Ivan Lovrenović

PRIJATELJSKA KORESPONDENCIJA „GOSPODINA PROFESORA“ JOŽE PLEČNIKA I „VISOKOČASTITOG GOSPODA“ FRA JOSIPA MARKUŠIĆA

Korespondencija koju su bosanski franjevac fra Josip Markušić (1880.–1968.) i slovenski arhitekt Josip (Jože) Plečnik (1872.–1957.) vodili od 1932. do 1956. čuva se u Plečnikovoj zbirci u Muzejima i galerijama grada Ljubljane (Muzeji in galerije mesta Ljubljana, MGML) odnosno u Markušićevoj ostavštini u arhivu Franjevačkog samostana u Jajcu. Markušićeva pisma prvotno su objavljena u četiri nastavka u reviji Bosna franciscana^[1], sada se objedinjena objavljuju u ovom izdanju, s time da su u ediciju uključena i Plečnikova pisma Markušiću koja se sada po prvi put predočuju javnosti. Time nam konačno stoji dostupna jedna važna i rijetka dokumentacija: važna, jer u pojedinostima ilustrira ostvarenje jednoga od važnijih Plečnikovih djela iz crkvene arhitekture^[2]; rijetka, utoliko što sadrži kompletnu sačuvanu prepisku između umjetnika i naručitelja djela.

Korespondencija se tiče najvećim dijelom gradnje crkve sv. Ante u Beogradu. Projekt gradnje ove crkve potječe iz godine 1928. i prvotno je vezan uz ime bosanskog franjevca i beogradskog župnika fra Arkanđela Grgića (1889.–1975.). Nakon njegova premještanja u Tuzlu 1932. godine, na njegovo mjesto postavljen je fra Josip Markušić, koji je već od 1931. bio član beogradskog samostanskog bratstva. Sada, u novoj funkciji, on je bio zadužen za nastavak gradnje svetišta i crkve.^[3] Kontakti između umjetnika i voditelja gradnje počeli su pismenim putem, da bi se kasnije nastavili i osobnim susretima; ovi su doduše bili rijetki, ali su dodatno učvršćivali prijateljstvo koje je izraslo za vrijeme ove suradnje i koje je u ovoj prepisci na impresivan način dokumentirano.

Markušić: „... trebamo se dopisivati i hrabriti međusobno“

Kako za Markušića tako i za Plečnika može se reći da su iznimno revno njegovali dopisivanje kao vrstu kako profesionalne i službene tako i privatne komunikacije. Za Markušića tvrdi njegov dobri poznavatelj i znatno mlađi subrat fra Ignacije Gavran (1914.–2009.) da je bio izuzetno uredan čovjek i da se ta urednost najizrazitije odražavala u njegovom pisanju. Odaslao je sigurno na tisuće pisama i karata i za ove uvijek pravio koncept, „koji se sadržajno i u dlaku poklapao s poslanim pismom“.^[4]

Počevši od prvog kontakta, Markušić je na Plečnikovu adresu uputio nekoliko stotina dopisa (pisama, razglednica, dopisnica i karata). Ta korespondencija neće prestati ni s Markušićevim odlaskom iz Beograda, nego će trajati sve do kratko prije Plečnikove smrti 1957. godine.

U svome prvom dopisu Plečniku od 14. lipnja 1932. godine Markušić izražava sreću da će biti „dionik u izgradnji ove monumentalne crkve [svetog Ante], čijoj originalnosti u isticanju religiozne logike, shvaćanju ljepote, te vezanju svete umjetnosti, ljepote i molitve u jedinstven pojam sigurno nema ravne u Jugoslaviji“. Tom prilikom on arhitektu postavlja niz pitanja tehničke prirode, ne propuštajući također spomenuti da je kod odabira projekta i on dao svoj glas: „Kad se odlučivalo o gradnji, ja sam kao provincijal jedan gotov i naslijeđen plan za beogradsku crkvu zabacio, a odlučio se na ovaj i ovako odredio“ (P 1).^[5]

Tako će se stjecajem okolnosti sadržaj korespondencije ticati pretežito gradnje spomenute crkve i njezine unutarnje opreme, a s time u vezi i pitanja (crkvene) umjetnosti, ukusa, materijala itd. Kako ta pisma imaju izrazito službeni karakter, to su na početku pisana u tonu koji istovremeno izražava distanciranost i veliko obostrano poštovanje.

Najveći dio Markušićevih pisama upućen je iz Beograda na adresu: Gospodin Profesor – arhitekt J. Plečnik, Ljubljana, Univerzitet (ili Tehnički fakultet). Plečnik svoja pisma adresira na: Visokočastiti gospod župnik Josip Markušić ofm, Beograd, Bregalnička ul. 14; Velečasni gospod fra Josip Markušić, Bosna, Jajce, franjevački samostan; P.T. gospod fra Josip Markušić, I/152 Sarajevo Bosna.

Prvo Markušićevo pismo upućeno na Plečnikovu privatnu adresu (Karunova ul. 4) nosi datum 29. rujna 1945. Plečnik je u Ljubljani bio toliko poznat da se Markušić nekada zadovoljio adresom: Gosp. prof.-arhitekt J. Plečnik, Ljubljana.

Za vrijeme boravka u Beogradu Markušić je Plečniku poslao također nekoliko razglednica s puta po Bosni i Dalmaciji (Trogir, Dubrovnik) te 1951. jednu razglednicu iz Asiza.

Od 1940. Markušić Plečniku piše iz Jajca; prvo pismo nosi datum od 8. srpnja s primjedbom da je premješten i da se na svome novome odredištu nalazi od 20. lipnja. Promjena mjesta ponukala ga je ne samo da Plečniku zahvali za sve što je učinio za crkvu u Beogradu i crkvenu umjetnost uopće, nego i da prijatelja uvjeri da se njega nije odrekao „kao, nadam se, ni Vi mene! Naprotiv, velika bi praznina nastupila u mom životu, kad bi se naši dosadanji prijateljski odnošaji razdaljili za jedan samo milimetar“ (P 505). Na to je odgovorio Plečnik: „Po vesti, da niste več v Belgradu, bilo mi je in mi še je kot po pogrebu“ (P 506).

Markušićeva pisma iz ranijih godina su iz razumljivih razloga češća i opširnija, sada pak, kada je nastavak gradnje crkve sv. Ante povjeren drugim osobama, a Markušić daleko od Beograda, korespondencija je sve rjeđa. Na smanjenu učestalost dopisivanja utjecala su dva događaja: izbijanje i trajanje Drugoga svjetskog rata te 1949. izbor Markušića za provincijala Bosne Srebrene.

Dok je, na primjer, 1936. godine Markušić Plečniku uputio 45, godine 1937. ukupno 38, a 1938. ukupno 48 dopisa različite vrste, taj se broj za vrijeme ratnih godina drastično smanjio: 1941. sedam, 1942. četiri i 1945. pet dopisa. Ne samo da su pisma iz ratnih godina rijetka, ona su u usporedbi s onima iz ranijih godina i vrlo kratka, nekada gotovo telegramski štura.

God. 1949. Markušić je po drugi put izabran za provincijala Bosne Srebrene da bi tu službu obnašao i u sljedećem mandatu do god. 1955. Vijest je odmah javio Plečniku, ne propuštajući spomenuti kako su mu prvo provincijalstvo iz god. 1928.–1931. tako i služba u Beogradu bili teret, „nu sad je ovo stvarno trnova kruna“ (P 618). Ova tvrdnja sigurno nije bila floskula, nego je počivala na iskustvu i poznavanju situacije u zemlji i Provinciji. Velik broj članova Bosne Srebrene nalazio se u zatvorima, dok su državne vlasti, nakon što je Komunistička partija na svim razinama učvrstila svoju poziciju, posebno u crkvenim stvarima nastupale restriktivno i štoviše agresivno.

Markušić se za svoje sve rjeđe pisanje izgovarao riječima: „Ja uvijek mislim na Vas, ali slabo pišem (ili odskora nikako!) jer me je zapala taka sreća“ (P 622). U siječnju 1950. pisao je prijatelju da je zdrav – „ali pretrpan brigama“, a koncem iste godine kao razlog za nepisanje naveo je: „nije nemarnost s moje strane, ni zaborav, već jedino zvaničan posao i brige“. I u sljedećim dopisima koji su svi slani s njegove sarajevske adrese (Sarajevo, I/152 ili Sarajevo, Nurije Pozderca 4) on je rijetko javljanje opravdavao svojim dužnostima i provincijskim poslovima.

Kao provincijal s trokratnim mandatom Markušić je iza sebe ostavio obimnu administrativnu korespondenciju u kojoj će čitatelji lako prepoznati njegov karakteristični duktus u izražavanju kao i u upotrebi slika i metafora, što sve odudara od birokratskog stila i govora.

Markušićeva pisma Plečniku pisana su hrvatski, pri čemu je on očito uvažio Plečnikovu primjedbu koju je ovaj već 1930. god. stavio u pismu fra Arkanđelu Grgiću, ispričavajući se zbog svoje „slovenščine“ i ostavljajući mogućnost da se njemu piše na hrvatskom, ali da se za specijalne termine koristi neki strani jezik.^[6] Stoga i Markušić radi lakšeg razumijevanja na dosta mjesta koristi slovensku terminologiju kao citate iz Plečnikovih pisama (miza, obhajilna miza, rožni venec, prižnica, stopnjice v kripto, kropilnik, lestenec, deloma...). Pri tome on mjestimice slovenske pojmove nesvjesno (?) „pohrvaćuje“ (postavek, cvjetlica, rudeće blago namjesto podstavek, cvetica, rdeče blago) kao što to čini i sa slovenskim imenima (Martinčić, Jeglić namjesto Martinčič, Jeglič). One pojmove za koje misli da bi Plečniku mogli biti nerazumljivi pojašnjava drugim riječima. Tako regionalizam „valjuga“ tumači kao „obični šumski panj za seljačku stolicu“, „pečenjak (mladi kukuruz za pečenje)“, ali začudo riječ „santrač“* (pomagalo za potkivanje konja; kod njega: santrać!) ili zaboravlja protumačiti ili smatra da je ona općepoznata, što je malo vjerojatno.

