Ivan Lovrenović

Kako je fra Josip Markušić želio ugostiti Josipa Plečnika u Jajcu

Gotovo poslovično prijateljstvo između bosan­skog franjevca fra Josipa Markušića i slovenskog arhitekta Jože (Josipa) Plečnika počelo je 1932. godine kada je Markušić preuzeo službu gvardijana i župnika župe sv. Ante Padovanskoga u Beogradu, a time i brigu oko nastavka gradnje mjesne crkve za koju je plan napravio Plečnik. Rijetka su tako postojana prijateljstva koja su, na našu sreću, ostala dokumentirana u brojnim dopisima i pismima, od kojih je posljednje Markušić uputio u Ljubljanu 25. listopada 1956. godine, samo dva mjeseca prije Plečnikove smrti.

Markušić je na proljetnom razmještaju osoblja svoje Provincije 1940. premješten iz Beograda u Jajce i tu ostao do svoga izbora za provincijala 1949. godine. Ovu promje­nu javio je Plečniku pismom od 8. srpnja 1940. godine: Iz Beograda sam disponiran u Jajce, te se od 20. VI. nalazim ovdje, ali stoga se nisam odrekao Vas, kao, nadam se, ni Vi mene! Naprotiv, velika bi praznina nastupila u mom životu, kad bi se naši dosadanji prijateljski odnošaji razdaljili za je­dan samo milimetar. U istom pismu on prijatelju zahvalju­je za radove na crkvi u Beogradu, za njegovu ljubav prema crkvenoj umjetnosti i za pomoć koju je iskazivao njemu osobno. Pismu prilaže sliku samostana u Jajcu i poziva: Kad bi mogli doći u Jajce da se vidimo i razgovorimo, i na konju prođemo šumama, bila bi to boguugodna stvar!

U kraljevski grad. Nije ovo ni prvi ni posljednji put da Markušić u Ljubljanu upućuje ovakve pozive. S vre­mena na vrijeme on je prijatelju, izravno ili usputno, nabacivao svoju želju da ga upozna sa zemljom iz koje je on, Markušić, potekao, naglašavajući da će to za obojicu biti dobit.

Svoje upite ilustrirao je slikama bosanskih krajolika, a najčešće, kao u gore citiranom pismu, razglednicom Jajca: panoramom grada, crkvom i samostanom te moti­vima s jajačke čaršije. Motiv grba nad gradskim vratima popratio je riječima: Ova razglednica predstavlja kraljev­ski grb u Jajcu i muslimanske djevojčice. (12. 1. 1934.) U travnju 1935. godine boravio je nekim poslom u Bosni i opet je u Ljubljanu poslao razglednicu Jajca uz primjed­bu iz koje naziremo njegovu zapretenu poetsku sklonost: ...otišo sam iz Beograda u Bosnu, te se još nalazim u nje­zinim šumama. Ševe pjevaju u visinama, a okolo je snijeg.

Poziv, upućen Plečniku 16. travnja 1937. godine, for­muliran je telegramski, trezveno i bez daljnjih pojedinosti (Morat ćemo nekako udesiti, da pođemo kroz Bosnu: Ba­njaluka - Jajce - Sarajevo - Fojnica.) Godinu dana kasnije (22. V. 1938) šalje Plečniku četiri razglednice s motivima iz Jajca, htijući mu ovima pokazati svu kompleksnost mje­sta i potaknuti ga da se odluči na put: Imam veliku volju da ljetos u augustu odemo tamo, ja i Vi skupa. Došo bih pred Vas u Zagreb, i skupa bi bili u Bosni gdje hoćemo, koliko hoćemo i kako hoćemo, ležerno kao kod kuće; gdje nam se ne dopane, otrest ćemo prašinu s nogu i dalje poći.

