Ivan Lovrenović

Srednjovjekovni grad Bobovac i naselje Kraljeva Sutjeska, u kojima od sredine 14. do sredine 15. stoljeća stoluju bosanski banovi i kraljevi¹, nalaze se tridesetak kilometara sjeverozapadno od Sarajeva, u planinskom kraju obilježenom kanjonima rijeka Trstionice i Bukovice. Bobovac leži na uskoj i dugačkoj planinskoj kosi što se strmo uzdiže iz kanjona Bukovice, a Kraljeva Sutjeska kojih pet kilometara južnije, na rubu doline u kojoj se ova rijeka spaja sa Trstionicom. Ta dva naselja čine okosnicu srednjovjekovne župe Trstivnice, na čijem području se čovjekovo postojanje može konti­nuirano pratiti od prethistorije, tragovima starčevačke, kakanjske i butmirske kulture iz neolita, a onda srednjobosanskog kulturnog kruga iz brončanog i željeznog doba, do gradina ilirskog plemena Desitijata, na kojima Rimljani kasnije podižu svoje vojne utvrde.² Od neke kasnoantičke građevine na Bobovcu³ ostao je dio zida izvedenog rimskom građevinskom tehnikom opus spicatum⁴, inkorporiranog u kasnije, srednjovjekovne građevine, tako da čini jezgru banskoga burga, koji potom izrasta u kraljevski grad.

Gradnje vladarskih palača na Bobovcu i u Kraljevoj Sutjesci počinju u prvoj polovini 14. stoljeća, za vladavine bana Stjepana II. Kotromanića (1314-1353), i teku paralelno. Na južnom kraju bobovačke kose formira se banski burg opasan bedemima i dodatno osi­guran jarkom, dok u Kraljevoj Sutjesci niče rezidencija otvorenog tipa, bez zidina. Iako udaljena oko pet kilometara, ova dva naselja funkcioniraju kao tipična srednjovjekovna urbana cjelina - grad i podgrađe, kako i piše u vladarskim poveljama izdavanim sub castro regali Bobovatz, in oppido Sutisca.

Za bana Stjepana II. Kotromanića, osnivanjem Vikarije institucionalizira se franjevački red, prisutan u Bosni od 1291. godine, a čiji je utjecaj evidentan i po specifičnoj sakralnoj arhitekturi.

Među brojnim franjevačkim samostanima podignutim u Bosni u prvoj polovici 14. stoljeća, jedan od najstarijih je onaj u Kraljevoj Sutjesci, koji se ugnijezdio u neposrednoj blizini banskih palača.

Bobovac postaje kraljevski grad 1377. godine, krunidbom bana Tvrtka I. za kralja Sr'b'ljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam, održanom u Milima kod Visokog.⁶ To naselje, današnji Arnautovići, nalazi se svega dvadesetak kilometara južno od Bobovca i Kraljeve Sutjeske. Do početka 15. stoljeća Bobovac se širi prema sjeveru planinske kose, pri čemu graditelji vješto svladavaju tvrdi teren koristeći prirodne krečnjačke grebene kao sastavne dijelove 1100 metara dugačkih bedema.

Ovako strateški smješten i utvrđen, Bobovac je neosvojiva tvrđava sve do pojave baruta, koji uz još jedan izum - tiskarski stroj - označava kraj srednjeg vijeka. Otomanska vojska je Bobovac osvojila 1463. godine, kada je veći dio grada razrušen, osim bivšeg kraljevskog dvora, u kojem se smjestila turska vojna posada. Potpuno napušten do početka 17. stoljeća, Bobovac zatvara krug svoga postojanja.

Temeljito arheološki istražen zaslugama Pavla Anđelića, ovaj naš srednjovjekovni grad i dalje stoji kao otvorena knjiga svima onim koji žele a, kako reče velikan povijesti umjetnosti Cvito Fisković, koji su i "dužni prikazati znanstvenim istraživanjem domet i istančanost srednjovjekovne umjetnosti u Bosni, ali Bobovac nije jedini spomenik u kojemu je potrebito nastaviti dosadašnja uspješna arheološka istraživanja, bez kojih se neće moći zaokružiti pravu sliku starog bosanskog likovnog stvaralaštva i kulture koju svijet treba upoznati potpunije negoli kroz umjetnost stećaka."⁷

Kao tipični srednjovjekovni grad, Bobovac ima više cjelina, od kojih je svaka dodatno fortificirana. Dvije izrazite cjeline, kraljevski dvor i zaravan Crkvica, stoje u svojevrsnom kontrapunktu, na dva uzvišenja odijeljena sedlom bobovačke kose.

