Ivan Lovrenović

O nacionalnim stereotipima i verbalnoj agresiji

 

I. Uvod

Slika, s kojom želim uvesti u temu, sasvim je autentična. U tek završenome našem ratu zaštitni rovovi bili su nekada tako blizu da su se protivnici iz njih mogli ne samo gađati nego i čuti. S granatama i streljivom na drugu stranu slale su se pogrde, psovke, proklinjanja, sakrilegiji, rodoskvrnuća, seksualne prijetnje, uvredljivo, blasfemično, tuđe svetinje nabijane na kolac vlastitih frustracija, bijesa ili nemoći, ironično, sarkastično, gorke dosjetke i morbidne duhovitosti, nadimci, deformirana imena, imena kao nakaze ... riječi teške, crne i zle – riječi kao oružje.

U ovom vokabularu, koji nipošto nije samo rovovski, mogle su se, sukladno konfliktu, čuti i etničke i konfesionalno-nacionalne oznake za drugoga, dakako prezasićene značenjima i konotacijama, hipertrofirane u svakom pogledu i agresivne u svojoj biti.

Pokušavajući nešto više saznati o ovom problemu u ruke mi je dopala knjiga Das Wort als Waffe (Riječ kao oružje)[1] nekadašnjeg profesora psihologije na sveučilištu u Berlinu Franza Kienera (1910–1996). Odmah u predgovoru ovoj studiji autor ističe da mu je pri obradi teme od velike koristi bila knjiga Bludna psovka fra Ignacija Gavrana koju je on – Kiener – dao za svoje potrebe čak prevesti na njemački. Tako sam se ja, zaobilaznim putem, navratio opet knjizi koja je prije gotovo četiri desetljeća uočila i razradila fenomen verbalne agresije, a koju njezin autor, primjereno svojim postavkama i istraživačkoj intenciji, naziva psovkom.

Studija Bludna psovka[2] nije, na žalost, doživjela onu recepciju koju zaslužuje. Koliko znam, prikazali su je samo teolog Jordan Kuničić u Bogoslovskoj smotri[3] i austrijski etnolog Leopold Kretzenbacher u reviji Südostforschungen[4]. Polemički se na nju osvrnuo književnik, jezikoslovac i prevodilac Tomislav Ladan[5], te, kako sam spomenuo, Franz Kiener. To je sve, a to je premalo za knjigu ovog značenja koja nije samo „povjesno-psihološka studija“, kako stoji u podnaslovu, nego u dobroj mjeri i teološka, tj. moralno-teološka, pastoralno-teološka itd.

Ako bih ja svoje zanimanje za psovku odnosno riječi kao sredstvo agresije htio strukovno odrediti, onda bi u pitanje došle etnologija, povijest mentaliteta ili kulturna antropologija. Ali kako se ove struke dotičnim pitanjima nisu sistematski bavile, to nisu ni razvile odgovarajući pojmovni i istraživački raster i instrumentarij nego ih pozajmljuju uglavnom iz psihologije i često se vode njezinom perspektivom. Tome neću moći izbjeći ni ja u svome izlaganju.

Međutim, nije mi ovdje namjera baviti se izravno problemom psovke nego samo ukazati na srodnost fenomena, jer i psovci, doduše ne svakoj, svojstvena je agresivnost. Na drugoj strani, ne postoje riječi predestinirane za agresiju. I najbezazlenije od njih mogu u danim okolnostima poprimiti agresivni karakter. Svaka riječ može se pretvoriti u psovku. I, konačno, naš primjer na početku ne smije zavarati: nisu samo ratovi i konflikti većih razmjera platforma za agresivne riječi. Želim ovdje pokazati upravo na primjerima koji su daleko od konfliktnih situacija, kako se stvara i nastaje podloga za agresivnost riječi i kao se ove, u danom trenutku, mogu kao takve primijeniti. Želim to pokazati na primjeru nacionalnih stereotipa koji se očituju u govoru, točnije u etničkim oznakama i njihovoj karakterizaciji.

 

II. Stereotipi

Pojam stereotip prvotno je tehnički termin iz tiskarskog zanata, a označava metalnu ploču s odljevom tipografskog sloga koja služi za tiskanje velikih tiraža. U prenesenom značenju to je nešto što se ne mijenja, nešto čvrsto i ukalupljeno. Sinonim za to bio bi klišej. Socijalna psihologija preuzela je ovaj pojam da bi njime označila ustaljene predstave i sudove, predrasude, unutar jedne grupe. Njemački etnolog Hermann Bausinger definira stereotipe kao „nekritička poopćavanja koja se protive provjerama i koja su prema promjenama relativno rezistentna. Stereotip je znanstveni pojam za neznanstveni stav.“[6]

U stručnom diskursu, pa i u običnom govoru, pojmu stereotip uglavnom je imanentna negativna kvalifikacija, pa se on gotovo sinonimno upotrebljava za riječ „predrasuda“. On prema tome znači krutost, nedostatak duhovne i intelektualne fleksibilnosti, manjak sposobnosti diferenciranja. To proizlazi i odatle budući da stereotipi pokrivaju ponajviše negativna svojstva i pojave, ali valja odmah reći da sadržaj stereotipa mogu jednako biti i pozitivne stvari (na primjer čvrsta uvjerenja o gostoljubivosti, plemenitosti, moralnosti jednog naroda itd.). Za fenomen stereotipa nije, dakle, bitan sadržaj nego odnos prema tom sadržaju i njegova primjena.

Bit stereotipa sačinjavaju znakovi ili točnije rečeno simboli, tj. ugovoreni znakovi koji olakšavaju komunikaciju. Simboli su u sliku ili riječ zgusnuta značenja. Oni kompleksne fenomene svode na jednostavne oblike. Međutim, problem kod stereotipa jest u tome što oni ne dopuštaju više raščlanjivanje postojeće slike ili suda. Stereotipi se opiru analizi, jer svaka analiza značila bi njihov kraj. To su, kako bi kazao Fernand Braudel, fenomeni dugog trajanja.

Stereotipi, a to znači ustaljene slike ili predstave o drugome, sastavni su dio ljudske imaginacije, to jest slikovitog mišljenja, i komunikacije. Oni su po sebi neutralni utoliko ukoliko su rezultat ekonomije u mišljenju, pamćenju i govoru. Bez njih bih svijet bio kompleksan do apsurda. Ljudski život ne može biti bez pojednostavljenih slika, bez zapažanja reduciranih na simbole, bez skraćenog opisa kompleksnih fakata. To vrijedi kako za individue u svakodnevnoj komunikaciji tako i za velike zajednice koje raspolažu konvencionalnim ustaljenim znakovima i njih bez poteškoća odgonetaju (npr. znakovi ili piktogrami u prometu, tehnici i dr.). Iluzorno bi bilo očekivati ili zahtijevati svijet bez ovakvih reduciranih slika. Pa čak i različite znanstvene discipline, time što nastoje klasificirati i pojmovno definirati svoj predmet, tvore neku vrstu stereotipa; i u najdetaljnijim znanstvenim elaboratima mnogi se problemi ili procesi moraju nužno pojednostaviti, svesti na kratke formule i plakativne izričaje. Konačno i problem univerzalija, koji zaokuplja mislioce od antike, preko skolastike pa sve do moderne filozofije, problem je poopćavanja, dakle u neku ruku opet stereotipa.[7]

Premda se obično govori o stereotipima o drugima (ljudima, zajednicama, grupama) treba imati na umu da isto tako postoje stereotipi o zemljama, krajolicima, institucijama, povijesnim događajima, idejama, znanstvenim disciplinama itd.[8] Reklame industrijskih, kozmetičkih, glazbenih i dr. proizvoda također su jedna vrsta stereotipa. Reklamni jezik sugerira takva svojstva produkata koja potrošačima ne ostavljaju prostora za dilemu; jezik reklame jest „totalitaran“.

Ovdje će biti najviše govora o stereotipima o etničkim grupama. Međutim, ovi nisu a priori, nužno i neminovno problematični. Oni su tek onda problematični kada ne dopuštaju korektura i fleksije, te kada pojedincima ne ostavljaju nikakve mogućnosti da se izuzmu iz takve slike. Negativnost stereotipa jest u njihovoj dogmatičnosti i fundamentalističkom ustrojstvu.

Klišeizirane predstave o drugome, a time indirektno i o samome sebi, nisu uvijek stvar svjesnoga. Mnoge od ovih mi smo jednostavno preuzeli i integrirali ih u svoju sliku svijeta kao neupitne. U ljudskoj podsvijesti egzistiraju o drugome često slike (psihologija ih označava terminom imago) koje se prema vani ne artikuliraju, ali koje bitno utječu na čovjekove postupke i stavove u životu.

Svjesno korištenje klišeja i stereotipa događa se na poseban način u vicu i karikaturi. Ovi žanrovi, da bi postigli željeni učinak, služe se ustaljenim slikama i lako prepoznatljivim motivima koje oni k tomu još do razmjera grotesknoga uveličavaju ili deformiraju. Ustaljene slike i motivi olakšavaju njihovo razumijevanje i čitanje, ali ih vode i u opasnost da svojom reduciranom simbolikom totalno iskrive svijet koji žele predstaviti. U šematiziranoj strukturi vica uloge su strogo podijeljene, tako da napuštanje te šeme znači ujedno dovođenje žanra kao takvog u pitanje. Kao što se u epskom kanonu zna tko je junak, a tko kukavica, tako je i u vicu a priori znano tko je lijen, ograničen, škrt, sebičan, glup. Vic živi ne samo od pojednostavljivanja i uveličavanja nego i od upornosti. Bez opetovanja vic bi izgubio mnogo od svoje funkcionalnosti. Stalno ponavljani motivi čine oslonac u sistemu dekodiranja, ali oni istovremeno vrlo kompleksne odnose i situacije svode na odveć jednostavne forme. Upravo u tome se i sastoji ona druga, ne uvijek bezazlena, strana vica kao i karikature.[9] Ako se u jednoj suvremenoj karikaturi određeni lik obilježi kukastim križom, čitatelj ili promatrač karikature će bez oklijevanja odgonetnuti da je riječ o „njemačkom narodu“, ali množina značenja ovoga simbola, njegova historijska opterećenost i težina premašit će sigurno željeni cilj. Ustrajnim ponavljanjem ove slike ona se pretvara u kanon koji se samo vrlo teško može razbiti. Primjeri, koji slijede, pokazat će kako su određene slike preživjele stoljeća i unatoč svim povijesnim mijenama održale se nepromijenjene do danas.

 

III. Descriptio nationum

Imena – metafore

Prvi primjer jest biblijski. Farizeji kao pripadnici religiozno-političke stranke u Judeji Isusova vremena postoje, zahvaljujući biblijskim izvještajima, u našim svijestima i rječniku samo kao licemjeri i prijetvorni ljudi.

Germansko pleme Vandali zavladalo je Rimom 445. god. i pri tome uništilo mnoštvo umjetničkih proizvoda. Poslije njih činili su to i mnogi drugi narodi i plemena, ali ime Vandal ostalo je sinonimom za: divljaka, rušitelja i razarača, u prvome redu umjetnina.

