Miro Jelečević, Nećeš se valjda ljutiti Isuse
nećeš se valjda ljutiti Isuse
što ću ove godine
pred tebe doći
s čitavom listom želja
sličnom pomalo pismu
djedu mrazu
i što sam ko dijete
a opet valjda je sasvim u redu
u ovo božićno vrijeme
biti malo dijete
nadam se da ti smetati neće
ako molim za koju sitnicu
nešto maleno i
nešto pomalo zagubljeno
tebi su ionako te stvari
uvijek ležale na srcu
a i nije neka pomama za njima
za jednu zvijezdu, onako sjajnu
kakvih u svemirskoj paleti nebrojeno ima
koja ipak zna putove ljudske
u tami skrivene
za kojeg mudraca u ovoj zemlji
bez puno riječi i velikih pameti,
makar jednog da traži i sluša i vidi
i opet traži
za nekoliko pastira
što vjeruju u otvoreno nebo
i vedro nebo
u dobrotu bez štapa
i teškog dekora
za ovce bijele, crne i svakakve
ovce u meni i one vani,
čak i za prljave ovce
i glupe
i još vola i magarca iz mog djetinjstva,
iz zaboravljenih priča
za štalu, pećinu il drugu nastambu
ne mora biti neki komfor
može i trošna
samo da se ne stidi nevolje i muke
za jednog Josipa
i sve u ulogama statista
kojima nije uzmanjkalo brige
ni uha osjetljiva za snove
i nisu namješteno skromni
za jednu Mariju
svježinu i smjelost nečuvenu
ko pred mrakom nježnu zoru
i žensko srce u svijetu muškom
u nebu muškom
za anđele raspjevane
glasove mira
zazive u dobru volju
u srce ljudske priče
u prostranu tišinu
i možda još
za jedno malo čudo
za jedan prozorčić nade
za onaj deminutiv života
bez kojih smo samo veliki ljudi
veliki u svom strahu, u svojoj brizi
i svom mraku
možda je ovo i previše
da, možda
ti vidi što može, Isuse…