu da Jörg nije bio dalek i neutraln promatrač nego čovjek koji je po svojoj funkciji bio blizu strukturama vlasti za koje je bila vezana njegova egzistencija. Ova okolnost daje težinu njegovu izvještaju, ali upozorava i na oprez pri čitanju izvještaja: nije li upravo ova blizina određivala kroničarev duktus i perspektivu? Takav zaključak dao bi se npr. izvesti iz opisa oca hercega Stjepana i sina Vladislava. Za Jörga je ovaj drugi „pravi heretik i protivnik svome ocu; on se udruži s Turcima i ... odvede mnogo naroda svome ocu“ (fol. 3v).

Historiografija je vrlo kasno otkrila Jörgovu Geschicht von der Turckey kao izvor. Doduše već je Ludwig Hain u svom Repertorium bibliographicum (Stuttgart 1826-38) identificirao sva tri gore navedena izdanja (br. 9379, 9380 i 9381), ali su povjesničari tek u našem stoljeću posegli za tim tekstovima kao relevantnim dokumentima.[27]

Što je do sada pisano o Jörgovu djelu, to su uglavnom sumarni prikazi, s izuzetkom nekoliko priloga koji se bave samo određenim aspektima tog djela. Među prvima koji su Geschicht von der Turckey uočili kao značajan povijesni izvor bio je Richard Loewe sa svojom etnološkom studijom o reliktima Germana na Crnome Moru.[28]

1934. god. u zagrebačkom listu Morgenblatt na ovo djelo upozorio je njemački orijentalist Franz Babinger.[29] I Babingeru je do tada Jörgova kronika bila nepoznata. On se njome pozabavio tek nakon odgovarajućeg upita ruskog bizantologa s američkog sveučilišta u Madisonu (Wisconsin) A. Vasilieva.[30]

Agostino Pertusi podvrgao je kritičkoj analizi samo ona mjesta koja se tiču najstarije turske/osmanlijske povijesti;[31] ovima je svoju pažnju posvetio također Carl Göllner u 3. svesku svoje vrlo pregledne i informativne zibirke Turcica. Jörgovu kroniku kao izvor za povijest Rumunja istraživao je Constantin I. Karadja.[32]

Odreda svi autori koji su pisali o Jörgu iz Nürnberga, pa čak i oni koji su ga spominjali usputno, ukazivali su na važnost njegova djela.[33] Vasiliev i Pertusi su k tomu još sugerirali ponovno izdanje i komentirani prijevod na neki od suvremenih jezika ovog izvora.[34] U našem prilogu transkribirani su i prevedeni naravno samo oni dijelovi iz Jörgova teksta koji se odnose na Bosnu. Međutim, kako je ovo djelo danas vrlo rijetko, a opsegom u svome prvom izdanju i malo, to u dodatku donosimo faksimil tog izdanja u originalnoj veličini, s ciljem da istraživačima tako ponudimo taj izvor.[35]

Sima Ćirković navodi da je fototipsko izdanje Jörgove kronike donio rumunjski povjesničar Constantin Caradja u zborniku posvećenom njegovom kolegi Joanu Lupaşu 1943.[36] Ćirković također tvrdi da je izdanje Jörgove kronike „priredio zajedno s prevodom“ Zoran Konstantinović,[37] ali ne navodi nikakvih daljih podataka.

O recepciji Jörgove kronike teško je reći bilo što pouzdanoga. Činjenica da je ona doživjela tri izdanja govori ipak za sebe. Drugo izdanje bilo je znatno šire od prvoga, a treće opet opsežnije od drugoga. To pokazuje da je za takvu vrstu literature postojao interes kod izdavača i publike. Proširenja izdanja nisu se ticala prvog, povijesnog, dijela nego upravo onih dijelova koji su u prvom izdanju obrađeni vrlo kratko i u kojima je govora o nauci i praksi islama, civilnim i vojnim običajima Turaka itd. Da u redakciji ovih dvaju izdanja nije bio proširen i povijesni dio leži jednostavno u činjenici da je u atmosferi naočigled turske opasnosti („Türkengefahr“) povijest imala drugorazredno značenje. Sada je sasvim nebitno bilo pitanje porijekla kuće Osmanovića, ali je zato od eminentne važnosti bilo npr. pitanje kako Turci postupaju sa zarobljenicima. (Tako drugo i treće izdanje i s obzirom na Bosnu ne donosi ničeg novoga.) Ova pragmatička usmjerenost Jörgove kronike uostalom karakteristična je za sva Turcica kao tip evropske literature 15. i 16. stoljeća.

Jörgovo djelo nije bilo prevedeno na latinski, jezik koji je literaturi „Turcica“ jamčio široku čitalačku publiku. Ali i izdanja na njemačkom bila su dovoljna da kronika dođe u mnoge ruke. Za Kroniku turecku Konstantina Mihajlovića iz Ostrovice, koja je kao štivo sadržavala mnogo više informacija, a i u literarnom pogledu daleko nadilazilo Jörgov izvještaj, to se ne može reći; ona je zbog ograničene upotrebe češkog odnosno poljskog jezika ostala pristupačna tek uskom krugu potencijalnih čitatelja u zajednici evropskih naroda ugroženoj od Turaka.

Evropski čitatelji, zainteresirani za povijest Osmanskog carstva te religioznog i političkog fenomena islama, davali su nedvojbeno prednost djelu Georgiusa de Hungaria koje je, osim na latinskom originalu, bilo šireno i u brojnim prijevodima.

IV.