Na zaravni Crkvica nalazi se srednjovjekovna crkva u kojoj su pokopani tri bosanska kralja i jedna kraljica.⁸ Zaravan na kojoj je podignuta ova crkva nastala je izravnavanjem terena i podziđivanjem sa istočne i zapadne strane, čime se na uskom dijelu bobovačke kose dobilo dovoljno prostora za pravilno orijentiranje crkve apsidom na istok. Njezin tlocrt (Ia) je krajnje jednostavan: trostrana pravokutna apsida na koju se nastavlja jedan, gotovo kvadratičan brod, što su ujedno i osnovne značajke franjevačkog graditeljstva.⁹ Do sada je u Bosni otkriveno pet crkava ovakvih značajki, a jedna od njih je i ona posvećena patronu bosanske kraljevske dinastije, Sv. Grguru Nazijanskom, koja se nalazi u Kraljevoj Sutjesci, u blizini vladarskih palača.¹⁰

Ia   Bobovačka crkva - prva polovica 14. stoljeća (izvor: Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973.)

Ib   Bobovačka crkva - druga četvrtina 15. stoljeća: tamniji dijelovi prikazuju dozidane trokutaste ispune, kojima je dotadašnja trostrana unutrašnjost apside pretvorena u peterostranu (izvor: Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973.)

Krajem 13. i početkom 14. stoljeća, širenjem propovjedničkih redova, ovakve ranogotičke crkve "dvoranskog" karaktera grade se po čitavoj Sloveniji, te kontinentalnoj i primorskoj Hrvatskoj¹¹ no zanimljivo je da bobovačka crkva, podignuta tijekom prve polovice 14. stoljeća, svojim tlocrtom s jednom kvadratičnom apsidom, potpuno odgovara tzv. porečkom tipu franjevačke crkve, koji se u Istri u 14. stoljeću primjenjuje i kod gradnji župnih crkava, kao što su Sv. Martin u Bermu i Sv. Juraj u Lovranu.¹²

Kad se ovom opažanju pridoda podatak da 1324. godine u Bosni djeluje fra Fabijan iz Motovuna, sa zadatkom da oživi franjevačku djelatnost koja je nakon 1291. godine oslabila zbog dinastičkih sukoba u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu¹³, očito je da ova moguća veza s istarskom franjevačkom arhitekturom zaslužuje poseban istraživački interes.

Tijekom prve četvrtine 15. stoljeća bobovačka crkva mijenja funkciju: postaje kraljevska grobna crkva, a mijenja se i njezina unutrašnjost: uglovima apside dodani su trokutasti ispuni, čime ona dobiva poligonalan izgled (lb), dok je glavni brod pregradom podijeljen u dio za vjernike i dio uz svetište za kraljevske grobove. Funkciju vladarske grobnice do tada je imala krunidbena crkva Sv. Nikole u Milima kod Visokog. Premještanje kraljevskog pogrebnog mjesta u Bobovac pada u vrijeme kada se oko bosanskog prijestolja sukobljavaju protukraljevi Stjepan Ostoja i Tvrtko II. Kako je došlo do ovog prenošenja pogrebnog mjesta iz Mila u Bobovac?

Prvi pokopani bosanski kralj u bobovačkoj crkvi je Stjepan Ostoja. Njega je u periodu od 1404. do 1409. godine Tvrtko II. držao izoliranog u Bobovcu¹⁴, te se nameće zaključak da je Stjepan Ostoja upravo tada započeo promjene na bobovačkoj crkvi budući da su mu Mila tada bila nedostupna, pa nije mogao računati da bi bio pokopan u crkvi Sv. Nikole, i to uz grob kralja Tvrtka I., oca svojeg rivala. No, također je moguće da bobovačku crkvu u vladar­sku grobnicu pretvara Ostojin sin Stjepan Ostojić, po smrti svoga oca, za svoje kratkotrajne vladavine od 1418. do 1421. godine.

