Ivan Lovrenović

Dihotomija svjetova franjevaca Bosne Srebrene

Historiografija, koja se bavi bosansko-hercegovačkim prostorom, lako će ukazati na praznine, odnosno na neobrađena područja i teme. Ipak tema bosanski (čitaj: bosansko-hercegovački) franjevci ne spada u bijele mrlje ove historiografije, nego među relativno dobro obrađivana područja. O franjevcima, njihovoj misiji, organizaciji, kulturnom i političkom djelovanju znamo, opet valja naglasiti, relativno dosta, toliko da više o njima ne možemo tako olako govoriti kao o jednoj monolitnoj zajednici. Unatoč tomu prikazi povijesti bosanskih franjevaca skloni su o njima govoriti kao o jednoj upravo takvoj zajednici, koju na okupu drže redovnička pravila, crkveni propisi i proklamirani misionarsko-pastoralni ciljevi.

Nasuprot takvoj kolektivističkoj tezi u ovom prilogu želi se u franjevačkoj zajednici Bosni Srebrenoj uočiti i naglasiti upravo one komponente koji tu zajednicu prezentiraju kao višeslojno, polifono, kompleksno, a nipošto "zatvoreno" društvo.[1] Upravo na primjeru stoljeća, u kome se rodio i djelovao fra Grgo Martić, to se može lako pokazati. Mislim da time i fra Grgin lik dobiva na svojoj jasnoći.

Znanstveni diskurs u smislu naslovljene teme dakako nije nov, ali on se pretežno bavio političkim i kulturnim (literarnim) aspektima. Stoga će ovi biti sada ostavljeni po strani, a težište izlaganja postavljeno na problem unutarnje (ne)jedinstvenosti Bosne Srebrene i svih onih implikacija koje iz toga proizlaze. Prije toga nekoliko glavnih odrednica koje karakteriziraju 19. stoljeće i bosansko franjevaštvo u njemu, koje će pomoći boljem razumijevanju naslovljene teme.

Devetnaesto stoljeće

Devetnaesto stoljeće važi u više pogleda kao prijelomno u bosansko-hercegovačkom društvu, pa tako i u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Ovo je vrijeme razmeđa – tako ga jednodušno opisuje moderna historiografija, a što je još važnije: tako su ga doživljavali i suvremenici ("privrtanija" u onovremenim franjevačkim pismima). Evo bitnih točaka na kojima se zasniva gornja tvrdnja o 19. stoljeću:

Raspad Osmanskog carstva nisu mogle zaustaviti promjene kakve je obećavao tanzimat niti spremnost Porte da učini političke ustupke kakvi u prethodnom stoljeću nisu bili ni zamislivi. Istovremeno s ovim općim kriznim tokovima rasle su i napetosti unutar bosanskog pašaluka čiji je rezultat bio podjela na dvije administrativne jedinice: bosanski i hercegovački pašaluk.

Paralelno, ali dakako neovisno o ovima, tekle su napetosti unutar bosanske franjevačke zajednice; njihova kulminacija bila je odcjepljenje Hercegovine od provincije Bosne Srebrene godine1847/1852.

Ovo je bilo vrijeme novih ideja i ideologija na kojima su i franjevci u različitom intenzitetu i s različitom zauzetošću participirali. Po svojoj širini i prisutnosti najznačajniji je bio tu svakako ilirski pokret koji se posebno očitovao na literarnom području i uopće području knjige. U političkoj frazeologiji franjevaca sve više su u upotrebi bili "dom i rod", pri čemu simpatije prema Zagrebu nisu bile bez kritičkih stavova i oporbe.

"Prosvitljeni 19. vik" na različite načine zaokupljao je bosanske franjevce. Prepoznatljivi su i daleki odjeci ideja francuske revolucije. Oni su izraženi na jednoj strani u izričitom pozivanju na princip bratstva, jednakosti i slobode ili pak na drugoj strani u odbacivanju "francuskog" duha kao pogubnog.[2] Liberalne ideje samo su teško i sporo nailazile na prijem među franjevcima. Martić je čak i Jukićevog Bosanskog prijatelja (3. svezak) ocijenio kao djelo "pisano u smislu slobodnom" i preporučio da se ono ne izdaje![3]

Što se tiče usmjerenosti prema izvanjskim centrima moći, politike, utjecaja i kulture, to franjevci nisu bili fiksirani isključivo prema jednome od tih centara. Rim, Beč, Zagreb, Pešta, Beograd i Carigrad imali su u različitim razdobljima i različito značenje, pa čak i u jednome istom razdoblju među franjevcima različito vrednovanje.

Ovo je također vrijeme "sekularizacije" u obzorju franjevačkog, prije svega kulturnog, djelovanja i života. U franjevačkoj literarnoj produkciji, na primjer, sve se češće sreću teme i naslovi koji ne spadaju u religiozne, moralno-poučne ili didaktičke žanrove; povijesne, zemljopisne, političke, etnografske i dr. teme tvore sve više zauzetost franjevačkih spisatelja. Jednako važi i za njihovu lektiru kojom, koliko se to da zaključiti iz sačuvane korespondencije, dominiraju novine i časopisi, dakle publicistika koje na domaćem tlu nije bilo. Uzmimo primjerice knjižni inventar fra Grge Martića, kako ga je autopsički napravio fra Augustin Čičić. Na osnovu inventara ove biblioteke teško bi bilo zaključiti da je njezin vlasnik bio klerik, teolog. Također što se tiče stručnog nivoa teško će se koje djelo teološkog ili religioznog sadržaja moći mjeriti s Jukićevim Bosanskim prijateljem ili Batinićevim Djelovanjem franjevaca.

U svezi s književnim djelovanjem bosanskih franjevaca valja reći i to da je 19. stoljeće bilo i vrijeme postupnog nestajanja latiniteta u njihovom stvaralaštvu. Upadno je kako u franjevačkoj korespondenciji i kronistici iščezavaju latinska sintaksa i latinsko-hrvatska makaronština. Ova promjena bila je odraz nove literarne kulture i nove lektire. U beletristici pak franjevci će se samo vrlo sporo odvajati od tradicionalnih formi; epika će ovdje ostati dominantni model (fra Grgo Martić).