Dok Jörg početke osmanske dinastije i njezine predstavnike samo sumarno opisuje, vladavini Mehmeda II. Osvajača (1451–1481)[38] posvećuje relativno dosta prostora. To je i razumljivo, budući da je to vladar Jörgova vremena koji je bitno odredio ne samo političku sudbinu jugositočne Evrope, pa tako i Bosne, nego i životnu sudbinu Jörga sâmog. Odgovarajući tekst glasi u njemačkom izvorniku[39] i hrvatskom prijevodu ovako:

Fol. 3v

[...] Itē in dē LI. iar do gewan er Constantinopel. darnach vber drewiar zog er fur krvchenweissenburgk da ward er schentlich zerbrochen. Nach dem vber zway iar zog er in die wallachye den thet er vil schadens. darnach zog er wider den konig vū Bossna die machten fryd mit einander. Hinnach krieget er auff die Albania vn̄ liess albegin der zeit reiten̄ in vnger land den thet er vil schadens.

Item in dem .LVI. iar ward ich maister Jorg gesandt zu herczog Steffan in Bossna dem gosse ich ettlich buchsen̄ vnd stund ettlich iar by im.

Item in dem .LX. iar do hete herczog Steffan ain son mit namen Ladislaua der was ein rechter haide vnd was albeg wider sein vatter vn̄ gesellt sich zu den turken vnd in kurczen zeyten kam er mit .XL. tausendt mannen vnd furte vil volks seinem aigen vatter hinweg. In dem wart ich maister Jorg mit weib vnd kinden gefangen vnd gefurt fur den turcken vnd do er erhort das ich ein buchsenmaister was liess er mich leben vn̄ macht mir guten soldt.

Darnach in dem .LXI. iar do zog der turck vber den konig von Trapisonda. vnd gewan im an sein landt vnd fing in mit weib vnd kinden vn̄ todt die eines schnoden todts nach drew iaren.

Item Es begab sich das der konig von Bossna krigt wider den konig von vngeren̄ do sprach des konigs von Bossna bruder zu seinē son dein vatter ist vast ein alt man vn̄ wil dich nit regiren lassen. wil du mir ettlich slosser schencken so wil ich den vatter vmb brinen̄ das geschach das wartinnē der turck vnd zog von stundt an vber den konig vn̄ do er kam vor sein stat Seycza [Jajce] do begert er die stat vnd froget nach dem konig sie antworten vnd sprachen herr̄ die stat ist ewr aber ir sollent vor darumb grussen̄ vnsernn herrn̄ als pald schickt hinweg der turck sein haubtman mit .LX. tausendt mannē das erweder esse trunck oder slieff bis das er den konig funde do er nu kam vor das slos Glucz [Ključ] do sass der konig in einner kirchen vntter dem slos vnd schreyb briff seinen edellewtenn das er dem Turcken wider stien muchte [Fol. 4r] aber in dem schryben do kam der haubtman̄ zu pald vnd stryten mit ein ander er erslug dem konig all sein volk nymand kam daruon dan̄ allein er mit einem knaben̄ in das slos. er volgt im nach vnd verschrayb im ein sichers gelayd das er zu im kemfur das slos als pald er kam do fing er in vnd furte ine fur den Turcken der wolt in nit an sehen sunder er hiess im ab slahen sein haubt.

Potom godine [14]51. [Mehmed II.] osvoji Carigrad. Poslije toga nakon tri godine krenu na Beograd, ali bi sramotno potučen. Dvije godine kasnije krenu na Vlašku i nanese joj velike gubitke. Zatim krenu protiv bosanskog kralja, te sklopi s njime mir. Nakon toga povede rat protiv Albanije i u isto vrijeme upade u Ugarsku kojoj nanese veliku štetu.

Potom godine [14]56. bih ja, majstor Jörg, poslan hercegu Stjepanu u Bosnu; njemu lijevah topove i ostadoh nekoliko godina kod njega.

Potom godine [14]60. dogodi se da herceg Stjepan imađaše sina imenom Vladislav koji bijaše pravi heretik i protivnik svome ocu; on se udruži s Turcima i za kratko vrijeme dođe s četrdeset tisuća vojnika i odvede mnogo naroda svome rođenom ocu. Tada ja, majstor Jörg, bih sa ženom i djecom uhvaćen i odveden Turcima koji me, kada saznaše da sam oružar, ostaviše na životu i dobru mi plaću davaše.

Potom godine [14]61. krenuše Turci protiv kralja Trapezunta, zauzeše njegovu zemlju i uhvatiše njega sa ženom i djecom i sramotno ih pogubiše nakon tri godine.

Potom se dogodi da bosanski kralj zarati protiv ugarskog kralja. Tada brat bosanskog kralja reče njegovom sinu: „Tvoj je otac već gotovo starac, ali ti ne daje vlasti. Ako mi dadneš nekoliko dvoraca, ja ću ti oca smaknuti.“ To se i dogodi. To sazna Turčin i krenu odmah protiv kralja i kada stiže pred njegov grad Jajce zatraži grad i upita za kralja. Odgovoriše mu: „Gospodaru, grad je vaš, ali biste trebali odati počast našemu vladaru. Na to Turčin posla svoga kapetana sa šezdeset tisuća vojnika koji niti jedoše niti piše niti spavaše dok kralja ne nađoše. I kada [kapetan] dođe pred tvrđavu Ključ, kralj bijaše u crkvi pod tvrđavom i pisaše pismo svojoj plemenitoj gospodi da se želi oduprijeti Turčinu.∥ Međutim, dok on to pisaše stiže kapetan i oni zapodješe boj. [Kapetan] pobi kralju svo njegovo ljudstvo i nitko ne umače osim njega [kralja] i jednoga sluge koji se spasiše u tvrđavu. Kapetan pođe za njim i zajamči mu slobodu ako iziđe pred tvrđavu. Ali kad on dođe, on ga uhvati i odvede pred Turčina. Ovaj ga ne htjede vidjeti nego naredi da mu odsijeku glavu.

