Ivan Lovrenović

Kada bi se iz europskih muzeja, galerija i biblioteka odstranili objekti koji su ovamo dospjeli sumnjivom kupovinom, pljačkom, otimačinom, prijevarom ili ucjenom, mnogi izložbeni prostori zjapili bi prazni, mnoge muzejske vitrine i bibliotečne police bile bi bez sadržaja. U berlinskom Egipatskom muzeju ne bi bilo biste Nofretete niti Pergamonskog oltara, u British Museum ne bi bilo karijatide iz hrama na atenskoj Akropoli, u Louvreu ne bi bilo umjetnina koje su Napoleonove trupe pokrale u Flandriji u 19. stoljeću, a i mnogi ruski odnosno sovjetski muzeji osiromašili bi ako bi se oteto vratilo na svoja prvotna mjesta. Europa je riznica čije bogatstvo nije uvijek stečeno radom i znojem njezinih ljudi, europski sjaj ima često druge, tuđe korijene.

Oteto – prokleto

Međutim, i taj sjaj blijedi. Iza veličanstvene i blještave fasade sve se više prepoznaje skelet nasilja, egoizma i arogantnog podcjenjivanja drugih, tuđih kultura. Svijest da je, pučki rečeno, „oteto prokleto“, nije doduše ni izbliza još sasvim sazrela, ali postupno se i ona mijenja.
            Predsjednik Macron najavljuje Afrikancima vraćanje „primitivne“ afričke umjetnosti koje su puni francuski muzeji i galerije. Od Washingtona do Oxforda javljaju muzeji spremnost na restituciju umjetnina državama prvotnim vlasnicama.
            Nigerija je već 1931. tražila od Njemačke povrat svojih umjetnina, ali tek ove godine berlinske zbirke pokazuju spremnost vratiti toj zemlji 512 objekata koji važe kao najistaknutija djela afričke umjetnosti.
            I Grčka uporno traži povratak svojih umjetnina. Melina Mercouri, pjevačica i grčka ministrica kulture, uložila je sav svoj ugled i diplomatsko umijeće da se umjetnine otuđene s Akropole vrate u Atenu, podsjećajući kako je ove lord Elgin, britanski ambasador, prisvojio god. 1800. tako što je od turskih vlasti isposlovao odgovarajući ferman, da bi zatim sve na ovaj način stečeno unovčio i prodao Britanskom muzeju!
            Kolonijalna prošlost vraća se Europljanima kao bumerang i priziva im u sjećanje ono što su oni htjeli zaboraviti i bili uvjereni da su to i drugi zaboravili. Samosvijest Afrikanaca sve je jača i njihova potražnja za povratkom vlastitih kulturnih dobara sve odrješitija.
            Europljani tvrde da se upravo njima ima zahvaliti da su Afrikanci razvili svijest o umjetničkoj vrijednosti tih objekata i da su ih kao takve čuvali i sačuvali jer bi inače završili u anonimnosti ili bili potpuno uništeni. Kao primjer rado se navodi otkriće njemačkih paleontologa koji su 1913. u tada Njemačkoj Istočnoj Africi pronašli skelet najvećeg poznatog dinosaurusa na svijetu koji je imao dimenzije visine 12, a dužine 23 m. Dinosaurus je kost po kost prenesen u Berlin i instaliran u svoj svojoj veličini u tamošnjem Prirodoslovnom muzeju (Naturkundemuseum). Dileme, u kojoj je mjeri ova kolonizatorska gesta ispravna ili pogrešna, nećemo se riješiti, ali ne smijemo potisnuti ni pitanje, da li bi bez spomenute ekspedicije i muzejske akcije danas i jedna jedina kost ovog prirodnog gorostasa bila sačuvana i prikazana javnosti.
            Na pitanje, da li moderne afričke države uopće imaju odgovarajuću infrastrukturu da vraćene objekte održavaju prema standardima modernih muzeja, Koyo Kouoh, kamerunska menadžerica umjetnosti i kulture sa svjetskom reputacijom, ima jednostavan odgovor: „Da li ćemo mi te objekte izložiti u muzejima, baciti ih na ulicu, predati u privatne zbirke ili dati svećenicima, to se ne tiče Europljana.“

