Ivan Lovrenović

Kad je fra Ivo Marković Rođo bio vikar u samostanu Guča Gora, između ostalog hajvana, imali su jednu ugojenu junicu koja nije mogla zasteveniti. Pokušavali su i s veterinarom, ali nije išlo. Onda je gvardijan donio mudru odluku da sazove kućni kapitul. Odluka je sprovedena i kućni kapitul je donio zaključak da se radi o važnoj  stvari i da oni nisu tu nadležni, nego treba sazvati samostanski kapitul, sve fratre koji djeluju u gučogorskom distriktu. Odluka je sprovedena i uredno i na vrijeme poslana je pisana pozivnica i naveden je Dnevni red sa samo jednom, ali važnom, točkom: Prodaja junice! Da ili Ne, pitanje je sad. Uvidjevši važnost pitanja, sva su se braća uredno odazvala pozivu, čak i kapelani kojima je na srcu bilo važnije držanje vjeronauka, ali eto. Sjeli su. Gvardijan je srdačno pozdravio pristiglu braću i zahvalio na dolasku i sudjelovanju u ovako delikatnom pitanju, pomolio se i zazvao mudrost sv. Franje i sv. Klare, pročitan je i usvojen zapisnik sa zadnjeg kapitula, predložio je i usvojio da zapisničar bude najmlađi kapelan, dobio pristanak svih kapitularaca da se usvaja predloženi Dnevni red: prodaja junice. Jedan stariji brat je sugerirao napomenu da je trebalo pozvati i sve fratre gučogorskog distrikta koji sada djeluju negdje drugdje, ali usvajanje Dnevnog reda već je obavljeno. Gvardijan je značajno izvijestio kapitularce kad je i od koga junica nabavljena, što je sve u nju uloženo, bilo je predviđeno kad će starija krava zasušiti, a junica se u to vrijeme trebala oteliti, al eto: čovjek snuje... junica nije mogla zasteveniti! I nakon dugog izlaganja i bez primjedaba (da li junicu prodati ili ne?) dao je stvar na glasanje, tajno i svako se treba potpisati. U velikoj napetosti uslijedilo je glasanje, prije toga određeni sakupljači glasačkih listića, pokupili iste, prebrojali ih i ustanovili da se broj listića slaže s brojem nazočnih i, prije određeni brojači, izbrojali su i ponovno prekontrolirali i ustanovili: sva su braća glasala, samo je jedan suzdržan, a svi ostali za (prodaju). Uslijedio je dugi pljesak, gvardijan je zahvalio i naglasio da je tako nešto i očekivao, bio je sav ponosan, ali iznenada je iskrslo pitanje tko će kravu voditi u Travnik u četvrtak na stočnu pijacu! Netko je odmah predložio da je normalno da to bude vikar fra Ivo Marković, poznatiji kao Rođo. Rođo se nećkao, predlagao nekog seljaka Pranješa koji se inače bavi tim poslom, uz malu proviziju, pristupilo se opet demokraciji i aklamacijom je izabran ipak vikar Samostana Rođo. Nema se kud, došao i četvrtak, Rođo se obukao malo po seljački, obuo rudarske čizme s onom žutom trakom pozadi, prigrnuo veliku kišnu sivu kabanicu, privezao junicu prema tadašnjim pravilima i „hajde, cura, vodim te na pijacu“.  Junica nenavikla hodati po javnim putovima, ko bi ko ne bi, nećka se, ali Rođo to tegli i pomalo napreduju. Najgore je kad naiđe teretni kamion, pogotovo onaj FAP, junica se izbezumi, boji se, bježi u jarak, Rođo se s njom bori dok opasnost ne prođe i tako u strahu čeka drugi, pa ista priča, ali Rođo vodi li vodi, nema popuštanja, a nekad promrmlja i kapitul i vikarski ugled! I tako junica i Rođo stignu na pijacu, četvrtkom, u Travnik, poznata pijaca. Izvadi Rođo junici pasoš, plati uredno ulaznicu i onako sav nesiguran zauzme mjesto za prodaju. Junica stvarno dobro izgleda, k'o fratarska, odmah je zapela za oko i eto i kupca. „Momče, dobra ti junica“ pa je gleda, pa zamjera... „A pošto ti je?“ Kaže Rođo: “Pa ne znam, šta ti misliš koliko vrijedi?“ „Šta ja mislim“, čudi se kupac, „pa je li je prodaješ po kili, ili ovako od oka, ili kako...“ Kaže Rođo: „Pa ne znam... kako bi bilo bolje, šta ti misliš, da je tvoja kako bi ti...“, pita dalje: “A je li vodila?“ Kaže Rođo:“ Šta, ona vodila, ja sam nju vodio“, (sjeti se svih FAP-ova i teretnjaka i vođenja),  a već se počeli skupljati znatiželjne pazardžije i napeto promatraju. Nestrpljiv i ovaj kupac pa ispali: „Pa, hebo je ti, što si je doveo kad ne znaš ni pošto je, ni kako je prodaješ, ni...“ i Rođo se zajapuri: „Šta, hebo je ja, hebo je ti..“, kad oni što su pratili prodaju, znali su da je to njihov dragi vikar, skočiše na onog kupca: “Šta ti laješ našem ujaku, kako te nije stid, magarac jedan...“ (a što ujak laje, to nisu ni primijetili!) I tako, kad se malo to sve stišalo, kupac ne znajući u što se upetljao, zbunjeno se udalji s mjesta događaja. Junica je stvarno bila dobra, mlada – debela i brzo su zaskočili neki Dalmatinci, ali zapelo u cijeni i tko će častiti kad pazare..., uglavnom Rođo je to dobro prodao i na kraju velikodušno častio cijelo društvo. A prema drugoj verziji Rođo nije prodao junicu, pijaca se razišla i sad njih dvoje uzbrdo prema Gučoj Gori. Rođo k'o pokisao, tužan, neuspješan, a junica sva radosna, ide kući. Sad ona vodi Rođu. Neki Gučogoranci već se vraćali s pijace, a fratri znatiželjni izišli na onu podzidu, pa kako koji naiđe, oni kao nezainteresirani, usput, priupitaju jesu li vidjeli našeg vikara i junicu. Neki nisu znali, a neki su znali i vidjeli da nije prodao i da se vraćaju u Samostan. Oni se onako zgledaju, kad izbiše junica i Rođo! Rođo, ništa ne čekajući, sav ljut ispali: „Eto, hebite je vi, sad je vi vodite, sad je vi prodajite, sad je...“ i onako ljut odvede je u štalu, sveza je i položi joj sijena. Ode u svoju sobu i čvrsto donese odluku: treba ići studirati za profesora! I bi tako.

 Zabilježio fra Janko Ljubos