U daljem tekstu riječ je o Mlečanima koji su [14]63., s promjenljivom ratnom srećom, vodili bitke za „stat Metelin“, to jest za otok Lesbos u Egejskom moru.[40]

Nakon toga slijedi podatak o venecijansko-turskom ratu za poluotok Moreju (= Peloponez), što Jörg (ispravno) datira godinom 1463. Zatim se autor ponovno vraća zbivanjima u Bosni:

In dem iar do gewann der vngerisch konig wider die stat Seycza [Jajce] in Bossna der turck zog wider vor die stat vnd gosse vier grosse buchsen vor der Stat vnd bestreyte die er mocht der nit gewinnē. Er erhort wie der vngerisch konig widerumb kom do besorgt er er wurd in dem tal beslossenn vnd warff die buchsen in das wasser Trina vnd zog dar von. Darnach zog der vngerisch konig fur die statt Yskoydinck aber der turcke kom mit grossem volk vn̄ vertrayb ine vn̄ zog wider haim do volgt im nach ein Cristen haubtman̄ mit namen Sekenderbeg vnd was er der Turcken an der lecz fandt die erslug er vnd zog in Sophya vnd nam vil vichs.

Te [1463.] godine osvoji ugarski kralj ponovno grad Jajce u Bosni. Turčin opet dođe pred grad i dade da se tu saliju četiri velika topa i udaraše na grad koji ne mogaše osvojiti. On ču da je ugarski kralj ponovno došao, te ga to zabrinu i on se nađe okružen u dolini, [stoga] baci topove u rijeku Drinu [pogrešno mjesto: Vrbas] i povuče se. Nakon toga krenu na grad Yskoydinck [Zvornik ?], ali Turčin dođe s velikom vojskom, otjera ga i opet se vrati [u prijestolnicu]. Za njim pak krenu jedan kršćanski vojskovođa zvan Skenderbeg i pobi sve Turke koje nađe kod Lješa [?]; uđe u Sofiju i zarobi mnogo stoke.

Jörg u svome djelu ne govori ništa više o Bosni nego nabraja dalje mjesta i zemlje s kojima je sultan ratovao i koje je osvajao: Albaniju, kneževinu Karaman (Armenija), Indiju [?], Negroponte (Euboea), Vlašku, Kafu (Feodosija na Krimu), Srbiju, Ugarsku, Rodos, Veneciju itd. Povijesni dio završava autobiografskim izvještajem, koji glasi:

Fol. 7r [...] Dar nach in dem .LXXX. iar do sandt aus der Turck drew here. eins fur Rodis. das ander in Naplas. das dritt in Allexandria. do sandt mich d Turck in Alexandriam das ich beschauen solt das landt ob ich das gewynnen mochte vnd was ich dar zwbedorfft das wolt er mir schicken also sandt ich geystlich bruder in Allexādria sandt Franciscen orden den peychtet ich. die hulffen vnd rieten mir mit sampt anderen kauff leuten von venedig das ich dar von kam vnd kome gen venedig mit den kauffleuten Darnach ward ich gesandt zu vnserm̄ hailigen vatter dem Babst Sixto quarto des buchsenmaister ich worden pin etc.

Nakon toga godine [14]80. Turci poslaše tri vojske: jednu na Rodos, drugu na Naupliu [Nauplion], treću na Aleksandriju. Tom me zgodom sultan posla u Aleksandriju da vidim zemlju da li bi je mogao osvojiti i šta bi mi bilo za to potrebno. To je bila svrha moga poslanja. U Aleksandriji nađem duhovnu braću reda sv. Franje i njima se ispovjedim. Oni mi pomogoše i savjetovaše da odatle odem s ostalim mletačkim trgovcima. I tako dođoh s trgovcima u Veneciju. Nakon toga bih poslan našemu sv. Ocu papi Sikstu IV. čiji oružar postadoh.

Sve u svemu Jörgov izvještaj o Bosni može se okarakterizirati kao trezven, u svakom slučaju trezveniji od onog Konstantina Mihajlovića iz Ostrovice koji obiluje narodnim predajama i legendama.[41] Elemente legende kod Jörga nalazimo u izvještaju o ratu bosanskog kralja protiv ugarskog kralja (fol. 3v–4r). Okvir zbivanja koja su kulminirala smrću kralja (Tomaša 1461.) jest vjerodostojan, ali njihovu dramatizaciju, koju kroničar postiže upravnim govorom i dijalozima, treba svakako smjestiti u sferu legendarnoga. Akteri drame jesu kraljev brat (Radivoj) i sin (Stjepan Tomašević) koji kuju komplot za smaknuće starog i oboljelog kralja. Stjepan će poslije očeve smrti sjesti na kraljevsko prijestolje; time je topos ocoubojstva, kojim obiluju srednjovjekovne kronike i biografije vladara, u ovoj bosanskoj verziji dobio svoj završni čin. Zna se da je Tomaš sredinom 1461. tražio liječničku pomoć iz Dubrovnika, ali točne okolnosti njegove smrti ostale su nejasne. Upravo ta nejasnoća bila je humus pogodan za legendu u koju su kasnije uključeni također Matija Korvin i sultan Mehmed.[42] Na možebitnu objekciju da između konkrentih povijesnih zbivanja i nastanka kronike nije bilo dovoljno vremena za oblikovanje legende može se odgovoriti ukazivanjem na iskustvo iz našeg stoljeća u kome su sa svim ratnim izvješćima paralelno bile kolportirane i legende.[43]