II.   Crkva Sv. Nikole u Milima (Arnautovići), Visoko: oko polovice 14. stoljeća počinje gradnja veće, gotičke crkve, na ostacima manje romaničke crkve s polukružnom apsidom (izvor: Pavao Anđelić, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog, Sarajevo 1980.

Nakon ove dvije turbulentne decenije početka 15. stoljeća, Tvrtko II. konačno se učvrstio na bosanskom prijestolju, odlučio zadržati vladarsku grobnicu u Bobovcu i time definitivno razdvojiti krunidbenu i pogrebnu funkciju crkve Sv. Nikole u Milima, a po nekim stilskim odlikama i sličnostima sa spomenutom crkvom mišljenja sam da se najveći dio pregradnji na bobovačkoj crkvi može smjestiti u njegovo vrijeme, od 1421. do 1443. godine.

Radi se, naime, o pregradnji trostrane u peterostranu apsidu, tj. prenošenju onakve forme apside kakva je bila i u dotadašnjoj pogrebnoj crkvi u Milima. Gotička crkva Sv. Nikole u Milima (Arnautovići) kod Visokog leži na ostacima starije romaničke, a Pavao Anđelić govori također i o starijoj i mlađoj gotičkoj crkvi.¹⁵ Gledajući tlocrt (II) ovih uvjetno rečeno dviju gotičkih crkava u današnjim Arnautovićima, evidentno je da se radi o tlocrtu tipične srednjoeuropske gotičke crkve "dvoranskog" karaktera, a ono što se čini dvjema crkvama mogu biti jedino dvije faze gradnje integralnog projekta.

Konkretnije, crkva Sv. Nikole, svojim kontraforima, tripartitnim svetištem, poligonalnom apsidom, prostranim kvadratičnim brodom, te oslikanim dugačkim korom, pokazuje velike sličnosti sa 'dvoranskim' crkvama koje se u to vrijeme grade u današnjoj Sloveniji, hrvatskom Zagorju i Slavoniji.¹⁶ Znajući kako jake političke i rodbinske veze bosanski vladari još od vremena bana Stjepana II. Kotromanića imaju s grofovima Celjskim, tadašnjim gospodarima Slovenije (i hrvatskog Zagorja u periodu od 1400. do 1456. godine¹⁷), jasno je i kako je ovaj tip arhitekture mogao dospjeti u Bosnu.¹⁸ Poligonalna apsida, tipična za kasnogotičke crkve, javlja se i na istočnojadranskoj obali, osobito u dominikanskoj sakralnoj arhitekturi, no u Bosni ovakva apsida svojom longitudinalnošću ukazuje na srednjoeuropske korijene.¹⁹ Na to ukazuje i osta­tak zaglavnog kamena sa sedam rebara nekadašnjeg svoda, pronađen pri iskopavanju bobovačke crkve, a koja su toliko tanka da nisu mogla nositi pravi svod, te se očito radi o lažnom, "nalijepljenom" svodu. Ipak, indikativan je broj rebara koja se stječu u zaglavnom ka­menu, jer upućuju na zaključak da je bobovačka crkva u drugoj čet­vrtini 15. stoljeća iznad svetišta dobila zvjezdasti svod, jedno od obi­lježja srednjoeuropske kasne gotike.²⁰

U protivnom bi se u zaglavnom kamenu spajalo šest rebara. Ova činjenica omogućava bolju rekonstrukciju svoda bobovačke crkve, te utvrđivanje elemenata srednjoeuropske gotike na Bobovcu, i općenito spoznaje o rasprostranjenosti ovog stila. Bobovačka crkva bila je u potpunosti oslikana. U njoj su prilikom arheoloških istraživanja šezdesetih godina ovog stoljeća utvrđena dva sloja fresaka. Od starijeg sloja ostao je vidljiv prikaz anđela na sjevernoj strani zapadnog zida koji svojim linearizmom, ikonografskom shemom i koloritom upućuje na zapadnobizantsko freskoslikarstvo kasnog 14. stoljeća.²¹ Mlađi sloj fresaka ostao je u nekoliko fragmenata na kojima se vide dijelovi poluprofila svetaca, vegetabilni motivi, a na južnoj strani zapadnog zida ostao je dio kompozicije Posljednjeg suda.²²

III.   Crkva Sv. Trojstva, Radoboj, Hrvatska - sakralni spomenik na ovom lokalitetu se prvi put spominje 1334. godine. Bočne kapele, sakristija i zvonik su dogradnje iz 18., 19. i 20. stoljeća, (izvor: Diana Vukičević Samaržija, Gotičke crkve hrvatskog Zagorja, Zagreb 1993.).

