Ivan Lovrenović

Razgovarao Eldin Hadžović Novosti, Zagreb, 29. 7. 2016. - Profesore Kazaz, je li vas začudila skoro unisona podrška bošnjačkog političkog establišmenta predsjedniku Turske Recepu Tayyipu Erdoganu, nakon neuspjelog vojnog puča u toj zemlji - unatoč izvještajima o surovoj odmazdi protiv pučista - tijekom koje je i Univerzalna konvencija o ljudskim pravima stavljena ad acta? - Ne sama podrška, jer i drugi su manji ili veći svjetski moćnici iskazali podršku autokrati iz Ankare, koliko njen sadržaj i ton. Ironično rečeno, toliko su vrištali ti bošnjački poluobrazovani vršitelji političkih dužnosti da se činilo kako im se pokušaj vojnog udara dogodio u kući, čak u spavaćoj sobi. Otkud takva podrška i tolika snishodljivost? Da je iz njihove ljubavi za demokratiju - ne dolazi u obzir. Dokaz za to je da nisu ni riječ pisnuli protiv ubilačkog režima, na primjer u Saudijskoj Arabiji, gdje se pjesnike osuđuje na smrt samo zbog sumnje da ne vjeruju u Boga. Toj zemlji taj tzv. establišment, a u stvari politički polusvijet, tepa: Saudija. Njima je demokratija važna samo kao sredstvo za uvećavanje salda na ličnim bankovnim računima. Zašto su, dakle, vrištali? Samo zato da se još jednom snishodljivo dodvore Erdoganu, ‘lideru svih muslimana’, kako ga je titulirao  Bakir  Izetbegović, te onome što mu je ‘Bosnu u amanet’ ostavio Alija Izetbegović na samrti. Uskliknuo je uz to Alijin sin da mu je Erdogan i brat, i ‘naš vođa’ i da ‘narod brani demokratiju’, te da je ‘pokazao koga hoće’. Ali nisu samo vlastodršci vrištali. Činila je to i akademska zajednica. Akademik Esad Duraković, na primjer, ili izvjesna Amina Šiljak-Jasenković, koja se predstavlja kao turkologinja, mada to teško može dokazati naučnim opusom. Duraković je govorio kao Erdoganov potparol, tvrdeći da iza neuspjelog vojnog udara ‘stoje cionisti’, a Šiljak-Jasenković optužila je Gulena kao inspiratora i vođu, baš onako kako je to činio i sam ‘sultan sa Bosfora’, kako Erdogana nazivaju liberalni mediji na Zapadu. I niko nije ponudio niti ijedan argument za svoje tvrdnje, već golu propagandu. Niko nije ni riječ proslovio o Erdoganovom autokratskom načinu vladanja, o pokušaju da promijeni ustav i ojača ovlasti predsjednika, o potpunom napuštanju tradicije kemalizma i s njom skopčanog sekularizma iz koje je nikla današnja Turska, o očiglednom pokušaju da islamizam nametne današnjoj Turskoj kao normativnu ideologiju, o brisanju prosvjetiteljskih i racionalističkih naracija kojima se okrenulo već kasno Osmansko carstvo, kako sjajno piše Orhan Pamuk u romanu Istanbul. Šute svi u bošnjačkoj diskusiji o neuspjelom vojnom udaru i masovnim hapšenjima i čistkama što ih Erdoganov režim provodi ovih dana nad ljudima koje je označio kao gulenovce, pa stradaju profesori, sudije, dekani, novinari, a na desetine hiljada ljudi izloženo je državnom teroru baš kao u najmračnijim totalitarnim režimima. Medijska, policijska i vjerska hajka takvog je obima da se može govoriti o Erdoganu kao islamistički orijentiranom staljinisti. Ta tamna strana erdoanizma potpuno je nevidljiva u bošnjačkom javnom prostoru, a namjesto argumentirane analize prevladava politički emocionalizam i turkofilska identifikacija koja današnje Bošnjake hoće pretvoriti u Turke Erdoganovog tipa. Rekao bih da su