Opis tragedije kralja Stjepana Tomaševića u Ključu korespondira u najbitinijim crtama s drugim poznatim izvješćima. Zapadni izvori znaju da je kralj bio u tvrđavi sa svojim trinaestogodišnjim nećakom, dok turski izvori kao pratnju spominju brata kraljeva.[44] Također smaknuće kralja „na prevaru“ ima svoju podlogu i potvrdu u drugim pisanim izvorima i tradiciji. Prema ovima Mehmed je uz sebe vodio šejha Bestamija koji je na sultanovo obećanje da će kralju poštedjeti život izdao fetvu koja je ovo obećanje stavila izvan snage. Navodno šejh sâm bio je onaj koji je kralju odrubio glavu.[45]

V.

Jörg iz Nürnberga spada u red autora čija su djela kroz stoljeća oblikovala sliku kršćanske Evrope o Osmanskom Carstvu i Turcima. Premda njegovo djelo nije originalno, to je on ipak u njega unio i svoja iskustva i svoje viđenje stvari. Nakon boravka u Bosni dospio je u tursko sužanjstvo i dijelio sudbinu Konstantina iz Ostrovice, Hansa Schiltbergera, Bartolomeja Georgijevića, Hansa Ulricha Kraffta, Georgiusa de Hungaria (Captivus Septemcastrensis) i dr. Svi oni opisali su narod, povijest, religiju i običaje zemlje svoga sužanjstva, te tako stvorili jedan tip „sužanjske“ literature.[46] Njihova djela nastala su dakako ne kao dnevnički zapisi nego duže ili kraće vrijeme nakon zarobljeničkog iskustva kao „memoari“ i u političkim sredinama kojima je takva literatura bila egzistencijalno potrebita.

Što se tiče historiografskih postupaka Jörgova djela, to ono u sebi sadrži karakteristike više žanrova: kroničarskog izvještaja, povijesne kompilacije, neposredno doživljenog, legende itd. Sve ovo čini djelo vrlo slojevitim i za upotrebu nipošto jednostavnim. Ako bismo to djelo trebali odrediti s obzirom na njegove glavne odlike i intenciju autora, onda bi ono zaslužilo kvalifikaciju historijsko-političkog djela.

Pertusi je u svojoj kritičkoj analizi izvještaja o (naj)starijoj povijesti Osmanlija pokazao da Jörg miješa imena i akcije pojedinih vladara. Jednako vrijedi i za ona mjesta na kojima je govor o srpskoj historiji u vrijeme turskih upada.[47]

Zbivanja u Bosni bila su Jörgu mnogo poznatija, a osobe koje stoje u središtu njegova izvještaja, Stjepan i Vladislav, bile su sigurno u njegovoj blizini. Od mjesta on spominje Jajce i Ključ, od drugih geografskih pojmova rijeku Drinu u koju su po njemu Turci, povlačeći se ispod Jajca, pobacali topove. Praksa u onovremenoj vojnoj tehnici bila je takva da su se topovi za opsadu gradova lijevali na licu mjesta, a u slučaju povlačenja tu i uništavali.[48] Konstantin iz Ostrovice, za koga Đ. Živanović veli da se u geografiji „nije najbolje snalazio“[49], opisuje isti događaj riječima: Sultan „naredi da se topovi dovuku do vode koju zovu Vrbas blizu varoši, i da ih tamo bace gde voda sa stene pada, da ih niko ne može izvući“.[50]

Oblik Yskoydinck za mjesto koje je sultan oteo Matiji Korvinu 1464. može se odnosti samo na grad i utvrdu Zvornik.[51]

Nije sasvim jasan geografski pojam „an der lecz“ (fol. 4r) koji Jörg spominje u svezi sa sukobima između Skenderbega i sultana 1463. Biograf Mehmeda Osvajača Franz Babinger veli za ovaj period albanske povijesti: „O pojedinim fazama borbe na albanskom tlu poznato je veoma malo što bi se moglo smatrati pouzdanim.“[52] Godine 1457. turska je vojska potisnula do mjesta Lesha (Alessio; Lješ). Zna se da je 2. rujna iste godine Skenderbeg Turcima nanio veliki poraz kod Tomorice. O turskom porazu kod Lesha 1463. nema podataka, ali je najvjerojatnije da Jörg pod „lecz“ misli upravo na Lesh/Lješ.[53]

Podatak iz Jörgove biografije da je bio topolivac i da je u tom svojstvu došao u službu hercega Stjepana nije za nas nebitan. Jörg je došao iz Nürnberga, grada koji je sredinom 15. st. slovio među najznamenitije proizvođače oružja na južnonjemačkom prostoru. Da je Stjepan iz jednog takvog središta doveo sebi majstora oružara, pokazuje dokle su sve dosezali poslovni dodiri, a indirektno pokazuje također s kakvim vojnotehničkim standardom je Stjepan mogao raspolagati.

Kada je Jörg zarobljen s njime je bila zarobljena i njegova obitelj (mit weib vnd kinden), a ta činjenica upućuje na to da je njegov boravak u Bosni bio planiran na duže vrijeme.

