Ivan Lovrenović

Ovo je nešto izmijenjeni tekst predavanja koje je u povodu 300. obljetnice Eugenova pohoda na Bosnu održano u Münchenu, Zagrebu i Augsburgu. Predavanje je bilo popraćeno projekcijama slikovnog materijala, koji ovdje na žalost ne može biti reproduciran. Taj je materijal (dnevnik i crteži) pripremljen za tisak i bit će uskoro cjelovit objavljen kao faksimil-izdanje. Ovaj tekst će u znatno proširenoj verziji služiti ujedno i kao predgovor tom izdanju.

U povijest habsburško-osmanskih ratova spadaju i upadi na tuđi teritorij, to jest vojnički poduhvati, u pravilu kratkoga daha, ali uspješni kako zbog svoje nepredvidivosti tako i zbog brzine kojom su izvođeni. U osmanskoj strategiji bio je to akın, dok njemačka/austrijska vojna terminologija poznaje pojmove Streifzug i Raubzug, od kojih prvi označava poduhvate izviđačkog, izazivačkog i kaznenog karaktera, drugi one s pljačkaškim namjerama. I jedno i drugo značenje sadržano je u riječi četovanje, koja je opet bliska njemačkom Freischärlertum (hajdučija). Ove ad hoc poduzete akcije mogle su biti sprovedene uz znanje i pristanak višeg vojnog upraviteljstva, ali isto tako samovoljnom odlukom kadra u graničnom području. Bosanski pašaluk doživljavao je takve upade ne samo s austrijske nego i s mletačke, tj. dalmatinske strane (uskoci). Neki od njih, kao npr. onaj onaj Ludwiga Badenskog do Niša i Skoplja i Nikopolja 1689., zadirali su duboko u tuđi teritorij; ali uglavnom su se oni odigravali u uskom graničnom području.[1] Neki su čak bili tako sprovedeni da su, dakako uz profitabilne uvjete, inscenirani uz pristanak lokalnih moćnika.[2] Poznati su brojni upadi, ali nijedan od njih nije ni približno tako dobro dokumentiran kao onaj princa Eugena Savojskog u Bosnu 1697. god. Za ovaj događaj imamo prvorazredne izvore iz prve ruke, k tomu još u riječi i slici.

Journal de la marche en Bosnie

Početkom mjeseca listopada 1697. pisao je princ Eugen Savojski caru Leopoldu I. iz svojih tabora u Szántovi (kod Mohácsa u Madžarskoj) i Osijeka da sa izabranim jedinicama namjerava upasti u Bosnu.[3] Na ovo ga je potakla pobjeda nad osmanskom vojskom kod Sente 21. rujna iste godine. U pobjedničkom trijumfu njemu je ovakav poduhvat bio gotovo usputan. On je iskoristio pogodan trenutak poraza protivnika, kombinirajući to još s faktorom iznenađenja – prodorom do u sâmo središte Bosne, do Sarajeva. S time se na bosanskoj strani nije uistinu računalo, a upravo tu bosansku sigurnost htio je Eugen poljuljati i time psihološki i vojnički naglasiti svoju prednost. Eugenova strategija je bila ta da upadom u Bosnu izazove kod tamošnjih garnizona strah i pometnju, da poruši gradove i utvrde i na taj način prisili bosanske Muslimane da se zaokupe svojom sigurnošću i isključi ih kao pomoć osmanskim trupama u predstojećim akcijama. Eugen nije sumnjao u uspjeh ovog poduhvata, premda jesensko vrijeme, s kišama i lošim putovima, za ovakve akcije nije bilo nipošto prikladno. Tako je on, tada 34godišnjak, dobivši odobrenje cara i dvorskog ratnog vijeća (Hofkriegsrat), krenuo u Bosnu na čelu vojnog sastava od 4000 konjanika, 2500 strijelaca/pješaka i grenadira (bombaša), topnika, 12 običnih i 2 teška topa. K ovima su se u brodu priključili tamo stacionirani graničari.

Za vrijeme ovoga pohoda na Bosnu Eugen Savojski vodio je vlastoručno iz dana u dan dnevnik koji se danas čuva u bečkom Ratnom arhivu (Kriegsarchiv). Tekst je pisan na francuskom, materinjem jeziku Eugenovom (on se rodio u Parizu 1663. god.) i jeziku kojim su u ono vrijeme govorili gotovo svi viši i obrazovaniji krugovi evropskog društva. Dnevnik je u obliku bilježnice veličine 34 x 22,5 cm i ima 16 listova, odnosno 32 stranice. Omot bilježnice ima na sebi naslov u rukopisu iz 19. st.: Journale / Des Feldzugs in dem Königreich Bosnien, von 13. October bis 8. November 1697, in französischer Sprache, von Prinzen Eugenio von Sauoy. / Vom Prinzen eigenhändig geschriebenes Originale.[4] Sâm pak tekst dnevnika nema posebno istaknutog naslova, nego počinje izravno s vojničkim raportom:

Journal da le marche en Bosnie, commencée le 13 octobre 1697 avec 4000 chevaux, 2500 hommes de pied, 12 pièces de canon et deux mortiers. La cavalerie ayant du pain et de l'avoine jusqu'au 22, l'infanterie jusqu'au 20, et sur les chariots de provinade jusqu'au 24, pour tout le détachement. Le cavalerie a passé la Save sur de grands bateaux à une grande heure audessous do Brod, l'infanterie et l'artillerie à une demie heure audessous du dit Brod, la première dans des schaiques et schanacles et l'artillerie sur un ponton. (Fol. 1r) [Dnevnik vojnog pohoda na Bosnu započetog 13. listopada 1697. s 4000 konjanika, 2500 pješaka, 12 običnih i 2 velika topa. Konjaništvo je imalo do 22. [listopada], a pješaštvo do 20. zobi i kruha i na kolima za opskrbu bilo je dovoljno zalihe za čitav odred do 24. Konjaništvo je prešlo Savu na velikim čamcima dobar sat niže od Broda, dok su pješaštvo i topništvo prešli rijeku pola sata niže od Broda. Pješaštvo se pri tome poslužilo tzv. šajkama i čamcima, topništvo pak pontonom.]

Dnevnik se, dakle, odmah usredotočuje na izvještaj o prelasku vojske preko Save, zanemarujući onaj dio maršrute koji su on i njegove jedinice morale prijeći od Sente na Dunavu, preko Darde, Osijeka i Đakova do Broda. Zatim slijedi dan za danom opis pokreta vojničkih jedinica, logorovanja, rasporeda trupa, mjesta kroz koja se marširalo, opisi puta i vojničkih aktivnosti za vrijeme marša itd.

Nakon prelaska Save kod Broda 12. listopada marš je išao do Doboja, a zatim dolinom Bosne dalje preko Maglaja, Žepča, Vranduka, Zenice, Kaknja, Semizovca do Sarajeva. Na prodoru do Sarajeva Eugen nije nailazio na otpor. Osim poteškoća s lošim putovima sve je teklo po njegovom planu. Prva žrtva pala je tek u Sarajevu kada je Eugen gradskoj upravi poslao glasnike s pismenom porukom da se preda. Dnevnik događaje oko Sarajeva bilježi ovako:

23. [listopada] marširao sam Sarajevu. Sat i pol daleko od tabora sreo sam zastavnika, kojeg sam jučer bio poslao, s pet rana, dok je trubač bio ubijen za vrijeme divljeg bijega stanovnika iz Sarajeva. Marširao sam, dakle, ravno prema gradu, a jedinice sam rasporedio na visove u samoj blizini grada po dugoj liniji fronte. Odavde sam poslao pljačkaška odjeljenja. Turci su doduše ono najbolje već sklonili na sigurno mjesto, ali su ipak ostale još velike količine najraznovrsnijih stvari. Pred večer je započeo požar. Grad je vrlo velik, sasvim otvoren i ima 120 vrlo lijepih džamija. Turci su potpuno zbunjeni i, da su kojim slučajem poduzete odgovarajuće mjere, mogli smo s lakoćom zauzeti čitavo kraljevstvo i zadržati ga. [...] (Fol. 10v)

24. [listopada] ostao sam kod Sarajeva. Grad i svu okolicu pretvorili smo u plamen. Naše patrolne jedinice, koje su progonile neprijatelja, donijele su sa sobom plijena i dovele mnogo žena i djece, nakon što su pobili više Turaka. Cjelokupni kršćani dolaze u grupama, traže zaštitu i mole za dozvolu da smiju sa svojim stvarima doći u tabor, budući da žele napustiti zemlju i poći za nama. Ja se također nadam da ću sve kršćane, koji se nalaze u zemlji, moći odvesti preko Save. (Fol. 11r)

Nakon Sarajeva slijedilo je povlačenje istim onim putem niz dolinu Bosne do Broda i dalje preko Save. Za vrijeme tog povlačenja razrušene su utvrde i mjesta kroz koja je vojska prošla. Utvrde su minirane, a naselja popaljena.

Kod Maglaja jedan odred vojske odstupio je od glavne maršrute i odvojio se u pravcu Tešnja, bombardirao tamošnji grad i ponovno se spojio sa stožerom vojske kod Doboja. Dnevnik završava opisom povratka jedinica preko Osijeka odnosno Đakova, kroz šume i močvarna područja u zimske logore u Slavoniji, gdje je već bila utaborena glavnina Eugenove vojske.

Dnevnik je trezvena lektira, bez i daška literarnosti ili intimnosti svojstvene tom žanru. To je profesionalni vojnički raport, podsjetnik za eventualne kasnije izvještaje i vlastitu evidenciju vojskovođe.

