Ivan Lovrenović

U Sarajevu je 20. travnja 2017. izdavačka kuća Synopsis javnosti predstavila pet knjiga iz drugog kola svoje edicije „Iz Bosne Srebrene“ (tekstovi bosanskih franjevaca od XII do XX stoljeća): Stjepan Margitić, Izabrana djela (priredio Pavao Knezović), Biografije bosanskih franjevaca (priredio fra Marko Karamatić), Latinske pjesme bosanskih franjevaca (bilingvalno, priredio i preveo fra Stjepan Pavić), Pisma bosanskih franjevaca (priredio Željko Ivanković), Ivan Franjo Jukić, Izabrani spisi (priredio Ivan Lovrenović). Ovo kolo prati brošura s preglednim esejom Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini (Ivan Lovrenović).

O knjigama govorili su dr. Jozo Džambo, dr. Enver Kazaz, dr. Ivan Šarčević i urednik edicije Ivan Lovrenović.

  Jozo Džambo, Izdavački poduhvat Kako u ovih nekoliko minuta koje mi stoje na raspolaganju predstaviti novu ediciju „Iz Bosne Srebrene“, bolje reći: kako posložiti svoje čitateljske dojmove i kojima od njih – a ima ih mnogo! - dati pravo glasa? I ovo novo kolo od pet knjiga, smještenih u elegantnu kasetu, sugerira na neki način da se ovdje radi o jednoj cjelini, ali nje dakako nema, jer je u pitanju pet različitih tema, pet naslova i pet žanrova, te sijaset imena koje kao pâs na habitu spaja samo njihova franjevačka bosanska provenijencija. Tu su na prvome mjestu Izabrani spisi Ivana Franje Jukića, zacijelo i s pravom najviše spominjanog franjevca provincije Bosne Srebrene čije ime stoji kao metafora ili paradigma za prosvijećenost i društvenu angažiranost u jednom vrlo otužnom vremenu. O njegovom djelu, ostvarenom i planiranom, dosta je pisano, o njegovoj tragičnosti također. Stručno i beletristički. Više je nego pravedno da se ovdje, između ostalih, uvažilo i pisanje prerano preminulog Borisa Ćorića kojega, da je živ, ovaj projekt sigurno ne bi mimoišao, ne bi mogao ni smio mimoići. O Jukiću su pisali i drugi, primjera za to imamo i u svesku Biografije bosanskih franjevaca gdje su predstavljena i druga važna imena Bosne Srebrene: Miletić, Šunjić, Karaula, Martić. Kod čitanja ovih životopisa neodoljivo se nameće jedno zapažanje, naime činjenica, da ni o jednome od ovih imena ne postoji jedna moderna biografija. Istina je da su izvori za portretiranje ovih imena više oskudni nego obilni, ali barem za Martića i Jukića se to ne bi moglo reći. Čičićeva Monografija o fra Grgi Martiću ili Drljićeva disertacija o fra Martinu Nediću su, ako tako smijem reći, manje ili više solidne predradnje za tip literature koji mi lebdi pred očima i koja će jednoga dana sigurno naći svoje autore. Ne postoji bolji izvor za portretiranje pojedinih likova iz franjevačke bosanske prošlosti i pisanja njihovih biografija od pisama, to jest korespondencije koju su oni međusobno, ali i s osobama izvan njihovog užeg kruga vodili. Ne bih ovdje ponavljao ono što je znalački i vrlo diferencirano u uvodu u Pisma bosanskih franjevaca već napisao Željko Ivanković koji je ovom izboru stavio podnaslov „Fenomen XIX. stoljeća“. Ovdje su pisma donesena kronološki, što je najprirodnije i najprikladnije, pa čitajući njih u tom redosljedu dobiva se dobra slika mijena na političkom, društvenom i unutarfranjevačkom planu, ne zaboravljajući pri tome ni sve one perturbacije koje su, barem na trenutke, izgledale takvima kao da kotač te mikropovijesti vraćaju unatrag. Podsjećam samo na borbe oko imenovanja apostolskih vikara ili izbora provincijala. Današnji čitatelj dobiva dojam kao da su sve raspoložive energije onovremeni fratri trošili u te raspre, da su po tim pitanjima bili međusobno zavađeni i podijeljeni i da su svojim raspoloženjima davali nigdje toliko i tako oduška kao upravo u pismima – zabrinuto, prijateljski, povjerljivo, konspirativno i ogovarački. Ovakvo borbeno stanje kulminiralo je u tzv. „Barišićevoj aferi“, ali je ona iz ne znam kojih razloga ovdje malo zastupljena, pa tako izbor ne uvažava ni pisma koja je u svojoj studiji o toj aferi objavio Ilija Kecmanović 1954. godine. Druga mogućnost čitanja ovih izvora jest da se uzmu pisma samo jedne osobe, na primjer fra Blaža Josića koji je u ovo zbirci od ukupno 497 pisama zastupljen kao adresat ili adresant u ni manje ni više nego 89 pisama. Nakon te lektire dobije se prilično dobar portret ovog fratra, nadobudnog studenta iz madžarskog Verszpréma, buntovnika, Jukićeva prijatelja i suborca, provincijala Bosne Srebrene, pjesnika i latinista itd. Veze s biskupom Strossmayerom i posebno Andrijom Torkvatom Brlićem u Brodu Josić je postojano njegovao u korist svoje provincije kojoj je nesebično služio. A onda iz ovih pisama prosijava i ona druga, profana i nama vrlo prihvatljiva i razumljiva strana redovnikā sv. Franje koji traže ili nabavljaju kišne kabanice, vino, šljive šeftelije, rakijski kotao, senf, brave za vrata, igraće karte, švicarske junice za rasplodnju itd, itd. Ima, dakle, u tim pismima i vrlo ljudskih crta koje će možebitnim slavljeničkim portretima dati potrebiti mjeru trezvenosti. Tako se naš Josić svim silama trudi kako bi, uz Brlićevo posredovanje, dobio neku titulu: „Ja bi dakle želio, kad bi moguće bilo, da mi Propaganda po Vašemu i našem Strosmajeru izmoli kod Sv. Oca pape unum titulum (..). To Propagandu ne košta novaca (...), a meni bi to draže bilo, virujte mi, nego biskup da bi postao bosanski (...).“ (Str. 690-691) Od titule nije bilo ništa. Umjesto toga on je doživio poniženje kada je kao optuženik bio pozvan u Rim da položi račune zbog razdora u Provinciji. Mjeseci neizvjesnog čekanja u Rimu da dobije pristup prefektu Propagande kojem se očito nije žurilo, oborili su ga do tla: „stidimo se već kaldrme rimske i kamenja kojeg gazimo a kamo li ljudi ne bi se stidili koji se čude što bezposleni toliko vrimena čekamo i dangubimo.“ (Str. 739) Njegova rimska pisma čitaju se kao tužbalice ex Ponto, on govori o surgunluku i apsu i računa s time da će svoje kosti ostaviti u Rimu. Ima „samo dvoje gaće i tri košulje koje sveudilj noseći razpadoše se“; zrak, jelo i piće ne gode mu, uz to je još i pokraden. „Najgore nam je što ne znamo razgovarat. Ovi ovdi ne znaju latinski a mi ne znamo talijanski.“ Tako piše on, prvoklasni latinist, koji u velikom Rimu ne može naći sugovornika, a i ne pomišlja da bi u tom praznom vremenu od gotovo devet mjeseci koliko čeka da ga netko sasluša, i sâm počeo učiti talijanski. U istoj situaciji našla su se i dvojica njegove subraće, fra Mijo Grujić i fra Jerko Breša, ali oni su čitavu stvar gledali drugim očima i ništa nisu uzimali tako ozbiljno nego su, ako tako smijem reći, i svojoj sudbini i zakapijanim rimskim kancelarijama i onima iza tih kapija prkosno pokazivali bosanski grb. Breša piše: „Josić svaki dan – i s kim god se sastane – plače i jadikuje, suze roni ko malo diete. Mi bi ga se rado kutarisali da ne čujemo jadikovanja njegova i ne gledamo plača.“ (Str. 746) A fra Mijo Grujić u papinskom Rimu nema druge brige nego da subraći u Fojnicu poručuje: „Golubove mi pazite ako ih niesu mačke pojele.“ (Str. 718) On boravak u Vječnome gradu doživljava čak kao odmor: „jer barem imam vrimena Boga se moliti što nisam imo kano gvardijan i vikar“ (u Bosni) (str. 739). A svoj surgunluk doživljava kao neku vrstu turizma, pa u tome smislu bilježi i svoja zapažanja: „I ovdi imaju poklade, ima mnogo viših budalaština nego tamo kod nas, ali ima i bogoljubnih dila u isto vrime.