Na području školstva franjevci su sve više bili zaokupljeni instaliranjem škola sa sekularnim karakterom. Ivan Franjo Jukić pokušao je štaviše etablirati školsku pouku na višenacionalnoj osnovi. Isti Jukić poslao je u Zagreb na naukovanje jednoga mladića iz Bosne koji se je trebao obučiti u tiskarskoj vještini i nakon toga vratiti u Bosnu. Od propasti katoličkog trgovačkog sloja u 17. stoljeću ovo je prvi poznati pokušaj da se među katolicima u Bosni svjesno i izvan crkvene domene oživi srednji sloj (Mittelstand).

Ovo je bilo vrijeme u kojem su se među franjevcima profilirali pojedinci kao organizatori, predvoditelji, graditelji, kulturni djelatnici i dr. (Šunjić, Jukić, Martić, Bakula).[4]

Franjevačka zajednica odnosno katolička crkva u Bosni i Hercegovini, koristeći novonastali politički prostor i slobode, po prvi put je nakon više stoljeća sistematski počela podizati nove sakralne objekte u većem broju i time i na vanjski način očitovati znakove novog vremena. Poslije 1878. ovo će biti samo još neusporedivo potencirano.

Te godine evropska diplomacija dovela je u bosansko-hercegovačko društvo u raspadu Austro-Ugarsku monarhiju. Godina 1878. bila je najznačajniji politički datum na ovom prostoru. Fra Grgo Martić je aktivno sudjelovao u zbivanjima posebno prije, a u manjoj mjeri i poslije ovog datuma.

Na crkveno-političkom planu središnji događaj bio je uvođenje redovite crkvene hijerarhije 1882. god. Franjevci su do tog datuma kao jedini katolički kler bili glavni kulturni i politički činilac među hrvatskim pučanstvom u Bosni i Hercegovini. Poslije toga oni gube ovaj ekskluzivni položaj. Te okolnosti uvjetovale su da su oni sada prema vani morali jasnije nego inače artikulirati svoju poziciju, ali da su to istovremeno morali učiniti i prema unutra, prema samima sebi. Ovaj je datum imao značenje takoreći jedne katarze.

(Tro)jedinstvo Bosne Srebrene

U administrativnom ustrojstvu provincije "Bosne Srebrene" u 19. st. dominirala je trojna struktura koju su tvorila tri najstarija samostanska sjedišta: Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo. U franjevačkoj upravnoj terminologiji bile su to kustodije odnosno (od 1897. godine) distrikti. Svakoj kustodiji pripadao je određen broj župa za čiju pastorizaciju su se one brinule, dok bi dotične župe, u većem ili manjem opsegu, ekonomski uzdržavale ili podupirale matične samostanske kuće. Ova praktična i čisto organizacijska mjera dovela je tijekom vremena do sve većeg unutarnjeg diferenciranja, pa čak i do konflikata. Doduše ovakva podjela nije produkt 19. stoljeća, ona je već i u vremenu prije toga funkcionirala po istim principima, ali je u ovom stoljeću zbog spleta okolnosti došla posebno do izražaja. Osnivanje novih samostana (Livno, Guča Gora, Plehan, Tolisa i Rama) djelovalo je samo na prvi pogled kao razbijanje ustaljene trojne podjele. Novoosnovani samostani su izmijenili ekonomski položaj triju bivših matičnih kuća, ali nipošto i njihov mentalitet. Štaviše oni su se u svojoj praksi ponašali po uzoru na te svoje matične kuće.

Problem (ne)jedinstvenosti Bosne Srebrene najbolje će ilustrirati primjer tzv. agencija: Sa svrhom rješavanja važnih i za Provinciju odlučujućih problema franjevci su četrdesetih godina prošloga stoljeća osnovali u Carigradu svoje predstavništvo ili agenciju. Agencija se nalazila u carigradskoj četvrti Galati, uz nju je bila kapelica sv. Jurja. Bila je to neka vrsta diplomatskog zastupništva koje je trebalo održavati kontakt između Provincije i političkog upravnog središta i zastupati interese svoje zajednice i naroda.

Godine 1856. osnovana je, na nižoj razini, slična agencija u Sarajevu čiji je djelovoditelj više godina bio fra Grgo Martić.[5]

Ovi primjeri upućuju na to da je Bosna Srebrena prema vani nastupala kao kompaktna zajednica. Međutim, neki drugi detalji pokazuju kako su iza ove kompaktnosti stajale i druge strukture u smislu teze ovog referata. Sarajevska agencija imala je svoje sjedište u Latinluku, sarajevskoj katoličkoj četvrti, uz crkvu sv. Ante. Župna kuća bila je ujedno i sjedište agencije. Zanimljivo je, međutim, da su kako fojnički tako i sutješki samostan u toj istoj četvrti imali svoje zasebne kuće u kojima su odsjedali njihovi članovi kada bi poslovno dolazili u Sarajevo.[6]

U slučaju carigradske agencije ova podijeljenost prema vani nije bila tako vidna, ali iza kulisa odvijao se isti scenarij. Fojnički franjevci su rezidenciju sv. Jurja u Carigradu tretirali manje ili više kao svoju domenu. Fra Grgo Martić je, dakako u kontekstu unutarprovincijskih sukoba, nastojao "da sv. Juro postane stečevina sve Provincie". Fra Joso Radoš, ondašnji (1868) voditelj carigradske rezidencije, opirao se tome i u pismu svome istomišljeniku provincijalu Kalamutu opravdavao to razlozima koji ostavljaju dojam jednog krajnje uskogrudnog regionalizma: "Znate i to, da štogod sam trudio, trudio sam se za korist i poštenje naše kustodie i za istu pripravan sam sve žrtvovat; a za one koji su se odrekli grianja dok je vatra pušila, kao Kreševljaci, nikad; nit za one koji su na vatru vodu lievali, kao Sutieščani [...] bolje je koristit kuštodii svojoj."[7]