Na ulomcima na kojima se vide dijelovi lica svetaca također su vidljivi i dijelovi njihovih aureola naznačeni linijama ugrebanim u svježi malter, u koje se utiskivala pozlata. Sačuvani ulomci ukazuju na bogatu paletu boja, a fragmenti svetačkih očiju svjedoče o slikaru koji pažljivo modelira lica nanošenjem tankih namaza boje, blago izmjenjujući tonove, što je netipično za fresko tehniku, u kojoj se boja nanosi brzo u širokim potezima. Paleta boja korištenih za slikanje mlađeg sloja fresaka u bobovačkoj crkvi odgovara paletama mnogih primorskih slikara druge četvrtine 15. stoljeća.

Konkretnije, moguće je ustanoviti sličnosti bobovačkih fresaka s freskama radionice Dujma Vuškovića, jednog od najpoznatijih pri­morskih slikara druge četvrtine 15. stoljeća. Vušković je 1429. godi­ne oslikao kapelu Sv. Dujma, koju je u splitskoj katedrali izradio Bonino da Milano, a likovi na tim freskama prikazani su u poluprofilu, bogatim tonovima i sitnim potezima na način slikanja poliptiha, ukrašeni pozlatom, na modroj pozadini, kakva je u tragovima utvr­đena i u bobovačkoj crkvi.²³ Vezu s Vuškovićevom radionicom suge­rira i sličnost vegetabilnog motiva kojim je Vušković ukrasio križna rebra kapele Sv. Dujma sa fragmentom biljnog motiva iz bobovačke crkve. U oba slučaja je na smeđoj pozadini prikazano bogato razgranato lišće obrubljeno žućkastim linijama i šesterolatični žuto--ružičasti cvjetovi.²⁴ Ako se čini malo vjerojatnim da je sam Vušković slikao freske u bobovačkoj crkvi, onda je sasvim izvjesno da je iste freske izvela ruka školovana u njegovoj radionici.²⁵

Prilikom iskopavanja u kraljevskim palačama na Bobovcu pronađen je ulomak stupica iz privatne kapele Doroteje Gorjanske, žene kralja Tvrtka II. Stupić je, kao i freske bobovačke crkve, bio ukrašen pozlatom.²⁶ Da li je, uz Vuškovićeve freske, i Boninov pozlaćeni splitski ciborij ostavio odjeka na Bobovcu?

Govoreći o gotici na Bobovcu, svakako treba skrenuti pažnju na kraljevske nadgrobne ploče  iz bobovačke  crkve,  koje je u crvenkastom mramoru isklesao neki umjetnik iz ugarskog ogranka radionice majstora Parlera.²⁷ Ovi jedinstveni primjeri bosanske kasnogotičke plastike, čiji se ostaci mogu danas vidjeti u Zemalj­skom muzeju u Sarajevu, svojom kvalitetom zahtijevaju zasebno raz­matranje, i to u okvirima srednjoeuropske kasnogotičke nadgrobne skulpture. Čini se izuzetno bitnim na ovom mjestu, u vezi s kraljevskim nadgrobnim pločama, spomenuti i nekoliko ulomaka zidnih fresaka s realističnim prikazima arhitektonskih profilacija, po kojima se može zaključiti da je pred slikarom bio izazov likovno rasteretiti skučenost, koju su u unutrašnjosti crkve nešto skromnijih dimenzija izazvale masivne nadgrobne ploče.

Među svim pronađenim ostacima skulpture, jedan ulomak kipa omogućava pobliže određivanje bobovačke crkve.²⁸ Na njemu je u visokom reljefu prikazana lijeva ruka savijena u laktu i dio poprsja s fibulom koja pridržava plašt. Na nadlaktici lijeve ruke vidljiv je rub rukava neke očito antičke odore. Po ovim karakteristikama na ulomku kipa moguće je zaključiti da se radi o prikazu Sv. Miho­vila.²⁹ Budući da se ne radi o punoj plastici, već o visokom reljefu, a kako puna visina kipa nije mogla biti veća od 50 do 60 centime­tara, jasno je da je kip bio smješten u luneti portala bobovačke crk­ve. Prikazan na tako istaknutom i simbolički važnom mjestu kao što je luneta portala može biti jedino svetac kojemu je crkva posvećena. No, ima i drugih indikacija da je bobovačka crkva posvećena Sv. Mihovilu.

