Ivan Lovrenović

Best book (Express), Zagreb, 7. 2. 2020.

Razgovarala: Ružica Aščić

Bosanskohercegovački pjesnik Almin Kaplan (Mostar, 1985.) koji je na pozornicu stupio 2008. godine sa zbirkom „Biberove kćeri“, za kojom su slijedile „Čekajući koncert roga“, „Ospice“, „Mostarska zbirka“ i „Bukara“, u posljednjih nekoliko godina preobrazio se u punokrvnog prozaika. Najprije je napisao roman „Trganje“, u kojemu se bavi odrastanjem dječaka tijekom ratnog doba, a prošle godine je u VBZ-u objavio zapažen roman „Meho“, o ruralnom životu povratnika na Dubravsku visoravan, između Stoca i Čapljine, koji oslikava jednostavnu i pobožnu svakodnevicu tamošnjih stanovnika nakon rata.

Express: „Meho“ je postratni roman, o stanovnicima jednog hercegovačkog sela koji pokušavaju uhvatiti konce svojih života. Bi li rekao da smo i danas u nekoj postratnoj atmosferi, s obzirom na to koliko se toliko priča o prošlosti? Osim što smo se tehnološki razvili i ušli u stadij nekog divljeg kapitalizma, postoji li nešto po čemu se ovo današnje vrijeme razlikuje od devedesetih, kad se netom završio rat?

Pa ne znam koji je pravi naziv za stanje u kojem se danas nalazimo, s tim da ono jest postratno. Time bi se trebalo ozbiljnije pozabaviti. Ono što zapažam kao običan pojedinac jeste da u BiH trenutno imamo u porastu trend podizanja spomenika žrtvama rata, što, čini mi se, ni približno nije bio slučaj u godinama koje su iza nas. Po mom osjećaju, vlasnici „sjećanja na žrtve“ u strahu su da bi im se biračko tijelo moglo oteti pa obilježavaju sve što se obilježiti može a što će poslužiti kao „argument“ njihovim politikama. Tu se uvijek radi o podsjećanju na stradanje od onih drugih, koje se ceremonijalno demonizira, i koji su kao kolektiv odgovorni za patnje naroda čijim se zaštitnicima nacionalisti predstavljaju. Mislim, što je realno, da ljudi, zbog godina koje su prošle, polako zaboravljaju rat i nacionalisti će sve teže i teže pričom o istom uspijevati prikriti vlastitu odgovornost za stanje u kojem se nalazimo. U onom trenutku kada pojedinac prestane da se boji onih „drugih“ mogao bi izaći iz memljivog podruma u kojem ga kao birača (luđaka) drži njegova politička stranka. A izaći na danje svjetlo značilo bi, recimo, vidjeti da Bakir Izetbegović nije ni malo veći prijatelj BiH od Dragana Čovića te da i jedan i drugi svojim politikama nanose nesagledivu štetu vlastitim narodima. Porast trenda sjećanja na žrtve ima za cilj birača zadržati u podrumu u uvjerenju da se vani još uvijek puca. Ako Hrvati i Bošnjaci (npr.) nisu u stanju 25 godina nakon rata zajedno se sjećati žrtava i na bošnjačkoj i na hrvatskoj strani, onda je besmisleno na stradanja ikako podsjećati. Tu, u toj tački, u vremenu koje mi danas živimo, čini mi se da dolazi do obesmišljavanja svih žrtava. Jer sjećati se ima smisla samo ako će sjećanje biti usmjereno protiv šovinizma kao takvog. Intelektualna i kvaziintelektualna elita trebala bi prestati prozivati vladajuće nacionaliste zbog kriminala u njihovim redovima – jer su građani na takvo što oguglali – i shvatiti da je puno korisnije otimati im žrtvu kao simbolički kapital uz pomoć koje manipulišu neprosvijećenim (i institucionalno smlaćenim) stanovništvom već dvije i pol decenije. Žrtve treba ujediniti protiv nacionalista na vlasti. Eto, živimo rat i poslije rata – i još malo, ako se ovako nastavi, spomenike ćemo dizati današnjici. Mnogo nas, nažalost, još uvijek nije izašlo iz memljivih i oronulih podruma iako već uveliko osjećamo bolove u kostima i ružno kašljemo.