Blago franjevačkih samostana

Ali zašto ići u daleku Afriku, zašto ne podsjetiti na Bosnu i Hercegovinu kao „kolonijalnu tvorevinu“, kakva se smiona tvrdnja mogla ponegdje čuti i čitati? Da ona to nije, suvišno je dokazivati. Ali da se prema njoj ponašalo kao prema nekoj vrsti kolonije, to je lako dokazivo.

Anđeo s bakljom, oko 1400. Strossmayerova Galerija starih majstora, HAZU, Zagreb, iz samostana u Kraljevoj Sutjesci.

            Znamenita izložba „Franjevci na raskršću kultura i civilizacija”, održana 1988. godine, pokazala je široj javnosti s kakvim umjetničkim blagom raspolažu franjevački samostani i crkve u Bosni i Hercegovini i kako su ovo sačuvali. Danas franjevački samostani imaju moderno uređene muzeje i zbirke s bogatim sadržajima i eksponatima velikog kulturnopovijesnog značenja. Njihove umjetničke galerije na visokom su estetskom i profesionalnom nivou.
            Posjetiteljima spomenute izložbe i muzejskih postavki neizbježno se nameće pitanje, kakvo bi tek obilje umjetnina i dragocjenosti bilo da su zemlja i njezini stanovnici bili pošteđeni od požara, razaranja, otimačine, bježanija i drugih nedaća? Ovo pitanje, pravednosti radi, treba upotpuniti i nadodati: da nije bilo također lakomislenih franjevaca koji su strancima davali u bescjenje, poklanjali vrijedne numizmatičke i druge nalaze ili jednostavno dali se prevariti. „Naša stara lakovjernost!“, ovim riječima komentira Tvrtko Grujić u Kalendaru Napredak za god. 1931. slučaj višesveščanog leksikona Thesaurus Linguarum Orientalium autora Franciszeka Meninskog (Franciscus à Mesgnien) iz 1680. god. od kojeg je jedan svezak iz fojničke knjižnice „Neki (mislim) univerzitetski profesor iz Pešte odnio [...] na proučavanje, i, više ni njega ni leksikona! Čulo se, da je taj svezak manjkao u peštanskoj univerzitetskoj biblioteci.“ (Preciznosti radi valja kazati da Sveučilišna knjižnica u Budimpešti danas ne posjeduje uopće ovo djelo, ali ga ima Madžarska nacionalna knjižnica – upravo samo tri sveska!)

Oplakivanje Krista, oko 1400. Strossmayerova Galerija starih majstora, HAZU, Zagreb, iz samostana u Kraljevoj Sutjesci.

            Za fratarsku lakovjernost fra Ivan Frano Jukić, sa svojim slavenskom sviješću, imao je samo riječi prijekora: „Poznato je svim kod nas, kako se u Bosni starinske stvari: novci, kamenje, pečati i t. d. nalaze, i pohlepnim inostrancim u malu cienu prodaju! Samo jedan primier napomenut ću: na Kupresu bivši župnikom pokojni Fra Andria Sunarić, kupi za dva groša jedan pèrstenski kamenčić, kog pokloni bivšemu konsulu Franceskomu Davidu, a on ga za pó miliona Frankah prodade! [...] i naši Bošnjaci štogod najdu inostrancim rado poklanjaju, a Slavjanskim muzejima u Pragu, Biogradu i Zagrebu nikad ni mangure!“ Jednak prigovor uputio je Jukić i na račun bosanskog biskupa fra Augustina Miletića.
            Zatim Jukić javlja da on otkupljuje takve stvari i moli da se njemu ponude jer da on s tom zbirkom želi „metnuti početak 'Bosanskomu Muzeu' akoli to nemogne biti, toću nastojati, da moje ovo starinsko blago dodje u slavjanske ruke, koje neće s njime tèrgovati, već ga dobru obćenomu odrediti.“ („Bosanski prijatelj“ I, 1850)
            Čak i u izgnanstvu, bolestan i skrhan, Jukić nije mogao zaboraviti svoje zbirke, kada se u pismu iz Rima 1852. godine žalio rođaku Anti Kaiću: „što sam god imo i moga i tudjega, sve su mi Turci oduzeli; naj žalie mi je numismatike, nju nikako nemogu prigoriti! Sad je kod Omerpaše.“