Evropski ratnički dodiri s azijskim svijetom fiksirani su u pojmu azijatizam/azijatluk koji obuhvaća sasvim različite narode (Tatare, Avare, Hune, Turke) i povijesna iskustva. Ovdje su čitavom jednom kontinentu kumulativno pripisane karakteristike divljaštva, surovosti, kulturne zaostalosti itd.[10]

Po istom uzoru nastali su pojmovi Balkan, Balkanac, balkanstvo, balkanština. Doduše ovdje se radi o pojmovima koji su tek koncem 19. i zatim u 20. st. poprimili konotacije zaostalosti i političke nesređenosti.[11] Ovaj prvotno samo geografski termin transformirao se postupno u geopolitički i kulturni pojam i na putu je da postane apstraktna imenica sa značenjem: primitivizam, primitivni mentalitet.[12]

Sa Balkana dolazi i primjer Cincara, aromunske grupe stanovništva koje se je na jugoistoku Evrope profiliralo kao trgovački sloj i kao takvo izazivalo rivalitet i socijalnu netrpeljivost. Ove su reakcije prerasle u stereotip koji je Cincare svrstao u kategoriju sitničavih, škrtih i pohlepnih ljudi.

Nešto slično, doduše ne u ovoj mjeri, vrijedi i za Grke, koji su se na Balkanu također relativno mnogo bavili trgovinom i u određenom tipu literature prerasli u sliku trgovca uopće, gramzljivog trgovca posebno.[13]

Po istoj logici, ali u neusporedivo većoj mjeri, takav stereotipni status stekli su i Židovi, o čemu će kasnije i na više mjesta biti govora.

U svim ovim primjerima oznake naroda služe kao metafore za određena negativna svojstva ili čak više takvih svojstava istovremeno.

 

Komparacije

U sljedećim primjerima imena naroda se ne upotrebljavaju metaforično nego samo komparativno. pri čemu se komparacija opet odnosi na neko negativno svojstvo: laže kao Turčin, krade kao Ciganin, smrdi kao Čifut, pije kao Rus, psuje kao Rus, lijen kao Crnogorac, glup kao Bosanac ... U Diderotovoj i d̓Alembertovoj Enciklopediji (1765) stoji: „Chaque nation a son caractere particulier: c’est une espece de proverbe que de dire, leger comme un françois, jaloux comme un italien, grave comme un espagnol, méchant comme un anglois, fier comme un écossois, ivrogne comme un allemand, parasseux comme un irlandois, fourbe comme un grec, [...].“[14] Kroz komparaciju kao neku vrstu distance stereotipni izričaj se neznatno ublažava, ali njegova osnovna tendencija ne ostavlja nikakve dvojbe. Pa čak i usporedba „radi kao crnac“ ne vrednuje rad u pozitivnom smislu nego stavlja naglasak na njegov negativni aspekt.

Etnički stereotipi izražavaju se i tako da se umjesto etnika istakne i artikulira neko „karakteristično“ svojstvo dotične grupe i njega uzme kao pars pro toto. Ovo svojstvo je, naravno iz perspektive onoga tko se stereotipom služi, neobično i strano, vrijedno poruge ili podsmijeha ili pak skroz naskroz negativno. Postoje mnogobrojni literarni, pseudoznanstveni i slikovni pokušaji da se naprave kategorizacije nacija koje bi obuhvaćale ne samo njihov fizički izgled nego i moralna, karakterna, etička, običajna i dr. svojstva. Svrha je ovakvih tipologija („tipičan Nijemac“, „tipičan Rus“, „tipičan Balkanac“ itd.) da jednom tobože objektivnom klasifikacijom „opišu“ narode i taj opis ponude kao aksiome.[15]

 

Izgled

U našim raznim žargonima crnce se označava kao kmice ili uglješe, čime se aludira na njihovu (tamnu kao noć – kmicu – ili ugalj) boju kože. Slično je i u američkom slangu, u kome za crnce postoji čitav niz ironičnih izraza: charcoal = ugalj; chocolate; darkie = mrkalji; shade = sjena. Crnci opet svoje američke bijele susjede nazivaju vanilla, dok Indijanci za svoje bijele sunarodnjake imaju imena: white-eyes = bjelooki ili paleface = bljedoliki.[16] Nijemci za Kineze vele Schlitzaugen = kosooki, Kinezi za Evropljane „dugonosi“.

Poseban stereotip na osnovu fizičkog izgleda nastao je tijekom stoljeća o Židovima. Literatura, karikatura i političko-propagandna publicistika stvorili su sliku Židova s karakterističnim profilom nosa, usana, kose i stature.[17] Ovu je sliku do krajnjih mogućih granica zloupotrijebio nacionalsocijalizam tako što je u javnim govorima, pamfletima, lecima, tisku i dr. upravo takav lik stilizirao u zlo per se i raspisao neke vrste javnu potjernicu za takvom fiziognomijom. Nacionalsocijalizam je pri tome mogao posegnuti za rezultatima tzv. frenologije (također: kraniognomike), kvaziznanosti koja je empirički nastojala dokazati da se iz izgleda čovjekove lubanje da zaključiti i na njegova duševna svojstva.[18]

U ovaj kompleks spada i odjeća kao „znak raspoznavnja“. U stereotipnim predstavama posebno važno mjesto imaju pokrivala za glavu (kapa, šešir); ona su rekviziti kojima se obilno služi karikatura tipizirajući svoje likove: kaciga sa šiljkom („Pickelhaube“) kao simbol Prusa, a zatim i (militantnog) Nijemca uopće, tirolski šešir, zagorski šeširić, ruska šubara, francuska (frigijska!) kapa, srbijanska šajkača, albanska „bjelica“, turski/muslimanski fes (odatle u Bosni ironični naziv za Muslimane-Bošnjake „feslije“) itd. Simbolika kape nije slučajno ušla u svijet karikature i popularne grafike: proces civilizacije jednoga društva može se u historijskoj perspektivi gotovo u svim fazama i detaljima ilustrirati na ovom malom, ali glavnom komadu odjeće.[19]

 

Jezik

Nakon vanjskog izgleda jezik je prvo što se registrira u dodiru s nekim drugim. Što je jezik bliži, to su zapažanja (fonematskih, morfoloških i dr.) razlika oštrija. Primjer: francusko-belgijski ili njemačko-holandski jezični kontakti u graničnim područjima ili veoma često blizina standardnog jezika i dijalekta itd. To ide dotle da čak susjedna sela, zaseoci ili različiti dijelovi jednoga grada registriraju jezične posebnosti i „nastranosti“.

Slavenska oznaka za Nijemce potječe od njihove tobožnje nesposobnosti govora, zapravo od nerazumijevanja njihovog (slavenskog) jezika. Šveđani imaju za Fince ime ruotsi = (doslovno) mucavci, brbljavci. Kurdima se čini da Evropljani često upotrebljavaju izraz o.k., pa ih prema tome zovu okiler. Poljaci imaju više sličnih imena za Nijemce: derdydasy (od njem. der, die, das), fadry ili mutri (prema njem. Vater, Mutter) ili farfluk (od verflucht – prokleto).

Etničkim imenima može se i kroz različite gramatičke i jezičke formule dati ton ili barem prizvuk od blago ironičnoga do grubo uvredljivog. Može se to postići npr. deminutivima (Muslić, Šipac, Cigo) ili augmentativima (Srbenda, Balijetina) ili pak upotrebom antikviranih ili u govoru neuobičajenih oblika (u njemačkom Polacke umjesto Pole, Krowott umjesto Kroate, Schlawacke umjesto Slowake/Slawe; kod nas Švabo umjesto Nijemac). Ironični signal sadržan je ili u navedenim riječima samim ili u kontekstu u kom se one upotrebljavaju.

 

Ishrana

Sudeći po množini ironičnih imena za druge grupe i narode čini se da su jelo i ishrana mnogo prikladniji elementi pri oblikovanju stereotipa nego što su to fizički izgled, odijevanje, govor i dr.

Amerikanci ironično nazivaju Nijemce Krauts, u kojem nazivu dolazi do izražaja u američkim očima pretjerana konzumacija kupusa kod Nijemaca. Još rasprostranjeniji jesu nazivi za Nijemce odnosno Austrijance kao one koji pretjerano mnogo jedu krompir; kod Rusa kartoška, kod Poljaka kartoflannik odnosno kartoflarz, kod Talijana mangiapatate odnosno patatucchi. Rusi Nijemce nazivaju također kolbásnik. – Jedan od njemačkih naziva za Francuze jest Froschesser, tj. oni koji jedu žabe. Mi to pripisujemo Talijanima nazivajući ih žabarima, čime se žele istaknuti tobožnje kulinarske ekstravagantnosti ovih naroda.

U opisivanju Talijana kulinarskim rječnikom nastupaju gotovo svi drugi narodi unisono. Grci za njih vele makaronas, Turci makarnaci, Francuzi macaroni, Englezi odnosno Amerikanci također macaroni, Nijemci Makkaroni(-fresser) itd. Ima još primjera s polentom i špagetima, ali neka to bude za sada dosta. Ovaj izlet kroz etničke jelovnike završit ću gulash-om, kako Amerikanci nazivaju Madžare. I jednim primjerom iz moga bosanskog teftera: čuo sam u Bosni naziv pekmezlije za Muslimane.

 

Animal nationale

Nekada se kao oznake za pojedine narode upotrebljavaju imena životinja ili se pak životinje označavaju imenima naroda. Tako je za Nijemce često u upotrebi pojam Švabo, Švaba i to kao pars pro toto. Isti ovaj naziv u češkom (šváb), hrvatskom i srpskom (švaba, bubašvaba) upotrebljavala se i u značenju žohar, insekt iz roda Blattariae. Ovdje je njemačka riječ Schabe za žohara modificirana i stopljena u već postojeću riječ Schwabe koja je sada bila nosilac dvaju značenja: naroda i insekta. Ovakav način nastanka imena nije ništa neobično. Davanje nadimaka, što posebno prakticiraju djeca, bazira često na sličnosti imena i ritmici koja se iz njih nudi.

Međutim, kakvim je putem za taj isti insekt nastao pojam rus ili francuz (Russe, Franzose, njem.), nije poznato. Vjerojatno će biti da je, kao i u slučaju različitih bolesti,[20] njihovo porijeklo uvijek smatrano u drugom narodu, a da su tek naknadno prema potrebi iste oznake u svjesnoj kontaminaciji značenja prešle u arsenal „riječi kao oružje“.

Oznaka „svinja“, kako su za vrijeme križarskih ratova, ali i u kasnijim vremenima, znali muslimani zvati svoje kršćanske protivnike, počiva na činjenicama da su kršćani oni koji jedu svinjsko meso, te da je svinjsko meso „nečisto“. „Svinjama“ su pogrdno bili nazivani u 15. stoljeću i pokršteni Židovi u Španjolskoj, tzv. marrani (prema španjolskom marrano = svinja).[21]

Osim svinje bio je pas životinja koja se kao svojstvo najčešće pripisivala onome koga se htjelo negativno okarakterizirati (u Bosni: „pasja vjera“ u psovačkom inventaru svih konfesija).

 

Zoon politikon

Stereotipi nastaju nerijetko i na političkoj odnosno ideološkoj osnovi. Često se politička opredjeljenja jednoga naroda ili pojedinačni pokreti unutar njega upotrebljavaju kao oznake za čitav narod. U tome smislu oznaka ustaša može značiti Hrvat, četnik Srbin, fašist Talijan ili Nijemac, cionist Židov itd.[22]

Listu etničkog nazivlja mogli bismo proslijediti u nedogled, ali i ovi navedeni primjeri bit će dovoljni da uočimo kakvu logiku slijede etnička (pre)imenovanja i na kakve načine nastaju. Za primjere su namjerno uzimane različite kulture, regije i vremena, što znači da se ne radi o nekoj izoliranoj i sporadičnoj nego univerzalnoj pojavi. Premda je to tako ipak je upadno da ovaj problem u znanstvenom diskursu nije svugdje jednako vrednovan. Na aglosaksonskom području on je već dugo predmetom istraživanja i znatno manje u romanskom svijetu;[23] na jugoistoku Evrope, gdje konglomerat nacionalnih kultura i historija upravo nameće takva pitanja,[24] ovo ne predstavlja poseban istraživački kompleks. Kao što unutar pojedinih jezika ovoga područja nema rječnika psovki, što bi za istraživanje verbalne agresije bila osnovna predradnja, tako nema ni leksikona etničkog i srodnog nazivlja u smislu naše teme. Izrada i jednog i drugog jest deziderat, a s obzirom i na dinamiku jezičnih promjena i neodgodiva zadaća.