O Jörgovom djelovanju kod hercega Stjepana nema u drugim dostupnim izvorima nikakva spomena. Ali oznaka Vladislava kao „protivnika svome ocu“ koji „odvede mnogo naroda svome rođenom ocu“[54] dopušta zaključak da je Jörg u svojoj prosudbi konflikta na Stjepanovoj strani. Da je on kojim slučajem odobravao Vladislavove postupke, sigurno bi odnos oca i sina bio opisan drugim riječima. On bi tada zacijelo spomenuo i činjenicu da je i herceg sâm podržavao Turke u njihovim akcijama protiv Zete i Albanije te bio spreman sultanu pružiti i vojnu pomoć.[55]

Kvalificirajući Vladislava Jörg mu pridjeva epitet „ein rechter haide“ (pravi nevjernik, heretik), što se može shvatiti prije svega u smislu političkog odmetništva. Međutim, on se na toj činjenici dalje ne zadržava, za razliku od neznatno kasnije objavljenog Liber cronicarum Hartmanna Schedela (1440-1514)[56] čiji se cjelokupni izvještaj o Bosni svodi zapravo samo na njezinu „heretičku“ komponentu. Bit će da Jörg ovdje argumentira isključivo politički, jer da je on imao stvarno na umu crkvenost oca i sina, onda sigurno ne bi mogao poštedjeti ni Stjepana – morao bi i njega svrstati u kategoriju „pravih heretika“.[57]

Kada Jörg opisuje Vladislavovo udruživanje s Turcima, a protiv svoga oca hercega Stjepana, to nije prvenstveno autorovo stiliziranje negativnog lika pobunjeničkog sina nego odgovara činjenicama. Naravno, u kroničarevoj nužno reduciranoj naraciji dobiva se dojam kao da je riječ o jednokratnom postupku; međutim zna se da je vrludanje Vladislava između lojalnosti ocu, protivljenja njemu i traženja oslonca u Turcima trajalo dugo i bilo izloženo mijenama. Također Jörg zna samo za Vladislava kao pobunjenika, ne spominjući ni jednom riječju drugoga Stjepanovog sina, Stjepana, koji je također bio involviran u obiteljske sukobe oko podjele hercegovih zemalja.[58]

Zusammenfassung

Die „Geschicht von der Turckey“ des Jörg von Nürnberg mit dem Bericht über den Fall Bosniens 1463

Zu den seltenen zeitgenössischen Berichten über den Fall Bosniens unter die osmanische Herrschaft im Jahr 1463 gehört der Bericht des Jörg von Nürnberg in seiner „Geschicht von der Turckey“ (Memmingen 1482/83). Jörg, der als „buchsenmaister“ mehrere Jahre in Diensten bei Stjepan Vukčić-Kosača (1405–1466) verbrachte, geriet um 1460 in osmanische Gefangenschaft, verdingte sich im Sultansheer ebenfalls als Büchsenmeister und erlebte in dieser Funktion als Augenzeuge den Zusammenbruch des bosnischen Staates und die osmanische Eroberung des Landes. Der entsprechende Bericht in „Geschicht von der Turckey“ nimmt in der kleinen Schrift verhältnismäßig viel Platz ein; er ist zwar nicht ganz frei von Legenden und Ungenauigkeiten, seine Kernaussagen jedoch sind sachlich und lassen sich in Einklang mit den schon bekannten Fakten über diese Ereignisse bringen.

Die Geschicht von der Turckey erlebte noch zwei erweiterte Auflagen (Memmingen 1496; Nürnberg 1500), wobei die Erweiterungen den Bericht über Bosnien nicht betrafen.

Wegen der Seltenheit der Schrift und wegen ihres hohen Quellenwertes wird im Anhang ein Faksimile der ersten Ausgabe von „Geschicht von der Turckey“ gebracht.

[Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo - Fojnica 2000, str. 239-258 + (faksimil 259-273)]

^[1] Constantin J. Karadja: Die ältesten gedruckten Quellen zur Geschichte der Rumänen, u: Gutenberg-Jahrbuch 1934, str. 114.

^[2] Prvi put tiskano je 1565. na češkom jeziku, a na ovaj je prevedeno iz poljskog. Prvo poljsko izdanje pojavilo se tek 1828. Godine 1865. Janko Šafarik je prema češkom izdanju u Glasniku Srpskog učenog društva, XVIII (I), str. 25-188. objavio srpski prijevod kronike. Poslije toga slijedila su druga izdanja i prijevodi. O njima vidi Memoiren eines Janitscharen oder Türkische Chronik. Eingeleitet und übersetzt von Renate Lachmann. Kommentiert von Claus-Peter Haase, Renate Lachmann und Günter Prinzing. Graz, Wien, Köln 1975. (= Slavische Geschichtsschreiber, Bd. 8.), str. 20. i dalje; Konstantin Mihailović iz Ostrovice: Janičarove uspomene ili turska hronika. Priredio i preveo Đorđe Živanović (u daljem tekstu citirano kao: Janičarove uspomene), Beograd 1986, str. 223-233.

^[3] Marianna D. Birnbaum: Janus Pannonius Poet and Politician, Zagreb 1981, str.144. i dalje.

^[4] Janus Panonius: Poemes / Choisis. Choix, préface et notes de Tibor Kardos, Budapest 1973, str. 88, 100-110, bilj. str. 130-131.

^[5] Vidi odgovarajući latinski tekst s hrvatskim prijevodom kod Srećko M. Džaje: Ideološki i politološki apsekti propasti bosanskog kraljevstva, u: Croatica Christiana Periodica, god. X (1986), br. 18, str. 213-214.

^[6] Džaja dokazuje da se Piccolomini pri sastavljanju svoga djela Commentarii u opisu propasti Bosne služio izvještajem Nikole Modruškog. Džaja: Ideološki i politološki aspekti, s odgovarajućim tekstom iz Commentarii i hrvatskim prijevodom.