Marsch und Campementen – vedute s vojnog pohoda na Bosnu

U kartografskoj zbirci bečkog Ratnog arhiva, u kom se čuva dnevnik Eugena Savojskog, nalazi se i serija albuma s vedutama koje ilustriraju neka od mjesta Eugenovih ratnih pohoda i boravaka, a u okviru tog djela[5] kao Andertes Buch odnosno Livre Second dva sveska koja se tiču Bosne odnosno Eugenova ratnog pohoda na Bosnu 1697. god. Naslov i tekst jednog albuma su njemački, drugoga francuski. Njemački naslov glasi:

A[nn]o 1697 / ANDERTES BUCH / folget eben in diesen Jahr ohn das Vorige Buch, Doch aber nicht mit der gantzen Armée sonderen nur mit Kayserlich-Commandirten, welches eben unter Commando Seiner Hochfürstlichen Durchleücht Prince Eugenio von Savoye nach Vollendung der Zenter Schlacht desgleichen auch Bis Seralia durch Sclavonien bosnien und wieder zuruck Solches vollzogen haben. [Godina 1697. KNJIGA DRUGA. Slijedi i u ovoj godini prethodnu knjigu, ali sada ne uzimajući u obzir čitavu armiju, nego samo carske jedinice koje su pod komandom Njegovog Kneževskog Presvijetlog Visočanstva princa Eugena Savojskog, nakon završene bitke kod Sente, u jednakom poduhvatu prošle preko Slavonije, Bosne, do Sarajeva i nazad.]

Naslov albuma s francuskim tekstom glasi: Livre Second / Contenant La Suite des Marches et Campemens dans le Roïaume de Sclavonie et Bosnie jusq‘a Seralia. Par des Troupes Choisies et Volontaires sous le même Commandement de Son Altesse Serenissime Le Prince Eugene de Savoie. [Knjiga druga. Sadrži redoslijed marševa i logorovanja u kraljevstvu Slavonije i Bosne do Sarajeva, koje su obavile izabrane i doborovoljačke jedinice pod komandom Njegova Presvijetlog Visočanstva princa Eugena Savojskog.]

Osim naslovnih listova s kartušama u onovremenom baroknom stilu, svaki od svezaka sadrži po 27 crteža. Na crtežima su prikazana mjesta kroz koja je prolazio i u kojima je logorovao princ Eugen prilikom svog pohoda na Bosnu i natrag. Evo tih motiva u redoslijedu i numeraciji iz albuma. (Navodim ovdje geografska imena iz njemačke verzije albuma [u uglastoj zagradi današnji oblik tih imena].)[6]

1. Werisch Mardon [Zmajevac u Baranji, na Dunavu]
2. Darta [Darda]
3. Essek [Osijek]
4. Peterwuka [Beketinci, između Đakova i Osijeka, pored rijeke Vuke]
5. Jacowar [Đakovo]
6. Gusa [vjerojatno dio današnjeg Đakova, između Đakova i Osijeka]
6a. Brod an den Saw [Slavonski Brod]
7. Peratofche [Donji Višnjik, kod Žeravca/Derventa]
8. Catur [Kotor(sko)]
9. Dowoy [Doboj]
10. Magolei [Maglaj]
11. Schepse [Žepče]
12. Veranduk [Vranduk]
13. Esenitze [Zenica]
14. Topaia [Doboj kod Kaknja]
15. Seriniak [Semizovac]
16.Seralia [Sarajevo]
17. Visoka [Visoko]
18.Hann [Kakanj]
19. Essenitze [Zenica]
20. Verantuk [Vranduk]
21. Schepse [Žepče]
22. Magoley [Maglaj]
23. Teschen [Tešanj]
24. Dowoya [Doboj]
25. Peratofche [Donji Višnjik]
26. Brod

Sadržaj albuma, dakle, odgovara do u pojedinosti sadržaju dnevnika, s tom razlikom da su u albumima prikazani i dijelovi maršrute po Slavoniji koji su u dnevniku reducirani samo na nekoliko rečenica.

Razlika između dnevnika i albuma je i u tome što je ovdje na djelu bio drugi autor i što u albumima u prvome planu ne stoje tekstualni nego slikovni opis marša na Bosnu. Na jednoj stranici (desno) donesen je crtež mjesta ili kraja, a na drugoj suprotnoj (lijevoj) opis istih. Uz crtež Sarajeva, na primjer, popratni tekst u prijevodu glasi ovako:

Kroz sredinu grada teče rijeka Bosna [!] preko koje prelaze mnogi mostovi. Tu se nalazi preko 200 turskih crkava i tornjeva. Taj grad, zvan Sarajevo, premda je opsegom vrlo velik, nema ni s jedne strane šančeva i u njega se može slobodno ući. Nađen je potpuno prazan i bez stanovništva, koje je već pobjeglo, kuće pozatvaralo i u njima sve ostavilo. Ipak je uhvaćeno nekoliko Židova i Turaka koji su zakasnili, također kršćana, koji su na taj način spašeni. Vojska se dočepala svakojakog bogatog plijena. Od pokućstva, kojega je u tom velikom gradu bilo u neopisivom izobilju, svatko je odabrao samo najvrednije ćilime i druge predmete. Zatim je zbog kratkoće vremena i predstojećeg povratnog marša grad Sarajevo pretvoren u prah i pepeo.

Zadnji crtež i tekst nose datum 5. studenog, a prikazuju i opisuju logorovanje kod Broda odnosno povlačenje jedinica putem prema Đakovu i Osijeku preko Drave.