Express: U „Mehi“ je interesantan lik Muriza, stranačkog čovjeka kojeg nitko ne voli, ali kojeg svi mole za usluge kad zagusti. On je na neki način klišej sitnog balkanskog pogodovanja po stranačkoj liniji. U cijelom ovom korupcijskom kaosu, čini li ti se da i taj mali čovjek nije nedužan? I on se najčešće okoristi prilikom kad je dobije, rado prihvati to sitno mito ako se pred njega iznese. Čini mi se da je u našem društvu malo nedužnih.

Jedna od najsvetijih dužnosti književnosti, kako to reče Sartre, jeste da nas  uvjeri kako niko nije nevin. Pozivati na odgovornost je važno i stvar je kulture. Međutim, pogrešno je osuđivati – trebamo se truditi da jedni druge razumijemo prije nego što jedni o drugima bilo šta zaključimo. „Mali čovjek“ nije nedužan i to mu se treba davati do znanja – kontinuirano i civilizirano, a najbolje je kroz lični primjer. Jer pazite: obrazovni sistem je u rukama vladajućih pomoću kojeg oni proizvode svoje biračko tijelo. Nismo svi imali istu šansu – i onda nam se ne smije jednako ni suditi. Svjedoci smo rigidnih kritičara koji nemaju ni zeru tankoćutnosti i koji biračko tijelo degradiraju i isključuju jer je takvo kakvo jeste. Ne vidim da tu neko nešto ozbiljno analizira prije nego donese sud. Nema nevinih – svi smo odgovorni za stanje u kojem se nalazimo ali ima onih koji su odgovorniji i čiji grijesi su veći. O tome je važno pričati. Intelektualci danas ne trebaju biti mudri – već hrabri. Naša imena nam trebaju biti oružje – važno je kritikovati politike naroda iz kojih dolazimo. Dakle, nema nevinih, a odgovornosti nam svima fali. „Mali čovjek“ je tragičan lik i njegova neodgovornost je posljedica zapuštenosti. I nije najveći problem to što se „mali čovjek“ ponaša neodgovorno već je problem što on nema svijest o tome.

Express: Nije tajna da je BIH jedna od kompleksnijih zemalja u Europi, toliko da je mnogi uopće ne razumiju. Kakav je danas odnos Bošnjaka, Srba i Hrvata u Bosni? Kakav će biti suživot ova tri naroda u budućnosti, ako se uopće usudiš davati prognoze?

To je teško pitanje i ne volim prognozirati. BiH je kompleksna država koju malo ko razumije ali o kojoj svi imaju mišljenje. I svi joj, kao, žele pomoći. Po mom osjećaju BiH nije sposobna svoje probleme riješiti sama. Radi se o državi triju naroda koji su bili bliskiji 1993. nego što su danas. Mene posebno zanima odnos Bošnjaka i Hrvata – jer živim u jednoj od tek dvije multietničke sredine gdje su pripadnici različitih naroda izmiješani u pravom smislu te riječi. Lideri Bošnjaka i Hrvata se trude ova dva zavađena naroda zavaditi još više i zadržati ih u stanju pripravnosti kako bi se jedni od drugih odbranili kad sutra ponovo pukne. Izbor Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva od strane Bošnjaka kao većine, odnose između ovih dvaju naroda, narušio je do te mjere da je pitanje hoće li se ovakvo nešto ikada prevazići. U BiH Bošnjaci treba da shvate da ih od Čovića ne može i ne smije braniti Bakir Izetbegović. Ali evo što to ne shvata tzv. „mali čovjek“ – to ne shvataju ni bošnjački intelektualci koji ko zapete puške reaguju na svaku glupost koju izvali Milorad Dodik, a koji nemaju nikakav problem kad Bakir Izetbegović poziva na jedinstvo u nekakav „probosanski blok“. To je skandalozno! Ali evo, prestat ću pokušavati objektivno sagledati stvar i ispričat ću vam priču za koju su me mnogi upozorili da je ne pričam jer mi niko neće povjerovati. Naime, kao dijete zemljoradnika, logoraša i veterana, dobar dio svog života sam živio u neimaštini. U vrijeme studentskih dana često nisam imao novca da sebi kupim sendvič – jednom smo čak ozbiljno razmatrali da se s fakulteta ispišem jer mi otac više nije mogao kupiti ni mjesečnu kartu za autobus. (Bilo je to jedne sušne godine, kada je sve što smo posadili podbacilo.) Moj kolega i prijatelj na fakultetu, inače Hrvat, shvatio je u kakvoj sam situaciji i odlučio da me kroz čitavo moje studiranje pomaže tako što će me diskretno hraniti. I to bi bila samo još jedna priča o nekakvom prijateljstvu pojedinaca koji dolaze iz dvaju zavađenih naroda da ovaj moj prijatelj nije bio sin stopostotnog ratnog invalida kojeg su baš Bošnjaci snajperom pogodili u kičmu i koji je „zahvaljujući“ svojoj invalidnini imao dovoljno novca da njegov sin može hraniti i mene. Eto, to je moja priča i mislim da ju je, koliko god da zvuči nevjerovatno, važno ispričati. To je ono što ja imam reći o odnosima Bošnjaka i Hrvata kao čovjek.