Do „boljih dana“

Unatoč nimalo povoljnim okolnostima franjevci su ne samo zadržali i sačuvali velik dio svojih dragocjenosti, nego ih stalno novim nabavkama proširivali i obogaćivali. Činili su to i u najtežim trenucima kada su bili izloženi nasilju osmanskih vlasti.
            Stoga je više nego začuđujuće da je, kada se već jasno nazirala propast Osmanskog Carstva, poduzeta jedna akcija da se „spase“ umjetnine iz bosanskih franjevačkih samostana i crkava, da se iznesu na „sigurno“ – do „boljih dana“.

Krunjenje Bogorodice, oko 1400. Strossmayerova Galerija starih majstora, HAZU, Zagreb, iz samostana u Kraljevoj Sutjesci.

            Riječ je o pothvatu koji je inicirao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, također s titulom „biskup bosanski i srijemski“. Učinio je to u vrijeme kada je Osmansko Carstvo pucalo iz svih šavova i samo sedam godina prije Berlinskog kongresa koji je Bosnu i Hercegovinu praktično integrirao u sastav Austro-Ugarske Monarhije. Stoga se ne možemo oteti dojmu da je on iskoristio posljednju šansu da se odvaži na korak koji bi samo nekoliko godina kasnije bio nezamisliv i neizvediv.
            Da je Strossmayer bio veliki ljubitelj umjetnosti kao i to da je bio veliki dobrotvor bosanskih i hercegovačkih franjevaca, neosporno je. Franjevci su to činima svoje odanosti dostatno demonstrirali i pokazali se zahvalnima za sva dobročinstva. Možda je biskup upravo ovu njihovu lojalnost i poštovanje iskoristio kako bi ostvario svoj naum.
            Prvi Strossmayerov korak u tom pogledu bio je dopis franjevačkom provincijalu fra Miji Gujiću u Fojnicu od 10. travnja 1871. u kom on traži da mu se ustupe starine za koje bi on dao ili novčanu nadoknadu ili predmete slične ili čak bolje kakvoće. Osim toga: „ako bi Bosna, što joj iz svega srdca želim, igda svoja postala, da se njezino blago umjetno ima njoj povratiti“. Odbiti ovakvu molbu svoga dobročinitelja činilo se gotovo nemoguće; moralni pritisak bio je očit, tako da je provincijska uprava jednodušno zaključila: „Da Vam svaku moguću harnost pokažemo“.
            Nakon takvog afirmativnog odgovora Strossmayer je požurio da u svrhu odabira predmeta u zemlju pošalje umjetnika Vatroslava Donegania (1836.–1899.), koji je obišao samostane Fojnicu, Kraljevu Sutjesku, Kreševo i Guču Goru i sastavio listu predmeta (slika, paramenti, kaleža) koje bi Strossmayer dao restaurirati i od njih napraviti „vjerne kopije“ i poslati ove darovateljima odnosno iznajmljivačima. Strossmayer je znao za auru originala i njemu je samo do njih bilo stalo, dok je umjetnine u franjevačkom vlasništvu smatrao samo kao upotrebne predmete, podcjenjujući činjenicu da su franjevci ove stoljećima čuvali i cijenili njihovu starinu.

Krist na križu, oko 1400. Strossmayerova Galerija starih majstora, HAZU, Zagreb, iz samostana u Kraljevoj Sutjesci.