Budući da je Markušić dobro poznavao njemački, on se vrlo često koristi upravo ovom „tujščinom“ da bude što precizniji i razumljiviji, ali pojmove i fraze istovremeno navodi dvojezično: „pouzećem (per Nachnahme)“, „još šepam (hinken)“, „Überzug“ (prekrivač, premaz, gornji sloj), „piskaranje (Schreiberei)“, „bunjište (Orth wo man Auskericht wirft)“, „žrtva (das Opfer)“, „Sehenswürdigkeit“ (znamenitost), „ravnica, die Ebene, die Fläche“, „zaglavak (der Schluss)“, „Obergebiet des Flusses“ (gornji tok rijeke, ovdje: Vrhbosna). Za sebe na jednome mjestu samoironično kaže da je „nezaglavljen čovjek! – wie ein uneingekeiltes Beil“ (to jest poput nezaglavljene sjekire).

Markušić je posjedovao klasičnu izobrazbu, pa se prema tome rado koristio također latinskim izrazima, frazama i citatima, posebno biblijskim. Neke je od njih prevodio, a neke ostavljao bez tumačenja.

Plečnik: „... pisal sem na obeh straneh lista“

Kulturu pisama i dopisivanja njegovao je u jednakoj mjeri i arhitekt Plečnik. I on je živio i stvarao u vremenu prije elektronskih pomagala kada je i kućni telefon bio prije iznimka nego pravilo. Stoga je na daljinu komunicirao pismima. U Ljubljani, Bosni, Beogradu, u Beču, Pragu i drugdje sačuvala su se brojna njegova pisma koja nam otkrivaju njegov duhovni profil. Pisao je prijateljima, učenicima, obrtnicima, ali isto tako i slučajnim poznanicima s kojima ga je vezao život. Najviše nam o njemu govore pisma starijem bratu Andreju, svećeniku, s kojim je bio posebno usko vezan i koji je nakon smrti roditelja bdio nad njegovim umjetničkim napredovanjem. Budući da su obojica uglavnom živjeli izvan rodne Ljubljane, redovito su održavali kontakte putem pisama. Zato ta pisma imaju upravo ključno značenje za razumijevanje Plečnikova umjetničkog razvoja. Iz njih saznajemo kako se iz stolarskog šegrta, koji je već nakon prvog razreda napustio gimnazijske klupe, polako razvio umjetnik s jasnim životnim nazorima i čvrstim pogledima na umjetnost.

Budući da je bio svjestan nedostatnosti svoje opće izobrazbe, nastojao je Plečnik to nadoknaditi intenzivnom lektirom. Čitao je prije svega katoličku literaturu o kojoj je s obrazovanim Andrejem mogao lako izmjenjivati poglede. Budući da je već u mladoj dobi otišao u Beč, lakše se izražavao na njemačkom, premda je čitavog života ostao svjesnim Slovencem. Također kasnije u njegova slovenski pisana pisma uvlačile su se često njemačke rečenice; unatoč gramatičkim manjkavostima ova pisma se odlikuju oštrim zapažanjima svijeta oko sebe. Kući je ponekad pisao na njemačkom, posebno jer se u tom jeziku lakše izražavao kada se radilo o stručnim stvarima. U društvu industrijalca i mecene Johanna Ev. Zacherla Plečnik je bio na izvoru austrijske katoličke misli. Zacherlova vila u predgrađu Döbling izgorjela je na koncu Drugog svjetskog rata, a s njom nažalost i Plečnikova pisma. Srećom, u Zacherlovoj obiteljskoj kronici sačuvali su se barem prijepisi nekih pisama koji govore o nastanku Plečnikova mladenačkog umjetničkog djela, Zacherlove kuće u Beču.

Godine 1920. čehoslovački predsjednik Tomáš Garrigue Masaryk imenovao je Plečnika arhitektom praškoga dvorca Hrada. Desetogodišnji boravak među Česima i kasniji redoviti odlasci u Prag za vrijeme školskih praznika učinili su da je u pisma sve češće unosio češke riječi, fraze i citate. Zanimljivo je usporediti njegovu korespondenciju s piscem Franom Saleškim Finžgarjem. Piščeva pisma su u usporedbi s Plečnikovim suhoparna, dok su Plečnikova ne samo izgledom, nego i sadržajem inventivna i dosjetljiva kao što su to bila i njegova arhitektonska djela.

S mlađim bratom liječnikom Janezom manje se dopisivao. Budući da su kasnije živjeli skupa u Ljubljani, za to nije bilo potrebe. Unatoč tome posebno su zanimljiva rana Janezova pisma Andreju u kojima opisuje Jožinu početnu neodlučnost glede svoje budućnosti. Slično vrijedi i za korespondenciju sa sestrom Marijom.

Za njegove poglede na suvremeno događanje u arhitekturi posebno je važna u Pragu sačuvana opsežna korespondencija s bečkim školskim drugom iz Wagnerova^[7] ateljea i prijateljem, rano preminulim Janom Kotěrom († 1923).^[8]

Državničkim poslovima zauzeti predsjednik Masaryk prepustio je brigu za obnovu praškoga dvorca Hrad i okolice kćeri Alici. Njezina brojna u Plečnikovoj ostavštini sačuvana pisma svjedoče o tijesnoj povezanosti između nje i arhitekta. Obrazovana Alice imala je također značajan udio pri rađanju ideja kako bi se habsburški Hrad mogao pretvoriti u sjedište demokratične države. Njegova pak pisma Alici, s izuzetkom nekih beznačajnih fragmenata, nisu sačuvana. Alice, koja je vrijeme Drugog svjetskog rata provela u američkom egzilu, povjerila je prije svoga odlaska ta pisma znancima koji su ova iz straha pred Nijemcima uništili.

Taj gubitak nadomješta djelomično opsežna korespondencija s učenikom i kasnijim suradnikom pri obnovi praškoga dvorca Ottom Rothmayerom. Pisma koja se čuvaju u Ljubljani i Pragu nude zaokruženu sliku o tijeku poslova. Rothmayer je bio izuzeto plemenit čovjek i darovit umjetnik, koji je s nepokolebljivim poštovanjem prema svome učitelju realizirao njegove zamisli, također i nakon što se ovaj konačno rastao od Praga.

Među Plečnikove praške prijatelje pripadao je također kapelan i kasniji kanonik Aleksander Titl, na čijim plećima je počivala briga za gradnju i opremanje crkve Presvetoga Srca Isusova u Prag-Vinohrady. Plečnikova pisma Titlu iz vremena od 1919. do 1947. god. čuvaju se u praškom Gradskom arhivu.^[9]

Spomenuti treba također sporadična dopisivanja s benediktincem Janom Willibrordom Verkadeom, pjesnikom Alojzijem Merharom (pseud. Silvin Sardenko) ili s kiparom Ivanom Meštrovićem.

Iako se Plečnik u Ljubljani redovito sastajao s povjesničarom umjetnosti Francetom Steletom i ravnateljem Gradskoga građevinskog ureda ing. Matkom Prelovšekom, sačuvalo se također više pisama ovome zadnjemu u kojima je komentirao zajedničke dogovore i tumačio svoje poglede na uređenje Ljubljane. Poseban fond predstavljaju upravo tako dugo nepoznata pisma kostanjevečkoj apotekarici Emiliji Fon, koju je vjerojatno poznavao još iz Praga gdje je ona studirala farmaciju. Taj dio korespondencije zanimljiv je posebno iz razloga jer informira o domaćim prilikama za vrijeme Drugog svjetskog rata i brigu za njega od strane gospođe Fon.

Nakon smrti brata Andreja 1931. god. Plečnik se posebno vezao za fra Josipa Markušića, kojega u pismima naziva svojim drugim Andrejem. Markušić je nepokolebljivo vjerovao u Plečnikovu genijalnost i za vrijeme gradnje i opreme crkve sv. Ante Padovanskoga trudio se što je vjernije mogao ostvariti njegove zamisli. Pribavio mu je također neke narudžbe za Bosnu, no ostvarenje ovih ostalo je samo kao nacrt na papiru.

Plečnik je na sva Markušićeva pisma odgovarao više ili manje detaljno i precizno, koristeći ove pismene kontakte da preko njih artikulira ne samo svoje arhitektonske i umjetničke nazore nego i svoje poglede na općedruštvena, religiozna i politička pitanja. Teolog i arhitekt redovito su izmjenjivali i usklađivali mišljenja i stavove o liturgijskim pitanjima koja su našla primjenu u praksi.

Prvo Plečnikovo pismo Markušiću nosi datum 17. lipnja 1932. i ono je odgovor na Markušićeva tehnička pitanja koja je ovaj samo nekoliko dana ranije (P 1) postavio arhitektu nakon preuzimanja funkcije voditelja gradnje crkve sv. Ante.^[10] Plečnik piše: „Z uvodom izredno lepega Vašega pisma ne morem ‚konkurisati‘, zato dovolite izraziti mi samo željo, da se Vam posreči dograditi cerkev sv. Antona, započeto od mnogih s toliko čiste ljubezni do Boga in naroda“ (P 3). Tim odgovorom počinje korespondencija koja će tijekom vremena biti sve intenzivnija i pokazati da su sretne okolnosti spojile Plečnika kao umjetnika i Markušića, čovjeka otvorena za umjetnost i ustrajnoga u ostvarenju preuzete zadaće.