^[7] O izvorima za propast Bosne 1463. v. Sima Ćirković: Istorija srednjovekovne Bosne, Beograd 1964, str. 307-309; S. M. Džaja: Ideološki i politološki apsekti, str. 206-207. (bilj. 1 i dr.).

^[8] Ovako ovaj pojam tumači poznati Zedlerov leksikon: „Büchsenmacher, Büchsen-Schmidt, Arquebusier, so wird derjenige Handwercks-Mann genennet, welcher Büchsen, Flinten, Pistolen und dergleichen Schuß-Gewehr verfertiget, und wenn er das Eisen ausgearbeitet, auch die Einfassung von Holtz, oder den Schafft dazu machet, oder solches dem Büchsen-Schäffter überlässet.“ Johann Heinrich Zedler: Grosses Vollständiges Universal-Lexikon, sv. IV, Halle und Leipzig 1733, str. 1840. O zvanju puškara odn. topolivaca v. Lexikon des alten Handwerks. Vom späten Mittelalter bis ins 20. Jahrhundert, hrsg. von Reinhold Reith, München ²1991, str. 55-59. (prilog Wolfgang Glage: Büchsenmacher und Büchsenschäfter). Usp. također Bernhard Rathgen: Das Geschütz im Mittelalter. Quellenkritische Untersuchungen, Berlin 1928, str. 373; 137 ss. – Pod Büchse može se jednako razumjeti puška kao i (laki) top. Johannes K. W. Willers: Die Nürnberger Handfeuerwaffe bis zur Mitte des 16. Jahrhunderts. Entwicklung, Herstellung, Absatz nach archivalischen Quellen, Nürnberg 1973, str. 5, 12s. i dr. Ali i najlakše puške iz tog vremena zbog njihove veličine i težine jedva da se mogu usporediti s puškama iz kasnijih stoljeća. Na istome mj., str. 6-7. Da je oznaka „Büchse“ značila (i) top nalazimo potvrdu kod sâmog Jörga (fol. 4r): „Te godine osvoji ugarski kralj ponovno grad Jajce u Bosni. Turci su opet došli pred grad i salili četiri velika topa (buchsen) pred gradom ...“ Iz konteksta je jasno da ovdje nije riječ o puškama nego o topovima.

^[9] J. K. W. Willers: Die Nürnberger Handfeuerwaffe. Usp. također B. Rathgen: Das Geschütz im Mittelalter, pos. pogl. XXVIII, str. 255–261. U Nürnberg kao centar oružarstva dolazile su molbe za pomoć iz područja ugroženog Turcima, tako iz Hrvatske 1522. i Ugarske 1535. Nürnberg je pružao svoju pomoć, dakako ne samo iz ekonomskih nego i strategijsko-političkih razloga – i sâmomu je 1529. prijetila neposredno opasnost od osmanskog prodora. Na istome mj., str. 176, 218–219.

^[10] Fol. 3v.

^[11] Fol. 3v. Slično je bilo i s Konstantinom Mihajlovićem iz Ostrovice koji je kao zarobljenik postao janjičar i napredovao u turskoj vojsci do zapovjednika utvrde Zvečaja. Janičarove uspomene, str. 33. Ne samo izrada nego i posluga topništva u turskoj vojsci bila je u rukama stranaca. Hans Joachim Kißling: Militärisch-politische Problematiken zur Türkenfrage im 15. Jahrhundert, u: Bohemica, V (1964), str. 114.

^[12] Uz pomoć franjevaca iz Palestine pobjegao je iz sužanjstva i Bartolomej Georgijević oko 1540.

^[13] Biografski podaci prema Peter Johanek: Jörg von Nürnberg, u: Die deutsche Literatur des Mittelalters. Verfasserlexikon. Hrsg. von Kurt Ruh. Bd. 4, Berlin, New York ²1983, str. 867-869. Sljedeći njemački leksikoni starijeg datuma donose članke o Jörgu: Georg Andreas Will: Nürnbergisches Gelehrten-Lexicon, sv. 2, Nürnberg 1756; također u izdanju, Nürnberg 1805; Christian Gottlieb Jöcher: Allgemeines Gelehrten-Lexicon, sv. 2, Leipzig, Bremen 1787.

^[14] Podaci prema: Bayerische Staatsbibliothek [München]: Inkunabelkatalog: BSB-Ink. Band 3, Wiesbaden 1993, str. 329, I-275. O drugim poznatim primjercima ovoga djela v. C. J. Karadja: Die ältesten gedruckten Quellen, str. 133; Constantin I. Karadja: Cronica lui Jörg von Nürnberg, u: Omagiu lui Joan Lupaş. Bucureşti 1943, str. 399-400.

^[15] Podaci prema Inkunabelkatalog (v. bilj. gore), str. 329, I-276.

^[16] Podaci prema Inkunabelkatalog (v. bilj. gore), str. 329, I-277. Ovo izdanje ima također jedan drvorez, ali ne identičan s onime iz prvog izdanja. Sada je konjanik smješten ispred kulise na kojoj se vide more, lađa i utvrda.

^[17] Fridolin Dressler: Die Exlibris der Bayerischen Hof- und Staatsbibliothek. 17. bis 20. Jahrhundert, Wiesbaden 1972, str. 79. (s faksimilom exlibrisa).