U slučaju spomenutih franjevačkih kuća u Sarajevu kao i u slučaju dispute o carigradskoj rezidenciji ne radi se nipošto o praktičnim razlozima nego upravo o izrazu lokalnih tradicija na koje su se dotični samostani pozivali. Da li su te tradicije bile uistinu tako različite, teško je reći; za nas danas one se očituju u vrlo slabim obrisima, ali u svijesti njihovih nosilaca one su postojale i bile naglašavane do te mjere da je citirani Radoš za provinciju Bosnu Srebrenu upotrijebio sintagmu iz hrvatske državnopolitičke terminologije: "trojedna Država", regnum tripartitum: Fojnica, Kreševo, Sutjeska.[8]

Izrazi ovih tradicija su i kolektivna imena "Kreševljaci", "Sutješčani"/"Sutiščani", "Fojničani": "on [Vujica] bo je usve i posve odan i prignut Fojničanim, a ovi svi na nas Sutisčane mrze".[9]

Fra Blaž Josić se u pismu A. T. Brliću okomljuje na "partaje njeke posavačke koju je fra Martin Nedić podigo [...] On bo hoće u Tolisi in patria sua da manastir gradi i odcipiv od Sutiske posavačke župe, uništi ono starinsko naše gniezdo; ja pako držeći se starog miesta, ne dam ovog miesta i starine naše a njemu ne branim nek se on ciepa samo druge da u miru ostavi..."[10] Marko Karamatić s pravom govori o "lokalističkom mentalitetu" i lokalpatriotizmu koji je išao tako daleko da su fratri iz jedne kustodije/jednog distrikta zvali druge tuđincima.[11]

Ali to nije sve. Tijekom vremena unutar same provincije oblikovale su se u odgoju i redovničkoj stezi različite životne prakse koje su suvremenici itekako registrirali kao takove. U pismu gore spomenutoga Radoša iz Carigrada provincijalu fra Marku Kalamutu u Fojnicu 1868. veli se:

"Vi znate M. P. O. da gvozdje i srebro nigda se ujediniti ne može prem[d]a su metala obodvoje i u sebi imadu njeke proprietates communes, jer kolikogod ga kovo i grio čovik, opet se vide žilice male, biele i čiste, i potlje, kad ga ujedini silom, gvozdie će vazda na srebro, ma najčistie bilo, hrđu navlačiti.

A pari, naša fojnička educatia sasvim je druga od kreševske i sutinske, dopuštajuć njeke proprietates communes. Ova educatia, prorsus alia, ne dopušta sjedinjenje među nama namišljeno učinit, tj. da se stopimo u jednu kustodiu kao što čujem za program njekih. Kovač se pitat mora, koliko je gvozdje tvrdo i koliko crni ruke."

Radoš naglašava kako svoj sud temelji na iskustvima s dotičnim franjevcima i poznavanju njihove ćudi, morala, vrijednosti itd. Njegov je zaključak da se treba međusobno poštivati i pomagati, no u administrativnom pogledu i s obzirom na gornje razlike – "svako svoje i duga ljubav".[12]

Ovo je, između ostaloga, bilo uobičajeno i na području školstva. Franjevački podmladak je rekrutiran tako da su pojedine župe slale dječake u samostane svoga područja, pri čemu u ovom postupku nije bilo jedinstvene prakse. Dok je fojnički samostan zahtijevao da mladi kandidati dođu s osnovnim znanjem u čitanju i pisanju, drugi to nisu postavljali kao preduvjet.[13] Tako je i osnovno obrazovanje ovih učilišta bilo neujednačeno, što se poslije pokazalo, kada bi isti mladići otišli na bogoslovne studije izvan granica Bosne. A i pri ovome se očitovao regionalizam unutar franjevačke zajednice: svaki je samostan svoje pitomce slao na studije u centre po vlastitom izboru: u Dubrovnik, Italiju, Đakovo itd.[14]

Naravno, različiti studijski centri u inozemstvu imali su različite odgojne sisteme i svoje specifičnosti i kao takvi nudili i različite obrazovne mogućnosti. Bosansko-hercegovački pitomci, vraćajući se iz ovih središta, donosili su sa sobom ne samo teološko znanje nego u manjoj ili većoj mjeri i političke ideje iz dotičnih sredina. Ovo samo po sebi nije bio razlog za konflikte, ali je to pospješivalo postojeće i novonastale suprotnosti i davalo im određenu ideološku notu. Tijekom vremena i ova bosansko-franjevačka dihotomija pretvorila se u strogo kontrastne parove, pri čemu su na jednoj strani stajali "talijaši", a na drugoj "prikosavci". Ovako je u spisu Borenje Daržave Bosne Srebrenite s' Biskupom G. Rafom Barišićem skicirana ova opozicija:

"Već u ono vrime njeka cipanja u Provincii medju Redovnicim biahu se porodila, i to s' toga: što jedni u Italii, a druggi u Cessarovim Däržavama nauke svàršuju. S' toga reko, mallo po mallo porodile su se dosti ružne zlobe, i unaticanja medju njima tako: da prenda svi jedne otačbine, i Provincie Sinovi, ništanemanje posve su različitog duha, koga mladići osobito vrativse u Bosnu običaju pokazivat. Duh pako, koga u tudjinam zacârpe evo kakav je: oni, koi u Italii uče u obće govoreći (:drugačie s' obe strane ima Redovnikah pametnih, naučnih, i uprav kripostnih; njeki pako: ako što i zafate od neosnovanog duha s' vremenom u Bosni pobace:) običaju biti: u naucim slabii, s' toga za velikih poslovah neprikladnii, al kolikosu slabii, tolikosu ponositii, i za dostojanstvim pohlepnii, više su za se, neggo za obćinu, umijuse prodavat za druggo, nego su, i tajnost pomnjivie čuvaju. Oni pako, koi u Cessarovim Kraljevinam uče nauke: jesu u naucim izvârstitii, s' toga za poslovah svoga stanja prikladnii; i štojim je na sârdcu, to je i na jeziku, odkud s' jezika kao djetlići često gube (glave) svaka. – Buduć dakle, da od oniuh, koi u Italii uče od njekoliko godinah broj manji postade, a drugiuh broj se uzmnoža, i po redu poče se i njima put otvarat, da mogu dostignut starešinstvo kako u Provincii. Nut! odveć krivim okkom gledahu ovu njiovu sreću oni, koi su talianskim duhom napunjeni."[15]