 

VI. Kako i kada nastaju (nacionalni) stereotipi?

U pozadini svih stereotipnih predstava o drugome stoji potreba ili namjera distanciranja, to jest želja sebe i onog drugoga prikazati kao različite, drukčije.

Grci su, a po njihovom uzoru i Rimljani, strance označavali barbarima, to će reći onima koji ne poznaju njihov jezik i običaje, a zatim i nekulturnim i divljim ljudima.[25] Slično je i s nazivom vlah koji različiti narodi upotrebljavaju da bi njime označili različite tuđe narode. Germani su tako (Wal[a]h) zvali Kelte (Welscher), a zatim Romane, Talijane i Francuze. Slaveni tim imenom nazivaju također pripadnike romanskih naroda (Rumunje, Talijane, Aromune), a njihovu zemlju Vlaška. Matija Mažuranić je zapisao: „Turci zovu svakoga Karstjanina Vlahom, a Vlasi medju sobom jedan zove drugoga Šokcem; a on njega Šiakom.“[26] Za kršćane-katolike u Bosni i dijelovima Hrvatske vlasi su pravoslavci, dok stanovnici naših primorskih krajeva nazivaju Vlajima seljake iz kontinentalnog zaleđa, bez obzira na vjersku pripadnost.[27] Židovi su nežidove nazivali goi (pl. gojim), pri čemu je u ovom pojmu bilo sadržano i značenje „nevjernik“ ili „poganin“.[28]

Već od križarskih ratova važili su Arapi za kršćane kao nevjernici, iz čega su prostekli mnogi negativni sudovi o pripadnicima islama. Sintagma partes infidelium sadržana je u mnogim papinskim i drugim dokumentima srednjega vijeka, a označavala je svijet izvan sfere katoličanstva.

Po istoj logici nastao je u islamsko-arapskoj terminologiji pojam gâur, gâvur, prvotno u značenju pristalica Zoroastrine vjere, a zatim poganin, nevjernik uopće. U južnoslavenskoj muslimanskoj epici spominje se čak i zemlja Đaurska ili Kaurska, što je iz muslimanske perspektive dakako samo zbirni pojam za nemuslimansko okruženje zapadnog dijela Osmanskog carstva.

Stereotipne predstave su dvojake: one se, dakle, odnose na druge pojedince i grupe (heterostereotipi), ali istovremeno i na one koji te stereotipe formuliraju i prenose (autostereotipi). Pripisivanjem određenih svojstava nekome drugom automatski se želi od tih i takvih distancirati (bibl.: „Hvala ti, Bože, što nisam kao onaj ...“)[29] U takvom je stavu sadržana i želja da se dokaže vlastita nadmoć i trijumf nad drugim. Kao ilustracija za to mogu poslužiti obični svakodnevni vicevi, karikature ili ironija na individualnom ili čak, kako je to pokazao Jacob Burckhardt u knjizi Die Cultur der Renaissance (1860), na širokom društvenom planu. Stereotipi se sastoje u povlačenju granica; što je potreba za distancom veća, to su granice čvršće, a profili stereotipa jasniji. A. Winkler je ustanovio „da najopsežniji vokabular postoji gotovo uvijek o susjednim narodima i etničkim grupama s kojim se stoji u stalnom – pa stoga i posebno često konfliktnom – dodiru, a koji se izvanjski uglavnom samo u maloj mjeri razlikuju od ustaljene norme vlastite grupe“.[30] To je upadno posebno kod jezika. Velike razlike u jeziku rijetko su predmet vica, ironije, zadirkivanja i sl., dok su one male razlike upravo za to izazovne. Na jezičnim razlikama nastalo je tako pejorativno značenje riječi Šijak: „Hercegovci zovu Šijacima sve Srblje koji ne govore kao oni [ijekavski]; a Srijemci i Bačvani zovu Šijacima Hercegovce, Dalmatince i Hrvate. U Srbiji se kadšto sastanu uveče Hercegovci i Šijaci (kao n. p. na komidbi), pa se čitavu noć nadgovaraju, t. j. Hercegovci pripovijedaju za Šijake štogod čovjek luđe i smešnije može izmisliti, a tako opet Šijaci za Hercegovce; i to se sve čini u šali i u smijehu.“[31]

Premda je ovdje govor u prvome redu o stereotipima koji nastaju na podlozi etničke svijesti i pripadnosti, a s težnjom da se ta pripadnost što jasnije odredi, spomenuta dihotomija nije nipošto prisutna samo u sferi etničkoga odnosno nacionalnoga, nego jednako i na području konfesionalnog, političko-ideološkog, socijalnog, rasnog i drugih podjela koje su imanentne našemu društvu.

„Nekrst“ iz perspektive krštenih jednoznačno je negativna kategorija (u Bosni: „Zločest je k‘o nekrst!“ „Ždere k‘o nekršten.“) Jednako vrijedi za „krst“ u perspektivi nekrštenih.[32]

Nije uvijek intenzitet „ugroženosti„ odlučujući za nastanak stereotipa i odgovarajućih oznaka. Često upravo marginalne pojave ili manjine provociraju da se s njima verbalno obračuna. Protestantizam nije u Bosni nikada predstavljao značajniju opasnost za katoličanstvo, ali je ipak u srednjobosanskim katoličkim naseljima izraz „lutoran“ bio u upotrebi, i to u krajnje negativnom značenju.[33] Slično je bilo i u Dalmaciji 19. stoljeća, gdje su „Nijemci za prave Dalmatince [bili] ne samo barbari nego i vjerski otpadnici, heretici bez izuzetka“.[34]

Zatim: ta se dihotomija ne tiče samo makro-struktura nego ona na jednak način funkcionira i u mikrostrukturama. Postoje različite vrste regionalizama koji se definiraju opozicijom „mi – oni“, pri čemu realne ili fiktivne suprotnosti mogu biti najrazličitije prirode.[35] Grad i selo, odnosno odgovarajući način života i mentaliteta, tvore takve opozicione parove, što je izdašno tematizirano u literaturi. Štaviše unutar ovih entiteta postoje podjele fine ili grube prirode čije elemente tvore: socijalno stanje, jezične osobitosti, nošnja, običaji itd. Ove su podjele istovremeno podloga za formiranje stereotipa, vrlo često i onih negativne prirode.

U starogrčkoj pokrajini Trakiji stanovnici grada Abdere važili su kao naročito glupi, kakva su svojstva Atenjani rado pripisivali još nekim drugim mjestima. Njihov njemački pandan jesu Šilđani (Schildbürger, stanovnici fiktivnog mjesta Schilde koje se u njemačkoj usmenoj tradiciji ipak projicira na više mjesta). Šilđani su danas samo folklorističko-literarni pojam, dok su Istočni Frižani (Ostfriesen) s istim svojstvima kao figure u vicevima veoma pristuni u suvremenoj usmenosti. Na francuskoj strani u tu kategoriju spadaju stanovnici Auvergne.[36] Slični primjeri bili bi stanovnici Jerivana, Šijaci, Ere, u našim vicevima često Bosanci, Ličani, Zagorci ... Svaka od ovih grupa ima svoju fiziognomiju koju sačinjavaju mentalna zaostalost ili zaostalost uopće, tromost, ograničenost, naivnost, lukavost, rafiniranost itd.

Na malome geografskom prostoru moga rodnog kraja koji sam kao dijete mogao lako pješice preći bilo je toliko raznolikosti da to nije bio jedan svijet nego sijaset svjetova. Jedno je selo registriralo i, prema potrebi, karikiralo jezične, običajne i mentalne „nastranosti“ drugoga sela. Mi koji smo živjeli dalje od glavnoga puta, danas asfaltiranog, važili smo za one bliže tom putu kao šumnjaci, drugim riječima daleko od civilizacije; oni za nas opet kao razmaženi i gospoda u opancima. Svako je selo imalo svoju „osobnu kartu“ s točnim oznakama posebnosti. Često su ovakve „osobne karte“ imali i pojedini zaseoci ili familije koje su, uz svoja imena, dobivali i nadimke.

Njemačka riječ za nadimak jest „Spitzname“, ime sa oštricom, to jest ime kao oružje. Ne znači da je svaki nadimak agresivan, ali se lako da dokazati da je nastanak mnogih (prez)imena rezultat stereotipnih predstava.[37] Značenja mnogih imena su tijekom vremena zaboravljena, tako da ona egzistiraju danas kao neutralna, ali nam je poznata i praksa davanja imena sa svjesnom intencijom da se čitava jedna grupa (Židovi) obezvrijedi i povrijedi.[38]

Kod nastanka stereotipa uočljiv je proces vrlo sličan onome kod nastanka glasina. Kratko ću referirati pojedine faze u ovom procesu kako su ga opisali istraživači glasina G. W. Allport i L. Postman (The psychology of rumour, New York 1965):

– Na početku stoje na raspolaganju određene informacije koje se pojednostavljuju (leveling), skraćuju, sažimlju i pretvaraju u verbalno klupko.

– Kako svaka informacija nije pogodna za glasine odnosno stereotip, stoga se tu vrši selekcija, nakon koje slijedi profiliranje i poantiranje (sharpening = izoštravanje) odabranog. Neki aspekti informacije se naglašavaju, a drugi svjesno zanemaruju, prešućuju i potiskuju.

– Na koncu se sve eventualne pojedinosti, koje bi još bile prepoznatljive, prilagođavaju glavnoj ideji (asimilacija), tako da glasina ili stereotip dobivaju na gustoći značenja i izraza. Asimilacija opet odvija se u pravcu poželjne ili potrebite slike, to jest u pravcu interesa koji je i inicirao glasinu ili stereotip. Sve suvišno pri tome otpada. Što ostaje to jest čvrst i krut blok mišljenja.[39]

Kao primjer neka posluži stereotip Rusa kod Nijemaca. Njemački prodor na istok u Drugom svjetskom ratu trebao je kao ratno pomoćno sredstvo i jednu uvjerljivu negativnu sliku neprijatelja. Podloga je bila tu. Antiboljševizam dvadesetih i tridesetih godina već je grubo bio skicirao tu sliku, a sintagma „slawische Gefahr“ (slavenska opasnost) tvorila je još jedan raniji sloj u ovoj slici. Kako je rat napredovao, to su obrisi stereotipa postajali sve oštriji. Poraz kod Staljingrada, kapitulacija i ratno zarobljeništvo bili su tako radikalni doživljaji da su u njemačkoj slici Rusa iščezli siv drugi, a ostali samo tamni tonovi. Osobno ime Ivan pretvorilo se u sinonim ra ruskog vojnika ili Rusa uopće. Tim je imenom 1951. čak u zapadnonjemačkom parlamentu jedan poslanik oslovio svoga kolegu iz opozicije. U tim godinama teža pogrdna riječ teško da je bila zamisliva.[40]

Ali na jednak način funkcioniraju i pozitivni stereotipi. Njemački književnik Lion Feuchtwanger u jeku borbenog antisemitizma izgubio je građanska prava i tridesete godine proveo u Francuskoj. Odatle je kao duhovno utočište našao upravo onaj svijet koji je u njegovj zemlji demoniziran: sovjetski komunizam. Feuchwanger je izbliza upoznao teoriju i praksu boljševizma, bio je kao promatrač čak prisutan i na zloglasnim staljinističkim procesima, ali – za razliku od André Gide-a (Retour de l’U.R.S.S. i Retouches à mon retour de l̕ U.R.S.S.) ili Oskar Maria Grafa (Reise in die Sowjetunion 1934) – nije u njima vidio ni trunke zla. On je, prema gore opisanim fazama, iz svoje slike sovjetskog društva sustavno eliminirao sve elemente koji toj pozitivnoj slici nisu išli u prilog.[41]

Stereotipne oznake za etničke, konfesionalne, socijalne i dr. grupe mogu nastati na različite načine:

1. Zapažanja, koja se temelje na dugotrajnom objektivnom iskustvu ili subjektivnom doživljaju reflektiraju se i u govoru koji ta zapažanja fiksira u obliku alegorije, metafore, idiomatskih fraza ili uopće slikovitog govora.