^[18] Albert Schramm: Der Bilderschmuck der Frühdrucke, Bd. XVI, Leipzig, 1933. donosi pod br. 929 faksimil ovog drvoreza u originalnoj veličini i pripisuje ga tiskaru Albrecht Kunne-u iz Memmingena. Nekoliko oskudnih podataka o tiskaru na str. 12-13.

^[19] Dodano naknadno rukom.

^[20] Carl Göllner: Turcica. III. Band: Die Türkenfrage in der öffentlichen Meinung Europas im 16. Jahrhundert. Bucureşti, Baden-Baden 1978. (= Bibliotheca Bibliographica Aureliana, 70.),  str. 249.

^[21] Cit. prema C. Göllner: Turcica, str. 242.

^[22] C. Göllner: Turcica, str. 244-245.

^[23] Usp. Agostino Pertusi: Premières études en Occident sur l’origine et la puissance des Turcs. – Bulletin. Association Internationale d’Études du Sud-Est Européen, X (Bucarest 1972) 1, str. 49-94.

^[24] 1438. dospio je u tursko sužanjstvo i u njemu proveo 20 godina. Poslije oslobađanja stupio je u dominikanski red. Tractatus se oslanja na vlastita iskustva i spoznaje i zamišljen je kao uputa onima koji bi mogli doći u sličnu priliku. Djelo je na poseban način u Njemačkoj, ali i izvan Njemačke, bilo dugo glavni priručnik za informiranje o Turcima. Čak je i Martin Luther napisao predgovor jednome izdanju. Peter Johanek: Georg (Jörg) von Ungarn, u: Die deutsche Literatur des Mittelalters. Verfasserlexikon, sv. 2, Berlin, New York 1988, str. 1204-1206. Vidi također C. Göllner: Turcica, str. 244. i 12. Raspolažemo sada s kritičkim i uzorno priređenim izdanjem ovoga djela: Georgius de Hungaria: Tractatus de moribus, conditionibus et nequicia Turcorum. Traktat über die Sitten, die Lebensverhältnisse und die Arglist der Türken. Nach der Erstausgabe von 1481. hrsg., übersetzt und eingeleitet von Reinhard Klockow. (= Schriften zur Landeskunde Siebenbürgens, Bd. 15.) Köln i dr. 1994. Nije isključeno da su se Jörg i frater Georgius u Rimu upoznali i izmijenili sužanjska iskustva; naime u Rimu su boravili u isto vrijeme. Na istome mj., str. 29.

^[25] Speculum historiale jest jedan od četiri dijela enciklopedije Speculum maius dominikanca Vicentiusa Bellovacensisa (iz Beauvais; između 1184. i 1194. – 1264.), nastale oko 1256., a prvi put tiskane 1474. Djelo je neka vrsta kompendija cjelokupnog znanja onog vremena, konzultira grčku, latinsku, arapsku i židovsku literaturu (više od 400 poimenice navedenih autora!). Speculum historiale je pregled povijesti od biblijskih početaka pa sve do evropskih zbivanja autorova vremena. Karakteristično za ovaj prikaz jest da on crkvenu i profanu povijest ne dijeli nego shvaća kao jedinstvo. Kindlers Neues Literatur Lexikon, hrsg. von Walter Jens, sv. XVII, München 1992, str. 194.

^[26] Jednako vrijedi i za kroniku Konstantina Mihajlovića iz Ostrovice koju je njezin autor pisao tek pri kraju života, negdje kao sedamdesetogodišnjak. Za njega Tvrdi Đ. Živanović da „nije za pisanje svoga dela pribegavao nikakvim istorijskim izvorima“ i da „nije čitao istorijsku literaturu“. Janičarove uspomene, str. 66.

^[27] V. literaturu navedenu kod P. Johanek: Jörg von Nürnberg, str. 869.

^[28] Richard Loewe: Die Reste der Germanen am Schwarzen Meere. Eine ethnologische Untersuchung, Halle 1896. Loewe je na istome mjestu ukazao također na ta kako s oprezom treba uzimati brojke koje Jörg donosi u svojoj kronici. On to (str. 221-222) pokazuje na primjeru izvještaja o turskom zauzeću Mankupa koji Jörg zove „Sandtodoro“ (= Santo Theodoro) i u koji on smješta 15.000 stanovnika i branitelja, dok je broj svih gotskih branitelja u to vrijeme mogao iznositi 3.000!

^[29] Franz Babinger: Eine unverwertete Quelle zur bosnischen Geschichte. – Morgenblatt, Jg. 49 (1934), Nr. 24, Zagreb, 28. Jänner 1934, str. 9.

^[30] A. Vasiliev: Jörg of Nuremberg. A writer contemporary with the fall of Constantinople (1453). – Byzantion, sv. X (1935), str. 205-209.

^[31] A. Pertusi: Premières études en Occident.

^[32] C. J. Karadja: Die ältesten gedruckten Quellen.

^[33] Usp. A. Pertusi: Premières études en Occident, str. 67-71.

^[34] A. Vasiliev: Jörg of Nuremberg, str. 209; A. Pertusi: Premières études en Occident, str. 68.

^[35] Naslov i nekoliko rubnih bilježaka u našem predlošku pisani su rukom i crnom tintom. Također rukom pisan je i inicijal E na lof. 2r; on je izveden crvenom tintom kojom su mjestimice izvedene i cezure između rečenica i markirani odnosno podvučeni počeci rečenica.