Express: U Bosnu se prošle godine vratilo stotinjak ISIL-ovih boraca iz Sirije, točnije Bosna ih je silom prilika morala primiti. Predstavljaju li ovi ljudi realnu prijetnju? Gura li se ovaj problem pod tepih ili postoji neki realan plan što s tim ljudima?

Da, to je veliki problem i odgovorni su svi oni koji su bili protiv toga da se pitanje radikalnog islama propituje i rješava u vrijeme kad je to bilo moguće rješavati. Danas imamo situaciju iz koje ćemo se teško izvući s tim da problem nisu samo ISIL-ovi borci koji se vraćaju u BiH već i mnogi drugi mladi ljudi koji duboko vjeruju, da parafraziram Oza, da cilj opravdava sredstvo i da je pravda, šta god ona značila u njihovom slučaju, iznad života. Na suprotnoj strani smo mi koji vjerujemo da život ima prednost pred svim uvjerenjima i vjerovanjima. Nije pitanje šta je fanatizam – pitanje je ko je fanatik i kako je to postao? Oz između ostalog upozorava da je fanatizam stariji od islama. I to je važno napominjati jer smo skloni da mislimo da je fanatizam nešto što se veže isključivo za ovu religiju. Mnogo je mladih ljudi koji su pod raznovrsnim utjecajima i spletom više okolnosti radikalizirali svoje stavove pa su danas onesposobljeni za suživot. Jedan od razloga zašto je u porastu broj fanatika u islamu na ovim prostorima, jeste i islamofobija koja je obilježila prošla vremena. Međutim, to nije i ne smije biti argument onima koji su dužni da se pozabave problemom radikalnog islamizma. Ko je ISIL-ovac? Mislim da je to pitanje koje bi trebali svi sebi postaviti i onda se potruditi na nj naći odgovor. To su nesretnici koje ljulja kriza identiteta i koji su uz sve to i socijalni slučajevi, ljudi bez perspektive, ljudi koji žive sumornu svakodnevicu i koji iz vjerskih razloga ne idu u kafane ili kladionice... Svima bih savjetovao da pročitaju sjajni roman Emira Imamovića Pirketa pod naslovom Terorist – i stvari će im biti mnogo jasnije. Zanimljivo je kako je taj roman prešućen u regiji – a još je zanimljivije kako je nepročitan u BiH. Ništa kao književnost ne pomaže da shvatimo jedni druge i da si, ako ništa, jedni drugima bar ne odnemažemo.

Express: Miljenko Jergović te je nazvao dijelom novog hercegovačkog vala, a Josip Mlakić najnadarenijim piscem mlađe generacije. Kakva književnost se danas piše u Hercegovini? Kako izgleda ta scena?