Citirani dokumenat je apologetističke naravi, ali on ipak donosi dovoljno elemenata s pomoću kojih možemo rekonstruirati stajališta i jedne i druge strane. Bit suprotnosti je na jednoj strani u uvjerenju da su jedni kontrahenti zaraženi liberalnim idejama, da im nedostaje duha crkvenosti, a time i franjevaštva (da u njima "neima više ni osinja od obsluženja Regule S. Franciška"), pa čak da su i u vjerskom pogledu problematični ("klapavi u viri", "da neimaju pri sebi pravog, i obćenog Carkve Katoličanske nauka");[16] a na drugoj strani, da su njihovi kontrahenti slabe naobrazbe, da su karijeristi i dvolični. Tako autor spisa citira i jedno pismo fra Rafe Barišića još iz god. 1829. u kojem on za "Redovnike, koi su u Cessarovim Däržavam bili na naucim" veli da su "ubärljani njekim otrovnim naukom". Barišiću i njegovim pristalicama "svaki smrad talianski pràvi mirhu; svaka pako i najizvärstitia kripost, ako nije potekla iz Italie, njima je jedno ništo. Odkud svaki Redovnik, koji je učio u Italii, makar bio slipa kärticza, kod njia je mudri Salamon, i makar koje činio prigriške, kod njia je Sveti Anto; a oni, koi su u Cessarovini učili, ma neznam koliko bili naučni, i kripostni, njima su zli i t. d."[17]

Moglo bi se navesti još dosta primjera za separatizam, frakcionaštvo i podijeljenost unutar provincije "Bosne Srebrene", ali sve to zaostaje za onim što je došlo do izražaja u sukobu između Barišića i franjevaca ("Barišićeva afera"!) kao i u posljedicama tog sukoba, tj. izdvajanju Hercegovine u zaseban vikarijat (1847) i zatim kustodiju (1852). Štaviše ova je podjela sve druge podjele i razmimoilaženja potisnula u drugi red ili zaborav:

"Što sam kazao [...] od onog otrovnog, i pogibeljnog duha koim se sinovi jedne otačbine, i Provincie, zlobe, i nenavide zato, što jedni u Italii, drugi u Cesarovini nauke slišaju, sad ovdi imam kazati da je oni zlobni duh, i miso od kad je Barišić počeo tärti Fratre, kod mnogi pojevtinio; a osobito u ovim okolnostim, i nevoljam sa svim je pristala ona zloba, niti se pita tko je bio u Italii, tko li u Ungarii, tko je učio u Rimu, tko li u Srimu? Nego se samo pita i traži: tko je Pootenovac, i Barišićevac, tko li je sin Provincie?"[18]

Vrlo teško je ustanoviti, šta iza ovih manje ili više plakativnih prigovora u stvarnosti stoji. Neki od njih pripadaju nedvojbeno retoričkom arsenalu, verbalnom oružju u ljutim svađama, pa su prema tome i uzajamno primjenjivi. "Barišićevci" su za "provincijaliste" samovoljni, gramzljivi, amoralni..., "provincijalisti" za "Barišićevce" isto tako.[19] U ovom kontekstu nije tako važno ispitati opravdanost takvih optužbi; važno je jedino ustanoviti da su one oblikovale svijest kontrahenata, a time oblikovale i život onovremene franjevačke zajednice.

Međutim, ni ova podjela nije nastala tek Barišićevom pojavom; ona je već i prije toga bila zacrtana. Autor spisa Borenje o tome veli: "U ovim privârtaniama Fratri Ercegovci, koji su odavna na stranu revali, jedva dočekaše odavno željno vrime za odilitise od Bošnjakah, i u svemu se odcipit od manastira Kreševskog."[20]

Ako se ova unutarnja podijeljenost ima u vidu, onda ne začuđuje da franjevci u političkim pitanjima nisu prema vani mogli uskladiti svoje stavove. Osim toga ovi stavovi kod njih nisu nikada ni predstavljali neku konstantu, oni su podvrgavani mijenama. Tako Pešta, Beč, Beograd, Zagreb, Carigrad ili Rim variraju u njihovoj optici. Protivnici Barišićevi bili su i protiv Beča i Rima, a navodno i sultana. Međutim, to je bio samo politički oportunizam i trenutačna logika, ponekad samo čisti verbalizam. Za vrijeme Barišićeve afere beogradske novine su pokazivale poseban interes za dotična zbivanja i redovito o tome izvještavale, uglavnom u smislu Barišićevih protivnika. Nije čudno da su ovi svoje vanjskopolitičke opcije u tim uistinu za njih teškim trenucima usmjerili prema Srbiji. Fra Blaž Josić naručuje kod prijatelja T. Kovačevića Novine biogradske: "Mi želimo, jerbo čuli smo da se sve u Biogradskim može pečatit o našim rasprima i da su jur njeka poslana tamo, jerbo u Peštanske više se neće slati budući one su porekle."[21]

Primjer Beča također je ilustrativan. Dok je Josić vikao: "Anatema prokletom gniezdu izmeta niemačkog [tj. Beču]! Doli s njim!"[22], franjevci su svi manje ili više priželjkivali[23], a napokon i pozdravili okupaciju Bosne i Hercegovine 1878. god. Fra Grgo Martić je, doduše naknadno, pokušao svoju ulogu u tome prikazati čak i vrlo značajnom.[24]