Sva Plečnikova pisma upućena Markušiću pisana su iz Ljubljane; iznimku čini jedna jedina dopisnica poslana 20. XI. 1934. iz Praga gdje je Plečnik na poziv čehoslovačkoga predsjednika Masaryka radio na uređenju kompleksa Praškog dvorca (Pražský hrad) (P 95). Ona je vjerojatno odgovor na dopisnicu od 16. studenog iste godine koju je Markušić uputio Plečniku u Prag (Praha, Hrad. Stavební správa): „da ne zaboravite krasne slavenske južne zemlje“ (P 94).

Plečnikova pisma obiluju gramatičkim nepravilnostima koje ovdje, međutim, nisu odstranjivane ili ispravljane jer bi time, kako bi rekao Plečnik sâm, korespondencija izgubila svoju melodiku. Plečnik je upotrebljavao često kolokvijalne izraze i fraze, a u svoja pisma unosio je i češke, njemačke, francuske i hrvatske riječi i citate. Neizbježno se postavlja pitanje, u kojoj mjeri je Plečnik razumio sve finese hrvatskoga jezika u Markušićevim pismima, a isto pitanje vrijedi i za Markušićevo razumijevanje slovenskoga jezika.

Plečnik nije znao latinski i to je posebno u pitanjima crkvene umjetnosti osjećao kao nedostatak: „Nič tako ne obžalujem, ne, to ne, ampak pogrešam, da ne znam latinsko – jaz panslavist“ (P 335). Stoga se u nekim slučajevima obraćao na Markušića da mu ovaj pojasni neke pojmove ili formulira napise: „Vi ste latinec – ergo prosim lepo za uslugo: naredite mi v klasični latinščini napis za moj plan!“ (P 93). Markušić mu u više navrata pojašnjava latinske riječi, fraze ili citate i tumači njihovo značenje što Plečniku u potrebitoj preciznosti nije bilo poznato.

Statistiku Plečnikovih dopisa Markušiću teško je precizno ustanoviti, budući da nisu svi dopisi datirani, ali omjer pisama odgovara uglavnom onima koje je slao Markušić. Najveći broj pisama na Markušićevu adresu poslao je Plečnik 1936. godine (44), godine 1939. bilo ih je 38, a 1934. ukupno 37 itd. Godine 1942. Plečnik se Markušiću javio šest, a 1945. pet puta. Sve u svemu sačuvalo se nešto manje od 400 Plečnikovih pisama, dopisnica, razglednica i nedatiranih listova Markušiću.

Ratne i staračke muke: rjeđa dopisivanja

Rat i politička situacija odražavali su se i na korespondenciju, na njezin sadržaj, vrstu, učestalost i pouzdanost. Plečnik je na dopisnici od 3. studenog 1941. Markušiću uputio samo jedno pitanje: „Predragi gospod – kje ste?“ Točno mjesec dana kasnije (3. 12. 1941.) njegovo „pismo“ zapravo je samo citat na češkom jeziku bez osobnih riječi. Bit će tako da se Plečnik poslužio drugim jezikom i „neutralnim“ tekstom da „zabaci trag“, a da prijatelju ipak dadne na znanje da ga nije zaboravio.

Markušićevu dopisnicu, datiranu 1. prosinca 1941. godine, primio je Plečnik tek 27. istoga mjeseca. Slično je bilo i s poštom iz drugoga smjera. Uskrsnu čestitku od 8. travnja 1941. dobio je Markušić tek 16. svibnja, a dopisnicu od 6. veljače 1942. godine tek 22. veljače. (Oba ova datuma kasnog primitka pošte Markušić je pribilježio na rubu.)

Godine 1943. i 1944. Markušić i Plečnik nisu razmijenili ni jedno jedino pismo. Sada se nije više moglo bezbrižno pisati i izražavati slobodno svoje misli jer je i pošta podlijegala cenzuri. Kao primjer navodimo ovdje samo Plečnikovu kartu od 21. siječnja 1942. s pečatom Verificato per censura! Ili kartu od 24. studenog 1941. na kojoj su poštanske markice i cenzura talijanske, pečat (nečitljiv) njemački, dok je odredište „Jajce – Bosna“ cenzor ili poštanski službenik rukopisno ispravio u: Hrvatska!

Upravo zbog cenzure dopisnice su bile manje sumnjive, stoga ih je Plečnik smatrao praktičnijima za dopisivanje: „Nezamerite če nadaljujem naše prijateljstvo po dopisnicah – mogoče pridejo te urnejše v Vaše roke kot pisma“ (P 539). Bojazan je bila opravdana: „Nekako pred 14. dnevi pisal sem Vam. Pismo pisal sem na obeh straneh lista kar ni dovoljeno. Storil sem to nehoté. Ali ste to pismo prejeli?“ (P 543). Ili: „Od okupacije dalje nisem bil na pošti, niti ne vem pod kakšnimi pogoji se sme in more pošiljati“ (P 545).

Nakon završetka rata Markušić se Plečniku javio 8. rujna 1945. s porukom: „Da mi bude srcu lakše i duši blaže kušam da ponovno veze uspostavimo! Sjećanje na Vas za vrijeme rata bilo mi je dobrom utjehom“ (P 552). On je 1943. godine iskoristio neku priliku da preko Edvarda Kocbeka^[11] prenese Plečniku pozdrave (P 552), ali nije poznato da li je Plečnik ove dobio. Sada je veza ponovno uspostavljena i korespondencija nastavljena.

Plečnik je Markušiću odgovorio 15. rujna 1945. pismom u kojem je potvrdio primitak njegovog pisma i tvrdio da se i on za njega raspitivao, ali da mu nitko nije mogao nešto reći, sada pak zna da je živ i nada se da je zdrav. Svaka njegova vijest bit će mu radost i utjeha. Zatim Plečnik, pomalo kriptički, najavljuje: „‚Če se vremena Kranjcem zopet bodo kdaj zjasnila‘ povedati bo mnogo – dotlej velja kar potniku v gorah, ki ga je zajela megla: čakati mora dokler se megla ne vzdigne in mu je steza zopet vidna“ (P 553). Poratne godine bile su sve prije nego bezbrižne i sigurne, pa tako treba razumjeti i Plečnikovu brigu za Markušićevu šutnju: „morda ste, kar Bog varuj, bolni ali pa v političnih neprijetnostih?“ (P 570).

Ali Plečnikove brige nisu potjecale tek od 1945. godine. Već dugo on sa svoje strane nije mogao prijatelju poslati ohrabrujuće vijesti. Godine 1939. pričalo se o mogućoj evakuaciji stanovništva iz Ljubljane u Sarajevo, a 1941. umro mu je mlađi brat Janez („sedaj sem preostanek“, P 523). God. 1942. ljubljanski gradonačelnik Juro Adlešič „Perikles“ (od 1935. do 1942.) emigrirao je u Tirol, zatim u Ameriku, da bi kasnije bio osuđen u odsutnosti. U Ameriku je emigrirao i ljubljanski biskup Gregorij Rožman.

Rat je omeo mnoge Plečnikove građevinske projekte. Na koncu rata mnoge crkvene i druge institucije bile su nacionalizirane. Novi režim bio je izrazito anticrkveni i antireligiozni, tako da Plečnik svoju Sloveniju nije više mogao prepoznati: „velikonočna nedelja, brez zvonenja in potrkovanja – ali je to še Slovenija?“ (P 646). Njegovo zdravstveno stanje nije bilo najbolje. Već u pismima iz godine 1934. on se u više navrata tužio na slabo zdravlje, da bi u pismu od 14. rujna 1934. (P 76) on, tada 62-godišnjak, nazvao sebe „starcem“, preporučujući se Markušiću „v prijateljski memento“ (P 88).

Plečnik je pak zbog česte bolesti morao nužno reducirati svoje aktivnosti. Starost kao stanje trajno ga je zaokupljala jer nju često spominje u svojim pismima, tužeći se da „marodira“ i naslućujući da se vidno bliži vječnosti (P 607). I u zadnjim svojim pismima on se tužio na slabo zdravlje, opravdavajući time svoj nemar u pisanju.

Što i kako govore pisma?

U vremenu kada elektronska komunikacija preuzima sve više maha i potiskuje klasično dopisivanje fizičkim pismima, dopisnicama i razglednicama, korespondencija između Markušića i Plečnika ostaje svojevrsni dokument pisane riječi i nije dakako bez aure koja će tijekom vremena kao takva bivati sve izrazitija i prepoznatljivija. Sretne su okolnosti da se ova korespondencija sačuvala, a to najviše i u prvome redu treba zahvaliti njezinim autorima koji su se međusobno izuzetno cijenili i poštovali, pa tako tretirali i svoje dopisivanje.

Markušić, na primjer, cijeni ne samo sadržaj Plečnikovih pisama, nego i njihovu formu i tvrdi: „Nijedna, naprimjer, Vaša kuverta, na me adresirana, ne će propasti, ja ih prosto ne mogu da bacim; i zbilja mislim da su vrijedne za izučavanje lijepe forme i pisma“ (P 266). Ovo nećemo nipošto uzeti kao pretjeranu pohvalu jer su Plečnikova pisma s njegovim karakterističnim rukopisom, k tomu često popraćena crtežima i skicama, uistinu kaligrafske i umjetničke minijature. Zahvaljujući upravo tom vrednovanju korespondencije od strane Markušića mogla je ona ostati sačuvana do danas.

Da je „lijepa forma“ Plečnikovih pisama na Markušića pozitivno djelovala, pokazuje i to da se on vidno trudio da njegov rukopis bude što uredniji i čitljiviji, što je znatno olakšalo transliteraciju teksta pisama; nečitka ili problematična mjesta u njegovim pismima vrlo su rijetka.

Plečniku, koji je za sebe tvrdio da je „piskaralo“ („scribent“, P 662), pisanje nije išlo lagano od ruke: „Vi ne morete misliti kolika muka je meni napisati pa najsibo le tri besede“ (P 209). Ili: „Pisanje je zame, meni, še mučnejše delo kot risanje“ (P 269).