U BiH kao i u Hrvatskoj se piše mnogo više nego što se stigne čitati. Je li to dobro ili je loše – nećemo procjenjivati. Književnost koja se tu stvara je raznovrsna i još uvijek se uglavnom bavi zadnjim ratom. Da, imamo i nekakvu tranziciju s tim da je ona u drugom planu. U BiH se trenutno dešava jako puno odlične književnosti, s tim da imamo i jako puno prosječne ili čak loše književnosti koja je isturena prema zemljama u regiji ili čak prema širem europskom tržištu kao najbolje što u BiH nastaje. Razloga za to je više – a glavni je taj da je novac za kulturu često u rukama određenih interesnih skupina koje se služe neliterarnim kriterijima kad ga distribuiraju. Onda imate tzv projekt-pisce, koje su postavili pisci starijih generacija, da nam „svijetle“, dok njihovi tvorci, dakle bardovi, drijemaju u svojim uvjerenjima da su najveći. Onda, medijski prostor predviđen za kulturu je nikakav. Urednici kulturnih rubrika ne poznaju i ne čitaju domaće autore – čak ih na malograđanski način podcjenjuju. Da ne duljim, kulturna politika ne postoji i mnogi autori nisu u stanju da se afirmišu zbog toga što žive tamo gdje žive ili već zato što su nepodobni. Prednost je ta da su bosanskohercegovački autori uvijek i hrvatski i srpski i crnogorski, zbog jezika koji nas spaja, pa je moguće egzistirati i van granica vlastite države. Bez obzira na sve, u BiH ima jako puno sjajne književnosti.

Express: Bosna ima bogatu književnu tradiciju. Je li ti ona, kao mladom piscu, teret ili se u nju rado ugledaš? Tko su domaći pisci koji su ti značili kako za tvoj formativni, tako i za spisateljski razvoj?

Pripadnost tradiciji nije nešto što dolazi s našim rođenjem. Tradicija se, kako to već reče Eliot, mukotrpno mora steći. Najindividualniji dijelovi djela nekog pjesnika, kako to u svom čuvenom eseju objašnjava Eliot, mogu biti baš oni u kojima su mrtvi pjesnici, njegovi dakle preci, najsnažnije potvrdili svoju besmrtnost. Nedostatak talenta da se čita pjesnike od prije pedeset i više godina današnji autori pravdaju kao obračun s tradicijom. Ko biva, moja književnost nastaje kao posljedica sukoba između mene i mojih književnih predaka koje ću da ignorišem. A ignorišem ih jer sam ja, ovovremeni, uznapredovao toliko da je njihova onovremene i „naivna“ književnost nama poznate same po sebi, bez da je čitamo. E nije tako... Da bi se to desilo, najprije pretke morate pročitati. Pogotovo je važno čitati pjesnike vlastitog jezika – jer su prevodi i najvećih svjetskih pjesnika često manje poezija i od prosječnih pjesnika jezika na kojem mislimo, pišemo, čitamo i osjećamo... Književna tradicija – kakva god da je – mora biti usvojena ako hoćete da pišete i nakon 25 godine... Nisam nikakav tradicionalista – pa ni po pitanju književnosti – ali to me ne ometa da čitam pjesnike koji su ovdje stvarali prije pedeset i više godina, kao što mi ne smeta da razumijem i s njima živim, moje tradicionalne roditelje, komšije i rodbinu. Na mene su utjecali mnogi što neživi što živi književnici iz jezika kojem pripadam. U nekim fazama sam se divio jednim pjesnicima, u drugim pak fazama nekim trećim, za koje nisam nalazio razumijevanja prije. Znate, nije uvijek do pisca i njegovog dijela – vrlo često je do nas. Ako vam neka knjiga ne ide – možda vam bude išla neki drugi put. Meni su značili i znače mnogi pisci iz našeg jezika – a pošto je spisak dugačak, neću ih sad nabrajati.

Express: „Sjeća se kako su mu“, pišeš o svom protagonistu Mehi, „avlija, džamija i čitavo selo kao dječaku bili puno veći.“ Kako se ti osjećaš kad hodaš krajolikom kojim si hodao kao dijete? Je li sve puno manje? Otkud taj osjećaj da se kuće i zgrade oko nas smanjuju kako rastemo?