U pismu od 1. srpnja 1938. u kojem Markušić Plečnika ponovno podsjeća na mogući posjet ima gotovo fotograf­skih slika kakvo bi to putovanje moglo biti, ali i literarnih natruha: Da Vam još spomenem o putu u Bosnu, ne htijući činiti nikakve sile, ni sile prijateljstva, druge hvala Bogu nemam, ali ističem da se naš put ne bi gubio u gospodskim manirama ni podvorenjima i besposlicama. Išli bi kao što djeca idu brati jagode. Glavna bi točka bila u blizini Jajca. Selo sa puno divljine. Ja bih uvijek poslije podne spavo, od 1-3, a Vi bi se čudili šumi koja nije uređena kao na Rožaju. Mahovina pada na šešir, najljepše cvijeće iz šume. Zec Vas sretne i jedva se razmitite [...]: ne znate ili ćete Vi njega prvi propustiti, ili on Vas. Seoski konj pametan, kad Vas ne može nositi, on uzdahne i stane. Tamo je sve bratski, nema ne­iskrenih misli između čovjeka i životinje. Seljak dvaput na dan, izjutra i uvečer, sa svom kućom, između ostalog moli ovo: „Za vôke (volove) i težake, za kućno tečenje, za žitno rođenje, za svaku sreću i napredak".

Živila Slovenija! U pismu spomenuti Rožaj nepoznat je u ovom obliku kao toponim, vjerojatno je Markušić tako sačuvao u sjećanju ime Rožnik, ljubljansku uzvisinu obraslu šumom i omiljeno izletište Ljubljančana. Nje­mu je Slovenija bila poznata iz višekratnih privatnih ili službenih posjeta koje su uvijek, ako je to bilo moguće, uključivale i susret s Plečnikom. Plečnikov dom u ljub­ljanskoj četvrti Trnovo (Karunova ulica 4, danas muzej) podsjećao ga je na rimske ladanjske kuće, stoga je rado govorio o ljubljanskom Tusculumu u kojem je uvijek na stolu stajao bokal cvičeka. Ratne 1941. godine najavio je svoj dolazak u Ljubljanu riječima: doći ću, u to vjerujem ko u današnji dan, i pričati uz dvolitru cvičeka... Naravski, sasma ništa o profanim svjetskim stvarima, među nama i oko nas, nego o umjetnosti i pečatima duše. (Kao da je u ono vrijeme iz razgovora uopće bilo moguće isključiti „profane, svjetske stvari", posebno kada se zna da su dvo­jica Josipa također in politicis bili jednomišljenici!)

Jedan posjet Plečniku 1937. godine morao je izostati i Markušić se nije libio prijatelju navesti razlog: po srijedi [je] jedna tajna, nažalost fratarska, bili su mi prodrti „opan­ci", a neprestane kiše, ijedne čarape! Već sam bio i prozebo.

U Sloveniji posebno su ga zanimala Plečnikova gra­diteljska ostvarenja, ali i druge umjetnine na koje se u svojim pismima često navraćao, ističući ih kao uzor te na njima izoštravajući svoj umjetnički ukus. Do sloven­skih majstora, njihove solidnosti i pouzdanosti držao je mnogo. Pismu od 3. ožujka 1936. pridodao je ushićenu rečenicu: Živila Slovenija, ja ju volim! Slovenci su jedini u Jugoslaviji s realnim pogledima. Mi Srbi i Hrvati smo guslari: gu - gu, gu - gu (od jutra do mraka.)

Njegove veze sa Slovenijom bile su vjerojatno razlog da je godine 1950. bio imenovan generalnim vizitatorom u Slovenskoj franjevačkoj provinciji.