"Mi" – "oni"

Ova unutarnja podijeljenost potpomagana je i izvana, dakako iz drugih pobuda i s drugim namjerama. Imenovanje apostolskih vikara zaokupljalo je iz razumljivih razloga franjevce, pri čemu su se očitovali svi njihovi temperamenti i političke orijentacije. Ali istovremeno ova su imenovanja bila predmetom angažiranog interesa i drugih stranaka. Godine 1864, kada su se još jednom rasplamsale rasprave i svađe na ovu temu, Josić bilježi slijedeće: "austriski [konzul] hoće jednog, francezki drugog, vezir trećeg, a fratri od tih neće nijednog, jerbo tko je njiov, nije naš ni našega puka. Rim međuto što misli ne znamo..."[25]

Pozadina ovog stava je imenovanje Paškala Vujičića za bosanskog biskupa. Isti Josić piše kratko poslije toga istome adresatu Brliću: "Što bi trebalo radit, molim Vas, sovjetujte mi i molite Strosmajera našega, ako igda, sad nek nas pomogne i tuđina s vrata skine. A Bošnjak, koi bio da bio, svi će ga sad prifatit i, ako nie Propagandi po volji kandidacia, nek ište drugu dok sve ne izbroimo i, na koga ona hoće, ne nagazimo. Ja sam pito odma koga ona želi, nek nam javi, pak bi baš njega definitorium kandidalo, a tuđina nipošto.“[26]

U ovoj rečenici sadržani su opozicioni parovi mi/oni; domaći/strani; naš svijet/tuđi svijet itd. Ove se opozicije ne smije nipošto mjeriti geopolitičkim ili crkvenopolitičkim kategorijama našega stoljeća. Ako je "tuđin" mogao biti i confrater iz susjedne kustodije, onda nije nikakvo čudo da je, na primjer, Dalmacija iz ove perspektive bila tuđina par excellence, a Dalmatinci stranci čija se slika pretvara u negativni stereotip. Dalmatincima se niječe poznavanje bosanskog duha i običaja, pa se stoga i dodjela visokih crkvenih funkcija njima smatra neprikladnom. Ovakva argumentacija mogla bi i stajati, ali se rijetko ostaje kod takve objektivnosti. Diskvalificiranje dalmatinskih kandidata ide dotle da se na njih primjenjuje krajnje pojednostavljeno čitav katalog negativnih ocjena, nastao u onovremenim socijalno-političkim okolnostima: Dalmatinci hajdukuju, kradu, robe, ubijaju, prose itd. Prosidba u argumentaciji Bosanaca nije samo socijalni već i moralni problem, jer dalmatinsko siromaštvo navodno je samo hinjeno siromaštvo; dalmatinski prosjaci simuliraju ubogost, dok u stvari kod kuće žive u izobilju, a sve to na račun Bosanaca ("po Bosni kruha prose, a u Dalmacii toke nose"). Prostodušni Bosanci, premda turski sužnji i siromašan svijet, ne bi to nikada učinili.[27]

Tako se, (disk)kvalificirajući protivnika, formulira i drugi, pozitivni stereotip: onaj o samima sebi. Pri tom su kao "udarni" argumenti uvijek u upotrebi, kao nekoć kod Lastrića, povijest i starina (provincije), a povrh svega svijest da kvalitetom, kakva im se nudi izvana, Bosanci uvijek mogu parirati.[28] Pa i onda, kada se Bosni pripisuju negativni predznaci, čini se to s uvjerenjem da je to nešto njoj nametnuto, a nipošto svojstveno. Tako franjevci, uočavajući i formulirajući dvojakost svijeta, znaju i Bosnu poistovjetiti sa svijetom nepravde, bezakonja i samovolje; ono što se kod njih događa, drugdje – "u Prajskoj, Engleskoj, Rusiji ol i u drugim kraljevstvim"[29] – ne bi bilo moguće. Ali kada se pobliže vide uzroci ovakvog stanja, oni uvijek, misle franjevci, dolaze izvana: od "turske ćorde" ili "rimske pravde". Vlastita slika ostaje netaknuta.

*

Povijest bosansko-hercegovačkih franjevaca tijekom 19. stoljeća puna je dinamike karakteristične za unutarnje napetosti i vanjske izazove. Ovdje opisanu nejedinstvenost provincije "Bosne Srebrene" skloni smo prebrzo okarakterizirati kao trajno krizno stanje, dakle kao negativum.

Međutim, to stanje, upravo zbog spomenute dinamike, može se i treba shvatiti i drukčije: u dinamici je rast, u dinamici je život.  Potvrđuje to i cjelokupna povijest franjevačkog reda koja je prepuna unutarnjih sukoba i reformi ("ordo semper reformandus numquam reformatus"). Povijest bosanskih franjevaca opet obiluje papinskim bulama koje aranžiraju franjevački modus vivendi s mjesnim uvjetovanostima. Tu o svemu može biti govora, samo o statičnosti ne.

Gore opisani "dištriktizam" nije bio i bez nekih pozitivnih strana. On je bio izraz administrativne strukturiranosti "Bosne Srebrene", a ona se konačno pokazala funkcionalnom. Manjak strogog centralizma omogućavao je da svi dijelovi Provincije dođu kako u sistemu uprave tako i u djelatnim mogućnostima dođu do izražaja. U takvoj organizaciji sadržan je visok stupanj demokratičnosti kakva je karakteristična za čitav franjevački red.[30] Zatim naglašeni regionalizam među članovima "Bosne Srebrene" proizveo je i jedan određeni natjecateljski duh za koji bez oklijevanja možemo reći da je bio konstruktivan.[31]

Sve gore opisane podijeljenosti ne smiju nas zavarati da zaboravimo kako se iza njih kriju pojedinci, ljudi s vlastitim biografijama i temperamentima, s individualnim psihičkim, mentalnim i intelektualnim svojstvima.