“ (Str. 737) Predstavljam sebi kako se fra Blaž, fra Jerko i fra Mijo, rimskom kaldrmom potucaju poput Don Kihota i Sančo Panze: jedan desperados, drugi bonvivani, jedan utučen sudbinom, drugi sudbini prkosno gledajući u lice. Ne želim zlorabiti ovu sliku, ali je izazov velik da nakon lektire ovih pisama provinciju Bosnu Srebrenu, uz njezin dištriktizam i ine podjele, podijelim i na sljedbenike Josića odnosno Breše i Grujića. Ivanković u svome uvodu upozorava na literarnu stranu ovih izvora i, kako on doslovno kaže, epistolarnom književnošću Bosne Srebrene „otvaramo novi file, novi, dosada nepostojeći, pregradak, poslije čega (...) ni u toj književnosti više neće sve biti isto“. (Str. 16) On s pravom naglašava „neistraženo jezično i literarno blago korespondencije bosanskih franjevaca“ (str. 14). Izbor pisama napravljen je prema već objavljenim parcijalnim korespondencijama, na žalost bez navođenja koja su pisma odakle preuzeta. Kažem, na žalost, jer u nekim slučajevima bismo imali potrebu provjeriti mjesta koja nam se čine problematičnima, sumnjičavi prije svega prema digitalnom prepoznavanju teksta. Kako su pisma priređivali i objavljivali različiti autori, to su i njihove metode bile različite, pa i akuratnost posla. Upotrebljivost ovih pisama u ovom obliku barem za jezikoslovce je prilično ograničena. Ivanković je, da li namjerno ili omaškom, jedno pismo (br. 241. i 243.) objavio dva puta, očito iz dvaju različitih predložaka i tako demonstrirao kako su različiti priređivači i različito tretirali originale. Ovaj se problem neće postavljati u slučaju Izabranih djela Stjepana Margitića, jer je ovdje Pavao Knezović svoj izbor, koristeći konsekventno jednu metodu, radio prema uvidu u originalna izdanja, što priređivaču pisama naravno nije bilo moguće. Latinitas bosanskih franjevaca poglavlje je za sebe. Najveći dio njih vladao je suvereno ovim jezikom, u prvome redu jezikom teološkog i crkveno-pravnog sadržaja, a zatim i jezikom klasične poezije, ovim potonjim dakako ni izbliza svi. U svojoj korespondenciji oni su s lakoćom ubacivali ne samo latinske fraze i citate nego i čitave odsjeke tako da se dobiva dojam da nekada nisu bili ni svjesni tog jezičnog promiskuiteta. Bilo je tu svakako i vrlo promišljenih čina; tako su politički brizantnija mjesta u pravilu artikulirana na latinskom. Nije taj latinski uvijek bio brušeni jezik. Bilo je u njemu i kuhinjske latinštine, a naš izvikani „Homer“ fra Grgo Martić ne samo da je u zgodno i nezgodno vrijeme citirao svoga omiljelog Horacija nego nije mogao odoljeti da svoju vilu planinkinju prizove da zapjeva i klasično, ali u metru koji je prije deseterački nego horacijevski. Župne matice vođene su do godine 1884. na latinskom i nije rijedak slučaj da su vizitatori u svojim opaskama korili upravo nemar u latinskom jeziku. Tako na primjer biskup fra Paškal Vujičić 1870. u matici krštenih moje rodne župe, u kojoj je samo desetak godina ranije pjevao i spomenuti fra Grgo: Revisum in I^a Nostra generali, canonica et s. Visitatione Pastorali habita (...) et reperti sunt quam plurimi errores gramaticales et calligraphici, qui arguunt summan negligentiam (...). A da je bilo i onih kojima je latinski bio Ahilova peta, dokaz je na primjer okružnica provincijala Bosne Srebrene fra Ivana (Matije) Skočibušića starijeg od 15. lipnja 1778. godine, u kojoj se neki župni pomoćnici zbog neznanja skidaju s te službe. Okružnica je dakako pisana na latinskom, ali je ovaj dio bio na narodnom jeziku kako bi ga i dotični mogli razumjeti! Upotreba latinskog jezika u provinciji Bosni Srebrenoj završeno je poglavlje. Franjevačka bosanska latinština bez prijevoda danas je uglavnom samo mrtvo slovo na papiru. To moramo priznati i mi koji znamo koketirati sa svojim klasičarskim