Istovremeno on je priznao koliko cijeni Markušićeva pisma i što mu ona sve znače: „Dan prihoda Vaših sporočil je zame vedno praznik. Lepo Vas je brati, vsekdar se znate tako prizanesljivo porazgovoriti“ (P 547). „Vaše pisma so meni čisti užitek. V njih je duh in umerjenost, dihajo vest, izvirajo pa srcu umetnika“ (P 118). Markušić je za njega bio „veliki majstor pera“ („ein grosser Meister der Feder“), „Bogato podučen, duhovno in telesno discipliniran in koncentriran – od nature močnega duha, se znate z besedo živo in neodvisno izživljati. Blagor Vam!“ (P 286). Oduševljenje u Markušićevim pismima prenosilo se i na adresata samog: „Priznam pa, da sem Vašo umetnost izražanja in Vaše globoko čutenje občudoval – da ste mi s pismom vlili v srce mnogo čiste radosti! Ihre Begeisterung hat auch mir neue Begeisterung gebracht!“ („Vaše oduševljenje je donijelo i meni novo oduševljenje.“ P 13) Bez te korespondencije, piše Plečnik, zamrlo bi i njihovo prijateljstvo u smislu „daleko do oka, daleko od srca“: „ker bi brez nje vse takoj zamrlo: aus den Augen, aus dem Sinn“ (P 205).

Zanimljiva i informativna je također formalna strana ovih pisama.

Pozdravna formula ili oslovljavanje u dopisima glasi s Markušićeve strane „Gospodine profesore“, a završna: „Odani“, „Uvijek odani“ ili „Odani štovatelj“, „Iskreni štovatelj“, „Sa najvećim štovanjem“, „Sa osobitim štovanjem“ ili „Pax et bonum!“.

Plečnik u svojim pismima Markušića obično oslovljava s „Velečastiti in dragi gospod župnik“, „Predragi moj gospod!“, „Visokočastiti i dragi moj otac!“, „Visokospoštovani gospod župnik, predragi prijatelj!“, „Visokočastiti gospod O. gvardijan*!“, „Predragi velečastiti gospod O. provincijal!“ ili jednostavno „Velečastiti“.

Kod završnih pozdravnih formula on je mnogo inventivniji, pa nekada i duhovit, što nije i bez samoironije: „Vaš Plečnik“ (najčešće), „Vaš stari Plečnik“, „Vaš stari – ali Vam vedno zvesti Plečnik“, „Vaš stari, udani Vam Plečnik“; „Vaš propadajoči Plečnik“, „Vaš stari otročji Plečnik“, „stari grešnik Plečnik“, „Vaš Pygmalion“^[12] „Vaš Plečnik guslar“, „Addio“, „Sempre avanti“^[13] i sl.

Zamjetno je da je ton Markušićevih pisama iz kasnijih godina nešto intimniji nego onaj iz ranijih godina. On sada Plečnika oslovljava ne samo s „gospodine profesore“, nego i formulama kao „dobri moj i dragi profesore“, „dragi moj gospodine profesore“ i sl., uvjeravajući ga: „Ja nikad u razgovoru ne reknem Vašeg imena, već samo: moj profesor! – i svak znade tko je to“ (P 711).

Markušić Plečnikovo osobno ime navodi kao Josip, ali ni u jednome slučaju kao Jože, kako glasi slovenski oblik Plečnikova imena. Plečnik pak svoja pisma Markušiću potpisuje konsekventno samo prezimenom.

Markušićev jezik u pismima upućenim Plečniku kreće se u okviru serbokroatističke paradigme, ali se on ne drži strogo normi ni hrvatske ni srpske varijante. Njegov jezik je hibrid hrvatskoga i srpskoga jezika što se može razumjeti s obzirom na njegov višegodišnji boravak u Beogradu, a također imajući na umu onovremenu jezičnu politiku i uopće političku konstelaciju.^[14]

U svojoj leksici on, kako je gore rečeno, obilato crpi pojmove iz klasičnih i drugih stranih jezika, a u sintaksi se oslanja prije svega na kolokvijalni govor u Bosni, koji je karakterističan po stezanju ao u o (košto/kao što), posebno često u participu perfekta, na pr. piso umjesto pisao, našo/našao, trebo/trebao, moro/morao, izišo/izišao, dopo/dopao, kušo/kušao itd. U ovu rubriku spadaju i regionalizmi koje on nerijetko koristi: gđe, ovđe, htjeo, četeri itd.

U izražavanju je Markušić vrlo živahan i bogat metaforama i mudrim izrekama iz pučke kulture ili poezije koju je vrlo cijenio. Stihom iz narodne poezije „Pali, žari, udbinski dizdaru – I tvojoj će kuli rȅda doći!“ on u tmurnim trenucima tješi sebe i druge, a tu će utjehu u datom trenutku Plečnik proslijediti i svojim češkim prijateljima u njihovoj nevolji. U sumraku europske kataklizme 1939. godine on poseže za pjesmaricom „Ugodni Razgovor Naroda Slovinskoga“ fratra Kačića iz 18. stoljeća, vremenu kada se narod razgovarao „na guslama, kad nije smio na ulici“ (P 443).

Plečniku također (slovenska) pučka kultura nije bila strana. I on pribjegava narodnim izrekama kada želi ilustrirati neke svoje misli: „‚Potrpljenje je božja mast – ali gorjé kdor se ž njo maže‘ pravi stari slov. pregovor“ (P 661). Ili: „‚Mali otroci stopajo materi na noge, odrasli pa na srcé‘“ (P 698).

Što se tiče Markušića, iz korespondencije se očitava psihogram bosanskog fratra, inteligentnog, radoznalog, otvorenog prema novome, spremnog da uči, upornog, ali nekada i rafiniranog, čak bi se moglo reći seljački mudrog, koji se krije iza rustikalnog i zaostalog podrijetla, manjkavog obrazovanja, neukosti ili prividne naivnosti („sancta simplicitas“), no sve to, čini se, više u funkciji retoričke igre i fratarske lukavosti nego čvrstog uvjerenja. Tako treba shvatiti mjesta u pismima kao što su ona: „mi neuki vjernici“ (P 173), „jer smo mi priprosta čeljad i ne umijemo biti zahvalni“ (P 54), mi „koji smo prosta jugoslavenska čeljad“ odnosno „ja kao seljak“ (P 128) ili „bosanski čoban“ (P 117). Svoja razmišljanja o umjetničkim rješenjima naziva „rustičkim“ (P 64, P 277), a nespretne skice opravdava time da u njegovo vrijeme u Bosni nije bilo crtanja u školi i da je smatrano besposlicom, pa da je on „u tom pogledu kljast“ (P 41).

Plečnik sa svoje strane informira Markušića o „karakteru“ Slovenaca, pri čemu on, asketski čovjek i umjetnik kojemu je materijalna dobit bila sporedna strana posla, vjerojatno ima na umu merkantilističku sredinu koja je bila upravo opreka njegovom odnosu prema posjedovanju i novcu: „Poznam dva pasarja – oba imata automobile. Žmuc zida novo delavnico ob vili ki jo je zgradil pred dvema ali tremi leti. Oni drugi pasar zida si dve hiši – Nekdo mora to seveda plačati“ (P 661). „Ne mojte zaboraviti“, piše on nakon Markušićeva povratka iz Slovenije, „da ste bili v deželi lirikov oportunistov – realistov“ (P 631). A u istome tonu i nešto ranije veli on za Slovence „ki so rojeni racionalisti in zato oportunisti“ (P 580; P 729).

Za svoje pisanje („šaranje“! P 158) Markušić samokritički i gotovo devotno tvrdi: „mucam na peru, a na riječi zaplićem“ (P 291). Nedatirano pismo iz 1934. godine završava isprikom: „Nemojte se ljutiti na mene, što sam ovaki! Malo neuk, malo Bošnjak, malo fratar!“ (P 82).

„Seljačkim“ govorom, frazeologijom i slikama on se služi kada svojim razmišljanjima želi dati uvjerljiviji ton, tako, na primjer, kada, u bojazni od „srednjih rješenja“, najavljuje da će „i oltar sklepati od kakvih daščurina, dok ne mognem postaviti, kako treba“ (P 1). Nije sigurno da li je Plečnik mogao razumjeti sve nijanse Markušićeva bosanskog govora.

Markušić u nekada vrlo opširnim pismima („Ne zamjerite mi! Ja sam kao dijete, ne prestajem pitati: što ovo, što ono?!“, P 90; „moja pismena brbljavost“, P 148) „seljaštvom“ opravdava i svoju „slobodu i preuzetnost“ zahtjevima i molbama koje svako malo upućuje u Ljubljanu: „To će reći bosanski čoban: pustiš ga u kuću, a on odmah sjedne, jer bi i on Tebi dopustio na svojoj – planini“ (P 117).

Seljačkim motivom služi se i u slučaju samovoljnog prekrajanja kripte u beogradskoj crkvi sv. Ante, kada ove nepravilnosti pokušava ispraviti i protumačiti usporedbom: „Ali ja kao seljak, gospodine profesore, držim i ovo: kad ćaća dadne sinu sukna, da napravi gunj, a on to pokvari, onda mu ćaća pomogne, da napravi barem – kapu“ (P 128).

Markušić je po redovničkim zavjetima bio celibater, Plečnik također, ali ovaj kao civil po vlastitoj odluci. On čak na jednome mjestu, iznerviran hirovima jedne dvorske dame, piše prijatelju: „ach Hochwürden! welch ein Glück, unbeweibt zu sein!“ („Ah, velečasni! Kakva sreća biti neženja!“) (P 293).