Problem autorstva

Dok o piscu dnevnika nema dvojbe – dnevnik je autograf princa Eugena –, nastanak crteža ostavlja neka pitanja otvorenim. Crteži nisu signirani, a u dnevniku o njemu nema spomena. Kao autor u literaturi se navodi François Nicolas de Sparr[7], umjetnik koji se rodio godinu dana prije Eugenova pohoda na Bosnu!

O osobi de Sparra imamo malo podataka. Znamo samo toliko da se rodio 16. studenog 1696. godine u mjestu Pont-à-Mousson/Francuska i da je bio crtač i bibliotekar Karla Lotrinškog. S Karlom je iz Lunéville-a 1736. došao u Beč. Tu je 1742. izradio panoramu Beča (Vue, et Prospect de la Ville de Vienne...), a to kao dio jednog zamašnog atlasa koji prikazuje tok Dunava od Ulma do Vidina i koji je on posvetio Karlu.[8] 1750 de Sparr se vodi kao bibliotekar i s titulom „N. comte de Sparr“ (grof). Nakon toga on se ponovno vratio u Nizozemsku, gdje je 1753. izradio album s crtežima parka i dvorca Treverun kod Bruxellesa.[9] Umro je u Bruxellesu 14. studenog 1774. god.

Bečki Ratni arhiv čuva, osim spomenutog atlasa, još neka djela koja se pripisuju de Sparru: jednu seriju planova i karata[10], te svezak Memoires sur les attaques et défences des places...[11] Od karata je za nas svakako najznačajnija ona koja je očito nastala u sklopu s albumima i u koju su unesena mjesta i logori s Eugenovog pohoda na Bosnu: Carte de la Bosnie, Croatie, la Morlaquie, partie des confins maritimes, partie de la Dalmatie, partie de la Servie, et partie de l'Esclavonie. La marche de l'armée imp[eria]le dans la Bosnie p[ar] l'execution de Seraille. Les plans particuliers des principalles places situes dans la ditte carte.[12] Sve je to, kao i albumi s bosanskim motivima, dio ostavštine Karla Lotrinškog, po čijem nalogu i u čijoj sredini su i nastala.[13] Karlo Lotrinški stupio je u carsku vojničku službu 1736. godine, dakle točno u godini smrti princa Eugena. Bez sumnje Eugen je za njega kao i za druge njegove suvremenike predstavljao osobu vrijednu divljenja i oponašanja. Karlo se svojom službom našao u direktnom nasljedstvu Eugenove tradicije, a fasciniranost njegovim likom pokazala se i u slikarskim projektima kojima je kao u nekoj vrsti apoteoze želio ilustrirati i zabilježiti Eugenove vojničke poduhvate. To je, najkraće rečeno, idejna pozadina nastanka likovnih djela vezanih za Eugenovu biografiju. O njihovoj konkretnoj izvedbi ostaje za sada još mnogo otvorenih pitanja.

Nakon pitanja o autorstvu trebalo bi odgovoriti i na pitanje o autentičnosti slikovnih prikaza odnosno informacija na koje se je crtač oslanjao pri svome radu. Analiza crteža dopušta zaključak da oni posjeduju visok stupanj autentičnosti. To ne znači da su oni bez stilizacija i reducirane perspektive, ali u svojim bitnim iskazima oni su pouzdani. I kada znamo da oni pripadaju među prve i rijetke slikovne prikaze bosanskih mjesta, onda njihovo značenje postaje time još veće.

Kako je gore rečeno, crteži s Eugenova pohoda postoje u dvije verzije koje smo, budući da se nalaze u zasebnim albumima, označili kao verziju A i B. Zašto je umjetnik izradio dvije verzije? Odgovor i na ovo pitanje mora ostati samo hipotetički. Može se poći od toga da je verzija A starija i da je nastala kao predradnja za verziju B. U ovom smislu se i u inventarima Ratnog arhiva verzija A označava kao "original", a verzija B kao "kopija".[14] U albumu A crteži su uglavnom detaljniji i nude više informacija kako topografskog tako i vojnog karaktera.[15] Ta činjenica me je u prvi mah navela na zaključak da je album A nastao na licu mjesta, to jest za vrijeme marša princa Eugena na Bosnu, a da je onda prema njemu izrađena verzija B, kolorirana i priređena za salonske svrhe.

Međutim, kako se de Sparr rodio 1696. godine, to otpada mogućnost njegova sudjelovanja na pohodu, a ne postoje nikakve indicije da je on u toj zemlji ikada bio. Preostaje, dakle, jedino mogućnost da je on imao u rukama još jednu stariju verziju ili da je, služeći se raznim predlošcima, izradio naknadno vedute i opskrbio ih detaljima koji sugeriraju autentičnost crtačke perspektive.

