Ivan Lovrenović

Ovih dana u izdanju Ex librisa iz Rijeke iz tiska je izašla knjiga teologa fra Ivana Šarčevića pod naslovom “Opraštanje i sjećanje”. Knjiga predstavlja sakupljene članke Ivana Šarčevića o temama opraštanja, sjećanja i pomirenja, a pogovor za knjigu napisao je hrvatsko-američki teolog Miroslav Volf. Ovdje donosimo predgovor koji je napisao Zoran Grozdanov.

Sjećam se kada sam nekoliko dana, krajem 1990-ih godina, prisustvovao redovnim predavanjima studentima Franjevačke teologije u Sarajevu. Tada sam, kao vrlo mladi student teologije, bio gotovo u potpunosti nesvjestan bogatstva teološke misli, jer se moj interes za teologiju vodio intuicijom o važnosti vjerničkoga identiteta i govora. I tako sam, gotovo pa slučajno, prisustvovao predavanju fra Ivana Šarčevića koje je održao u svome redovnom kolegiju pastoralne teologije. Pastoralna teologija, kakvu sam do tada poznavao, gotovo isključivo se bavila metodama i načinima prenošenja i poučavanja kršćanske vjere vjernicima, no na tom predavanju, koje još uvijek pamtim, moje poimanje teologije, ali i ove pastoralne, u potpunosti se izmijenilo. Umjesto metoda, načina prenošenja pologa kršćanske vjere, animacije vjernika, Ivanova predavanja iz pastoralne teologije započinjala su s mogućnošću govora o Bogu. Na tom predavanju Ivan je govorio o Wittgensteinu,  Heideggeru, Ricoeuru i drugim velikim misliocima s ciljem odgovora na pitanje: „Kako govoriti o Bogu danas?“. On nije pokušao odgovarati na pitanje: „Može li se o njemu danas govoriti?“, ili pak o pukoj potrebi govora o Bogu, već o onome kako o njemu govoriti u današnjemu svijetu? Od tada, prateći Ivanovo pisanje i javne nastupe, gotovo sam uvjeren da ga to pitanje pogoni u njegovom djelovanju i mišljenju iz kojega on crpi svoje aktualiziranje i tematiziranje važnih teoloških pitanja na našim prostorima. Kasnije me ono podsjetilo na tekst jednoga velikog teologa kojeg se i Ivan često spominje u svojim radovima, Jürgena  Moltmanna, čija se cjelokupna teologija, usudim se reći, svodi pod pitanje koje je postavio još kao mladić, proživljavajući blizinu smrti tijekom Drugoga svjetskog rata: „Gdje je Bog?“. Ne „Ima li Boga?“, već gdje je on i na koji način o njemu govoriti, bez mistificiranja, banaliziranja i oduhovljavanja te riječi (što su osobine velikoga dijela teologije na našim prostorima)?

Čitajući ovu knjigu, ova Ivanova polazišna točka ukazala mi se u punom svjetlu. U njoj su sakupljeni njegovi radovi poredani u teme kojima se bavi već nekoliko desetljeća: Opraštanje, Pamćenje i Pomirenje. Primijetite poredak: u njemu na prvom mjestu nije pamćenje koje se treba iznijeti na vidjelo, pa je zatim potrebno poravnati račune počinjenja zala, zahtijevati tuđe priznanje, da bi tek onda na red došlo opraštanje koje vodi pomirenju! Ne, u njegovoj teologiji opraštanje je na prvom mjestu, za razliku od mnogih teologija koje su dominantne i na našim prostorima, od javnoga trga, do pučke pobožnosti, ali i akademske teologije, koje u prvi plan stavljaju pamćenje i priznanje počinjenih zala nakon kojega mora doći do takozvanog „sravnjivanja računa“, tko je učinio što, što se kome i kako treba oprostiti na temelju ispovjeđenoga grijeha ili zločina. Opraštanje je u Ivanovoj teologiji na prvome mjestu, u svjetlu bezuvjetnoga Božjeg opraštanja ljudima na Kristovu križu, jer tek u svjetlu opraštanja čovjek biva slobodan uvidjeti svoja zločinjenja i neispravnost vlastitoga pamćenja koje Ivan bezrezervno naziva zlopamćenjem te krenuti na put pomirenja.