Unatoč svemu za Plečnika bi se moglo uvjetno kazati da je bio „obiteljski čovjek“, barem sudeći prema onim mjestima u pismima na kojima on spominje svoju rodbinu ili se posebno sjeća svoje majke i njezinih životnih mudrosti: „Noč je prešla. Nedelja je. Po vsakem zajtrku so naša mati rekli: ‚Hvala Bogu – zopet smo za en zajtrek bliže smrti!‘ Addio!“ (P 335). „Živim, z besedami moje ranjke matere povedano, kot teliček tja v en dan“ (P 575). Posebnu ulogu u njegovom životu igrao je njegov stariji brat Andrej, svećenik. Kada se u poslijeratnim godinama njegov nećak Karel Dragotin Matkovič našao u neprilici i dospio u zatvor, Plečnik se, znajući za Markušićev ugled i „utjecaj“, preko njega pokušao zauzeti za zatvorenika. Markušiću šalje fotografiju svoje rodbine itd.

Markušić je živio u redovničkoj obiteljskoj zajednici i njoj se posve posvetio; krvno srodstvo, dobiva se dojam iz pisama, nije za njega bila tema. Iako je potjecao iz mnogočlane obitelji, nju nikada u svojim pismima ne spominje.

Obostrani uzori vjere, prijateljstva i rada

Osnovni ton cjelokupne korespondencije između Markušića i Plečnika, specijalno one iz beogradskog perioda, bio je pitanje umjetnosti, graditeljstva i ukusa en gros i en detail. U središtu ove prepiske stajala je naravno crkve sv. Ante Padovanskog.

Plečnik je prema Markušiću na početku pokazivao određenu rezerviranost, ali je ova vrlo brzo iščeznula iz njihova odnosa, tako da je službeno dopisivanje tijekom vremena poprimalo sve više prijateljski i gotovo intimni ton. Koliko korespondencija ilustrira jednu vrlo uspješnu suradnju između Plečnika i bosanskih franjevaca, toliko ona svjedoči i o jednom čvrstom prijateljstvu koje je vezalo Plečnika i Markušića.

Ovo prijateljstvo temeljilo se na srodnosti uvjerenja i odnosa prema kulturi, što je Markušić shvatio i kao izvanrednu mogućnost da njegova Provincija dobije prvorazredno umjetničko djelo, a on sâm izoštri svoje estetske i umjetničke poglede.

Da je prijateljstvo bilo obostrano, pokazao je Plečnik u više navrata spominjući što i koliko mu ova povezanost znači. Najbolje će to pokazati Plečnikova prvotna suzdržanost kada je riječ o beogradskom projektu i kasnija svesrdna angažiranost na njegovu ostvarenju. Dana 17. srpnja 1932. pisao je: „Dovolim si priporočati Vam, da bi si našli moža, kateremu bi naročili vse te notranje stvari zamisliti in zadovoljivo rešiti – kajti opravičeno dvomim, da bi se meni posrečilo prinesti v Vašo cerkev, ono toploto, katero Vi in narod želite in potrebujete. Pomislite, prosim, kako težko je na veliko distanco, brez pravega dogleda in živega stika z Vami in izvršitelji tako delikatno delo voditi!“ (P 3). Ta je distanciranost brzo nestala i za to je zacijelo zaslužan u prvome redu Markušić, u kojeg je Plečnik stekao i više od povjerenja kada mu je 1936. pisao: „Z največjega dela vzbuditelj moj in vzgojitelj in ustvaritel je moj ranjki brat Andrej, ena najplemenitejših in globokih duš, ki sem jih doživel – Vi ste moj drugi Andrej“ (P 237).^[15] Godinu dana kasnije izjasnio se o suradnji s Markušićem riječima: „Ne – take stvari more se započeti samo z gosp. župnikom sv. Ante v Beogradu“ (P 324). A u zadnjoj godini Markušićeve službe u Beogradu pisao mu je kao istinskom prijatelju: „Sama nebesa so meni Vas na pot poslala“ (P 446).

Upravo bezbrojne su izjave u kojima Plečnik vrednuje to prijateljstvo: „Milo prijateljstvo in zaupanje se je postopoma razvilo med nama“ (P 722); „Verujte mi, da štejem med najlepše trenutke ki sem jih preživel v rodnem mestu, sestanke in razgovore z Vami.“ (P 72); „Nikogar ne spoštujem toliko kot Vas. Meni ste vzor – Vaši ljubi Bosni luč“ (P 678). Za Markušića veli da je „steber” bosanske provincije (P 658), „jeden zlati človek“ (P 172), smatra ga za „mojega, mislim, edinega prijatelja“ (P 402), da „Markušićā ima malo na svijetu“ („Markušiće gibt es wenige auf der Welt“, P 144) itd.

Markušić sa svoje strane to prijateljstvo obrazlaže riječima: „Pravo Vi imate, trebamo se dopisivati i hrabriti međusobno, jer se i drvo na drvo naslanja u šumi, kamo li ne bi čovjek na čovjeka – kaže narod!“ (P 342). On Plečnika uvažava kao čovjeka i kao umjetnika: Plečnik mu je „uzor vjere, prijateljstva i rada“ (P 390), raduje se da ga je upoznao „kao čovjeka i kao arhitektu“ (P 425), da bi rado naučio njegov način pisanja (P 425) i da njihovu korespondenciju smatra korisnom i dragocjenom „radi moralne tvrdoće, slobode i nezavisnosti, u kršćanskom smislu, kao i radi umjetničkog školovanja“ (P 413).

Markušić uz Plečnika: prema višim estetskim kriterijima

Bezbrojne su Markušićeve izjave kojima vrednuje Plečnikovo umjetničko stvaralaštvo i ističe koje i kakvo ono ima značenje za njega osobno, tako na primjer: „[...] nemam straha istinu reći, da ste Vi početak Velike, to jest crkvene, Umjetnosti kod nas, ili njen uskrisitelj. Vaša umjetnost arhitekture, ne znam šta je za druge, ali je za mene zaista novo Viđenje i spoznanje: i ja tu umjetnost istom sada počinjem ‚shvaćati‘“ (P 82). Za beogradsku crkvu sv. Ante je uvjeren da „ćemo dobiti sigurno najljepšu crkvenu arhitekturu u državi“ (P 36), da će ona „biti jedna od prvih građevnih umjetnina u Jugoslaviji“ (P 7), da „kao umjetnina nadilazi druge i starije i novije crkvene građevine“ (P 15) te „da joj nema ravne do Svete Sofije“ (P 12). Štoviše, Markušić piše da „ćemo [ostvarenjem tog djela] imati daleko pomaknutu tačku estetskog protesta proti izobličenosti ukusa i samovladanju geometrije“ (P 117). Plečnikovo djelo „čini epohu u događajima crkvene umjetnosti kod nas. Vi nam izgrađujete pojam i definiciju prave crkvene arhitekture, što ona zapravo jest, a što nije!“ (P 176). Svoje poglede na crkvenu umjetnost sažeo je u rečenicu: „Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I ako nije umjetnina, nije crkva“ (P 12).

U tome smislu govori i o svome osobnom doživljaju i shvaćanju umjetnosti te vlastitom umjetničkom ukusu koji se razvijao upravo preko Plečnika i u dodiru s njim: „Ja istina nisam posto umjetnik arhitekt, pa niti dobar poznavaoc te umjetnosti, jer sam se nažalost s Vama upoznao odveć kasno; ali sam ipak zaradi poznanstva i nekog dodira s Vama, došao do korisne i velike spoznaje: da je crkvena umjetnost, naročito arhitektura, važan dio kršćanske pobožnosti i molitve, te dobar stup vjerovanja“ (P 357). Time je dotakao središnju stranu ove korespondencije, ali ujedno opisao i svoj stav prema likovnoj umjetnosti, specijalno opet prema crkvenom graditeljstvu.

U pismima Plečniku glavna je Markušićeva tema stvaranje likovnih djela religioznoga karaktera. S Plečnikom on vodi dijalog, u kojemu do izražaja dolazi Markušićevo neograničeno povjerenje u Plečnikov talent i stručnost: „prvi je moj princip, da primam bez kritike sve Vaše, jer je ono najbolje“ (P 51). Od Plečnika on očekuje da potvrdi ili pak korigira njegove vlastite zamisli i predodžbe. Pri tome se neizravno ograđuje od kiča naglašavajući potrebu korištenja prirodnih materijala („kako je Bog dao“) pri kreaciji umjetničkih djela. Crkva sv. Ante je građena u vrijeme kada je crkveni prostor bez elektrike bio nezamisliv, ali unatoč tome za Markušića je elektrika „suha materija, mrtvija i od kamena“, dok je ulje „duh“ (P 117), stoga on izvodi zaključak: „Ako se u pomoć uzme elektrika, ona kvari mističnost liturgije, bolje je da su same svijeće“ (P 121). U istom smislu treba razumjeti i njegovu tvrdnju „industrija je ubila umjetnost“ (P 15).

U ovim pitanjima on je bio u potpunosti suglasan s Plečnikom koji je dobro znao „kako mučno težak problem je gradnja cerkve“ (P 79) i kako neki materijali za takvu gradnju ne dolaze u obzir, jer da su oni nedostojni svetoga prostora, da su surogat itd. Ulje je smatrao prirodnim i autentičnim svjetlom, premda su elektrika i neonsko svjetlo i u graditeljstvu njegova vremena bili neizbježni: „Olje je življenje, elektrika teater“ (P 118). Zatim: „Cerkev ni cirkus“ (P 10). Markušiću je u tom pogledu i u više navrata davao savjete: da se klone sentimentalnih rješenja, uvjeravajući ga da postoje samo dvije kategorije crkvenih prostora: „hiše v katerih je mogoče moliti in hiše, v katerih ni mogoče moliti“ (P 611).