Kult arkanđela Mihovila, Božjeg vojskovođe i voditelja blaženih duša u raj, na kršćanskom Istoku poštovan od 4., a na Zapadu od 5. stoljeća, ima duboke korijene još u egipatskoj religiji u kojoj bog Anubis važe ljudske duše, baš kao i Sv. Mihovil na srednjovjekovnim prikazima Posljednjeg suda, preko grčke mitologije u kojoj glasnik bogova Hermes (Merkur) odvodi duše umrlih heroja u podzemni svijet. Na nekim ranokršćanskim prikazima Sv. Mihovila vidimo s tipičnim Merkurovim atributima - glasničkim štapom i krilatim šeširom.³⁰ Nadalje, ova veza Hermesa-Merkura i Sv. Mihovila potvrđuje se i time što su se i jednom i drugom svetišta podizala na vrhovima uzvisina.

Crkve posvećene Sv. Mihovilu često podižu benediktinci u sklopu svojih samostana³¹, a neke od njih u kasnom Srednjem vijeku preuzimaju franjevci, kao što je slučaj sa kamaldoljanskom opatijom na brdu Sv. Mihovila u Balama u Istri.

U kasnom Srednjem vijeku Sv. Mihovil postaje centralni uzor viteškog ideala. On i jest, kako ga naziva Huizinga, praotac srednjo­vjekovnog viteštva.³² Time se formirao poseban, viteški, tip pobožnosti, koji dobiva novu dimenziju u vrijeme kada je jugoistok Evrope već opasno načet nezaustavljivim turskim osvajanjima. Takav tip pobožnosti kod bosanskohercegovačkih plemića može se pratiti po njihovim heraldičkim obilježjima (grb Kosača - Sv. Juraj), a najljepši primjer je vrhunsko djelo bosanske srednjovjekovne minijature, misal vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, izrađen za crkvu Sv. Mihovila u Splitu. Na minijaturama koje su izrađene preko cijele stranice prikazani su Hrvojev grb, sam Hrvoje na propetom konju i Sv. Mihovil. Veličinom prikaza Hrvoje se jasno poistovjećuje sa svojim uzorom.

Da li je kult Sv. Mihovila na Bobovac došao u funkciji zaštitnika grobnice kraljeva-viteza iz 15. st., ili se može pratiti i u doba nastan­ka crkve u 14. st.?

Bobovačka crkva, čak i unutar grada smještenog na vrhu visoke planinske kose, zauzima visinski dominantno mjesto nad bobovačkim sedlom, mjestom gdje su se nalazile glavna ulazna kapija i kula. Crkve ili kapele Sv. Mihovila česte su upravo nad ili u blizini ulaz­nih gradskih vrata, gdje imaju funkciju zaštite grada od bolesti i neprijatelja.³³ Uz već dokazano postojanje antičke utvrde na Bobovcu, Crkvica - ime zaravni na kojoj je izgrađena bobovačka crkva - sugerira postojanje i nekog kultnog objekta iz tog razdoblja, budući da lokaliteti imena crkvina, crkvica, crkvine često otkrivaju ostatke antičkih svetišta³⁴, a nerijetko se crkve posvećene Sv. Miho­vilu podižu upravo na ostacima ili u blizini nekadašnjih Merkurovih hramova ili rimskih utvrda, kao što je slučaj u Ninu, gdje je benediktinska crkva Sv. Mihovila podignuta na temeljima antičkog hra­ma, ili u Humcu kod Ljubuškog, gdje je pored ostataka rimskog castruma podignuta crkva Sv. Mihovila, o kojoj nam govori Humačka ploča - najstariji dokument slavenske pismenosti na ovim prosto­rima.

Svakako treba spomenuti crkvu Sv. Mihovila u Varešu, tek neko­liko kilometara sjeverno od Bobovca, koja, kao ni naselje, ne potječe iz srednjeg vijeka, pa ne treba olako eliminirati mogućnost da je kult Sv. Mihovila u Vareš prenesen nakon propasti Bobovca.