Takva praksa poznata nam je i iz slikovnih prikaza nekih Eugenovih bitki koje su umjetnici radili prema uputama i opisima samog Eugena, a ne iz viđenja. Takvu praksu ilustrira i de Sparrov Atlas du Cours de Danube sa 199 izvedenih (od ukupno 230 planiranih) crteža. Za jedan dio ovih crteža može se pouzdano kazati da su samostalni de Sparrovi radovi; kod drugih on se izravno kao predloškom koristio čitavo stoljeće ranije nastalim djelom Topographia (1642. ss.) bakroresca Matije Meriana.[16]

Koje je predloške koristio de Sparr prilikom izrade albuma s bosanskim motivima, ne znamo. To će trebati tek ispitati, a to znači prikupiti poznati raniji slikovni materijal na tu temu i usporedbom pokušati odrediti ovisnosti i filijacije. Možemo poći od toga da je i sâm princ Eugen prilikom svoga pohoda na Bosnu raspolagao ne samo političkim i geografskim izvještajima o zemlji,  nego i kartografskim materijalom i barem skicama najvažnijih mjesta i utvrda.[17] Nešto od ovog materijala stajalo je kasnije sigurno i de Sparru na raspolaganju.

Što se tiče Sarajeva tu nam je poznata panorama grada koju je kao dodatak karti Corographia del Regno di Bosna argentina con suoi confini... (1738) izradio Melchiori i naslovio s: Prospetto della cittá del Seraio dalla parte meridionale.[18] Oko dvije godine kasnije (1740) nastao je jedan kolorirani plan Bosne koji se pripisuje Johannu Philippu Frastu i u koji su uneseni podaci o Eugenovom pohodu na Bosnu: Carte de la Bosnie... La marche de l'armée imperiale dans la Bosnie pour l'exécution de Seraille, a njemu je pridodan i prikaz Sarajeva.[19]

U svrhu rješenja ovog pitanja valja upozoriti na crteže koji se čuvaju u ostavštini Luigia Marsiglia u Sveučilišnoj knjižnici u Bolonji.

Luigi Ferdinando Conte di Marsigli (Marsili) rodio se 1658. god. u Bolonji, a tu je i umro 1730. god. Svoj interes za Osmansko carstvo i prirodne znanosti umio je uspješno spojiti tako što je svoj boravak u Carigradu 1679-80. iskoristio kako za prirodoslovna istraživanja tako i za kontakte s poznatim osmanskim učenjacima. Njegov interes ga je doveo zatim u austrijsku vojnu službu, gdje je stekao glas izvrsnog vojnog tehničara i kartografa. God. 1683. zarobljen je od Turaka i u zarobljeništvu doživio je kao očevidac opsadu Beča iste godine. Put do slobode i izbavljenja iz sužanjstva vodio ga je i preko Bosne. Nakon toga ponovno se vratio u Ugarsku. Vrhunac njegove karijere predstavljalo je sudjelovanje kod sklapanja Karlovačkog mira 1699. god. i povlačenja granica između Austrije i Osmanskog carstva. Marsiglijeva vojna služba okončana je fijaskom i degradiranjem 1703. god. Nakon toga on se svom energijom posvetio znanstvenom radu. U svome rodnom gradu osnovao je znanstveni institut (Istituto delle Scienze di Bologna, 1711.) koji i danas postoji i u kom se čuva njegova bogata ostavština, među njom i mnogo turskih djela i dokumenata koje je on spasio ili sakupio prilikom povlačenja osmanske vojske iz Ugarske. Od najznačajnijih Marsiglijevih djela treba ovdje barem spomenuti njegov Danubius Pannonicus Mysicus (6 svezaka, Amsterdam 1726.) i Stato militare dell‘Imperio Ottomano. L‘état militaire de l‘Empire Ottoman (posthumno, Amsterdam/Den Hag 1732.).[20]

U Marsiglijevoj ostavštini čuva se i jedan album koji i po veličini (53 x 36 cm) i po izvedbi kao i nekim motivima sliče de Sparrovim albumima. Naslov Marsiglijevog albuma glasi Ichonographia fortalitiorum limitaneorum, quae, vigore pacis Carlovitzensis, plurimam partem sunt destructa aut evacuata; uti quidem Relationes huc spectantes clarius docent, a sadrži 78 akvareliranih crteža mjesta i utvrda na prostoru direktno ili indirektno pogođenom Karlovačkim mirom 1699. god. Serija crteža počinje vedutom Slankamena, a završava prikazom Jajca. Za usporedbu dolaze u obzir crteži br. 6-7 (Brod), 72 (Doboj), 73 (Tešanj), 74 (Maglaj), 75 (Vranduk), 76 (Visoko) i 77 (Sarajevo).[21]

Marsigli je umro 1730. a de Sparr je došao u Beč tek negdje oko 1735. Da li je de Sparr imao u rukama Marsiglieve crteže ili su se pak i jedan i drugi služili drugim predlošcima? I ovo pitanje mora za sada ostati otvorenim, s tim što valja upozoriti na slijedeće:

U Marsiglijevoj ostavštini nalazi se i jedna kolorirana karta Bosne, točnije rečeno toka rijeke Bosne s mjestima od Broda do Sarajeva. Prostor za naslov karte ostavljen je prazan, tako da nam nedostaju dodatne informacije o njoj, ali i bez toga da se zaključiti da ona stoji u direktnoj svezi s pohodom Eugena Savojskog na Bosnu.

