Visoko, u podmilačkim selima
2. listopad 2016.
Visoka sela župe Podmilačje: Divičani, Bistrica, Vukićevci, Karići... Otkad me želja vuče da ih obiđem! Davno nekad, toliko davno e mi se čini da sam usnio a i san već izblijedio - bio sam u Kruščici, i to je sve na što je noga stupila a oko vidjelo od ovoga starog kraja.
S fra Jurom Aščićem i fra Dragom Bojićem, Pougarcima iz jajačkoga samostana, u jednome autu, u drugome su Pandžić i Josip, pa tragamo za obilježenim lokacijama. To su stara katolička groblja na kojima znam da ima onih „endemskih“ nadgrobnih ploča koje sam obradio i Josipovim fotografijama prikazao u knjizi Bosanski križ (Svjetlo riječi, 2010). Poslije studije Đoke Mazalića iz 1957. u kojoj su opisani ovakvi spomenici iz travničkoga kraja, nitko se njima nije bavio, niti su uvrštavani i u kakav kulturološki, obrazovni, istraživački projekt bilo koje znanstvene ustanove - bosanskohercegovačke ili samo hrvatske (ili barem crkvene), a predstavljaju cijelu jednu bogatu i samosvojnu stilsku formaciju, čiji nastanak pada u 16. stoljeće nakon osmanskih osvajanja, i u različitim regionalnim i stilskim varijacijama proteže se sve do u 20. stoljeće.
Na osnovi materijala sakupljenoga u putovanjima i istraživanjima za Bosanski križ mogla se s velikom sigurnošću postaviti okvirna hipoteza o prostoru: ove nadgrobne ploče karakteristične su za ono uže, unutarnje područje Bosne koje su u stoljećima osmanske uprave vjerski redovito opsluživali franjevci - središnja Bosna, Rama, dijelovi Posavine...
O vremenskoj granici - posljednjim primjerima njegovanja ove sepulkralne prakse, mislio sam tada da seže u početak 20. stoljeća. Sada me u podmilačkim selima čeka veliko iznenađenje: ploče s datumima podizanja duboko u 20. stoljeću! Eto još jednoga razloga da se o ovom fenomenu misli kao o nečemu što je u ovome bosanskom vjersko-kulturnom mikro-kozmosu bilo duboko i trajno ukorijenjeno kao možda ni jedan drugi njegov kulturno-identifikacijski znak.
Sva ta zatajena i nepoznata, proučavateljskim očima nevidljiva kultna i skulpturna baština vapi za stručnim tumačenjima i određenjima - povijesnim, periodizacijskim, topografskim, morfološko-estetskim, religiološkim, ikonografskim, filološkim... Pomišljam: kakva bi čudesna saznanja i otkrića na vidjelo iznio postupak analogan onome kakvim je, recimo, likovnu baštinu bosanskih franjevačkih samostana maestralno proučila, opisala i interpretirala povjesničarka umjetnosti Sanja Cvetnić u prelijepoj knjizi Barokni defter (Studije o likovnim djelima iz XVII. i XVIII. stoljeća u Bosni i Hercegovini, Leykam, Zagreb 2011).
Ivan Lovrenović
Divičani
Bistrica
Vukićevci