Skicirane dihotomije su šema koja se nama kao promatračima nameće, ali nju tvore individualne osobe kojih se ta naša šema ne tiče i čak koji svojim različitim stavovima nerijetko narušavaju naš napor oko jedne klasifikacije. Stoga je dobro govoriti o općim i globalnim konturama, ali jednako tako i o pojedincima preko kojih te konture prepoznajemo. Stoga je dobro govoriti (i) o fra Grgi Martiću.

Najznačajniji konflikt unutar "Bosne Srebrene", naime onaj s Barišićem, Martić je proveo na teološkom studiju u Stolnom Biogradu/madž. Székesfehérvár (1841–1844), dakle prostorno daleko od mjesta sukoba, a također i starosnom dobi kao i svojim rangom u Provinciji bez predispozicije da bude involviran u ovaj sukob. Interesantne su, međutim, dvije stvari. Prvo, Martić ovo pitanje nigdje, niti u svojim pismima niti u Zapamćenjima, posebno ne tematizira – kao da ono za njega nije ni postojalo. Drugo, kada se, kao izravna posljedica ovih sukoba, god. 1846–1852. od Bosne Srebrene otcijepila Hercegovina i postala samostalnom kustodijom, Martić, koji je porijeklom bio Hercegovac, ostao je u Bosni. S hercegovačke strane nastojalo se njega privoljeti na to da se priključi hercegovačkoj kustodiji;[32] on je, međutim, do konca života ostao članom kreševskog samostana. Razlozi za ovakav njegov postupak nisu poznati. Da li je tu u pitanju bio samo zakon inercije, bijeg od konfliktnih situacija, uvjerenje ili pak samo čisto pragmatična odluka, ne znamo. Meni se najuvjerljivijom čini pretpostavka da je on u tolikoj mjeri bio etabliran u bosanskom podneblju, da hercegovačka alternativa za njega nije predstavljala poseban izazov.

Dok u biografijama mnogih bosanskih franjevaca 19. st. upravo strše pitanja pripadnosti (samostanu, kustodiji, stranci, političkoj ideji) i napetosti u svezi s dotičnim identifikacijama, Martiću je uglavnom uspijevalo sačuvati ravnotežu između tih oprečnosti. U tome pogledu njega bi se moglo čak označiti kao jednom od integrativnih figura među bosanskim franjevcima svoga vremena.

U gornjem izlaganju pod sintagmom "dihotomija svjetova" obuhvaćena  je samo jedna od više mogućih komponenata iz života bosansko-hercegovačkih franjevaca. Međutim, s jednakim pristupom temi moglo bi se uzeti i neke druge komponente i njihovom analizom doći do sličnih zaključaka o polifonom karakteru te franjevačke zajednice. Kao primjere navodim ovdje samo dva takva problemska polja:

Problem redovničke prakse: Franjevačka provincija "Bosna Srebrena" predstavljala se tijekom stoljeća kao opservantska ("od opsluženja"), tj. ona koja u tumačenju franjevačkog Pravila i u redovničkom životu zastupa strožu liniju. Međutim, bilo je to više deklarativno nego stvarno, jer u njezinoj praksi mi ćemo otkriti mnoge elemente upravo one blaže struje, tj. konventualizma. Između deklarativnog franjevaštva i onoga u svakodnevnom životu postojale su uvijek razlike. Analizom bi trebalo naći razloge za to i pokazati kako su to pitanje tematizirali sami franjevci.

Problem "pučkog" i "elitarnog" u životu i svijesti bosanskih franjevaca: Jedan od najčešće korištenih atributa bosanskog franjevaštva jest njegov "pučki" karakter. Ne niječući nipošto argumente za ovakvo kvalificiranje, valja istaći kako su franjevci ipak svojim obrazovanjem, socijalnim i ekonomski položajem kao i svojom sviješću o vlastitom statusu predstavljali "elitu".

To, međutim, neka ostane za neku drugu priliku.

Résumé

Nasuprot sklonosti dijela publicistike pa čak i znanstvene literature da se  franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu promatra kao monolitnu zajednicu, želi se ovim prilogom naglasiti upravo one komponente koji tu zajednicu očituju kao otvoreno, višeslojno i polifono, a nipošto zatvoreno društvo. U razradi teme ostavljaju se po strani politički i kulturni aspekti, a težište izlaganja stavlja na problem unutarnje (ne)jedinstvenosti Bosne Srebrene.

Kako je 19. stoljeće u mnogom pogledu bilo prijelomno u bosansko-hercegovačkom društvu (reforme u Osmanskom carstvu i slom tog carstva; nastup Austro-Ugarske kao nove političke moći i preustrojstvo u crkvenoj organizaciji s tim u svezi; prodor novih ideja i ideologija itd.), tako su i franjevci Bosne Srebrene bili prinuđeni da odgovore na izazove svoga vremena. Oni su pri tome samo prema vani nastupali kao kompaktna zajednica, dok su unutar te zajednice pokazivali upadnu šarolikost stavova i uvjerenja. Ovaj pluralitet pospješivalo je na poseban način administrativno ustrojstvo Bosne Srebrene u kom je dominirala trojna struktura, naime podjela provincije na tri područja (kustodije odnosno distrikti), pri čemu su središta tih područja tvorila tri najstarija franjevačka samostana: Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo. (Osnivanjem novih samostana u drugoj polovici 19. st. ove su strukture postale diferenciranije, ali dominacija triju najstarijih samostanskih središta kao i postojeći lokalistički mentalitet ostali su i dalje na snazi.) Iz ove prvotno upravne podjele nastala je podijeljenost koja je bila vidna u školstvu, odgoju, organizaciji pastorala, pa čak i redovničkoj praksi. Ona je tijekom vremena prerasla i u oštre konflikte koji su kulminirali u sukobu s biskupom Rafom Barišićem (tzv. Barišićeva afera). U ovom sukobu izašla je na vidjelo i konfrontacija između različitih odgojnih sustava, pri čemu su na jednoj strani stajali franjevci školovani u Italiji, a na drugoj oni školovani u austrijskim zemljama.