To pokazuje prije svega izbor prikazanih mjesta: Brod, Peratofce, Catvr, Dowoya, Deschen, Maglei, Schepse, Kakania, Prantvk, Essenitze, Topay, Han, Wisoka, Seriniak, Seralia. Prostor koji nije obuhvaćen ovim mjestima prikazan je u obliku stiliziranih brežuljaka bez ikakvih topografskih ambicija. Uz sâma pak navedena mjesta uneseni su pravokutnici kao oznake za mjesta logorovanja. Sve to upućuje na vojnu pozadinu prikaza, što na koncu potvrđuje još i činjenica da je najveći broj navedenih mjesta prikazan u plamenu – i to upravo oba mjesta koja je Eugen na povlačenju iz Bosne zapalio ili digao u zrak!

Ovdje valja upozoriti i na već spomenuti podatak da se među de Sparrovim (?) djelima nalazi i nekoliko karata, a jedna od njih, uz Hrvatsku i Morlačku, prikazuje i Bosnu (omjer 1 : 440.000). Karta je nastala 1740. što bi moglo značiti da su i albumi nastali u to vrijeme.[22]

Usporede li se crteži bosanskih mjesta iz Marsiglijeve Iconographia i onih iz de Sparrovih albuma, njihova međusobna sličnost i ovisnost sasvim je evidentna.

Veduta Maglaja nosi u prednjem desnom odnosno lijevom kutu oznake „Campement de 17. Octob. anno 1697“ i „Campement de 30. octob. 1697“, što točno odgovara datumima Eugenova logorovanja u tome mjestu.

Također na veduti Sarajeva stoji natpis „Campement de 23 et 24. Octob. Anno 1697“ što također odgovara činjenicama s Eugenova pohoda. Osim toga rijeka Miljacka je na ovoj veduti označena kao „Bosna Fl[umen]“ – pogreška koaj se ponavlja i u de Sparrovom albumu (A). Itd.

Značenje izvora

Na koncu treba odgovoriti i na pitanje, kakvog značenja imaju za nas ovi dokumenti danas.

- Dnevnik je izvor iz prve ruke o jednom detalju bosanske povijesti čije značenje daleko nadilazi njegov vremenski okvir i kontekst. Eugenov pohod na Bosnu dogodio se u sjeni zamašnih habsburško-osmanskih sukoba i samo kao jedna mala epizoda u tome sklopu; pa ipak on je odraz tih globalnih struktura kako u političkom tako i u vojnom pogledu. Dnevnik tu konstelaciju dobro ilustrira.

- Dnevnik može poslužiti i istraživačima vojne povijesti. U njemu su sadržani podaci o organizaciji vojske i načinu vođenja vojnih akcija na tuđem terenu. 17. stoljeće bilo je vrijeme uvođenja nove vojne tehnike i isprobavanja novih metoda u taktici ratovanja. Bosna nije bila „tipičan“ teren za takve eksperimente, ali na stranicama Eugenova dnevnika iščitavaju se i ti momenti. Veliki Eugenovi poduhvati protiv osmanske vojske odvijali su se uz Dunav i u ravničarskim predjelima. Teško prohodni bosanski predjeli zahtijevali su osim drukčije taktike i dobru mjeru improvizacije kako u logistici tako i u forsiranju terena. Dnevnik sadrži dosta informacija o putevima i mostovima u Bosni, o njihovu stanju i održavanju.

- Posebno važne su informacije o bosanskim naseljima i utvrdama, njihovom izgledu, stanju i vojnoj jačini.

- S demografskog aspekta od iznimnog su značenja zapisi: K nama dolaze brojni seljaci kršćani koji traže našu zaštitu i žele nam se priključiti ako bismo napustili zemlju. (Fol. 8v) Ili: Cjelokupni kršćani dolaze u grupama, traže zaštitu i mole za dozvolu da smiju sa svojim stvarima doći u tabor, budući da žele napustiti zemlju i poći za nama. Ja se također nadam da ću sve kršćane, koji se nalaze u zemlji, moći odvesti preko Save. (Fol. 11r)

- Svojevrsno svjedočanstvo predstavljaju crteži. Mi o Bosni imamo vrlo malo starijih slikovnih izvora. Drvorezi u putopisu Benedikta Kuripešića iz godine 1530. s prikazima Krupe, Kamengrada, Ključa, Sokola i Višegrada u znatnoj su mjeri stilizacije svojstvene onom vremenu i drvoreznom žanru. Za slike s Eugenovog pohoda na Bosnu može se reći da su dosta vjerni prikazi bosanskih mjesta. Upada u oči da je autor, kada je riječ o samim mjestima, precizniji, dok okolinu (brda) i krajolike odveć stilizira. To sasvim odgovara namjeri djela koje se interesira za topografiju samo utoliko ukoliko je ona značajna za konkretni poduhvat. Prostor izvan toga za njega je nebitan. Takva praksa poznata nam je i iz kartografije, kako smo to vidjeli i na prikazu toka rijeke Bosne od L. Marsiglija. Pa iako nema nikakvih dokaza de je de Sparr boravio u Bosni i da je skice svoga djela o Bosni radio de visu,[23] on je pri ovom poslu morao koristiti predloške koji su nastali ranije i na licu mjesta. Tako nam i de Sparrovi crteži iz oko god. 1740. donose posredno izgled bosanskih mjesta iz vremena prije tog datuma.