Središnji dio ove knjige, po mome sudu, predstavlja poglavlje pod naslovom „Nova kultura pamćenja kao preduvjet mira“. U tom poglavlju Ivan iznosi sve probleme s kojima se teologija na našim prostorima suočava i koje, rekao bih, još nije ni započela obrađivati kako bi došla do uspostave kulture pomirenja, mira i međusobnog prepoznavanja. U tom se poglavlju Ivan ne pokazuje samo kao vrsni teolog, pastoralni djelatnik koji svoj govor o aktualnim društvenim i političkim pitanjima crpi upravo iz onog gornjeg pitanja „Kako o Bogu govoriti danas?“, već i kao vrsni intelektualac javnoga trga. Rekao bih, kao jedan od rijetkih primjera te vrste u suvremenoj teologiji naših prostora. Polazeći od konstatacije da su „konflikti interpretacija i sjećanja prirodno stanje naših osobnih i kolektivnih identiteta“ on započinje potragu za odgovorom na pitanje „kako se sjećati“, ili da parafraziramo, „kako govoriti o Bogu u svjetlu naših osobnih i kolektivnih identiteta“ koji su obilježeni onime što Ivan naziva „kultno-mitskom memorijom“. Ta memorija kod nas i na području politike, društva, ali i vjerskih zajednica, u središte svojega pamćenja i svojega identiteta postavljaju vlastiti martirologij koji je obilježen isključivom solidarnošću sa žrtvama pripadnika vlastitoga kolektivnog identiteta. Takva solidarnost, reći će Ivan, crta granice oko vlastitoga identiteta na način da se prešućuje vlastito zlo, vlastito sudjelovanje u zlu ili vlastito prešućivanje zla koje je počinjeno upravo u ime tih naših identiteta.

Na tome tragu, Ivanova teologija je teologija neispričanih ljudi. To su pojedinci nad kojima „vlada zabrana pričanja, odnosno prisilna šutnja, zaborav, selektivno sjećanje ili čak zabrana sjećanja o nečemu“, kako to navodi Ivan. Ljudi su to koji su žrtve naših kolektivnih identiteta izgrađenih bilo na zlopamćenju bilo na mitskim slikama naših vlastitih identiteta koji prate nit vodilju velikog dijela Ivanova teologiziranja – zlopamćenje. Ljudi su to čiji se glas ne čuje, nego ga se nasilno uvrštava u narativ njihove pripadnosti kolektivnim identitetima. Teologija neispričanih ljudi, u Ivanovoj vizuri, u potpunosti se oslanja i poziva na subverzivna, opasna sjećanja Johanna Baptista Metza u kojima je patnik autoritet i uvjet mogućnosti govora o Bogu. Taj patnik uvijek izmiče narativima naših kolektivnih identiteta te ih neprestano dovodi u pitanje. Patnik je to, dodali bismo s latinoameričkim teologom oslobođenja Jonom Sobrinom, koji je takav bez obzira na njegov moralni status – na njegovu nacionalnu, religijsku pripadnost ili pripadnost kolektivu koji je našem kolektivu nanio zla i izvršio zločine.

Ivan se s ovom teologijom neispričanih ljudi ne pokazuje samo kao autentični subverzivni teolog – teolog koji obrće poredak pamćenja, od mitsko-kultnog pamćenja obilježenog nacionalnim i nacionalističkim narativima, prema pamćenju pojedinca koji je žrtvom tih narativa tuđih i vlastitih kolektivizama – nego i kao teolog javnoga prostora koji teologiju uvodi u javni prostor opominjući na opasnost gradnje vlastitih kolektivnih i osobnih identiteta iz prisjećanja koje je utemeljeno isključivo na vlastitoj patnji i ugroženosti. Također, on se ne samo ovom svojom knjigom, nego i svim drugim svojim radovima i javnim djelovanjem, pokazuje i kao jedan od rijetkih primjera kontekstualnog teologa – teologa koji upravo polazi od onog neispričanog, a ponekad i neispričljivog čovjeka koji je žrtva naših, ali i svojih kolektivističkih mitova.

Na samome kraju, pokoji čitatelj će se možda upitati zbog čega objavljujemo i nije li preuzetno objavljivati djelo domaćeg teologa u ediciji Ecumenica, ediciji koja ima povijest objavljivanja temeljnih djela protestantske i katoličke teologije iz posljednjih stotinjak godina, ediciji koja je obuhvatila autore kao što su Henri de Lubac, Hans Küng, Jürgen Moltmann, Paul Tillich, Karl Barth, Dietrich Bonhoeffer… teologe koji su oblikovali globalni teološki krajobraz. U posljednjoj sintagmi se upravo i nalazi razlog objavljivanja ovoga djela u toj ediciji. Naš je stav, naime, da Ivanova teologija predstavlja ono najbolje što je domaća teologija iznjedrila posljednjih desetljeća i koja će, nadamo se, utjecati ne samo na teološki nego i javni govor u našim društvima.

Izvor: Fratellanza umana