Ovaj kratki prikaz pojedinih odlika bobovačke grobne crkve ni blizu ne iscrpljuje temu bobovačke gotike, nego je tek početak jed­nog drugačijeg promatranja ovog zaboravljenog spomenika, olako označenog "skromnim"³⁵.

Jer, bobovačka crkva Sv. Mihovila je kompleksan arhitektonski organizam koji je nastajao gotovo stotinu i pedeset godina, a čije slojeve treba otčitavati pažljivom komparativnom analizom, jer je svaki od njih dokument htijenja i ukusa koji prate puls umjetničkih i kulturnih strujanja svoga doba. Samo tako je moguće promatrati ovu građevinu, u čijoj su se arhitektonskoj opni srednjoeuropskih kasnogotičkih odlika u jedinstvenom međuodnosu našli odjeci vrhunskog dalmatinskog fresko slikarstva i najkvalitetnije ugarske skulpture 15. stoljeća. Takav pristup dužni smo i drugim našim spomenicima, koji čuvaju za nas slike živih boja bosanskog srednjovjekovlja.

SAŽETAK

Stara crkva u Bobovcu, stolnom gradu bosanskih srednjovjekov­nih vladara, dragocjen je spomenik tog razdoblja bosanske povijesti. U gotovo stotinu i pedeset godina postojanja, crkvu su obilježili elementi dvaju utjecaja - rane i kasne gotike, oba pod okriljem sakralne arhitekture franjevačkog reda. Od početka 15. stoljeća do propasti bosanskog kraljevstva crkva je služila kao kraljevska grobnica. Ostaci fresaka iz crkve ukazuju na veze s jednom od najznačajnijih dalmatinskih slikarskih radionica 15. stoljeća, a kraljevske nadgrobne ploče spadaju među vrhunska ostvarenja srednjoeuropske kasnogotičke nadgrobne skulpture iz ugarskog kruga utjecaja. Ulomak reljefa s prikazom Sv. Mihovila indicira titulara crkve. Karakteristike tlocrta i trag zvjezdastog svoda u svetištu bobovačke crkve pokazuju utjecaj srednjoeuropske kasnogotičke arhitekture.

(Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Sarajevo-Fojnica 2000)

Bilješke

¹ Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutješka, Sarajevo 1973., str. 139-144

² Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973., str. 13-15.

³ Đuro Basler, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984., str. 313. Autor u ovom tekstu navodi bobovačku kasnoantičku građevinu kao rimsku utvrdu, koja sa Debelim Brdom kod Sarajeva i gradom na ušću Usore čini dio Justinijanovog sjevernog limesa. Nakon osvojenja Dalmacije, bizantski car Justinijan premješta limes sa lijeve obale rijeke Neretve na područje rijeke Bosne.

⁴ Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973., str. 102-103. O nekoj kasnoantičkoj strukturi na Bobovcu govore i brojni nalazi kasnoantičkih opeka i crijepa.

⁵ Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973., str. 139-144.

⁶ Dubravko Lovrenović, Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristijanizacije vladarske ideologije, Bosna Franciscana, Sarajevo 1997., str. 168.

⁷ Cvito Fisković, Dalmatinski majstori u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, zbornik radova simpozija "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura", Zenica 1973., str. 157

⁸ Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973., str. 88-98. U ovoj crkvi pokopani su Stjepan Ostoja, Tvrtko II i njegova žena Doroteja Gorjanska, te Stjepan Tomaš.

⁹ Ivančević, Cevc, Horvat, Gotika u Sloveniji i Hrvatskoj, Zagreb 1984., str. 21. Novi srednjovjekovni humanizam, oduhovljen u učenju propovjedničkih redova, materijalizirao se u jednostavnosti i funkcionalnosti propovjedničke crkve: jedan brod, pokriven ravnim drvenim stropom, ujednačeno okuplja vjernike i usmjerava ih na pregledan oltarni prostor.