Da, sve je puno manje danas u odnosu na naša djetinjstva s tim da se to smanjivanje prostora posebno osjeti kad kao dijete odete pa se u rodno mjesto, nakon godina i godina, vratite. Meni je danas krajolik iz kojeg sam zauvijek prognan najprije stran, a onda i mali. Pokušaj povratka je nemoguća misija – kad jednom odete, ne možete se vratiti, pogotovo ne ako ste prognani. Progon iz prostora je ustvari progon iz vremena. Pogotovo ako je to vrijeme nastavilo da galopira gonjeno šibom onih koji su htjeli da vas tu, u prostoru, nikad više ne bude. Djetinjstvo je doba kada smo najbliži raju i kada nam je svijet veći. Dovoljno je da se prisjetimo svojih kuća u djetinjstvu – sobe su nam tad bile udaljene miljama i na putu od jedne do druge prostorije dešavale su nam se nezamislive avanture. Kad odrastete, iz sobe u sobu prelazite da biste nešto obavili, da uzmete neku stvar, da se odmorite, o putu kroz hodnike ne razmišljajući, dok kao dijete, u sobu odlazite kao u nepoznato, uspinjete se preko nabora na tepihu kao preko brežuljaka, šteku da biste dokučili uskačete se, verete se preko prag, do šaltera se pentrate preko komode... Kasnije, kad odrastemo, svega toga nestane, pa u sobu kad trebamo – samo uđemo...

Express: Imaš neobično snažan strah od potresa i o tome si baš govorio kad su Bosnu potresali snažni potresi prošle godine. Otkud ta neobična fobija? Kako se nosiš s njom?

To je samo jedna od nekoliko fobija s kojima se nosim. Sve je počelo 1997. godine. U granatama oštećenoj kući u Blagaju kod Mostara, dok sam čitao roman Zeleno busenje Edhema Mulabdića, doživio sam zemljotres od kojeg se po meni počeo runiti plafon. Tada sam shvatio koliko je priroda nemilosrdna i koliko smo nemoćni da se od nje odbranimo. Poslije sam, jedanput, bježeći iz kuće uslijed zemljotresa pao i povrijedio prste na desnoj ruci. Dugo nisam zaključavao vrata kuće – bojeći se da ih neću (u panici) znati otključati. Međutim, razmišljajući intenzivnije o zemljotresu u zadnje vrijeme, nadošao sam na to da je taj moj strah usko vezan za strah od granata. Kao dječak, uslijed granatiranja, skrivajući se po podrumima, proživljavao sam agoniju kakvu nisu proživljavali ni moji roditelji koji su sa mnom dijelili prostor i koji su opasnosti bili svjesniji. Meni je najstrašnije to što je uslijed tih nasumičnih granatiranja civilnih objekata bila stvar slučajnosti hoće li granata pogoditi baš nas. Na isti način se bojim zemljotresa, jer su nepredvidivi, baš kao što su bili nepredvidivi i oni koji su ispaljivali granate. A to je sve skupa strah od života u kojem smo kao pojedinci nebitni. U kuću u kojoj smo živjeli pogodile su dvije granate i znam šta je to kad se kuća urušava a ti si u njoj. Ne bih volio da se takvo što dešava i mojoj djeci. Eto, zbog toga se bojim, ne samo zemljotresa, već puno puno toga... Strahovi su najčešće iracionalni a meni pomaže kad ih verbaliziram.

Express: Živiš na selu pokraj Stoca, gdje te ljudi prepoznaju kao onog koji „štampa knjige“. Kako to da si odlučio živjeti na selu i je li ti ta životna situacija književno potentna? „Meho“ je uostalom roman koji portretira duh male ruralne zajednice.

Nije mi polazilo za rukom, pokušavao sam nekoliko puta, da započnem život u gradu. Ritam sela mi je bliži i tu se bolje snalazim. Gradska buka je nešto na šta se nikada nisam mogao naviknuti. Kad ste dijete sa sela – gdje vlada tišina – onda imate potrebu da detektujete svaki zvuk koji osjetite. E kad to pokušavate u gradu, onda vam se život pretvori u pakao. Ne mogu da podnesem da se pod mojim prozorom dešava nešto na što ja trebam samo da zažmirim. To je moja priroda i morao sam je poslušati jer je nisam mogao mijenjati. Osim toga, za pisanje i čitanje najvažniji je mir. Ja sam se na selo vratio i zbog toga: da bih u miru čitao i pisao. A naravno da je mala ruralna zajednica književno zanimljiva. Na selu vrijeme teče drugačije i sela su jako dobra za opipati puls cjelokupne društvene zajednice. Primijetim da ima jako mnogo književnika koji smatraju da je selo prevaziđena forma života – pa onda i nisu baš raspoloženi za literaturu kakvu ja pišem, smatrajući je unaprijed dosadnom. Takvo nerazumijevanje me čini tužnim. Pa seoski (u negativnom smislu te riječi) mentalitet je dominantan u našim zajednicama – on obuhvata čak i predrasude prema selu, kao i predrasude uopće. Međutim, to me ne ometa, ne planiram nikome udovoljavati – spreman sam živjeti kao onaj crv u drvenoj gredi, tiho...