Uzore i paralele pojedinih umjetničkih kreacija i Markušić i Plečnik vide u velikim klasičnim ostvarenjima u povijesti umjetnosti. Plečnikovo djelo zapravo crpi iz ranokršćanske i bizantske umjetnosti, što nije svugdje nailazilo na razumijevanje, ali što je on dosljedno zastupao i prakticirao: „Pri cerkvenih stvareh je treba vedno misliti na antiko, prvo krščanstvo“ (P 722). Ili: „Nam ni treba ‚Neowest eklekticizem‘ – naš genius loci* bodi izpopolnjeni krščanski klasični antični eklekticizem“ (P 681).

Markušić je bio teolog, stoga je svoje nazore o umjetnosti nastojao uvijek potkrijepiti i biblijski, u čemu je kod Plečnika nailazio ne samo na razumijevanje nego bio i iznenađen u kojoj mjeri je ovaj bio upućen u biblijske sadržaje. Markušićeva otvorenost prema umjetnosti zadivljujuća je, premda on sâm za sebe skromno kaže da se pitanjima umjetnosti bavio „iskreno i priprosto, više neznalački nego franjevački“ (P 12). Prema svojim mogućnostima on je pratio i literaturu iz povijesti umjetnosti i na ovoj izoštravao svoje estetske poglede, ne štedeći kritikom kada je riječ naročito o umjetnosti „iz gospodskog XIX. stoljeća“ kojoj pripisuje „vulgarnost“: „Saloni umaraju, i tamo se ne da moliti.“ Također ni o umjetnosti nastaloj nakon Prvoga svjetskog rata nema dobro mišljenje, prepoznajući u njoj ideologiju, proizvedenu „po ruskim socijalnim i političkim stepama nadajući se da će ponovno moći s barbarima daviti kršćansku Evropu [...]“ (P 100).

Neostvareni Plečnikovi planovi u Bosni

U svakom slučaju Markušićevo decidirano mišljenje o umjetnosti razlikovalo se od ukusa sredine koju je želio kultivirati, pa je stoga i beogradsku crkvu vidio kao „nekom školom za buduće fratarske generacije, kako treba raditi“ (P 12). Kada je riječ o odnosu prema umjetnosti kod crkvenih ljudi, on nije štedio na kritici. Iz ove kritičnosti potječe i njegovo razočarenje nad činjenicom da je Bosna ostala bez ijednog Plečnikova ostvarenja.^[16] Crkva sv. Josipa u Sarajevu, prvotno zamišljena kao katedralna crkva, nije odgovarala ukusu nadbiskupa Ivana Šarića, stoga je ovaj projekt prepušten arhitektu Karlu Paržiku (Karel Pařík), dok se uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene odlučila (iz financijskih razloga?) za plan zgrade bogoslovije i crkve Svete Marije Anđeoske slovenskog arhitekta Franje Lavrenčiča.^[17] Plečnikov nacrt iz god. 1939. za crkvu u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške također nije prihvatio ondašnji župnik fra Anto Perković jer mu se plan činio odveć „bizantskim“^[18]. Pri tome je Markušić Plečnikovu ulogu vidio i u jednom višem smislu: „Božija providnost kano da je naumila, ako svojom umjetnošću u svemu uporni ostanete, i u krupnom i u malenom, da [...] prevrnete, barem kod nas, barbarski ukus XIX. stoljeća, koji nam u crkvenoj arhitekturi, općenito govoreć, ne umjede drugo što dati, do li serije crkava po stilovima, kako tko hoće, ko Bata svoju obuću“ (P 121).

Pa i ono što je u potpunosti ili samo djelomično od Plečnikovih djela ostvareno na području crkvene arhitekture (Zagreb, Osijek, Beograd), uvjerilo je Markušića da je time „napravljena čitava revolucija proti nevaljalih okupatora crkvenog ukusa i arhitekture“ (P 294), jer „što učinite, to je umjetnost“ (P 216).

Markušić je svoje nazore o arhitekturi i crkvenoj umjetnosti pokušao artikulirati u jednom opširnijem elaboratu koji je naišao na odobravanje kako samoga Plečnika tako i Ive Delallea, svećenika i povjesničara umjetnosti kojeg je i Plečnik veoma cijenio. Plečnik je sugerirao Markušiću nakon lektire: „Budite zanimanje za stavbarstvo med svečeništvom in po njem v narodu. Vaše strogo in jasno gledanje arhitekture je meni v užitek in profit!“ (P 587).

Kada je još bilo izgleda da bi Plečnikov plan crkve sv. Josipa u Sarajevu mogao biti ostvaren, Markušić je bio uvjeren da će on biti „gospodski izveden“, ali je istovremeno Plečniku savjetovao da stavi uvjet preciznog izvođenja! – „Bez pardona!“ (P 173). Savjet, iako prijateljski, bio je suvišan jer je Plečnik i kod svih drugih svojih umjetničkih pothvata imao nedvosmislen i odlučan stav: „Kajti vsak objekt mora biti izvršen točno, brez pardona po mojem načrtu, ter ne sme biti niti v najmanjšem samovoljno narejen. To velja za vse stvari v cerkvi – bodisi male, bodisi velike!“ (P 16). Godinu dana prije dao je Markušiću direktivu: „Brez razgovora in mojega izrecnega soglasja ne dovoljujem poduzetniku ničesar, tudi v najmanjšem drugače narediti, kakor risano!“ (P 29). Na svome području on je bio nepokolebljiv i odlučno branio svoje zamisli i nacrte; ondje pak, gdje se nije smatrao kompetentnim, on se nije upuštao u eksperimente niti zalazio u druga majstorstva. Stoga je Markušiću odgovorio da on nije u stanju napraviti „pameten načrt kazule“, priznajući da je „nesposoben obvladati tekstilije“ (P 674), a s jednakim obrazloženjem odbio je 1948. sudjelovati i na natječaju za izgradnju nove opere u Beogradu: „šta ja znam, kaj je teater“ (P 602).

Markušićevim odlaskom iz Beograda odnosno Jajca nije bilo više konkretnih građevinsko-umjetničkih projekata koji su do tada bili glavni sadržaj korespondencije, ali su pitanja umjetnosti i dalje bila na dnevnome redu, pa u tome sklopu i vrednovanje Plečnikova djela. Markušić otvoreno priznaje da je za njega bila važna godina 1932. kada se s Plečnikom upoznao (P 680), dok svoje zanimanje za arhitekturu pripisuje samo Plečniku, uvjeravajući ga: „Vaš sam đak; jer da Vas nisam upoznao, ne bih vidio da još opstoji i živi umjetnost arhitekture!“ (P 559). U Plečnikov suvereni sud i ukus ima neograničeno povjerenje koje ide dotle da tvrdi: „Kad bi Vi obradili vrbu, ljepša bi stvar izišla, nego u drugog majstora od slavonske hrastovine, prema dosadanjem iskustvu!“ (P 653). Ili slično na drugome mjestu: „Sve ću izvesti, i sve i sve ostalo samo onako, kako vi reknete: ako reknete, da bude što od zemlje, tako ću praviti, jer znam, da je – najbolje.“ Ili: „kad čujem, da Vi kažete: dobro je, onda znam, da je dobro“ (P 20).

Markušićevo povjerenje u Plečnika teklo je paralelno s povjerenjem u slovenske majstore, kamenoresce i „pasare“. On je u više navrata isticao kao svoju sreću, „što sam uzeo da sve dosada pravim u Ljubljani, usuprot beogradske gradske tračarine i čudne neobazrivosti; inače bih ovamo sve pokvario“ (P 121). U beogradskoj sredini nije mogao naći majstore koji bi odgovarali njegovom poimanju o solidnosti posla, jer da je u Beogradu „uopće teško što precizno raditi“ (P 114) ili: „Ništa od toga ovdje ne znaju izraditi, jer nema ni crkvene tradicije, ni umjetničke obrtničke škole, a da se vježbaju skupa sa mnom, bila bi grjehota“ (P 46). Prema načelu „ili uopće ne ćemo ništa praviti, ili ćemo praviti, kako treba!“ (P 48) on se u pravilu odlučivao protiv „beogradske gradske tračarine“ (P 121), a za slovenske majstore i izvođače.

Godine 1954. Markušić je u Sarajevu slavio zlatni misnički jubilej, koja proslava dakako nije mogla proći i bez Plečnikova udjela. Kod Plečnika je za tu zgodu, između ostalih „sitnica“ („baculum senectutis*“, „spomenicu“), naručio i kalež (P 713), za koji je dao takve naputke da se dobiva dojam da je on umjetnik, a Plečnik samo izvođač. Plečnik je na sve molbe i želje pristajao, tako da su i ove zlatomisničke narudžbe potvrdile da je suradnja između naručitelja i umjetnika bila skladna i plodna – od početka.^[19]

„Uprkos pometnji svih događaja“ – odanost

Prijateljstvo između Markušića i Plečnika koje se temelji na međusobnom razumijevanju i povjerenju ilustriraju na poseban način i ona mjesta iz korespondencije koja se tiču političkih prilika onoga vremena.

Konac 1930-ih godina obilježavaju jačanje nacionalsocijalizma i ekspanzija Njemačkog Rajha. Dana 12. ožujka 1938. njemački kancelar Adolf Hitler trijumfalno je ušao u Beč i demonstrirao time administrativno pripojenje (tzv. „Anschluss“) Austrije Rajhu, čime je učinjen prvi korak u stvaranju „Velike Njemačke“. Koncem rujna iste godine dogovorom između Velike Britanije, Francuske, Italije i Njemačke, potpisanim u Münchenu („Münchner Abkommen“), dijelovi Čehoslovačke nastanjeni sudetskim Nijemcima pripojeni su Njemačkoj, a u ožujku sljedeće godine također „ostatak“ Čehoslovačke. Prvoga rujna 1939. Njemačka je izvršila napad na Poljsku, datum koji se smatra početkom Drugoga svjetskog rata.