¹⁰ Pavao Anđelić, Pogled na franjevačko graditeljstvo 14. i 15. vijeka u Bosni, zbornik radova simpozija "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura", Zenica 1973. Autor navodi osam do sada pronađenih bosanskih crkava sa obilježjima franjevačke sakralne arhitekture. Nužno je, međutim, primjetiti da se unutar ove skupine nalazi pet crkava sa trostranim pravokutnim apsidama (bobovačka grobna crkva, Sv. Grgur Nazijanski u Kraljevoj Sutjesci, crkva u Bakićima kod Olova, crkva u Srebrenici i crkva Sv. Marije u Jajcu), dvije crkve sa peterostranim apsidama (Sv. Nikola u Milima kod Visokog i crkva u Varošišću kod Vranduka), te jedna sa troapsidalnim svetištem (velika nedovršena crkva na Bobovcu).

¹¹ Ivančević, Cevc, Horvat, Gotika u Sloveniji i Hrvatskoj, Zagreb 1984., str. 58; I. Komelj, Gotska arhitektura, Ljubljana 1969., str. 8; Diana Vukičević Samaržija, Sakralna gotička arhitektura u Slavoniji, Zagreb 1986., str. 19.

¹² Radovan Ivančević, Umjetničko blago Hrvatske, Zagreb 1993., str. 88.

¹³ Marko Oršolić, Sedamstoljetno djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, katalog izložbe "Franjevci na raskršću kultura i civilizacija", Zagreb 1988., str. 17; D. Mandić, Franjevačka Bosna, Rim 1968., str. 41

¹⁴ P. Anđelić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984., str. 458.

¹⁵ P. Anđelić, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog, Sarajevo 1980.

¹⁶ Ivančević, Cevc, Horvat, Gotika u Sloveniji i Hrvatskoj, Zagreb 1984.; I. Komelj, Gotska arhitektura, Ljubljana 1969., Diana Vukičević Samaržija, Gotičke crkve hrvatskog Zagorja, Zagreb 1993. i Sakralna gotička arhitektura u Slavoniji, Zagreb 1986. Na ovom mjestu nužno je razlučiti pojam dvoranske crkve {Saalkirche) od "dvoranskog" karaktera prostora propovjedničke crkve. Dok propovjednička crkva ima jedan brod, dvoranska crkva može imati i više brodova od kojih su bočni jednake ili približne visine srednjeg broda. Pored toga, dvoranska crkva predstavlja srednjoevropski ideal crkvene gradnje u duhu internacionalne dvorske gotike. Međutim, oba tipa ispoljavaju istu gotičku težnju u oblikovanju jedinstvenog sakralnog prostora.

¹⁷ Diana Vukičević Samaržija, Gotičke crkve hrvatskog Zagorja, Zagreb 1993., str. 23.

¹⁸ Ignacij Voje, Odnos Celjskih grofova prema političkim prilikama u Bosni i Hercegovini u 15. stoljeću, Zenica 1973. 1361. godine Celjski grof Herman I ženi se Katarinom, kćerkom bana Stjepana II Kotromanića, a sestrom ili polusestrom Tvrtka I. Ona je majka Hermana II, najslavnijeg među Celjskim grofovima. Koliko su bile intenzivne veze između bratića Hermana II i Tvrtka II govori oporuka potonjeg iz 1427. godine kojom za bosanskog kralja nakon svoje smrti ostavlja Hermana II. Provođenje oporuke osujetili su 1443. godine po smrti Tvrtka II bosanski plemići, izabravši za novog kralja Stjepana Tomaša.

¹⁹ Cvito Fisković, Dalmatinski majstori u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, Zenica 1973., str. 156; I. Komelj, Gotska arhitektura, Ljubljana 1969. Do sada otkrivene bosanske srednjovjekovne crkve ovakvih karakteristika su još i crkva u Varošišću kod Vranduka i crkva Sv. Ive u Podmilačju, koja je osobito zanimljiva, jer pored dugačkog poligonalnog kora i kvadratičnog broda ima i zvonik u pročelju, i predstavlja isti tip kao crkva Sv. Kancijana u Kranju (dugi kor prigrađen oko 1400. godine) i župna crkva Sv. Martina u Martjancima, Slovenija, datirana u 1392. godinu.