U tu grupu mogli bi se svrstati fraze i izričaji koji se daju ustanoviti u gotovo svim evropskim jezicima. a koji se tiču židova i njihovog odnosa prema novcu. Kako je poznato, zabranio je prvi nicejski sabor klericima uzimanje kamata na pozajmljeni novac, koji je propis kasnije proširen i na laike. Židovi takve zabrane nisu poznavali, te su takoreći neizbježno bili dovedeni u situaciju da se bave novčarstvom. Crkveni propisi u tom pogledu počeli su labaviti tek od sredine 16. st. , do tada su pekunijarni poslovi malih i velikih omjera bili židovska stvar. Naravno da je ta praksa vodila do akumulacije kapitala i do obogaćivanja pojedinih familija, a naravno da su iz takve prakse nastajale i zloupotrebe, korupcija, socijalne ovisnosti, zavist, presije i depresije. Sve je to fiksirano i u govoru koji je židovstvo pretvorio u metaforu za novčarstvo, tj. bogatstvo.[42] Na status metafore u istom značenju uzdigla su se i pojedina židovska imena: Oppenheimer, Rothschild i danas, ako me dojam ne vara, i Soros.

Dugotrajne političke, vojne, crkvene i teološke suprotnosti između Istoka i Zapada oblikovale su na objema stranama odgovarajuće negativne pojmove koji ni danas nisu sasvim iščezli: bizantinizam (u smislu: dvoličnost i spletkarenje) i latinizam/latinluk (u smislu: prevrtljivost, podmuklost).[43]

2. Neke stereotipne oznake nastaju kao posljedica konkretnih, punktualnih povijesnih zbivanja. Primjer za to jest oznaka Hrvat na njemačkog govornom području kao rezultat Tridesetogodišnjeg rata u kome su hrvatske trupe u manirama svoga vremena, kao plaćenici ratovali, osvajali, palili i pljačkali. Krawatt ili Krabat (u množini: Krawattn, Krowotn) znači: grub, primitivan čovjek, a zatim drsko, neposlušno dijete. Krowot je na području švicarskog njemačkog bila figura kojom se plašilo djecu, kao što se nas plašilo krampuzom ili ciganima. U njemačkom i dandanas krowotisch znači: odlučno, čvrsto, grubo. Riječ je čak proširena u danskom i flamanskom, a jedan njemački rječnik iz godine 1839. navodi „Croat“ kao psovku.[44] U jednom tekstu iz god. 1868. našao sam i izraz „Chrobatenstaat“ (država Hrvata) u smislu politički nered, kaos.[45]

Sličan primjer jest i pojam beduin koji potječe iz arapskog i ima jednostavno značenje „stanovnik pustinje“ (badawí, bedevi). Tijekom francuskih ratova protiv Alžira 1830-47. primio je ovaj pojam negativno značenje i kao takav našao brzo mjesto u rječnicima: homme brutal; sauvage (brutalan čovjek, divljak); homme grossier; tricheur (grubijan, varalica).[46]

U crkvenim sukobima i vjerskim kontroverzijama nastajale su ili svjesno stvarane negativne slike protivnika koje su služile kao sredstvo borbe. Ove slike bile su jednako korištene u literaturi, u propovjedima, a zatim i u običnom, svakodnevnom govoru kojemu je izvorno značenje tih slika nekada bilo malo poznato. Njemačka izreka „Ein Böhme, ein Ketzer ...“ (Čeh – heretik ...) nastala je u katoličkim krugovima, pri čemu se pod herezom misli na husitizam, češki nacionalno-crkveni pokret s početka 15. stoljeća.[47] Konfesionalnu podlogu imaju izrazi tibinger u slovenskom (prema mjestu Tübingen gdje su slovenski reformatori našli utočište) i Papisten (papisti) u njemačkim reformacijskim traktatima kao oznaka za katolike.[48]

Nekada je teško reći u kojoj su mjeri konkretna povijesna iskustva prouzrokovala ili oblikovala stereotip, a u kojoj su to bili neki drugi razlozi. Nazvati nekoga u Finskoj „Šveđaninom“ dvojaka je uvreda. Na jednoj strani tu su reminiscencije na dugogodišnju vlast Šveđana nad Fincima, na drugoj sinonimno značenje ovog etnika u smislu „homoseksualac“.[49] U nekim dijelovima Bugarske i Srbije za stanovnike zapadne Bugarske uobičajen je naziv Šop/šop, a ujedno i kao sinonim za budalu, neotesanog, prljavog čovjeka i sl.[50] Ne može se danas ustanoviti, da li je na početku stajao neutralno ime Šop koje je kasnije dobilo negativno značenje šop ili je pak (pre)imenovanje teklo obratnim putem.

Pučka kategorizacija nacija, kakva se obično prezentira u trijadnoj strukturi (npr. u vicevima: Sretnu se Nijemac, Amerikanac i Francuz ...) koristi se također povijesnim činjenicama. Dok je u ovakvim kategorizacijama u 19. st. Nijemac „filozof“, javlja se u 20. st. kao „militarist“. To ide dotle da recimo jedan holandski, francuski ili engleski sportski reporter ne bi danas dobro smišljenu igru njemačke nogometne momčadi nikada doveo u svezu s filozofskom logikom nego upravo ratnom vještinom. Ima se dojam da se neke analize njemačkih sportskih akcija čitaju kao ratni izvještaji.

3. Ne mora uvijek biti grupa ona koja artikulira stereotip; može to biti i pojedinac, s tim da su u tom slučaju izgledi da stereotip bude opće prihvaćen srazmjerno mali. Kada je Petar Zrinski svoje negativno političko iskustvo sažeo u maksimu: „Viruj Nimcu ... kako suncu zimsku“ (Adrianskoga mora sirena), tada je on jednom konkretnom iskustvu dao apsolutno značenje. Pouka iz vlastitog iskustva formulirana je tako da u njoj nema poroznih mjesta za eventualnu sumnju, preispitivanje ili bilo kakvu relativnost. Sigurno je da apel Zrinskoga nije imao namijenjenog mu učinka, ali isto tako je sigurno da su mnogi za svoja politička promišljanja uzimali upravo njegovu maksimu kao mjerodavan sud. Tu je stereotip bio tek na pomolu.

4. Nastanak stereotipa i odgovarajućih oznaka nije nipošto stvar prošlosti kao što ni jezik i govor nisu fiksirani sistemi koji ne dopuštaju rasta ili promjene. Dovoljno je slušati najnovije viceve, čitati grafite na zidovima zgrada ili aktualne novine i otkriti dovoljno primjera za to kako i danas u naš govor i rječnik manje ili više primjetno, aktivno ili pasivno, ulaze stereotipne oznake.

Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića (izd. Zagreb 1989) ne sadrži riječi „mudžahedin“. U našu svijest mediji su ovu riječ počeli intenzivnije unositi nakon upada sovjetskih trupa u Afganistan 1979. god. Otpor ruskoj agresiji pružili su mudžahedini, borci čija je oružana borba bila u jednakoj mjeri nošena političkim i religioznim motivima. Iste godine, nakon osnivanja islamske republike Ajatolaha Khomeinija i Iranu, mudžahedini su kao opozicija tome režimu kao što su ranije tvorili opoziciju i režimu šaha Reze Pahlavija.

U ratu u Bosni i Hercegovini u redovima i izvan redova bošnjačko-muslimanske vojske sudjelovali su i mudžahedini različite provenijencije. Sukladno razvoju političkih i vojnih zbivanja, ovaj je pojam na srpskoj, a zatim i hrvatskoj strani dobio sasvim negativne konotacije. Ali ne samo to. Slijedeći poznatu šemu nastanka stereotipa, taj je pojam proširen: najprije na bošnjačko-muslimansku vojsku, a zatim i na čitav narod. Tu je na djelu ista ona logika po kojoj se poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo, četništvo i srpstvo, nacizam ili/i fašizam s njemačkim odnosno talijanskim narodom itd.

Primjer kako imena narodā kao neutralne oznake u procesu ideologiziranja mogu postati (pozitivni) autostereotipi, da bi zatim u jednom daljem procesu primila negativno značenje, imamo u najnovijoj njemačkoj prošlosti. Posebno u vrijeme romantizma njemačka historiografija, etnologija, literatura, glazba i slikarstvo pri pokušaju rekonstrukcije nacionalne povijesti oživjeli su iz mitološko-povijesne mase imena Teutoni i Germani i ugradili ih u aktualni ideološki koncept. Pri tome nisu nipošto smetali Tacitovi iskazi o ratobornosti germanskih plemena; naprotiv, ovo svojstvo postalo je jednim od elemenata koji je u istom kontinuitetu kasnije i nacionalsocijalizam integrirao u svoju sliku svijeta. Mit o hrabroj, borbenoj i nepobjedivoj germanskoj rasi hranio se, dakle, nekim dalekim povijesno-mitološkim reminiscencijama. I kako nam je poznato, taj je konstrukt funkcionirao, povlačeći postupno i svoje tvorce jednako kao i one koje je on isključivao i protiv koji je bio usmjeren u katastrofu.

Paralelno s uobličavanjem germanske ideje rastao je i otpor protiv nje, otkrivajući u njoj negativne znakove. U ovoj perspektivi Germani i Teutoni nisu nipošto bile pozitivne kategorije. Naprotiv, iz ovih su oznaka nastala pogrdna imena za Nijemce, njemački duh, politiku, državu, čitavu njemačku stvarnost. Sintagma „furor teutonicus“, koju je prvi upotrijebio rimski pjesnik i autor djela Bellum civile Marcus Annaeus Lucanus (39–65 posl. Kr.) imajući pri tome na umu ratobornost germanskih plemena, postala je opisom njemačkog ekspanzionizma, agresivnosti i uopće njemačkog duha.

Slika Germana, kakvu su u 19. st. stvorile njemačka umjetnost i popularna grafika, u medvjeđu kožu obučenih ratnika, s kopljem u ruci i rogastom kapom na glavi, vratila se kao bumerang. Ova slika egzistira do danas, ali ne više u njemačkim slikovnim prikazima nego u satiri i karikaturi o Nijemcima. Holandski, engleski, češki i drugi karikaturisti preuzimaju ovaj nekadašnji pozitivni autostereotip i daju mu negativni obrat.

