Ivan Lovrenović

Javlja Jozo iz Münchena: „Bio sam neki dan, kako sam Ti pisao, u ovdašnjoj Botaničkoj zbirci i tražio ilustracije za svoj rad o Otto Sendtneru koji je po Vlašiću i drugdje po Bosni 1847. godine skupljao biljke za Bavarsku akademiju znanosti. Stotine listova iz njegova bosanskog herbara čuvaju se, pa Tebi šaljem jedan od tih listova: Crocus banaticus; Crocus vernus grandiflorus, ubrano 16. 4. 1847. „Inter Bukovizza et Travnik“ (između Bukovice i Travnika.“ Naški, to bi imao biti: proljetni šafran.

Naknadno, šalje Jozo još tri lista: Aristolochia longa Lin., ubrano 26. 4. 1847. „Inter Fotscha et Selenichi“ (između Foče i Zelenike), Cardamine pratensis, ubrano 24. 4. 1847. (Maglaj), Orchis mascula, ubrano 20. 5. 1847. „Kamm des Vlassich“ (na obronku Vlašića). Po meni dostupnim nazivima, prva biljka bi trebala biti vučja stopa, druga: livadna režuha, treća: vrani luk, kukovec (salep).

Otto Sendtner, to je onaj njemački botaničar,  o kojemu je Jozo Džambo – visoko kultiviran pisac i „veliki istraživač ʼmalihʼ stvari“, kako sam ga nazvao tražeći najbolji izraz za njegovu spisateljsku i istraživačku posvećenost, već napisao jedan uzoran esej (vidi ovdje: „Niki botanik dojde iz Nimačke. Bavarski botaničar Otto Sendtner i njegov boravak u Travniku 1847. godine“). Naslov eseja je citat iz ljetopisa fra Jake Baltića, a mjesto u ljetopisu gdje Baltić piše o nimačkom botaniku koji bere bilje po Vlašiću, pa jedva ostane živ, tako je slikovito da ga nije grijeh i ovdje ponoviti:

Miseca srpnja t. g. dogodi se u Travniku grdan događaj. Niki botanik dojde iz Nimačke iz Monochova [sic!], koji poče po planinam oko Travnika, osobito po Vlašiću, brati različite trave. On govoraše da ga je njeko Društvo učeno botaničko poslalo da iztražuje trave po Bosni. Na Vlašić često je išo i trave brao, zatim složio bi trave nabrane u kartu, sve list pokraj lista, zatim ozgor po njima drugi list, i tako ih pun sanduk složivši, slao bi na Brod. Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.

Ovi čovik učeni odajući povrh grada travanjskog izpod pećina tražeći trava s momkom, jedan derviš turski onog lita običavaše u pećini stati i s tim kod Turaka dobie ime evlie (svetac), koji bi rečenom dervišu nosili u pećinu jilo. Kad ugleda derviš ovog gospodina, poleti k njemu. Gospodin s momkom bježaše od zla, ali zlo za gospodinom, koga dostigav u čaršii na Lončarici, udari gospodina ni kriva ni dužna njekoliko put nožem velikim i grdno ga izrani. Turci drugi staše smijući se, brez otet čovika i obraniti. Derviš bude zatvoren, ali Turci su vezira mlogi molili da ga pusti. Kad vezir ne htide, psovali su što sveca apsi. Rečeni pako gospodin jedva se izliči i ode natrag, a mislio je i po drugim planinam po Bosni hodati. (Jako Baltić: Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni)

Tako, eto, zahvaljujući Džambi, znamo za „bosanski herbar“ Otta Sendtnera u minhenskoj Botaničkoj zbirci – da je zdrav i čitav. Imao ga je Džambo u rukama, a lako će biti da su to jedine bosanske ruke što su ga držale i jedine bosanske oči što su ga gledale, otkako ga je  botanik iz Monochova sredio i spremio u minhensku zbirku prije stotinu i sedamdeset godina, izvukavši nekako živu glavu iz Bosne. Nije se ni čuditi – kakvim se sumnjivim poslom bavio! (I. Lovrenović)