Svi ovi događaji našli su odjeka i u pismima čiji povjerljivi ton pokazuje da su Markušić i Plečnik u prosudbi političkih zbivanja bili jednodušni. Komentari ovih zbivanja nekada su izravni i nedvosmisleni, češće pak kriptički i pisani s oprezom i zagonetno. „Moja Vam je ispovijest da je nacizam filozofija žuči, da li ima nastup ili nema; fašizam je drugo, on je zbijanje obručeva na sasušenu kacu“ (P 461), tako Markušić u pismu iz Beograda od 17. kolovoza 1939., a samo tjedan dana kasnije: „Inače se ‚divim‘, čitajuć vanjske svjetske događaje, koliko je hohštaplerski uvažena ljudska veličina, na očigled stvarnosti, kad se čovjek ističe rogovima, ne razumom i poštenjem“ (P 466). Okupacija Jugoslavije potvrdit će i pojačati ova njegova zapažanja u kojima će Nijemce nazvati „motorizovanim Hunima“, suprotstavljajući ovima „genij našega naroda“ (P 443).

Od domaćih političkih događaja Markušića je posebno pogodilo stvaranje Banovine Hrvatske od 26. kolovoza 1939. godine, poznato kao „mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja“. Njegov komentar na ovaj administrativni akt glasio je: „Bolujem što je Bosna razdijeljena, prviput odkako se za nju zna! Držim, privremeno!“ (P 470).

Plečnik je u svim događajima vidio kako je Europa zakazala i da zapravo ništa nije došlo neočekivano: „Kar se plete in mota v nas in okrog nas, je vse pravično, zasluženo. Kar je Europa sejala, gnojila in zalivala – to bo žela“ (P 527).

Cenzura i samocenzura su u nesigurnim vremenima i sadržaj pisama prisilili na kriptičnost, goruće teme nisu dodirivane ili su pak samo nabacivane, pri čemu se polazilo od tog da će adresat znati čitati i odgonetati i najfinije tonove, aluzije i insinuacije. „Uprkos pometnji svih događaja“ (P 535). Markušiću je bilo važno da se kontakt s Plečnikom ne prekine. Prijatelja, ali i sebe samoga, tješio je riječima: „Što je dobrih dana pred nama je, a nije za nama“ (P 535). Optimizam se miješao s borbenošću: „Sigurno će se razvedriti obzorje“ (P 565), a zatim: „Ja sam za to da se za ideale borimo na svojoj zemlji, sa svojima, pa i proti – svojima!“ (P 563). Borbenost se pak miješala s rezignacijom ili raspoloženjem da treba svoj mir: „Nolite turbare circulos meos!“ Želja mu je bila posjetiti Plečnika, što je u tom trenutku (studeni 1941. godine!) bilo neizvedivo, i razgovarati s njim, navodno „sasma ništa o profanim svjetskim stvarima, među nama i oko nas, nego o umjetnosti i pečatima duše“ (P 535). Da bi u jednom prijateljskom susretu u ono vrijeme bilo uopće moguće u razgovoru zaobići „profane svjetske stvari“, posve je nevjerojatno.

Plečnik je, čini se, u prosudbi političkih zbivanja i njihovih glavnih aktera bio otvoreniji i direktniji, za što je razlog zacijelo bila dijelom i činjenica nacističkog i fašističkog stava prema Slovencima kao narodu i Sloveniji kao zemlji koju su Hitler i Mussolini zbrisali sa zemljopisne karte i podijelili. On je neusporedivo češće od Markušića artikulirao svoj politički stav, premda je za sebe tvrdio da „se z vsakojakim pripovedovanjem izognil vsaki skušnjavi dotakniti se politike“ (P 580). Da je njega „Anschluss“ Sudeta (Sudetenland) duboko potresao, treba razumjeti i s obzirom na njegove uske i višegodišnje veze s Čehoslovačkom i gradom Pragom posebno. Za vrijeme svoje akademske djelatnosti u Pragu od 1911. kao profesor dekorativne arhitekture na školi za umjetnički obrt ili radova na uređenju Hradčana koje mu je povjerio predsjednik T. G. Masaryk, on je stekao mnoge prijatelje preko kojih se mogao pouzdanije informirati o stanju u zemlji nego preko novina. Vijesti koje su do njega dolazile duboko su ga pogađale: „Boli me vse to do dna duše. Koliko koliko je vendar ta zemlja že popila krvi – več mogoče kot Bosna ali Srbija – in še vedno ni zadoščeno osodi – In ne vem če je kje toliko plemenitih, z vse duše krščanskih ljudi kot v Češki“ (P 395). Samo dan kasnije pisao je o stanju u Čehoslovačkoj („črni dnevi so tu“) i priložio molitvu sv. Václavu, „vojvodi češke zemlje“, da ne dopusti da strada češki narod (P 395). U pismu Markušiću od 8. listopada citirao je praškog kanonika Aleksandra Titla, koji mu je 30. rujna pisao: „Snad od smrti své matky nebyl jsem tak zarmoucen jako tyto dny.“ („Zacijelo od smrti svoje majke nisam bio tako potišten kao ovih dana.“) i najavio da će mu za utjehu odgovoriti citatom iz knjige Makabejaca koji mu je 5. listopada poslao Markušić: „‚A molim one koji će ovu knjigu čitati da se ne zgražaju radi nesretnih događaja, nego da misle da ovo što se je dogodilo nije bilo za propast već za opomenu naroda našega.‘ (II. Makab. VI., 12.).“

Također u jednom drugom pismu spominje Plečnik vjerojatno istoga kanonika Titla koji mu je pisao: „neni-li to konec světa?“, na što mu je Plečnik odgovorio, citirajući i ovom zgodom Markušića i njegovu narodnu epsku mudrost: „Pali, žari, udbinski dizdaru – I tvojoj će kuli rȅda doći!“ (P 440).

U Plečnikovim pismima ime Hitler se spominje samo u ironičnom i parodijskom kontekstu; ironijom se služi također kada Markušiću prepričava viceve o „Führeru“ kojeg titulira s „Viehrer“ (nešto u smislu: gonič stoke, čoban) (P 448) ili „Anstreichermeister“ (moler, pitur; P 469), čime aludira na Hitlerov neuspjeli pokušaj da karijeru napravi kao slikar. On je za njega „der Pifke“ (P 442), što je austrijski podrugljivi naziv za Nijemce; slični atributi su također: „Selbstmordkandidat, das Berlinerscheisserl, der Pifke Hauptmann“ (P 467), „idiot Adolf in njegov zli duh“ (P 495)... U istom dahu, kada spominje Hitlera, Plečnik ne zaboravlja ni „briganta Benita“ (P 495). Planovi za uređenje tržnice u Ljubljani i koncept novoga magistrata bit će realizirani, piše Plečnik, „ako to ne preprečita z božanstvenimi dejanji Nj. Veličanstvo Hitler I. vodja vseh dajčov ter Mušolin duče vseh Lahov“ (P 506).

Za svoj stav on nalazi potvrdu i kod kritičara nacionalsocijalističkog režima i navodi riječi bivšeg bečkog Hofrat-a: „wir waren der Meinung das der Nationalsozialismus eine Idee ist, nun wissen wir dass es eine Strapatz ist“ („Mislili smo da je nacionalsocijalizam ideja, sada znamo da je to štrapac.“, P 460) Ili u rimovanoj paroli: „ein Volk, ein Reich, ein Viehrer, derselbe Dreck, wie früher“ („Jedan narod, jedan Rajh, jedan vođa – isto smeće kao i prije.“, P 510).

Može se, dakle, sa sigurnošću tvrditi da su Markušić i Plečnik u političkim stvarima bili istomišljenici, ali da je Plečnik, ako nas dojam ne vara, u svojim sudovima bio određeniji i manje oprezniji od Markušića, koji se, doduše tek nakon rata, odvažio za Nijemce kazati da se k njima „ko medvjedu u gajbi, ne smije bez gvozdene šipke!“ (P 563).

Kako je Markušić vidio Plečnika kao umjetnika u kontekstu jugoslavenskog prostora i jedinstva, tako je Plečnik, čije je iskustvo s nacionalsocijalizmom bilo vrlo neposredno, političku perspektivu vidio upravo u jugoslavenskom okviru, a kao otpor germanizaciji i agresiji hitlerovske Njemačke: „Ali Jugoslavija nad vse!“ (P 509). Pismo od 28. ožujka 1941. završio je usklikom: „Živio [!] Jugoslavija!“ (P 532). To nije stav formuliran samo dan nakon vojnog puča, nego njegovo već od ranije poznato uvjerenje: „Ko bi v SHS. izbrali v parlament ali vlado nekoliko poštenjakov, ki bi imeli eden druzega v kontroli, gledali eden druzemu na prste, mogla bi biti Jugoslavija paradiž!“ (P 469). Stoga ga i rad za predsjednika Tita na Brijunima nije stavljao pred dilemu kao što 1920-ih i 1930-ih godina nije bilo ni dileme za Ivana Meštrovića kod ostvarenja njegovih kraljevsko-jugoslavenskih projekata.