5. Posebno interesantan slučaj predstavljaju stereotipi koji nastaju preko literature. Dobar primjer za to jest Švejk, kako se zove glavni junak romana Jaroslava Hašeka Dobrý voják Švejk. Ovo ime Klaićev Rječnik piše malim slovom (švejk) i tumači kao: „prvotno: tip dobroćudnog vojnika-simulanta; kasnije: smiješan vojnik uopće“. Ovom tumačenju treba dodati i značenje: Čeh uopće, češki narod, ali ne kao neutralna oznaka nego u smislu: lukavi čovjek koji svoje lukavstvo prikriva naivnošću, mudrovan šeretskoga kova, snalažljivac, kavanski dijalektičar koji zna zaobići svaki napor i obavezu, podanik u čijem poštivanju vlasti dominira ironija, u ratu „platfus“, u miru birtijski filozof itd. Češki satirički časopisi 19. st. prikazivali su u svojim stalnim rubrikama tipove takvog karaktera (dakle neka vrsta satiričkog autostereotipa), da bi ovu sliku dalje razvila njemačka/austrijska publicistika poslije 1918. godine, sugerirajući propast Austrougarske Monarhije kao velikim dijelom posljedicu češkog defetizma, građanskog konformizma i u krajnjoj liniji kukavičluka.

Hašek je sve ove predstave uobličio u svome satiričkom romanu i tako pridonio učvršćivanju ove slike. Zato nije rijetkost naići na interpretacije novije češke povijesti koje u držanju Čeha 1938., 1939. ili 1968. vide ništa drugo nego sindrom Švejka.[51]

Literatura i ne htijući može pridonijeti oblikovanju i učvršćivanju stereotipa. Mi smo svjedoci izbliza kako se jedan literarani tekst (zlo)upotrebljava u takve svrhe. Analizirajući bosansko-hercegovačku tragediju i njezinu pozadinu publicisti se često pozivaju na Pismo iz godine 1920. Ive Andrića. Sugestivnost ovoga teksta u današnjoj situaciji velika je i opasna. Valja priznati da je teško, da je nemoguće naći formulu za bosansko-hercegovački sindrom; stoga je mnogima Andrićevo Pismo dobrodošlo. Kod Andrića je mržnja totalna kategorija i kad se u nju smjesti jedna katastrofa, onda iz toga nastaje slika čvrsta, a povrh toga i dugotrajna.[52]

Nešto se slično može reći i za pripovijetke Gregora von Rezzorija Maghrebinische Geschichten (Magrebinske priče) koje opisuju život, ljude i običaje u imaginarnoj zemlji Magrebiniji. Premda Rezzori tvrdi da „prave granice Magrebinije leže u srcima i dušama njezinih stanovnika“, ipak je autor dinastiji tog carstva dao ime Karakriminalović, okarakterizirao ga kao zemlju bakšiša i bijeloga luka i na jednom drugome mjestu nazvao Balkanezijom![53]

U sistemu njegovanja i prenošenja stereotipa mogu vrlo efektivno djelovati i školski udžbenici.[54] To posebno vrijedi za nastavne programe u društvima s visokim stupnjem ideologizacije i shvaćanja škole kao odgojnog poligona nacije i države, političke ili ideološke grupe. I ovdje valja reći da su ratni konflikti oni koji pospješuju ili dodatno motiviraju takve postupke. Njemačko-francuski rat od 1870.-71. vođen je u školskim čitankama i priručnicima još desetljećima nakon vojnog ishoda i tako vez većih lomova premostio vrijeme do Prvog, a zatim i Drugog svjetskog rata.[55] Školski udžbenici kao tip literature koji podržava i širi stereotipe utoliko je interesantniji što on komprimirano nudi ono što znanstvena i popularna publicistika, javno i političko mnijenje nude disperzivno.

Prelazilo bi daleko okvire ovdje zacrtane teme ako bismo pokušali osvijetliti funkcioniranje stereotipa u svijetu znanosti i stručne literature.[56] Ipak neka bude dopušteno skrenuti pažnju samo na jedan tip literature koji je od velike važnosti: leksikografiju i enciklopedistiku.

Ambicije su leksikona i enciklopedija da čitateljima ponude kratke, pouzdane i trezvene informacije o pojmovima i imenima, pri čemu se objektivnost prikaza uzima kao vrlo važno mjerilo. Međutim, dok moderni leksikoni i enciklopedije više ili manje disciplinirano slijede ovaj kanon, za ranija izdanja se to teško može reći. Ona se nipošto ne ograničavaju na faktografiju i empiričke podatke niti izbjegavaju naraciju. U ranijoj fazi leksikografije ova djela ne samo da informiraju nego i kvalificiraju, moraliziraju, donose vrednosne sudove itd. Poučno je u ovom pogledu uzeti bilo koji etnikon i usporediti njegove interpretacije u različitim izdanjima i vremenima. U natuknici „Rom“ (Ciganin) u jednom modernom (njemačkom) leksikonu nalazi se ovakav opsi socijalne strukture Roma koja (struktura) isključivo počiva na velikoj familijskoj zajednici: „Romi bez stalnog prebivališta tvore svojim vrlo stabilnim bračnim vezama mrežu koja ih drži na okupu, razgraničava i štiti. Sjedilaštvo slabi ovaj sistem koji održava te strukture i olakšava kontakte s drugim grupama.“[57] I dok je u ovom opisu vidljiv rječnik moderne sociologije, dotle je u ranijim enciklopedijskim izdanjima riječ o „tipu rase ... koji se, budući nomadski, jedva može uključiti u kulture uljuđenih naroda sa stalnim boravištem“ (Herder, 1956) ili pak o „romantičnom plemenu Cigana“ (Brockhaus, 1878). I što dalje idemo unazad to su leksikoni sve dalje od distanciranog opisa. Zedlerov Universal-Lexikon iz 18. st. informira svoje čitatelje da „ovi Cigani nisu ništa drugo nego okupljena rđava klatež koja ne voli raditi nego besposličari, krade, bludniči, ždere, pijanči, igra itd. Među njima se nađu razvojačeni i dezerteri, raspuštena služinčad i šegrti koji svojim gazdama ne žele dobra, sinovi-propalice koji su pobjegli od svojih roditelja, zaražene drolje koje nisu više ni za kuplerstvo ni za kurvaluk“ itd.[58]

Sličnih primjera može se naći i za druge etničke grupe.[59]

 

V. Riječ kao oružje

Cilj je ovoga priloga ukazati na etničke stereotipe, i to u prvome redu one koji se očituju u govoru, koji imaju negativne predznake i koji kao takvi mogu biti sredstvo agresije. Iz psihologije je poznato „da jezik i agresija stoje u uskoj vezi i da uzajamno djeluju jedno na drugo, da jezik kao ni jedan drugi medij može na agresiju utjecati tako što je koči ili potiče, ali također da može i sâm pretvoriti se u agresiju i time biti nadomjestak fizičkoj agresiji“.[60]

Ovaj zadnji aspekt verbalne agresije ustanovio je Sigmund Freud kod vica kao „borbenog“ čina. Društveni propisi i norme odbacuju otvorene neprijateljske čine kao što je npr. fizička agresija, zbog čega smo „mi posve slično kao kod seksualne agresije razvili novu tehniku pogrđivanja kojoj je cilj pridobiti nekog trećeg protiv našeg neprijatelja. Tako što neprijatelja ponižavamo, omalovažavamo, preziremo, karikiramo, mi zaobilaznim putem stvaramo sebi zadovoljstvo da smo jači, što nam onaj treći, kojega to ne stoji nikakvog napora, svojim smijehom potvrđuje.“[61]

Nije primjereno ovoj vrsti diskursa zagovarati brižljivije ophođenje s riječima, posebno onima koji u sebi sadrže oštricu, ali neka bude dopušteno ukazati na činjenicu da u temeljima svih agresija stoje riječi – riječi kao oružje. To vrijedi za biblijsku priču o borbi Davida i Golijata kao i za homerske junake čijim su bitkama prethodili dugi dijalozi: herojski, izazivački i na koncu napadački. Uvod u moderne ratove čine uvijek medijske kampanje, note, demantiji i ultimatumi. Prema riječima pruskog generala i teoretičara vojne vještine Carla Clausewitza (1780–1831) ratovi su nastavak politike i političkog govora drugim sredstvima.

Kakav je omjer između riječi i djela u etničkim konfliktima, teško je reći, ali je sigurno da ovdje konflikata bez odgovarajućih riječi nema. U toj činjenici i leži velika odgovornost medija u takvim situacijama. Navodim samo primjer njemačkog satiričkog lista Simplicissimusa koji je počeo izlaziti 1896. i desetljećima bio u svome žanru i grafički i tekstualno i idejno uzor mnogim drugim sličnim časopisima. Kao što u svojim počecima nije štedio cara Wilhelma, tako je početkom 30-ih godina karikirao i Hitlera, da bi zatim sve više i više prihvaćao njegovu ideološku dikciju i na koncu se pretvorio u čisti propagandistički organ. Satirična riječ je u njemu totalno zamrla i ustupila mjesto političkim parolama u kojima su Židovi i Slaveni poprimili groteskni izgled i opis.

Blizina riječi i sile odražava se i u jeziku. Njemački glagol streiten homonim je za: svađati se, prepirati, ali  i: vojevati, voditi rat. Korijen riječi polemika, kojom se označava literarna, znanstvena i dr. vrsta diskursa „svađalačke“ prirode, tvori grčki polemós, polemikós = rat, ratni.[62] Latinska izreka Inter arma silent musae treba shvatiti samo u smislu da ratovi ušutkavaju umjetnosti i umjetničko stvaranje, ali to nipošto ne znači da se u ratu manje govori ili čak šuti. Naprotiv! Ratovi su vrijeme intenzivnog govora. Ratovi oružjem vode se istovremeno i riječima. U tome pogledu ništa se ne razlikuju sukobi Bantu-plemena od Tridesetogodišnjeg rata ili ratova u 20. st. koji su samo naizgled sukobljene strane stavili na prostornu distancu, ali ih komunikacijskom tehnikom i publicistikom u službi rata itekako povezuju.[63] Srednjovjekovne kronike izvještavaju o opsadi gradova i obostranim psovkama ratnika na bedemima i onih ispred gradskih opkopa, jednako kao i u našoj slici na početku. I najsuvremenije armije treniraju još i dandanas, usprkos kompjutorskim chipovima i navodećim raketama, borbu izbliza uz odgovarajući verbalni aranžman. Borbeni uzvici bili su sastavni dio frontovskih napada na bojnim poljima kod Verduna, na Soči i u Galiciji. Saveznički vojnici u Golfskom ratu ispisivali su na projektilima usmjerenim prema Bagdadu sarkastične i lascivne poruke upućene Sadamu Huseinu. Na početku ovog izlaganja donijeli smo i jednu sliku iz našega rata i našega najnovijeg iskustva koja samo potvrđuje gornje primjere.

Budući je svaki rat koliko oružani sukob, toliko i konflikt s primjenom psiholoških metoda i sredstava, to su stereotipi nezaobilazni elementi u tom sklopu. To je slučaj u tzv. „primitivnim“ kulturama[64] kao i u evropskom društvu novoga ili modernoga vijeka.[65] Za dodatnu motivaciju ratnika potrebita je što plastičnija i prepoznatljivija slika protivnika, a takvu se ne postiže iznijansiranim opisima, nego grubim potezima. Neprijatelja se ne gleda izbliza nego iz daleka, zato i njegova pojava mora biti nacrtana snažnim i kontrastnim linijama. Pri nastanku takve slike raspoložive informacije se selektiraju, profiliraju i poantiraju, da bi zatim, zgusnute u moguće samo jednoj jedinoj riječi ili paroli, krenule u svijet.[66]

Koliko je takav govor okrenut prema vani, prema protivniku, on jednako stoji i u funkciji samoohrabrenja, svladavanja vlastitog straha i učvršćenje vlastite moralne dispozicije u sukobu. Pogrda i omalovažavanje protivnika stoje u (samo)obrambenoj funkciji. Pri tome ne treba očekivati nekog dosljednog stava. Slika neprijatelja u ratu kao ekstremnoj konfliktnoj situaciji nije nipošto jednolika: neprijatelj je sad slab, nevješt, zbunjen, loše organiziran i motiviran, inferioran (a sve to u kontrastu prema vlastitim ratničkim vrlinama i prednostima), sada opet brutalan, nemilosrdan, onaj koji ne poštiva nikakve konvencije, naoružan do zubi, brojčano nadmoćniji itd. Ovo su samo na prvi pogled kontradiktornosti. U ratnoj dijalektici oni su elementi koji se kao žetoni na dasci tavle guraju tamo i ovamo, pri čemu svaki potez ima svoj smisao.