pedigreom, da bismo već kod prvog heksametra rezignirano ustanovili kako su to ipak i za nas sve tempi passati. Stoga se ne može dovoljno istaknuti prevodilački trud i rezultat sadržan u knjizi Latinske pjesme bosanskih franjevaca fra Stjepana Pavića. Ova poezija, koju su neki franjevci njegovali i prakticirali kao statusni simbol svoje obrazovanosti, ali i uvjerenja da „uzvišene“ misli zahtijevaju i odgovarajući jezik, iscrpljuje se u odama, elegijama, čestitkama i dočeknicama. Adresati te prigodničarske poezije su ponajviše crkvene osobe; ona je u svojim motivima i metaforama klasična, točnije rečeno klasična u baroknoj ili bidermajerskoj ujdurmi i s domaćim adaptacijama, što nam je čini shvatljivijom i prihvatljivijom. Njezini autori suvereno vladaju metrom i versifikacijskim zakonima te poezije, ne izbjegavajući ni sve one igrarije i ekvilibristiku tog žanra, što je prevoditeljsku strast fra Stjepanovu provociralo i potvrdilo da je uistinu – da se poslužim prikladnim vokabularom – zelotissimus et meritissimus meštar ovog zanata. Ovim izdanjem bi korpus latinske poezije bosanskih franjevaca bio uglavnom zaokružen i cjelovit. Mala je vjerojatnost da će on biti proširen novim naslovima, ali nama će svako novo otkriće biti pravo i dobrodošlo. Mala bilješka in margine: Fra Stjepan piše da nije mogao ustanoviti iz kojeg djela je citat francuskog isusovca i pjesnika Jeana de Bussièresa što ga je fra Blaž Josić stavio kao moto svojoj odi, posvećenoj caru Franji Josipu I. 1852. godine. Dopuštam sebi uz ovu fusnotu sljedeću opasku, a kao povrdu da sam čitao i ono tiskano sitnim slovima: Izvor citata je Bussièresova poema Scanderbegus koja je u Kölnu doživjela više izdanja, meni dostupno 4. izdanje iz godine 1730. (pars tertia, p. 8). Ovo petoknjižje „Iz Bosne Srebrene“  lavira između na jednoj strani popularne, a na drugoj jedne što je više moguće originalima vjerne publikacije. To žongliranje je riskantan poduhvat, čega su izdavači i priređivači svjesni, pa u tom pogledu ne zavaravaju ni sebe ni čitatelje. Knjigu po svačijem ukusu zapravo nije moguće napraviti. Oni koji gaje takve iluzije sigurno ne naprave ili ne napišu u životu nikada neku knjigu. Ovom novom kolu „Iz Bosne Srebrene“ želim da dođe u ruke što većeg broja čitatelja i u što više knjižnica: bosanskohercegovačkih, hrvatskih, ali naravno i drugih. Čitam u Jukićevom „Pozivu na predbrojenje knjige Bosanski prijatelj“ da su njegovi adresati bili od Travnika i Livna do Sutiske i Mostara, a izvan Bosne i Hercegovine u Biogradu, Osijeku, Požegi, Đakovu, Brodu, Novoj Gradišci, Varaždinu, Ljubljani, Beču, Zlatnom Pragu, Brnu i Lavovu. (Riječ je o 19. stoljeću, nota bene!) Ali ostanimo mi prvo u skromnim granicama provincije Bosne Srebrene koja će, nadam se, kao prva prihvatiti ovo izdanje zdušno i s dužnom zahvalnošću, jer se ono najviše tiče upravo nje. Volio bih čuti da su franjevci Bosne Srebrene ovaj izdavački poduhvat i njegov rezultat unijeli u svoje kalendare crvenim slovima kao izniman događaj, upravo kao festivitas, a ne da ga – gluho bilo! - svedu na razinu vijesti o susretu franjevačke mladeži u Novom Šeheru ili Gornjoj Tramošnici. Jer: Tua res agitur, Bosna Argentina! O tebi se radi, draga Bosno Srebrena! * * * Nema prikladnijeg imena i prikladnijeg citata koje bih u ovom prigodnom slovu mogao navesti od Ive Andrića i njegove sentence da čovjek nikada ne zna u kojoj će vjeri umrijeti. Čovjek piše ili izdaje knjige i nikada ne zna u čije će ruke one dopasti i kakva će im sudbina biti, kako će ih se čitati i da li uopće čitati. Knjige, uostalom kao i njihovi autori, habent sua fata. Kada je već tako, onda i s knjigama o kojima je večeras ovdje govor, ne može biti