Express: U romanu „Trganje“ pišeš o tome kako su u tvome selu Hrvati i muslimani za vrijeme Drugog svjetskog rata pobacali sve Srbe u jame i da je to danas praktički zaboravljen događaj o kojem se ne priča. Kako je moguće u isto vrijeme znati za te stvari i spokojno živjeti?

Ma to je priča sviju nas. Mi smo skloni o mnogo čemu ne pričati samo ako nam to nešto stvara nelagodu. Nismo sposobni vidjeti da smo ranjivi i da nas ranjivost povezuje s drugim ljudima – i da smo svi kadri podjednako biti i zli i dobri. Ono što oku ili uhu nije ugodno, mi gurnemo pod tepih. Tako je i s tom pričom koju sam već u nekoliko navrata ispričao, pa ne bih da se ponavljam. A pričam je kao primjer, jer je takvih priča na svakom koraku. Ja sam uvjerenja da ima smisla – u ovim okolnostima – podsjećati samo na zločine koji su činjeni u naše ime. Zašto? Pa mislim da je to jedini način da i drugi postupe isto. Da, naivno jeste, ali nikako nije glupo pitanje: zašto se Hrvati i Bošnjaci iz Stoca ne prisjećaju srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata? O tome, naravno, neće niko ni da razmišlja – i moje pitanje je takvo da bi me mnogi mogli proglasiti ludim. Jedino je tako moguće boriti se protiv zla – sve drugo je uzalud. Kad se prisjećamo žrtava naroda iz kojeg imenom i prezimenom dolazimo, to su automatski poeni onome ko je vlasnik „sjećanja“ a o čemu sam govorio kad sam odgovarao na prvo pitanje. Kad se prisjećate žrtava koje su u tvoje ime činili – tada to nema ko kapitalizirati. To, da smo kadri da se prisjećamo žrtava na drugoj strani osporava one koji nas demoniziraju i s nama takvim (dakle zlim) prijete narodima koje predstavljaju.

Express: Cijelu jednu zbirku poezije posvetio si Mostaru, njegovim ulicama i ljudima. Što ti znači taj grad? Kako je na tebe utjecao?

Kažu da gradovi na pisce utječu koliko i knjige koje čitamo. Ja sam u Mostar došao kao srednjoškolac u onim postratnim godinama kad se još uvijek nije olako prelazilo s jedne obale na drugu. Mostar je tada bio jedan od najviše srušenih gradova u BiH i pritom još grad dubokih podjela. Lutao sam ulicama i bez uputstva sastavljao svoj Mostar, grad s kojim se danas rijetko ko slaže. Mostarska zbirka je knjiga koju ljudi ne vole – pogotovo je ne vole ljudi iz Mostara. Mostarska zbirka je knjiga koju sam napisao iz neke huje – ispisao sam je u agoniji: u nju sam stavio sve one artefakte razorenog i podijeljenog grada koje sam skupljao i koji su u meni sazrijevali decenijama. Osim toga, u Mostarskoj zbirci sam se poigrao s mitovima kojima smo svi skloni. Naravno, nisam htio, kako je to jedan kritičar rekao, da to bude gradska knjiga – već baš suprotno: da to bude knjiga koju Mostar nikada neće prihvatiti. I u tome sam uspio.

Express: Čini mi se da si jednom rekao da tema bira pisca, a ne obrnuto. Koje te teme trenutno zaokupljaju? Također, što ti lakše dolazi u posljednje vrijeme: pisanje proze ili poezije?

U zadnje vrijeme sam skloniji prozi nego poeziji s tim da u mom slučaju razlika između te dvije forme i nije najjasnija. Trenutno privodim kraju svoju prvu zbirku priča koja treba da izađe nekad na proljeće. Osim toga, imam jedan rukopis proze kojem jedva čekam da se posvetim. Zaokuplja me tema povratka – o tome puno razmišljam. S obzirom na to da imam iskustvo povratnika i dovoljan odmak da bi se možda mogao s tom temom pozabaviti na književno relevantan način, možda ta proza bude o tome, ali suviše je rano za prognoze...