U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da u svim ratnim sukobima vojnici, koji su izloženi ekstremnom fizičkom i psihičkom naporu, svojim rječnikom i humorom očituju agresivnost ne samo prema vani nego i prema unutra. Za oružje, hranu, činove, formacije, disciplinu, pa čak i smrt na bojnom polju vojnici imaju posebnu terminologiju. „Nisu sve ove riječi izrazi zloće; mnoge od njih rezultat su agresivnog odn. crnog humora koji služi nadvladavanju straha; one su sredstvo u obrani od straha. Često ove novostvorene riječi odaju grčeviti napor da se izbjegne suočavanje sa stvarnošću.“[67]

Poseban problem predstavlja pitanje ishoda konflikta, to jest poraza ili pobjede, i kako se ove dovodi u sklad s postojećim slikama, te kako ih se mentalno i verbalno prerađuje. Ali to nas odvodi od naše glavne teme.

Interesantno je kako osobe ili grupe, koje su trajno izložene negativnim stereotipima, reagiraju na ove i kakve obrambene i druge mehanizme pri tome aktiviraju. Odmah valja reći da je ovaj aspekt u ljudskoj komunikaciji ostao po strani u istraživanju, ali jedan vid reakcije ipak dovoljno je uočljiv. Naime, kako stereotipi nisu racionalni sudovi, tako i njihovo pobijanje može teško uspjeti racionalnim argumentima to bi uvijek bila borba neravnopravnim sredstvima. Stoga se zapaža da se negativnim stereotipima vrlo često suprotstavljaju drugi stereotipi: negativni o drugome ili pozitivni o samome sebi. Jedan stereotip provocira drugi. Oni prouzrokuju i pospješuju intenzivnu komunikaciju, ali komunikaciju negativne prirode.

Bilo bi sigurno pretjerano kazati da su u ovom izlaganju navedeni primjeri nužno agresivni. Parodija, satira, vic, karikatura, nadimci, citati, imitacije, verbalna zadirkivanja itd. nose u sebi i karakter igre, bez čega je ljudska komunikacija nezamisliva. Da li će se oni očitovati kao agresivni, to ovisi o više faktora. Najbolje se to može ilustrirati žanrom vica. Jedan isti vic može u određenim okolnostima biti zabavan i bezazlen, da bi nekom drugom prilikom djelovao upravo agresivno.[68] Vicevi, kao uostalom i psovka, postižu svoju izražajnost na podlozi sistema vrednota. Etnolozi su pokazali da se npr. psovke sa seksualnim sadržajima koji diraju u sferu rodbinskog znatno drukčije doživljavaju u mediteranskom negoli u nordijskom svijetu. Vic na račun neke religiozne stvari ili teme može istovremeno osobe, kojima religioznost malo ili ništa znači, razveseliti, a religiozne osobe duboko povrijediti. Ovisi i od toga tko vic priča ili psuje, gdje, pred kim, kako itd. Jedno ime može u određenoj sredini imati pogrdno i uvredljivo, a u drugoj sasvim neutralno značenje. Ime Šokac u Slavoniji, Srijemu ili Vojvodini nema ni prizvuka pejorativnosti, dok u Lici i bivšoj Vojnoj krajini ima upravo to svojstvo.[69] Ime Šiptar za Albance u različitim južnoslavenskim kontekstima ima također određeno pejorativno svojstvo, premda se Albanci sami nazivaju shqiptar, a svoj jezik shqipe. Njemački pisac Franz Werfel u drugom činu drame Das Reich Gottes in Böhmen (Kraljevstvo Božje u Češkoj, 1930) opisuje disputu na koncilu u Bazelu 1431/49. između teologā Rokycane i Stojkovića i stavlja Rokycani sljedeće riječi u usta: „Stani, Stojkoviću! Da ne bude nesporazuma: Za nas riječ ‚husiti‘, sljedbenici bezočno ubijenog Husa, nije psovka nego ime časno i ponosno ...“ Za dominikanca Stojkovića, rođenog Dubrovčanina i papi odanog saborskog vještaka, s imenom i pojavom husitizma bilo je povezano nešto što je zavrijedilo svaku osudu i – lomaču.

Neka imena imaju u jednom historijskom periodu negativno značenje koje zatim može pasti u zaborav; ali je isto tako moguće da određena imena, koja smatramo „neutralnima“ i koje upotrebljavamo kao trezvene oznake, bez semantičkih natruha, tijekom vremena budu zaposjednuta pojačanim, dodatnim ili sasvim novim značenjima. Primjer za ovo zadnje jest riječ balija. Ako je pouzdano etnološko tumačenje ovog pojma, onda je on prvotno označavao muslimanskog seljaka, dakle bio oznaka i samooznaka jedne socijalne grupe. Tek kasnije i on je, upravo kao i pojam seljak, iz jezične i društvene perspektive neseljaka/nebalija, dobio značenje jednostavnog, nekultiviranog, primitivnog itd. čovjeka. U jednoj daljnjoj fazi, koju je teško vremenski odrediti, ova oznaka je sa strane nemuslimana uzeta kao pars pro toto i prenesena na sve muslimane: seljake i neseljake, građane, čaršinlije, pa čak i na pripadnike islama uopće – od Kladuše i Novog Šehera, do Džide, Taškenta i Abu Dabija. U međuvremenu stvar stoji tako da u ovom pojmu nema ni trunke neutralnosti; on je prezasićen značenjima, toliko semantički bremenit da bi, ovdje samo kao mali primjer, zahtijevao zasebnu studiju.

Istraživači nacionalnih stereotipa upozoravaju i na to, kako određeni „neutralni“ stereotipi ili slike mogu iz neutralnosti preći i u opasne sfere. Slaveni u njemačkoj karikaturi 19. i prve polovine 20. st. prikazivani su često u vašljivom društvu ili pak sami kao stjenice, vaši, uši. Gotovo da nema starijeg putopisa po Balkanu zapadne provenijencije u kome ne bi bilo i opisa vašljivih hanova, hotela i noćišta. Karikaturisti su ovu sliku samo vizualno transponirali. Druga omiljela slika Slavena općenito, a posebno opet Poljaka i Rusa, bili su štakori, pacovi ili miševi. Što se tiče ovih predstava, to je ovdje ulogu igralo mnoštvo; u predodžbi „prosvijećenog“ germanskog svijeta živio je primitivni slavenski svijet čoporativno, u zadruzi ili zajednici s visokim natalitetom. Slika štakora, miševa ili kunića koji se brzo razmnožavaju, služila je kao podloga. U propagandnim filmovima nacionalsocijalizma slavenska opasnost je bila prikazivana u obliku štakora. Iste novine koje su donosile takve slike i karikature oglašavale su u reklamnim dijelovima pesticide za domaću upotrebu ... Hitlerova ideološka mašinerija poslužila se i ovom slikom slavenskog svijeta, slikom čija sugestivnost nije bila bez učinka.

Replika, dakako, nije izostala. Kako smo gore vidjeli i na slavenskoj strani postojalo je za Nijemce ime „Švabo“ koje je, prema potrebi, stavljano u životinjski kontekst (buba-švaba!), povlačeći za sobom breme nakaradnih i opasnih asocijacija.[70]

Agresivni govor koji svoj sadržaj ispunjava negativnim vokabularom iz sfere etničkoga mora, da bi bio efektivan, svojim značenjskim i emocionalnim nabojem biti poznat i onome tko se njime služi kao i adresatu. Bez ovoga komunikacija je neravnomjerna ili neuravnotežena, to jest djelomična. Stephen Burger u svojoj primjerima krcatoj, ali manje sistematičnoj knjizi o psovci, navodi primjer iz Italije gdje ispruženi kažiprst i mali prst važi kao metafora za prevarenog muškarca (cornuto – rogat) i gest je krajnje uvredljiv.[71] U Švedskoj taj znak neće proizvesti nikakvog učinka budući da on ne postoji u komunikacijskom inventaru; najviše što on može proizvesti jest čuđenje. Ali u konfesionalizmom obilježenoj Bosni, recimo 19. stoljeća, opsovati drugome „zakon“ bilo/jest upravo na podlozi vrednota i svima razumljivih kodova velika stvar.

 

***

Rekli smo na početku da su stereotipi u slike i simbole zgusnuta značenja i da su to fenomeni dugog trajanja. Moderni život prepun je ovih znakova; neki su od njih davnoga porijekla, a mnogi sasvim novi. Riječi se sve više pretvaraju u slike. U ovome sklopu treba vidjeti i mentalnu predispoziciju suvremenog čovjeka da se izražava i misli u slikama. Preneseno na našu temu to znači da se, unatoč mnoštvu i raznovrsnosti informacija koje posjedujemo o pojedinim etničkim, konfesionalnim, političkim grupama i grupama uopće, naše predstave o njima pretvaraju u lako prepoznatljive i jednoznačne slike koje po svojoj biti teže da budu aere perennius.

Dugotrajnost stereotipa treba shvatiti i na sljedeći način: Stereotipi ne moraju biti nužno u kontinuiranoj upotrebi. Oni mogu poput rijeka ponornica nestati i nakon izvjesnog vremena pojaviti se u istom svojstvu. U etnologiji se za slične pojave ustalila sintagma „potonulo kulturno dobro“.[72] Neki fenomeni igraju u jednom vremenu određenu ulogu, zatim se potiskuju ili padaju u zaborav, da bi kasnije postali aktualni. Dovoljno je samo prelistati ratnom i političkom publicistikom o zbivanjima na području bivše Jugoslavije zadnjih godina da se lako ustanovi kako potisnute ili zaboravljene (negativne) slike o drugome iskrsavaju u novoj svježini. Među tim slikama najčešće su zastupljene one o agresivnosti i krvoločnosti, megalomaniji, kukavičluku, ropskom ili izdajničkom mentalitetu, o prevrtljivosti, neuračunljivosti, neciviliziranosti itd. I za svaku od ovih slika nalazi se dovoljno povijesnih „dokaza“. Sudeći po tome „povijesno“ pamćenje na ovim prostorima nije pogođeno amnezijom.

Ovdje je bilo riječi uglavnom o stereotipima s negativnim predznacima i o takvima čija je oštrica upravljena prema drugima. Bilo je riječi o verbalnoj agresiji ili, u jednom širokom smislu, o psovci. Htio bih stoga da se ovaj moj prilog shvati i kao preporuka za čitanje (ili ponovno čitanje i ponovno izdavanje sada već rijetke) knjige Bludna psovka fra Ignacija Gavrana.