^[36] Sima Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, (= SANU, Posebna izdanja, knj. 376; Odeljenje društvenih nauka, knj. 48), str. 241. Constantin I. Caradja: Cornica lui Jörg von Nürnberg, u: Omagiu lui Joan Lupaş, Bucureşti 1943, str. 398-409. Isto to tvrdi i P. Johanek: Jörg von Nürnberg, str. 868, doduše uz primjedbu da izdanje nije vidio. Ovaj je zbornik danas prava bibliotekarska rijetkost. Ja sam kopiju Caradjinog priloga dobio zahvaljujući ljubaznosti prof. Ion Marisa iz biblioteke „Astra“ iz Sibiu-a/Rumunjska, ali prilog osim faksimila drvoreza s konjanikom ne reproducira fototipski kroniku!

^[37] S. Ćirković: Istorija srednjovekovne Bosne, str. 330; S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 241.

^[38] Kod Jörga (fol. 3r): „Ottmanogel Embemmet“ = Osmanoǧlu Mehmet = Mehmed Osmanović.

^[39] Transliteracija teksta slijedi uglavnom pravila koja je opisao Johannes Schultze: Richtlinien für die äußere Textgestaltung bei Herausgabe von Quellen zur neueren deutschen Geschichte. – Blätter für deutsche Landesgeschichte, Jg. 102 (1966), str. 1-10. U izvorniku su (rimski) brojevi godina i dr. pisani minuskulom, u našem prijepisu radi jasnoće uzeta je majuskula.

^[40] Najveći od otoka u Egejskom moru; u srednjem vijeku zvan Mytilene prema glavnome gradu (grčki: Mitilini, turski: Midüllü). Lesbos je od 1354. bio u rukama đenovske obitelji Gateluzzio/Gattilusio, čiji je posljednji vojvoda Niccolò 1462. otok morao predati Mehemdu II.

^[41] Janičarove uspomene, str. 12-13, 59. i dr.

^[42] S. Ćirković: Istorija srednjovekovne Bosne, str. 323.

^[43] Usp. Ulrich Raulff: Božica Klio i glasine, u Jukić, 19-20 (1989/90), str. 144-154.

^[44] Joseph von Hammer-Purgstall: Geschichte des Osmanischen Reiches, Bd. 2, Pest 1828, str. 75-76.

^[45] Na istome mj., str. 76-78. Termin kod Jörga „ein sichers gelayd“ (njem. sicheres Geleit ili freies Geleit) označava pravnu instituciju nastalu u srednjem vijeku prema kojoj se određenim osobama, u pravilu u obliku pisanog dokumenta, daje jamstvo („salvus conductus“) za osobnu sigurnost npr. kod sudbenih parnica, povratka u zemlju, predaje, prelaska preko neprijateljskog područja i dr. U slavenskim jezicima tome bi odgovarali pojmovi věra, věrni list, věrna knjiga. Usp. Vladimir Mažuranić: Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, Zagreb 1908-1922. (pretisak Zagreb 1975), str. 1560-1563. I u osmanlijskom pravnom sustavu postojala je također slična institucija, ali istovremeno i mogućnost njezinog stavljanja izvan snage (tzv. mudârâ). O tome v. Hans Joachim Kissling: Rechtsproblematiken in den christlich-muslimischen Beziehungen, vorab im Zeitlater der Türkenkriege. Graz 1974. (= Kleine Arbeitsreihe des Instituts für europäische und vergleichende Rechtsgeschichte an der Rechts- und Staatswissenschaftlichen Fakultät der Universität Graz, Heft 7.)

^[46] Usp. Franz Babinger: Die türkischen Studien in Europa bis zum Auftreten Josef von Hammer-Purgstalls, u: Die Welt des Islam, VII (Berlin 1919), sv. 3/4, str. 104. i dr.

^[47] A. Pertusi: Premières études en Occident, str. 69-70. Također datiranje pojedinih događaja nije pouzdano. On npr. tragediju posljednjeg bosanskog kralja i zbivanja u Ključu stavlja u 1461. godinu. Usp. F. Babinger: Eine unverwertete Quelle, str. 9.

^[48] Usp. Janičarove uspomene, str. 48, 141-142; H. J. Kißling: Militärisch-politische Problematiken, str. 111-112.

^[49] Volker Schmidtchen: Bombarden, Befestigungen, Büchsenmeister. Von den ersten Mauerbrechern des Spätmittelalters zur Belagerungsartillerie der Renaissance. Eine Studie zur Entwicklung der Militärtechnik, Düsseldorf 1977, pos. str. 12-42; usp. Janičarove uspomene, str. 25.

^[50] Janičarove uspomene, str. 142-143.

^[51] Nicolae Jorga: Geschichte des Osmanischen Reiches, Bd. 2. Gotha 1909, str. 127.

^[52] Franc [Franz] Babinger: Mehmed Osvajač i njegovo doba, preveo Tomislav Bekić, Novi Sad 1968, str. 132. (original: Mehmed der Eroberer und seine Zeit. Weltenstürmer einer Zeitenwende, München 1953, str. 162).

^[53] Vidi Encyclopédie de l̕islam, tome V, Leiden, Paris 1986, str. 729. s. v. „Lesh“.

^[54] Sultan je, prilikom upada u hercegove zemlje, samo za jedan dan odveo u ropstvo 30.000 ljudi. Vojni pothvat imao je također za cilj dovesti Vladislava na vlast. S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 252.

^[55] S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 229-232.

^[56] Potpuni naslov djela glasi: Liber cronicarum. Opus de temporibus mundi, Nürnberg 1493; iste je godine objavljen i njemački prijevod, također u Nürnbergu.

^[57] Vidi S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 248-249. i dr.

^[58] S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 243. i dalje; S. Ćirković: Istorija srednjovekovne Bosne, str. 331. i dalje; N. Jorga: Geschichte des Osmanischen Reiches, str. 119.