            Da stvar ne bude bez dodatne tragike, valja podsjetiti da se u ulozi pratioca ove ekspedicije našao i bosanski franjevac Antun Knežević, koji, iako Strossmayeru vrlo blizak, nipošto nije odobravao njegovu namjeru niti držanje provincijskog starješinstva. Strossmayeru je za bosanske dragocjenosti u lice kazao: „One su starine naša najviša, i najistinitija povjest; one nam jasno pokazuju i dobra i zla naših starih.... pa sad da jih izgubimo?“ (A zatim u sebi i za sebe: „i to po jednom našem bratu, po Biskupu bosanskomu!“)
            Strossmayer je slike i druge predmete predao Jugoslavenskoj akademiji, naglašavajući ponovno: „jerbo ja i sebe i Akademiju znanosti, a i našu vladu obvezujem, da se jednoč, kad Bog dadne, da Bosna svoja postane, Bosni sve njezine stvari povrate“.
            Stvar se, međutim, otela kontroli; Strossmayerove izjave ostale su bez jasnih pravnih regulativa, pa prema tome i podložne različitim tumačenjima koje je i on sam dodatno otežao izjavama kao: „Te umjetnine meni su od Bosne bez ikakvoga uvjeta u znak prave bratske ljubavi i zahvalnosti odstupljene.“ A što je s izjavom kad „Bosna svoja postane“? Kada će taj trenutak nastupiti? Deset (!) godina nakon okupacije Strossmayer je precizirao: „naravno, kad se [Bosna i Bosanci] budu oteli Turstvu i kad s nami budu jedno isto tijelo“![1]

Lovro Dobričević, Krist i donator, oko 1460. Strossmayerova Galerija starih majstora, HAZU, Zagreb, iz samostana u Kraljevoj Sutjesci. (Poslije restauracije)

Minimum pravednosti

Nastojanja, da se provinciji Bosni Srebrenoj vrate njezine umjetnine, bilo je u nekoliko navrata, ali ona nisu nikada bila uvjerljivo obrazložena i dobro koordinirana. Kada su sutješki franjevci oko 1890. namjeravali urediti muzejski prostor u svome samostanu, pisali su Strossmayeru da im „naše starine povratiti blagoizvoli“, na što je fojnički gvardijan dao biskupu do znanja da „niti šta tražimo, niti hoćemo tražiti“. U međuvremenu ta pitanja jedva da se i postavljaju. Što dalje odmiče vrijeme, izgledi da se i ovo pitanje uopće postavi, a onda i pravedno riješi, sve su manji.
            Što se uopće može još učiniti?
            Minimum pravednosti bio bi da se predmeti i umjetnine bosanske provenijencije u svim izložbama i opisima kao takve i deklarira, jer nema nikakvog razloga da se ovo prešućuje. Moderni europski muzeji pokazuju posjetiteljima izloške ne samo s prednje, nego i sa stražnje strane. Tako postane očevidno da su neke umjetnine, nominalno vlasništvo dotičnog muzeja, u stvari plijen iz židovskih domaćinstava, samostanā pogođenih sekularizacijom ili nacionaliziranih ustanova. Nije sve sjajno što svijetli.
            Drugi korak bi bio da se pripremi specijalni katalog s popisom i stručnim opisom cjelokupnog ovog inventara i popratnom dokumentacijom i tako javnost s ove i one strane Save korektno informira ne samo o tom kulturno-umjetničkom bogatstvu nego i o okolnostima u kojima je ono „za privremeno“ izmješteno, da bi od provizorija postalo trajnost. Bosna se davno otela „turstvu“, a ako sada nije „svoja“, neće to nikada više ni biti.
            To uistinu nisu prevelika očekivanja.

Vjesnik, Franjevački samostana sv. Luke u Jajcu, 189/2023.

[1] Iscrpan prikaz cijeloga slučaja sa Strossmayerom i bosanskim umjetninama objavio je profesor fra Berislav Gavranović: Sudbina važnijih starih dragocjenosti iz naših triju historijskih samostana i biskup Strossmayer. Pitanje bosansko-hercegovačkih starina, „Dobri Pastir“, sv. I-IV, god. XIII-XIV, Sarajevo 1964.