Da i sâmo ovo izlaganje, koje kritički osvjetljava fenomen stereotipa naglašavajući njegove negativne strane, ne bi ostavilo dojam „stereotipa o stereotipima“, važno je na koncu izreći i misao koju je formulirao njemački etnolog Klaus Roth: „Nije dakle problematično postojanje stereotipa, mitova i identiteta nego to kako se s njima postupa. Zajedničko je  stereotipima i mitovima da su oni konstrukti koji se oblikuju i prenose putem kulture. Kao takovi oni su na jednoj strani vrlo stabilni i otporni, a na drugoj strani također sposobni za preoblikovanje i promjenljivi; u jednu ruku oni predstavljaju opasnost ili barem prepreku za razumijevanje, a u drugu ruku nezaobilazna su i korisna sredstva u životu pojedinaca i grupa. U ovom paradoksu leži njihova šansa. Slike u glavama korisne su ili štetne – već prema tome kako smo naučili s njima postupati i kako ih primjenjivati.“[73]

[Dies academicus u čast dr. fra Ignacija Gavrana. Zbornik, Zagreb 1999, str. 91-119]

 

^[1] Franz Kiener: Das Wort als Waffe. Zur Psychologie der verbalen Aggression, Göttingern 1983.

^[2] Fra Ignacije Gavran: Bludna psovka. Povjesno-psihološka studija, Sarajevo 1962.

^[3] Bogoslovska smotra, god. XXXIII, br. 2, Zagreb 1963, str. 158-159.

^[4] Südostforschungen, sv. XXV (1966), str. 487-488.

^[5] Tomislav Ladan: Ta kritika, Zagreb 1970. (Jezični tabu, str. 287-333). – Ignacije Gavran: Jezične kočnice i njihova opravdanost (Uz esej Tomislava Ladana „Jezični tabu“). Dobri pastir, god. XXI-XXII (1972), str. 203-218.

^[6] H. Bausinger: Stereotypie und Wirklichkeit, u: Jahrbuch für Deutsch als Fremdsprache, 14 (1988), str. 160.

^[7] Na opasnost da znanost proizvodi „stereotipe o stereotipima“ upozorava Klaus Roth: „Bilder in den Köpfen“. Stereotypen, Mythen, Identitäten aus ethnologischer Sicht, u: Das Bild vom Anderen. Identitäten, Mentalitäten, Mythen und Stereotypen in multiethnischen europäischen Regionen, hrsg. von Valeria Heuberger, Arnold Suppan, Elisabeth Vyslonzil, Frankfurt am Main 1998, str. 22.

^[8] K. Roth: „Bilder in den Köpfen“, str. 24-25.

^[9]Usp. Mirko Vid Mlakar/Ivan Mišković: Živio Mujo, samo u vicu. Novi list (Nova godina ̓98), str. 10-11.

^[10] Oba pojma (vandalizam, azijatluk) npr. u članku „Protumadžarske demnostracije“ u: Hrvatski dnevnik, god. VII, br. 41 (Sarajevo, 20. veljače 1912), str. 1. – Evropska otkrića novih zemalja i kolonijalizam stvorili su u svijesti zapadnoga svijeta sliku o „divljim“ narodima, gradeći na toj podlozi istovremeno autostereotip o vlastitoj „civiliziranosti“. U širenju ovakvih slika natjecali su se jednako beletristika kao i znanstvena literatura. Usp. U. Bitterli: Die ‚Wilden‘ und die ‚Zivilisierten‘. Grundzüge einer Geistes- und Kulturgeschichte der europäisch-überseeischen Begegnung, München 1991.

^[11] Pojam „Balkanisierung“ (balkanizacija) tumači jedan njemački rječnik stranih riječi kao „proces državne rascjepkanosti (Zersplitterung) i s tim u vezi zamršene političke odnose“. Duden. Das Große Fremdwörterbuch, Mannheim 1994, str. 179.

^[12] Unatoč takvoj tendenciji ovaj pojam se fiksira još uvijek zemljopisno, pri čemu njime obuhvaćeni areal varira već prema vlastitom geografskom stajalištu i duhovnoj samoidentifikaciji: „Za Srbe on počinje negdje na Kosovu ili u Bosni, a oni se smatraju braniteljima kršćanske civilizacije protiv tog neevropskog; za Hrvate pak on počinje u pravoslavnoj, despotskoj i bizantskoj Srbiji, od koje Hrvatska brani svoje vrednote demokratske zapadne civilizacije; za Slovence on počinje u Hrvatskoj i mi Slovenci smatramo se čuvarima na krajnjim granicama mirne Srednje Evrope; za neke Talijane i Austrijance Balkan počinje u Sloveniji gdje i vlast slavenskih hordi; za neke Nijemce to carstvo počinje već u Austriji koja je već obilježena balkanskom korupcijom i nesposobnošću; za neke Nijemce sa Sjevera ni katoličko-seljačka Bavarska nije bez stanovitog balkanskog duha; poneki arogantni Francuzi asociraju s Njemačkom istočnjačku balkansku divljinu, a tako to ide dalje sve do ekstremnog slučaja nekih konzervativnih Engleza koji su protiv Evropske Unije i za koje čitava kontinentalna Evropa danas predstavlja neku vrstu balkansko-turskog carstva s Brüsselom kao novim Carigradom, hirovitim i despotskim središtem koje ugrožava englesku slobodu i suverenitet.“ Slavoj Zizek: Der Balkan im Auge. Was Peter Handke nach Ruritanien treibt. Süddeutsche Zeitung, München, 17. III. 1999. Usp. također Karl-Markus Gauß: Wo der Balkan beginnt. Literatur und Kritik, Nr. 307-308 (September 1996), str. 3-4. Maria N. Todorova: Imagining the Balkans, New York 1997, pos. poglavlje 1 (The Balkans – Nomen) i 2 („Balkans“ as Self-designation); njemački prijevod: Die Erfindung des Balkans. Europas bequemes Vorurteil. Aus dem Eng. von Ulli Twelker, Darmstadt 1999.

^[13] Usp. također L. Kretzenbacher: Schimpfwörter aus nationaler und aus religiös-konfessioneller Gegnersachaft, u: Stereotypvorstellungen im Alltagsleben. Beiträge zum Themenkreis Fremdbilder – Selbstbilder – Identität, Festschrift für Georg R. Schroubek zum 65. Geburtstag, hrsg. von Helge Gerndt (= Münchner Beiträge zur Volkskunde, Bd. 8), München 1988, str. 70.

^[14] Encyclopédie, ou dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers, [...]. Tome onzième, Neufchastel 1765, str. 36.

^[15] Kao ilustraciju navodim ovdje sliku iz austrijskog Etnološkog muzeja (Völkerkunde-Museum, Wien) u Beču pod naslovom „Kurze Beschreibung der In Europa Befintlichen Völckern Und Ihren Aigenschafften“, nastalu oko god. 1700. Tu su u smislu gore rečenog prikazani i opisani najpoznatiji evropski narodi, pri čemu se nimalo ne štedi s negativnim svojstvima. Reprodukciju slike donosi Lew Kopelew: Fremdenbilder in Geschichte und Gegenwart, u: Russen und Rußland aus deutscher Sicht, 9.–17. Jahrhundert, hrsg. von Mechthild Keller, (= West-östliche Spiegelungen, Reihe A, Bd. 1.) München ²1988, str. 11-34, prilog.

^[16] Obilje naziva za različite etničke grupe u Americi donosi I. L. Allen: The language of ethnic conflict u poglavlju „The historical lexicon of ethnic epithets“, str. 45-73.

^[17] V. Antisemitismus – Vorurteile und Mythen, hrsg. von Julius H. Schoeps und Joachim Schlör, Frankfurt am Main b. g. (oko 1995); tu posebno prilog Sander L. Gilman: Der „jüdische Körper“. Gedanken zum physischen Anderssein der Juden (str. 167-179).

^[18] Zastupnici ovakvih teorija našli su u Darwinovom naučavanju o nastanku vrsta još dodatno potvrda za svoje stavove. Kao polje svoga rada frenolozi su koristili posebno zatvore i psihijatrijske ustanove. Mada se danas ovakve teorije zabacuju, nisu sasvim iščezle njihove „spoznaje“, sadržane npr. u izrazima „razbojnička faca“, „tipičan kriminalac“ itd.

^[19] O historijatu različitih pokrivala za glavu (turbana, fesa, šešira itd.) u Turskoj, a posebno o kulturnim šokovima i ideološkim sukobima s njima u vezi vidi Jeremy Seal: A Fez of the Heart, London 1995. (njem. izdanje: Der Fez. Eine Reise durch die Türkei. Auf der Suche nach einem Hut, Stuttgart 1998).

^[20] Karakteristična je u ovom pogledu oznaka „francuska bolest“ (morbus gallicus) za sifilis u velikom broju evropskih jezika; Francuzi naprotiv istu bolest nazivaju „španjolskom“, „firentinskom“ ili „pruskom“. Andreas Winkler: Ethnische Schimpfwörter und übertragener Gebrauch von Ethnika, u: Muttersprache, Jg. 104 (1994), H. 4, str. 331.

^[21] L. Kretzenbacher: Schimpfwörter, str. 70, 73.

^[22] Ovdje ne uzimam u razmatranje, ali napominjem da se neke od ovih oznaka mogu smatrati pogrdnima i uvredljivima, ukoliko ih drugi upotrebljavaju, pozitivnima pak ako se koriste kao samooznake. Pri tome ne treba zaboraviti ni povijesne i političke mijene koje utječu i na govor.

^[23] Ovdje treba istaknuti časopis Maledicta. The International Journal of Verbal Aggression koji od 1977. izlazi u Americi u redakciji Reinholda Amana, rođenog Bavarca. Časopis sadrži dosta priloga i bibliografskih uputa koji se tiču naše teme. Posebna vrijednost mu je što obrađuje teme iz čitavog svijeta i svih kulturnih sredina i time nudi materijal za komparativni studij fenomena verbalne agresije. Izdavačevi predgovori („Dragi i prokleti čitatelji!“), popratni tekstovi i pogovori („Deo gratias!“) sa svojim šaljivo-ironičnim tonom očituju, možda i nesvjesno, kompleksan odnos prema psovci. Psovka zadire u područje tabua, a ironija olakšava pristup tom području.

^[24] Usp. Arnold Suppan: Der Nachbar als Freund und Feind. Wechselseitige Geschichtsbilder und nationale Stereotypen im südslawischen und österreichischen Bereich, u: Österreichische Osthefte 29 (1987) 3, str. 295-322; usp. također John Algeo: Xenophobic ethnica, u: Maledicta, vol I (1977), br. 2, str. 133-140.

^[25] O povijesti ovog pojma v. Etymologisches Wörterbuch des Deutschen. Erarbeitet unter der Leitung von Wolfgang Pfeifer, München ³1993, str. 98.

^[26] [Matija Mažuranić]: Pogled u Bosnu ili Kratki put u onu krajinu, učinjen 1839-40. po Jednom Domorodcu, Zagreb 1842, str. 58. Usp. također niže gdje je govor o Šijacima.

^[27] Petar Skok: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knj. III, Zagreb 1973, str. 606-609; Vladimir Mažuranić: Prinosi za pravno-povijesni rječnik, sv. II, Zagreb 1975, str. 1584-1586; Bratoljub Klaić: Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice, Zagreb 1989, str. 1429; Etymologisches Wörterbuch des Deutschen, str. 1534 („Wallach) i 1554 („welsch“). U dubrovačkom govoru „vlasi“ su bili kozari iz planinskih katuna. Držić im je u svojim djelima dodjeljivao uvijek smiješne uloge.

^[28] Lexikon für Theologie und Kirche, sv. V, Freiburg 1960, str. 67-68 („Heiden“).

^[29]U tome smislu definiraju i (nacionalni) identitet književnici Claudio Magris i Danilo Kiš: „Svaki identitet ima i nečeg strašnoga jer, da bi mogao opstati, on mora povući granicu i odbiti svakoga tko dolazi s druge strane.“ (C. Magris u Microcosmi) – „Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja.“ D. Kiš: Čas anatomije. Djela Danila Kiša, Zagreb – Beograd 1983, str. 29.