Na koncu se pokušava smjestiti i fra Grgu Martića u kontekst ovih podijeljenosti te korigirati uvjerenje kako su ove krizne pojave imale isključivo negativne učinke na život Bosne Srebrene. U ovom referatu njih se shvaća kao dinamične, pa prema tome i kao produktivne.

[Zbornik radova znanstvenog skupa Fra Grgo Martić i njegovo doba. Zagreb: Zavičajni klub Posušje 1996, str. 45–55. – Objavljeno također u: Bosna Franciscana, god. IV (Sarajevo 1996) br. 6, str. 93-105]

^[1] Usp. Srećko M. Džaja: Povijesni okviri kulturne djelatnosti bosanskoh franjevaca 19. stoljeća, u: Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, knj. II, Sarajevo 1973, str. 26. (citat V. Maksimovića).

^[2] Usp. npr. karakteristične stihove iz pjesme Pokret god. 1848 i 1849 fra Marijana Šunjića: "Prvi lanci pukoše u Franci, / u Beču se jeka odazvala. [...] Sloboda je, bratimstvo, jednakost, / Jur na ustim i djece slovenske. [...] Ravnopravnost nek istina biva, / A sloboda svim jednako siva / Vjera, jezik, svetinja narodna, / Nek je svima osigurana“. Cit. prema Rastislav Drljić: Prvi ilir Bosne fra Martin Nedić 1810–1895, Sarajevo 1940, str. 67. Također Šunjić u pismu A. T. Brliću od 5.6.1859: "Daj, Bože, da se stvari razvedre i pravda naravna u sve narode, ko i pram svim narodim sa sv. mirom Isusovim u sva srca, nastani!" Andrija Zirdum: Pisma bosanskih franjevaca 1850.–1870., Plehan 1996, str. 153 (br. 98). Andrija Nikić: Književno djelo fra Petra Bakule (1816–1873), u: Godišnjak odjeljenja za književnost (Institut za jezik i književnost u Sarajevu), knj. III-IV, Sarajevo 1974–75, str. 72-73. Posebno u polemici Barišićevih pristalica pojam "republikanski", koji oni pripisuju svojim kontrahentima, ima negativno značenje. Usp. A. Zirdum: Pisma, str. 57 (br. 1). Pismo Ivana Kljajića biskupu Rafi Barišiću od 9.3.1850. Usp. također Tugomir Alaupović: Ivan Frano Jukić. (1818–1857), Sarajevo 1907, str. 24; Ilija Kecmanović: Barišićeva afera. Prilog proučavanju istorije Bosne i Hercegovine u prvoj polovini XIX vijeka, Sarajevo 1954, str. 28, 29.

^[3] Ivan Frano Jukić: Dokumentarna građa, Sarajevo 1970, str. 155.

^[4]Zacijelo je među njima bilo osoba izuzetnih kako po idejama tako i po rezultatima svoga angažmana, ali i ovo treba smjestiti u pravi kontekst. Fra Jako Baltić je u jednom pismu biskupu Strossmayeru tvrdio da je smrt fra Marijana Šunjića za Bosnu značila cezuru: "Pod biskupom Marianom Bosna je progledala i novo lice dobila, od njega se poviestnica nova doba u Bosni voditi mora." Taj sud može stajati, ali nipošto i onaj u istome pismu gdje se, ignorirajući upravo okolnosti u kojima je Šunjić djelovao, veli: "Marian tolika dobročinstva Bosni učini da svi – odkako Bosna Turcim dopade – za 400 godina učinili nisu." (Pismo od 4.12.1865.) A. Zirdum: Pisma, str. 223 (br. 175).

^[5] Hajrudin Ćurić: Zapisnik Agencije bosanskih franjevaca u Sarajevu, u: Prilozi bosansko-hercegovačkoj istoriji XIX vijeka, Sarajevo 1960.

^[6]A[ugustin] Čičić: Monografija o fra Grgi Martiću, Zagreb 1930, str. 55.

^[7]A. Zirdum: Pisma, str. 278. (br. 226). Fra Marko Kalamut gojio je ambicije da postane čak bosanskim biskupom, što su izgleda forsirali samo franjevci iz Fojnice. O tom fra Blaž Josić piše lapidarno: "Rodom je Fojničanin i zato ga oni žele." A. Zirdum: Pisma, str. 238. (br. 192). (Pismo od 17. 8. 1866. A. T. Brliću.)

^[8]A. Zirdum: Pisma, str. 278. (br. 226).

^[9] Fra Blaž Josić A. T. Brliću 2.9.1867. A. Zirdum: Pisma, str. 261. (br. 214).

^[10]A. Zirdum: Pisma, str. 225. (br. 176). (Pismo od 15.12.1865.)

^[11] Marko Karamatić: Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878–1914, Sarajevo 1992, str. 133-4, 153.

^[12] A. Zirdum: Pisma, str. 278. (br. 226).

^[13] Usp. A. Zirdum: Pisma, str. 60–61. (br. 3; pismo iz 1851.).

^[14] Usp. A. Zirdum: Pisma, str. 65. (br. 8).

^[15]Borenje Daržave Bosne Srebrenite s' Biskupom G. Rafom Barišićem (u daljem tekstu Borenje), prema: Josip Matasović: Fojnička regesta, u: Spomenik Srpske Kraljevske Akademije, LXVII, drugi razred, 53, Beograd 1930, br. 1531, str. 308–371, ovdje cit. str. 309. – Rukopis Borenja, koji je očito bio namijenjen za objavljivanje, čuva se u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu pod signaturom 3917. Matasović ga je objavio bez prvog i drugog "razdiljka" (poglavlja), što on opravdava "odlukom Srpske Kraljevske Akademije". Pripisivanje autorstva Borenja I. F. Jukiću, kako to Matasović čini (str. 308, 371), mislim da nije uvjerljivo. I jedna površna analiza stila spisa pokazuje da on nije iz Jukićeva pera. Borenje je po svoj prilici završeno 1845. god. kada je Jukiću bilo 27 godina. On je do tada doduše već pisao i objavljivao, ali iza Borenja stoji pisac drugog temperamenta. Ovdje je na djelu autor koji je dobro upućen u (crkveno)pravna pitanja, a metoda izlaganja mu je upadno skolastička.