Završetak prema vječnosti

Posljednji Plečnikov dopis Markušiću nosi datum 28. srpnja 1956. godine.^[20] U njemu javlja da je Titov tempieto na Brijunima završen („efekt ni slab“) i da je Sv. Anto u Beogradu dobio znatne novosti. Što se njega osobno tiče, čitat ćemo ovo pismo i kao neku vrstu oproštaja koja završava pozdravom „pax et bonum!“ i izvještajem o njegovom stanju: „Za menoj je dolga doba bolezni in okrevanja, okrevanja in ponovne bolezni. Pa hvala Bogu, tudi tako je prav. Medtem sem tudi marsikaj domislil – koliko in katero bo izvršeno določale bodo nebesa.“

Markušić je odgovorio iz Jajca 2. kolovoza 1956. s kratkim opisom svoga aktualnog stanja: „O sebi Vas imam izvijestiti, mimo svojih svećeničkih dužnosti da se još bavim cijepljenjem ruža, i k tome analiziram smisao vremena da još povijest nije završena, a što je dobrih dana da nisu za nama svi“ (P 719). Zadnje pak njegovo pismo Plečniku poslao je iz Jajca 25. listopada iste godine. Samo dva mjeseca kasnije Plečnik je preminuo, točnije 7. siječnja 1957. god. Time je prekinuto i jedno znamenito, duboko i plodno prijateljstvo koje je ovdje dokumentirano u bogatoj korespondenciji i koje u toj korespondenciji i dalje živi.

Markušić je Plečnika nadživio za više od jednog desetljeća, umro je 26. veljače 1968. godine.

*

U ostavštini fra Josipa Markušića u Franjevačkom samostanu u Jajcu nalazi se i jedno pismo koje je 3. prosinca 1967. Markušiću poslao prof. France Stelè, slovenski povjesničar umjetnosti s adrese: Ljubljana, Novi trg 3, SAZU. Pismo glasi:

Velečasni gospodine fra Markušiću!

Iz novina sam ovih dana doznao, da živite u franjevačkom samostanu u Jajcu, pak sam Vama na tu adresu poslao svoju najnoviju knjigu „Plečnik u Italiji“^[21]. Ne znam, dali se me još sećate. Upoznali smo se pre mnogo godina posredništvom zajedničkog prijatelja arhitekta J. Plečnika, kad je za Vas projektirao Sv. Antuna u Beogradu. Poslao sam Vama tu knjigu, jer znam, da će Vas interesirati kao čovjeka, s kojim ste vodili dugo godina službenu ali i prijateljsku korespondenciju, koja bi u zgodan momenat zaslužila, da se objavi. Ne znam kako ste sa zdravljem, znam samo iz novina, da ste već u 88. godini života, ja se blizim 82. Ne bih Vas htio uznemirivati ali bih, ako Vam to ne bi smetalo, na proljeće došao u Jajce, ako biste mi dozvolili uvid u tu korespondenciju.

U nadi, da Vas moje pismo nadje u zdravlju najljepše Vas pozdravljam

Vaš

prof. France Stelè

Samo nakon tri mjeseca od pisanja ovih redaka fra Josip Markušić je umro (26. veljače 1968.), do željenog susreta nije moglo doći. France Stelè je preminuo četiri godine kasnije, 10. kolovoza 1972. godine. Njegova želja, da bi korespondencija Markušić – Plečnik „u zgodan momenat zaslužila da se objavi“, ispunjava se ovim izdanjem. Ima dovoljno razloga da se to sada ostvaruje, jedan od njih je svakako i taj da se ove godine navršava 150 godina od Plečnikova rođenja.

München, Ljubljana, 19. XI. 2022.

^[1]  Jozo Džambo: „Malo neuk, malo Bošnjak, malo fratar!“ Pisma fra Josipa Markušića Josipu Plečniku 1932–1935., u: Bosna franciscana XXVIII (2020) 52, str. 191-350; isti: „Vi ste me toliko zaokupili svojom umjetnošću, da ja sada živim samo u Vašoj formi.“ Pisma fra Josipa Markušića Josipu Plečniku 1936–1937., u: Bosna franciscana XXVIII (2020) 53, str. 117-239; isti: „Pravo Vi imate, trebamo se dopisivati i hrabriti međusobno...“ Pisma fra Josipa Markušića Josipu Plečniku 1938–1939., u: Bosna franciscana XXIX (2021) 54, str. 107-212; isti: „Nisam za to da se bolja vremena žale, već da se radi za bolje!“ Pisma fra Josipa Markušića Josipu Plečniku 1940–1956., u: Bosna franciscana XXIX (2021) 55, str. 121-269.

^[2]  O historijatu gradnje crkve sv. Ante u Beogradu vidi najnoviji prilog dr. Damjana Prelovšeka: Plečnikova cerkev sv. Antona Padovanskega v Beogradu, u: Acta Historiae Artis Slovenica 25 (2020) 1, str. 181-212; hrvatski prijevod: Plečnikova crkva sv. Ante Padovanskoga u Beogradu, u: Bosna franciscana XXVIII (2020) 53, str. 21-52. Tamo je navedena i druga literatura u kojoj je govor o gradnji beogradske crkve.

^[3]  U Franjevačkom samostanu sv. Ante u Beogradu čuva se kućni ljetopis pod naslovom Chronologia domus seu Conventus S. Antonii Patavini de Belgrad koji je za vrijeme svoje službe vodio fra Josip Markušić.

^[4]  Ignacije Gavran: Duhovni lik fra Josipa Markušića, u: Angažirani svećenik. Simpozij u povodu 100. obljetnice fra Josipa Markušića, održan 17. i 18. rujna 1980. u Jajcu, Zagreb, Sarajevo, 1981., str. 72.

^[5]  Kratica P s odgovarajućim brojem odnosi se na pismo u ovom izdanju. – Kod „zabačenog“ plana misli se na plan arhitekta Blaža Misite–Katušića iz Zemuna, koji je izradio i prvi plan za samostan bosanskih franjevaca. D. Prelovšek: Plečnikova crkva sv. Ante Padovanskoga u Beogradu, str. 22.

^[6]  Arhiv franjevačkog samostana u Jajcu, Markušićeva ostavština (u daljem tekstu: AFSJ, MO), Plečnik fra Arkanđelu Grgiću 19. II. 1930.

^[7]  Otto Wagner (1841.–1918.), austrijski arhitekt i urbanist, Plečnikov učitelj.

^[8]  Jože Plečnik – Jan Kotěra. Dopisovanje 1897–1921. Uredil, komentiral in prevedl Damjan Prelovšek, Ljubljana, 2004.

^[9]  Jiří Horskí (red.): Nejměnujte me nikdy... Dopisy Josipa Plečnika Alexandru Titlovi 1919–1947, kompletní edice, Praha, [2010].

^[10]  Točnije rečeno prvo Plečnikovo javljanje Markušiću uslijedilo je dan ranije razglednicom od 16. lipnja u kojoj Plečnik preporučuje Markušiću da nabavi bakar za pokrivanje krova i navodi cijenu koja je u tom trenutku bila na tržištu vrlo povoljna (P 31). Ovo će u svome pismu još detaljnije razložiti.

^[11]  Edvard Kocbek (1904.–1981.), slovenski književnik i prevoditelj.

^[12]  Pigmalion, mitski grčki kipar i ciparski kralj.

^[13]  Sempre avanti (tal.) – Uvijek naprijed.

^[14]  Kod Markušića na primjer: patos, krst, trepeza (za oltar!), raspakovati, fotografisati itd. Vidi također, usporedbe radi, upadno čestu upotrebu srbizama u (neredigiranim!) tekstovima Miroslava Krleže. Miroslav Krleža: Marginalije. 1000 izabranih komentara o tekstovima za enciklopedije JLZ. Priredio Vlaho Bogišić, Beograd, 2011.

^[15]  Plečnikov stariji brat Andrej (1866.–1931.) bio je svećenik.

^[16]  Za ovaj projekt katedralne crkve on žali „što naš narod nije velik, kad ste se već u njemu rodili, da sve damo svijetu što imamo!“ (P 180). Istovremeno o toj crkvi ima i jedno drugo mišljenje: „Iskreno velim: volio bih da je fratarska, nego li Nadbiskupije, jer bih više prilike imo, da ju posjećujem, i braća bi se više nadahnjivala njome za nove puteve crkvene umjetnosti! Ali dobro je, da i Bosna dobije Vašu crkvu“ (P 173).

^[17]  Franjo Lavrenčič (Lavrenčić) (1904.–1965.), arhitekt, autor niza objekata u Zagrebu, Tuzli (zgrada Muzičke škole) i Sarajevu (stambeno naselje Crni Vrh). – Markušić je u više navrata pokušavao većim ili manjim projektima angažirati Plečnika u Bosni. U ta nastojanja spadaju i planovi izrade fasade franjevačkog samostana u Jajcu s kipom Djevice Marije, izgradnja „Kalvarije“ pred samostanom te uređenje samostanske blagovaonice. – Markušiću se posebno svidio Plečnikov projekt crkve u Makarskoj, a kako ga „oni kukavci ne umjeli primiti“, on bi rado „ako bi ikada neka prilika ispala, gledo [...] da se sazida negdje u Bosni“ (P 180).

^[18]  Karakterističan je u tom pogledu Markušićev sud: „Histerične su postale svađe Hrvata u odguravanju Bizanta i Akvileje!“ (P 158).

^[19]  Godine 1950. radilo se na osnivanju Udruženja katoličkih svećenika N. R. Bosne i Hercegovine „Dobri Pastir“, udruženju koje je Markušić svesrdno pomagao, ali nikada nije postao njegov član, pa se on obratio na Plečnika, naručujući kod njega nacrt pečata Udruženja detaljno opisavši zamisao (P 623). Nacrti pečata su sačuvani, ali do njegove izrade i primjene nije iz nepoznatih razloga nikada došlo.

^[20]  U Plečnikovoj ostavštini nalazi se i jedna omotnica za pismo adresirana na: Gospod f. Josip Markušić, Jajce, Nova Cesta 20 i s datumom 7. X. 1956. godine. Prema tome ovo bi bio posljednje Plečnikovo pismeno javljanje Markušiću, ali u omotu se nalazi samo jedna skica, drugog sadržaja nema.

^[21]  France Stelè: Arh. Jože Plečnik v Italiji, Slovenska Matica, Ljubljana, 1967.; novo izdanje: Arhitekt Jože Plečnik v Italiji, 1898–1899, Koda, Ljubljana, 2022.