^[30]A. Winkler: Ethnische Schimpfwörter, str. 325-326.

^[31]Vuk Stefanović Karadžić: Srpski rječnik (1852). (= Sabrana dela Vuka Karadžića, knj. 11.) Beograd 1986, str. 1137.

^[32]Usp. brojne primjere u [Matija Mažuranić]: Pogled u Bosnu, str. 28, 52, 74. i dr. Odakle potječe sintagma „krst lipov“ nije jasno.

^[33]Potvrdu za to dao mi je na primjeru Fojnice prije više godina pok. fra Bono Šapina. – Dodiri s protestantizmom mogli su u Bosni uslijediti preko stranog konzularnog osoblja, trgovaca, zanatlija i rijetkih pokušaja misioniranja. Usp. Fra Gro Martić: Zapamćenja (1829.–1878.), Zagreb 1906, str. 76-78. O konfesionalnim stereotipima u južnoj Njemačkoj i Švicarskoj („luttrisch“ – „kartholisch“) v. Karl.-S. Kramer: Konfessionelle Vorurteile, u: Stereotypvorstellungen im Alltagsleben, str. 57-59. Austrijski slavist Joseph Matl zabilježio je pojam lutor 1955. čak u Crnoj Gori! Leopold Kretzenbacher: Schimpfwörter aus nationaler und aus religiös-konfessioneller Gegenrschaft također u zborniku Stereotypvorstellungen im Alltagsleben, str. 77.

^[34] Theodor Schiff: Iz poluzaboravljene zemlje. Kulturne slike iz Dalmacije. Prijevod s njemačkog Ivica Duhović-Žaknić, Split 1997, str. 20. – Inače Nijemci su u stereotipnim predstavama mnogih naroda nespretni i smiješni. Usp. Die häßlichen Deutschen? Deutschland im Spiegel der westlichen und östlichen Nachbarn, hrsg. von Günter Trautmann, Darmstadt 1991, passim. Takvi su i u hrvatskoj renesansnoj komediji. Kod Marina Držića (Dundo Maroje) Udo Tudešak (Hug Nijemac!), gospodar, prikazan je kao pijanac i žalosno-smiješna figura, dok je njegov sluga, Pomet, mudro i pametno čeljade.

^[35] Usp. Šimun Šito Ćorić: Hercegovci: Hrvati Hercegovine. Mitovi, predrasude, zbilja, Zagreb 1995, str. 214-217. i predgovor Ive Žanića, str. 7-8.

^[36] U hrvatskoj literaturi poznati po satiričkim pripovijetkama Vilima Korajca Auvergnanski senatori.

^[37] Herman Bausinger: Name und Stereotyp, u: Stereotypvorstellungen im Alltagsleben, str. 16.

^[38] Vrlo informativno o tome i s brojnim primjerima Dietz Bering: Der „jüdische“ Name, u: Antisemitismus – Vorurteile und Mythen, str. 153-166; isti: Der Name als Stigma. Antisemitismus im deutschen Alltag 1812-1933, Stuttgart 1991.

^[39] Prema F. Kiener: Das Wort als Waffe, str. 38-39.

^[40] Herbert Pfeiffer: Das große Schimpfwörterbuch, Frankfurt am Main ²1997, str. 192.

^[41] Lion Feuchtwanger: Moskau 1937. Ein Reisebericht für meine Freunde, Berlin - Weimar ²1993.

^[42] V. Antisemitismus – Vorurteile und Maythen, posebno poglavlje „Der Wucherer“ (Lihvar) i „Der Kapitalist“.

^[43] Irfan Ajanović: Draga moja majko Bosno, Sarajevo 1996, str. 23. („podmukla latinska izdaja“). Usp. također Emil Čić: Izgubljena „Mitteleuropa“ – pregled jedne ideologije, u: Narod, Zagreb, 15. ožujka 1999, str. 22: „ideologija katoličke Srednje Europe [...] razgraničuje katolički svijet moralnih principa i zakona od pravoslavnog svijeta, koji se u praksi pokazao kao jedna vrsta divljeg istoka“. O drugim značenjima imena Latin i njegovim povijesno-teološkim implikacijama v. Leopold Kretzenbacher: Schimpfwörter aus nationaler und aus religiös-konfessioneller Gegnerschaft, u: Stereotypvorstellungen im Alltagsleben, str. 69.

^[44] Deutsches Schimpfwörterbuch oder die Schimpfwörter der Deutschen, Arnstadt 1839, str. 11.

^[45] Jozo Džambo: Die Slawen – deutsche und österreichische Zerrbilder, u: Gleiche Bilder, gleiche Worte. Deutsche, Österreicher und Tschechen in der Karikatur (1848–1948). Ausstellungskatalog, München 1997, str. 43.

^[46] Kurt Baldinger: Völker im Zerrspiegel der Sprache, u: Überlieferung und Auftrag. Festschrift für Michael de Ferdinandy zum sechzigsten Geburtstag, Wiesbaden 1972, str. 167.

^[47] Puna izreka glasi: „Ein Böhme, ein Ketzer; ein Schwabe, ein Schwetzer, ein Meissner, ein Gleissner, ein Pole, ein Dieb; ein Ungar, der seinen Herrn verrieth.“ Deutsches Sprichwörter-Lexikon. Ein Hausschatz für das deutsche Volk, hrsg. von Karl Friedrich Wilhelm Wander, sv. I, Leipzig  1867, str 424.

^[48] L. Kretzenbacher: Schimpfwörter, str. 76-77. Tu i brojni drugi primjeri.

^[49] Stephen Burgen: Bloody hell, verdammt noch mal! Eine europäische Schimpfkunde, München 1998, 132. Engleski original Burgenove knjige objavljen je pod naslovom Your Mother̓s Tongue. A Book of European Invective, London 1996. Knjiga obiluje primjerima iz engleskog jezika, romanskih i nordijskih jezičnih područja te grčkog; područje slavenskih jezika ona sasvim zaobilazi.  Mnoštvo navedenih primjera odlika je ove knjige, međutim autoru nije uspjelo iskoristiti taj materijal u smislu komparativnog studija. Lakoća s kojom Burgen piše i stvara zaključke zavela ga je na štetu analize.

^[50] P. Skok: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knj. III, str. 407.

^[51] Usp. Mihailo Marković: Izabrana dela, 8. tom: Osporavanja i angažovanja, Beograd 1994, str. 365-6, gdje se „pseudorealističko rasuđivanje [političkih zbivanja]“ i „defetistički“ mentalitet Čeha suprotstavlja srpskom historijskom „realizmu“ i „etici Kosova“.

^[52] Usp. Ivan Čolović: Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji, Beograd 1997, str. 174-176. (o „prvom srpskom trivijalnom romanu o ratu u Bosni“ Tunel autora Vanje Bulića). – Ivo Žanić: Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu o BiH, u: Erasmvs, br. 18 (Zagreb, listopad 1996), str. 53. Usp. također Reinhard Lauer: Das Bild vom Anderen aus literaturwissenschaftlicher Sicht, u: Das Bild vom Anderen, str. 45-54, pos. 50.

^[53] Gregor von Rezzori (rođ. 1914. u Czernowitzu/Bukovina). Prvo izdanje Maghrebinische Geschichten, Hamburg 1953; 1001 Jahr Maghrebinien. Neue Legenden, Schwänke und Anekdoten aus Balkanesien, Reinbek 1967. Usp. Kindlers Neues Literatur Lexikon, hrsg. von Walter Jens, Bd. 14, München 1988, str. 57-58.

^[54] O ovome neka zapažanja iz prakse donosi Miklós Stier: Lehrbücher unter dem Aspekt von Stereotypenbildung, u: Das Bild vom Anderen, str. 241-246.

^[55] Usp. literaturu navedenu kod Wolfgang Leiner: Das Deutschlandbild in der französischen Literatur, Darmstadt ²1991; usp. također Mechthild Golczewski: Der Balkan in deutschen und österreichischen Reise- und Erlebnisberichten 1912-1918, Wiesbaden 1981. (= Quellen und Studien zur Geschichte des östlichen Europa, Bd. XVII.)

^[56] Usp. Karl.-S. Kramer: Konfessionelle Vorurteile, u: Stereotypvorstellungen im Alltagsleben, str. 57-66. na primjeru etnografskih istraživanja hodočašća.

^[57] Meyers großes Taschenlexikon, Bd. 18, Mannheim ⁴1992, str. 286.

^[58] J. H. Zedler: Großes vollständiges Universal-Lexikon, Bd. 62, Leipzig – Halle 1749, str. 525.

^[59] V. Reinhold Aman: „They are a hairy, cruel, savage nation“. Ethnic slurs anno 1774. Maledicta 5 (1981), br. 1-2, str. 273-283. s primjerima iz Jacobus Barclay: An English Dictionary Upon a New Plan, Edmonton 1774.

^[60] F. Kiener: Das Wort als Waffe, str. 212.

^[61] Sigmund Freud: Der Witz und seine Beziehung zum Unbewußten. Der Humor. Frankfurt am Main 1992, str. 117.

^[62] F. Kiener: Das Wort als Waffe, str. 32-35. uvrštava u svojoj studiji i kritiku kao znanstveni i publicistički diskurs u tip „borbenih“ žanrova. Dakako ovo se može odnosti samo na određenu vrstu kritike, ne svaku.

^[63] Usp. Bernard Nežmah: The consequences of Yugoslav wars on the occurrence of swearwords in the mass media, u: Maledicta, vol. XII (1996), str. 115-118.

^[64] Irenäus Eibl-Eibesfeldt: Liebe und Haß. Zur Naturgeschichte elementarer Verhaltensweisen, München 1970.

^[65] O tome vrlo poučno David Hume u Treatise of human nature (1739/40) i sociolog Ferdinand Tönnies: Kritik der öffentlichen Meinung (1922).

^[66] F. Kiener: Das Wort als Waffe, str. 41.

^[67] F. Kiener: Das Wort als Waffe, str. 161.

^[68] I „najbezazlenija“ riječ može kroz intonaciju, smještaj, popratnu mimiku ili gestiku primiti sasvim različite sadržaje. U određenim socijalnim slojevima intimni prijatelji znaju se oslovljavati pogrdnim riječima ili pozdravljati psovkom. (Zapisi iz moga bosanskog teftera: „Đe si, đubre jedno, što se ne javiš?“ „Zdravo, kurvin sine!“) Iste riječi u nekim drugim okolnostima shvatile bi se kao agresivni čin. Sve ovisi od situativne okolnosti i vrste partnerstva, to jest ovisi od intencije i odgovarajuće reakcije na tu intenciju. Ako između ovih nema sklada, onda se i najobičniji pojmovi pretvaraju u suprotnosti.

^[69] P. Skok: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knj. III, str. 406-7. Porijeklo ove riječi nije jasno; postoji za to više tumačenja; Skok ga izvodi iz rumunjskog şoácăţ = miš; poruga za zapadne Evropljane, posebno Nijemce, koji svojom odjećom odudaraju od sredine u kojoj se nalaze.

^[70] V. karikaturu u češkom časopisu Šípy, god. XV (Prag, 5. 7. 1902), br. 30, gdje su Nijemci prikazani u obliku buba-švaba protiv koji bi kemičari trebali izumiti neki prašak: „Tome bi se radovao čitav svijet!“

^[71] S. Burger: Bloody hell, str. 121-126.

^[72] Prvi je ovu sintagmu („gesunkenes Kulturgut“) upotrijebio njemački etnolog Hans Naumann: Grundzüge der deutschen Volkskunde, Leipzig 1922.

^[73] K. Roth: „Bilder in den Köpfen“, str. 38.