Sada se povjesničarima svih struka i usmjerenja otvara mogućnost da druge izvore o dotičnim mjestima usporede s crtežima i potvrde ili korigiraju njihove prikaze. Tako bismo dobili još potpuniju sliku Bosne 17. stoljeća.

LITERATURA

Charles-Alexandre de Lorraine – L'homme, le maréchal, le grand maître [katalog izložbe] Europalia 87 Österreich. Bruxelles 1987.

FRATI, Lodovico
Catalogo die Manoscritti di Luigi Ferdinando Marsili conservati nella Biblioteca Universitaria di Bologna. – La Bibliofilia, XXVII (1925), 6-7 – XXX (■

GAŠPAROVIĆ, Ratimir
Bosna i Hercegovina na geografskim kartama od prvih početaka do kraja XIX vijeka. Sarajevo 1970. (= ANU BiH, Djela, knj. XXXVII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 22.)

HILLBRAND, Erich
Ein Bildwerk über den bosnischen Streifzug des Prinzen Eugen. – U: Prinz Eugen. Eine donauschwäbische Gedenkschrift zum 300. Geburtstag des Prinzen Eugen. Red. Nikolaus Britz, Wien 1963, str. 80-104.

HILLBRAND, Erich
Oberösterreich in Sparrs Donauatlas. – Mitteilungen des Oberösterreichischen Landesarchivs, 8 (1964), str. 298-307.

PALDUS, Josef
Eine Ansicht von Wien und seiner Umgebung aus dem Jahre 1742. – Berichte und Mitteilungen des Altertums-Vereins zu Wien, Bd. 46-47 (1914), str. 5-8.

[SPARR, François N. de]
Livre concernant les endroits les plus remarquables du Château royale de Terrevure, et de son plan général relevé en perspective: le tout dessinné sur les lieux par F. N. de Sparr en 1753. – [Nachdruck der Ausgabe] 1753. [Bruxelles]. Societé des Bollandistes, 1987. [35 Bl.], nur Illustr. + Beil.

[Bosna Franciscana, god. VI (Sarajevo 1998), br. 9, str. 137-148]

^[1]Usp. Miroslav Vanino: Izvješće iz Zvornika o radu vojnog svećenika 1688-89., u: Croatia sacra 1 (1931), str. 132.

^[2]„Neki carski pukovnik, imenom Perčinlija, potajno je tada prijateljevao s nekim Turčinom iz Tuzle zvanim Tursunom, koji je u ono vrijeme kod Turaka imao mnogo upliva i ugleda. Tako su ova dva službenika sklopili nepošten sporazum i potvrdili ga teškom zakletvom: kad neki od njih htjedne sa svojim vojnicima opustošiti neki kraj, drugi treba da se pobrine da tada sa svojim vojnicima ode iz toga kraja u drugi i da mu čak dadne na znanje preko glasnika da je otišao. Tako bi onaj koji pustoši mogao smjelije i slobodnije provaliti na rečeno mjesto. Na taj su način oni vršili velika haranja.“ Fra Bono Benić: Ljetopis sutješkog samostana. Priredio fra Ignacije Gavran, Sarajevo 1979, str. 103, a. a. 1690.

^[3]Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen: Feldzüge gegen die Türken 1697–1698 und der Karlowitzer Friede 1699. Bearb. von Moriz Edlen von Angeli, Wien 1876, str. 80-85.

^[4]Arhivska signatura dnevnika glasi: Alte Feldakten/1697/Türkenkrieg/13/1. – Tekst dnevnika je prvi put objavljen u Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen (v. bilj. 2), str. 85-97. Njemački prijevod objavio je kapetan Zitterhofer u Mitteilungen des k. und k. Kriegsarchivs, 3. Folge, Bd. 8, Wien 1914, str. 7-24.

^[5]Djelo nosi (njemački) naslov: Marsch und Campementen der kayserl[ichen] haubt armee in Hungarn unter commando ihro hochfürstliche durchleücht prince Eugenio von Savoye, den 12. July bis den 6. November anno 1697. Francuski: Marches et capemens de l‘armée imperiale en Hongrie sous le commandement de son altesse serenissime le prince Eugene de Savoie depuis le 12 de Jullet jusqu‘au 5 de Novembre en 1697. – Arhivska signatura cjelokupnog djela glasi: H IIIc 107.

^[6]Za pomoć pri identificiranju pojedinih imena zahvaljujem dr. Stjepanu Sršanu, Povijesni arhiv Osijek i dr. fra Andriji Zirdumu, Plehan/Slavonski Brod.

^[7]Josef Paldus: Eine Ansicht von Wien und seiner Umgebung aus dem Jahre 1742, u: Berichte und Mitteilungen des Altertums-Vereins zu Wien, Bd. 46-47 (1014), str. 5; Thieme/Becker: Allgemeines Lexikon der bildenden Künstler von der Antike bis zur Gegenwart, Bd. XXXI, Leipzig 1937, str. 335; Erich Hillbrand: Ein Bildwerk über den bosnischen Streifzug des Prinzen Eugen, u: Prinz Eugen. Eine donauschwäbische Gedenkschrift zum 300. Geburtstag des Prinzen Eugen. Red. Nikolaus Britz, Wien 1963, str. 82.