drukčije. Meni najbliža knjižnica, Bavarska državna biblioteka, koja raspolaže s 10,3 milijuna knjiga i oko 59.000 časopisa, ima dobar običaj da u Odjeljenju za istočnu i jugoistočnu Europu svakih prvih deset dana u mjesecu izloži novonabavljena izdanja iz dotičnog područja koja se kao na sajmu knjiga mogu uzeti iz polica, pogledati i pogladiti, prelistati ili čitati. To je višestruko informativno. Tu vidite što koji narod na temu Slavica nudi u knjižarstvu, čime je opsjednut ili što mu je posebno važno. Tko se upusti u ovu bibliotečku i čitateljsku avanturu, mora sa svime računati, pa i s time da ga jednoga dana, kao mene prije nekoliko mjeseci, iz polica u uvezu od umjetne kože dočeka više od 100 svezaka Sabranih djela Vojislava Šešelja, pored njih s jedne strane knjiga Nijaza Hadžića Bio sam Titov liječnik, a s druge katalog Dadoh zlato za željezo. Prvi svjetski rat u zbirkama Hrvatskog povijesnog muzeja i samo malo podalje imena: Beljan, Lovrenović, Šarčević, Vervaet ... Autori nemaju utjecaja na to tko će u leksikonima alfabetski biti ispred ili iza njih niti na čije će se knjige u policama biblioteka naslanjati njihovi naslovi. Koristim rado ovu ponudu moje biblioteke, prelistavam knjige i konstatiram da su mnoga izdanja ništa drugo nego digitalni šamar Gutenbergovu umijeću. Tipografija koja umrlim piscima čini neoprostivu nepravdu (oni živi mogu se barem braniti, ako hoće i ako znaju), Satzspiegel čisto nasilje na papiru, a papir, kako je poznato, podnosi sve: sadržajno i estetski – Šešeljove tirade, ali i liriku Nikole Šopa, cimelije, ali i brzoplete uratke nevještih grafičarskih očiju i ruku. Pričam sve ovo da kažem da na policama spomenute biblioteke vidim, nakon prvoga, sada i drugo kolo „Iz Bosne Srebrene“, komplet od pet knjiga o kojima je ovdje govor i koje u regalima s knjižnom konfekcijom svojim vanjskim izgledom i opremom neminovno upadaju u oči. Da njihova vanjština nije ambalaža ili atrapa, dokazuju ništa manje i unutarnje oblikovanje stranica, papir, pismo, azzurro boja i uopće kompletni layout, što sve odiše skladom, svjedoči o osjećaju za proporcije između teksta i bjeline papira, kratko ili drukčije rečeno: respektira čitatelja, jer želi da se za vrijeme lektire ugodno osjeća. Čitao sam u jednome od svezaka iz ovog niza kada mi ga je iz ruke uzeo čovjek koji za sebe tvrdi da nakon Ćopićevih Doživljaja Nikoletine Bursaća iz prekinute osnovne škole nije pročitao ni jednu knjigu više. Nakon vidno radoznalog i nimalo površnog prelistavanja, vratio mi je svezak s riječima: „Lijepa knjiga“. Dakle: belle lettre. Prenosim ovaj kompliment jer je on u ovom slučaju posve nepretenciozan i sasvim neutralan sud i koji u dvije riječi kaže ono što bih ja inače želio i trebao malo detaljnije obrazložiti. Međutim, ovom zgodom zadovoljit ću se samo ovim citatom. * * * Na koncu preostaje mi samo još jedno pitanje: Kakve narkotike, krišom ili javno, troši Ivan Pandžić da s tolikom energijom (allegro e furioso), inventivnošću i ustrajnošću u ne baš sretnom vremenu kormilari brodom „Synopsis“ knjižarskim morem? Jednako pitanje važi i za njegovog admirala Ivana Lovrenovića: Kakve apsinte on ispija i njima se opija da ne malakše u traženju naslova, imena, tema i suradnika? Mi, koji meljemo sitne varićake, moramo postaviti ova pitanja i u oba slučaja kazati da bez dopinga, kakavgod da on bio, ne može biti. Barem se nama tako čini, pa neka stoga bude dopušteno uz ovo čuđenje i divljenje s velikim upitnikom i velikim uskličnikom izreći i iskrenu riječ hvale za ovu ideju, za sav posao, za ustrajnost, ali i uvjeravanja da se neće ostati na do sada učinjenom nego da će „Synopsis“, unatoč svim Scilama i Haribdama, ploviti i dalje. Inšalah!