Nažalost, sve Markušićeve želje, molbe, moljakanja, pozivi i kucanja na Plečnikova vrata nisu urodili plo­dom. U lipnju 1938. pisao je: Gospodine profesore, ja ću Vas neprestano pitati, dok mi ne odgovorite, da li možemo ljetos poći u Bosnu?! Vama na volju kada i kako?! A samo dva mjeseca kasnije: Bože moj, ja Vas žalim što niste sa mnom išli u Bosnu! Plečnik u Bosnu nije nikada došao. Doduše njihove pismene veze nisu se nikada sasvim pre­kidale, s time da su ratnih i poratnih godina bile znatno reducirane. Godine 1949. Markušić je izabran za pro­vincijala i ovu službu obnašao je kroz dva mandata do 1955. godine. Bilo je to uistinu „olovno" vrijeme; on je Plečnika podsjetio na to da je već od 1928. do 1931. go­dine bio provincijalom, no, priznao je, sad je ovo stvarno trnova kruna. O „časti", čini se, nije ništa držao. Svoju novu funkciju komentirao je narodnom mudrošću: Jed­nostavno rekoše: Čuješ druže, zovu te na svadbu tom i tom gospodinu! Kakvu svadbu, reče ovaj?! Nego me sigurno zovu da im vode donesem ili drva presiječem!

Obveze u provincijskoj upravi nisu mu dopuštale pi­sanje dugih pisama kako je to ranije običavao, ali prijate­lja u Ljubljani nije nikada zaboravio. Kada je god. 1954. slavio zlatni jubilej misništva, obratio se na Plečnika, moleći ga da mu on napravi nacrt karte zahvalnice te da mu po njegovim naputcima izradi kalež da ga ja lično upotrebljujem dok sam živ, a iza mene da ostane uzorak. Plečnik je sve to na Markušićevo zadovoljstvo uradio, jer ga je cijenio i kao prijatelja i kao svećenika. Godine 1936. pisao je Markušiću, uspoređujući ga sa svojim bra­tom Andrejom (1866-1931) koji je također bio svećenik: „Najveći moj poticatelj, odgojitelj i pomagač jest moj pokojni brat Andrej, jedna od najplemenitijih duša koje sam doživio - Vi ste moj drugi Andrej."

Može li se veći i ljepši kompliment uopće zamisliti i izreći?

Plečnikovo pismo, Markušićev potpis: Zahvalnica
u povodu Markušićeve zlatne mise 1954. godine

Cijepljenje ruža i smisao vremena. Jedno od zad­njih Markušićevih pisama Plečniku datirano je u Jajcu na Svetu Mariju Anđeosku, 2. kolovoza 1956. godine. U pismu Markušić cijeni i ocjenjuje Plečnika kao čovjeka koji me dobro razumije, možda najbolje i možda jedini i apostrofira ga po ne znam koji puta kao prijatelja.

A on sâm? O sebi Vas imam izvijestiti, mimo svojih svećeničkih dužnosti da se još bavim cijepljenjem ruža, i k tome analiziram smisao vremena da još povijest nije za­vršena, a što je dobrih dana da nisu za nama svi. Ovdje bi[h] u Jajcu, kad je i ovako, lijepo bio spokojan da imam koju Vašu crkvu u Jajcu, na primjer Sv. Frane u Šiški, pa i Sv. Juraja, ili onu u Bežigradu.

Godinu dana nakon ovog pisma Plečnik je preminuo. Ne samo da u Jajcu nije ostavio neki svoj graditeljski spomenik, kako je fra Josip želio, nego i drugi njegovi veliki planovi u Bosni nisu mogli biti realizirani. Nacrt katedralne crkve sv. Josipa na sarajevskom Marindvoru nije odgovarao ukusu nadbiskupa Šarića, njemu je pri­hvatljiviji bio stil Karla Paržika (Karel Pařik). Crkvu sv. Marije Anđeoske opet nisu prihvatili bosanski franjevci, moguće zbog visokih troškova, a moguće i zbog estet­skih predodžbi koje je Plečnik, ne samo u ovom slučaju, temeljito narušavao. Markušić će ove propuste neskriveno žaliti kao što je žalio da Plečnika nije uspio dovesti u zemlju, gdje ševe pjevaju u visinama.

Vjesnik franjevačkog samostana svetog Luke u Jajcu, br. 160, 2020.