^[8]Atlas du cours du Danube avec les plans, vues et perspectives des villes, châteaux et abbayes, qui se trouvent le long du cours de ce fleuve, depuis Ulm jusqu‘à Widdin, dessiné sur les lieux. Fait en MDCCLI. J. Paldus: Eine Ansicht von Wien, str. 5; Charles-Alexandre de Lorraine – L'homme, le maréchal, le grand maître [katalog izložbe] Europalia 87 Österreich, Bruxellex 1987, str. 144, 147 ss.

^[9]Livre concernant les endroits les plus remarquables du Château royale de Terrevure, et de son plan général relevé en perspective: le tout dessinné sur les lieux par N. F. de Sparr en 1753. [Reprint, Bruxelles: Société des Bollandistes] 1987.

^[10]E. Hillbrand: Ein Bildwerk, str. 82 (bilj. 5-7).

^[11]Charles-Alexandre de Lorraine [katalog], str. 144-145. U ovom se djelu de Sparr sâm označava kao "Dessinateur de S[on] A[ltesse] S[erenissime] M[onsi]g[neu]r le D[uc] Charles de Lorraine".

^[12]Karta je rađena u omjeru 1 : 440.000. Signatura karte u kartografskoj zbirci bečkog Ratnog arhiva glasi: B IX a 934. Ovu kartu nisam imao u rukama, ali Hillbrandov opis upućuje na to da između nje i jedne druge slične karte (vidi niže bilj. 19) postoji ovisnost.

^[13]Karlo Aleksandar Emanuel, princ od Lotringena (Lorrain, Loréna) i Bara (1712. Lunéville/Francuska – 1780. dvorac Treverun kod Bruxellesa) bio je mlađi brat cara Franje I., a preko njega djever carice Marije Terezije. Od 1736. služio je u carskoj vojsci, 1742. imenovan je glavnim zapovjednikom za Češku, 1744. namjesnikom (austrijske) Nizozemske. Karlovoj osobi i djelu bila je 1987. god. posvećena izložba Europalia u Bruxellesu. Vidi vrlo informativni katalog te izložbe Charles-Alexandre de Lorraine (bilj. 8) – O Karlovom interesu za različita područja književnosti i znanosti svjedoči njegova biblioteka s oko 3500 knjiga. Claude Sorgeloos: La bibliothèque de Charles de Lorraine gouverneur-général des Pays-Bas autrichiens, u: Revue belge de philologie et d‘histoire, t. LX (1982), str. 809-838.

^[14]Verzija A je popraćena tekstovima na njemačkom jeziku, materinjem jeziku de Sparrovom. I to ide u prilog tvrdnji da je ona služila kao nacrt, dok je verzija B (francuska) "prijevod" na jezik viših društvenih slojeva onoga vremena.

^[15]Usp. na primjer prikaz Vranduka, Zenice ili Tešnja u albumu A s podacima kojih u odgovarajućim crtežima u albumu B nema. – Iznimku čini prikaz Sarajeva koji je u albumu A ostao samo kao skica, dok je u albumu B izuzetno dobro razrađen i predstavlja bez sumnje najatraktivniji prilog u cjelokupnom djelu.

^[16]Erich Hillbrand: Oberösterreich in Sparrs Donauatlas, u: Mitteilungen des Oberösterreichischen Landesarchivs, sv. 8 (1964), str. 298-307, ovdje str. 299.

^[17]O raspoloživim kartama tog vremena v. Ratimir Gašparović: Bosna i Hercegovina na geografskim kartama od prvih početaka do kraja XIX vijeka, Sarajevo 1970. (= ANU BiH, Djela, knj. XXXVII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 22), str. 54 ss. i passim.

^[18]Beč, Kriegsarchiv, Kartensammlung, B IX a 925-2. – Slična ovoj, ali znatno pouzdanija, jest panorama Sarajeva nepoznatog autora i kasnijeg datuma (1783), također u Ratnom arhivu (signatura: G I h 621-10). E. Hillbrand: Ein Bildwerk über den bosnischen Streifzug, str. 96-97.

^[19]Ove podatke navodim prema E. Hillebrand: Ein Bildwerk über den bosnischen Streifzug, str. 97, premda nije jasno, da li je to ista karta koju Hillebrand na drugome mjestu (str. 103) pripisuje de Sparru! Usp. gore bilj. 12.

^[20]Ettore Rossi: Il secondo centenario della morte di Luigi Ferdinando Marsigli, u: Oriente moderno, XI (1931), str. 415-424.

^[21] Lodovico Frati: Catalogo die Manoscritti di Luigi Ferdinando Marsili conservati nella Biblioteca Universitaria di Bologna, u: La Bibliofilia, XXVII (1925) 6-7, str. 199-200, br. 20.

^[22]Charles-Alexandre de Lorraine [katalog], str. 144.

^[23]Takvu tvrdnju iznosi kapetan Zitterhofer (v. gore bilj. 4) na str. 5 ("die an Ort und Stelle aufgenommenen Originalskizzen der Lager mit Ansichten der Ortschaften"), ali je ničim ne potkrepljuje.