²⁰ Ivan Komelj, Gotska arhitektura, Ljubljana 1969.; Diana Vukičević Samaržija, Gotičke crkve hrvatskog Zagorja, Zagreb 1993., str. 98. Prvi složeniji gotički svodovi, mrežasti i zvjezdasti, javljaju se u Sloveniji od 15. st., kao i u Hrvatskoj, gdje se skoro istovremeno, oko 1430. godine, grade zvjezdasti svodovi nad svetištima crkve Sv. Marije u Lepoglavi i kapele Sv. Vida katedrale u Krku. Jedan primjer lažnog kasnogotičkog zvjezdastog svoda nalazi se u Rodiku (Slovenija), u župnoj crkvi Sv. Trojice. Priloženi tlocrt (III) crkve Sv. Trojstva u Radoboju, hrvatsko Zagorje, pokazuje konstrukcijsko rješenje svoda poligonalnog svetišta sa sedmokrakim zaglavnim kamenom.

²¹ Zdravko Kajmaković, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1971., str. 80-86.

²² Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973., str. 75-78

²³ Zdravko Kajmaković, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1971., str. 80-86; Davor Domančić, Freske Dujma Vuškovića u Splitu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji br. 11, 1959.

²⁴ Vidi prethodnu bilješku.

²⁵ Zdravko Kajmaković, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1971.,str. 85. 1453. godine Dujam Vušković u svoju radionicu na zanat prima učenika iz Grahova, dječaka Stjepana, sina Dragića Medoševića.

²⁶ Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973., str. 56-58.

²⁷ Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973., str. 86-94.

²⁸ dio kipa, izložak zbirke Zemaljskog muzeja u Sarajevu, kat. br. 6654.

²⁹ Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973., str. 73; Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb 1995., str. 401-403.

³⁰ James Hali, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Zagreb 1991., str. 204—205.

³¹ Na ovim prostorima od Pule, glasovite opatije Sv. Mihovila koja se održala sve do 1458. godine, preko Bala, također u Istri, opatije na brdu Sv. Mihovila, te ninske crkve podignute na ostacima antičkog hrama, do one u Pakljeni na otoku Sipanu.

³² Johan Huizinga, Jesen srednjeg vijeka, Zagreb 1991., str. 59.

³³ Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb 1995., str. 401-403. Papi Grguru Velikom, za vrijeme epidemije kuge u Rimu u 6. stoljeću, ukazao se arkanđel Mihovil nad Hadrijanovim mauzolejem, koji se od tada naziva Anđeoskom tvrđavom.

³⁴ Nada Miletić, Stećci, 1982., str. 22.

³⁵ Zdravko Kajmaković, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1971., str. 80.

Literatura

1. Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973.
2. Pavao Anđelić, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog, Sarajevo 1980.
3. Pavao Anđelić, Pogled na franjevačko graditeljstvo 14. i 15. vijeka u Bosni, zbornik radova simpozija "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura", Zenica 1973.
4. Diana Vukičević Samaržija, Gotičke crkve hrvatskog Zagorja, Zagreb 1993.
5. Diana Vukičević Samaržija, Sakralna gotička arhitektura u Slavoniji, Zagreb 1986.
6. Ignacij Voje, Odnos Celjskih grofova prema političkim prilika­ma u Bosni i Hercegovini u 15. vijeku, zbornik radova simpo­zija "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura", Zenica 1973.
7. Cvito Fisković, Dalmatinski majstori u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, zbornik radova simpozija "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura", Zenica 1973.
8. Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984.
9. Dominik Mandić, Franjevačka Bosna, Rim 1968.
10. Marko Oršolić, Sedamstoljetno djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, katalog izložbe "Franjevci na raskršću kultura i civilizacija", Zagreb 1988.
11. Zdravko Kajmaković, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1971.
12. Dubravko Lovrenović, Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristijanizacije vladarske ideologije, Bosna Franciscana, Sarajevo 1997.
13. Nada Miletić, Stećci, bibilioteka Umetnost na tlu Jugoslavije, 1982.
14. R. Ivančević, E. Cevc, A. Horvat, Gotika u Slovreniji i Hrvatskoj, bibilioteka Umetnost na tlu Jugoslavije, 1984.
15. Radovan Ivančević, Kulturno blago Hrvatske, Zagreb 1993.
16. Davor Domančić, Freske Dujma Vuškovića u Splitu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji br. 11, 1959.
17. Ivan Komelj, Gotska arhitektura, Ljubljana 1969.
18. Johan Huizinga, Jesen srednjeg vijeka, Zagreb 1991.
19. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćan­stva, Zagreb 1995.
20. James Hall, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Zagreb 1991.