^[16] Borenje, str. 313, 331.

^[17] Borenje, str. 309; usp. na istome mj., str. 317. (odgovarajući lat. tekst na str. 361).

^[18]Borenje, str. 335.

^[19] Barišić o svojim protivnicima: "da su lakomi, da Kärstjane gule, i globe, da se s' odilom kitte, i gizdaju, da razpustno život provode, da piančuju, tärguju" itd. Borenje, str. 313. – Barišićevi protivnici o njemu: "Barišić i njegovi privärženici dobbri red pokvarivši, i nikoga nebojećise, po volji živu, po volji piju, po volji gudu, po volji sviraju, po volji igraju, po manastiru puške pale; uz istu korizmu u Barišića sobi tambura kucca" itd. Borenje, str. 319; usp. također str. 315.

^[20] Borenje, str. 336. – S hercegovačkim secesionističkim težnjama koincidirala su vremenski i nastojanja hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića da Hercegovinu učini što neovisnijom od Bosne. Julijan Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, II. svezak (1780.–1878.), Sarajevo 1915, str. 58.

^[21] Josić T. Kovačeviću 4.11.1843. Cit. prema I. Kecmanović: Barišićeva afera, str. 149. – Neke indicije, međutim, upućuju na to da su pri Novinama Sarbsko-peštanskim [tj. Srbska novina ili Magazin za hudožestvo, knjižestvo i modu, izlazile u Pešti od 1838.] pristaše Barišića imale svoj "lobby". Stoga su se njegovi protivnici iz čistog pragmatizma okrenuli beogradskim novinama. K tome dolazi još i činjenica da su franjevci preko Beograda lakše nego preko drugih centara mogli komunicirati s francuskim diplomatskim predstavnicima. Francuska je prema kršćanima u Osmanskom carstvu gajila otvorene protektoratske ambicije, a time ujedno slijedila svoje vanjskopolitičke ciljeve. Tako su franjevci samo koristili aktualne političke konstelacije i nastojali profitirati od njih.

^[22] A. Zirdum: Pisma, str. 256. (br. 209).

^[23] Ovim pojmom, koji upotrebljava M. Karamatić: Franjevci Bosne Srebrene, str. 131, vrlo je dobro opisan stav franjevaca prema austrougarskoj okupaciji.

^[24] Jozo Džambo: Bosanski franjevci i austrougarska okupacija BiH g. 1878., u: Nova et vetera, XXXI, Sarajevo 1981, str. 89-106. Usp. također Srećko M. Džaja: Politički profil fra Grge Martića, u: Bosna Franciscana, god. III, br. 4/1995, str. 54-67.

^[25] A. Zirdum: Pisma, str. 204. (br. 159). (Josić A. T. Brliću 14.12.1864.)

^[26] A. Zirdum: Pisma, str. 219. (br. 172). (29.listopada 1865.)

^[27] A. Zirdum: Pisma, str. 217. (br. 171). ( Josić A. T. Brliću 19.10.1865.) – Još davno prije, u 15. stoljeću, postojala su između bosanskih i dalmatinskih franjevaca velika razmimoilaženja koja su se očitovala u redovničkoj praksi. B. Bernardini Aquilani Chronica fratrum minorum observantiae. Ex codice autographo primum edidit fr. Leonardus Lemmens, Romae 1902, str. 104.ss. Naravno, ukazujući na ovaj fakt, ne želi se sugerirati kontinuitet konflikta.

^[28] A. Zirdum: Pisma, str. 217–218. (br. 171).

^[29] Borenje, str. 353.

^[30] Usp. Duško Barać: Uzroci nastanka i bitna obilježja franjevačkog reda i bosanske redodržave, u: Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, knj. II, Sarajevo 1973, str. 15–23. – Međutim, i demokratičnost, doslovno i nefleksibilno shvaćena, može sputavati rast. Karakterističan primjer jest Đakovo, gdje su boravili i obučavali se bosanski franjevački klerici. Provincijska uprava uredila je stvar tako da je ovdje gvardijan trebao biti iz fojničke, vikar iz sutješke, a spiritual iz kreševske kustodije. (A. Zirdum: Pisma, str. 230. (br. 182). Pismo od 4.3.1866. fra Ive Tvrtkovića iz Đakova fra Grgi Martiću u Sarajevo.) Funkcije nisu, dakle, bile dijeljene prema sposobnostima nego prema samostanskoj pripadnosti.

^[31]Ivanjski župnik fra Frano Ćurić u okružnom pismu katolicima u Bosanskoj krajini od 12. siječnja 1867. želi motivirati svoje vjernike na gradnju crkve tako što upućuje na aktivnosti drugih krajeva: "Ako ovaj cilj prid očima imati budemo i izgled susjedne bratje krstjana drugi mista ove naše Države, kao Travnjaka, Livnjaka, Fojničana i drugi pokraina među koim se jurve vide uzdignute plemenite crkve i ogromni samostani [...]". (A. Zirdum: Pisma, str. 246. (br. 199).

^[32] Usp. pismo fra Ante Vladića upućeno iz Guče Gore 17. kolovoza 1862. god. Martiću na Ponijevo: "U mnogoj mojoj egleni s kustodom Kraljevićem u Rimu, među ostalim reče mi, da će Tebe pozvat u ondašnju Kustodiu da se inkorporiraš i da Te svi onamo žele." A. Zirdum: Pisma, str. 190. (br. 140).