erdoanizam i površna emocionalistički ustrojena turkofilija i islamofilija uz začin neoosmanske fantazme temeljne oznake diskusije bošnjačkih političkih, akademskih, vjerskih i medijskih elita. Naravno, svaki oblik nasilja, a pogotovu vojne udare javnost mora osuditi kako bi očuvala demokratske vrijednosti. Ali, isto tako mora osuditi i nasilje državnog represivnog aparata nad ljudima čija krivica nije dokazana. Bošnjačke tobožnje elite u horskom navijanju za Erdogana vlastiti narod drže u mentalnom ropstvu, ne dozvoljavajući mu da se ni na koji način emancipira od njihovih militantnih naracija. - U vrijeme rata srpski i hrvatski šovinisti su Bošnjake pogrdno nazivali Turcima, a tadašnje muslimansko rukovodstvo - uključujući i Aliju Izetbegovića - insistiralo je na bošnjačkom identitetu, s gađenjem odbacujući termin ‘Turci’. To se nakon rata promijenilo, pa smo svjedočili mnogim manifestacijama ‘turčenja Bošnjaka’. Otkuda agresivna turkofilija među Bošnjacima? - Nisam siguran da je gospodin Izetbegović imao ikakvu sistemsku politiku, pogotovu ne onu kojom bi profilirao moderni oblik bošnjačkog nacionalnog identiteta. On je na samrti ostavio Bosnu u amanet Erdoganu, kako sam već naglasio. Jedine bitne oznake njegove politike bošnjačkog nacionalnog identiteta su antimodernizam i antikomunizam, te islam kao temelj nacionalnog identiteta. Govorimo o osobi koja je 1994. godine primila nagradu Islamski mislilac godine, i to u Saudijskoj Arabiji, te napustila Platformu Predsjedništva BiH iz 1992. godine koja je definirala ciljeve odbrane od agresije na BiH i ideološki projektirala ovu zemlju kao građansku, sekularnu i multietničku. Istina, promucao je nešto malo Bakirov otac o tome da Bošnjaci nisu Turci, kao da se to uopšte mora dokazivati, ali je rado formirao muslimanske vojne brigade. Promucao je to, samo da bi se suprotstavio agresivnoj šovenskoj srpskoj i hrvatskoj ideologiji koja je na osmanofobiji i trukofobiji gradila propagandnu pripremu za ratne zločine nad Bošnjacima. Alija Izetbegović nije imao sistemsku politiku, pa je derogirao državne organe i razvio čitav sistem paradržavnih institucija koje su vodile brigu o logističkoj podršci Armiji BiH. Jednostavno rečeno, njegova politika identiteta bila je haotična i višestruka, jedan, dakle, narativni i simbolički kalambur kojeg će njegov sin svesti na prizemni erdoanizam i neobegovsku ideološku fantazmu. Zato treba biti potpuno precizan: Izetbegović mlađi nema nikakvu ideologiju osim erdoanističke fantazme. On je goli vlastodržački pragmatičar. Agresivno turčenje Bošnjaka, kako Vi kažete, meni izgleda kao prizemna erdoanizacija bošnjačkih elita, sluđenih u svojoj poluobrazovanosti. Uz to, ta ljubav između Erdogana i Izetbegovića nije praćena ekonomskom saradnjom. BiH je zemlja u koju današnja Turska ulaže tek mizirije, dok Srbiju ili Rumuniju obilato pomaže. - Koliko ima ironije u činjenici da je upravo sin Alije Izetbegovića predvodnik u širenju turkofilije među Bošnjacima, koja neodoljivo podsjeća na rusofiliju srpskih nacionalista? - Da, današnje viktimizirane bošnjačke elite svoj narativni model izgradnje nacionalnog identiteta preuzimaju od srpskih šovinističkih elita. I to je puni paradoks: negdašnja žrtva kopira u narativnom modelu izgradnje identiteta svoga negdašnjeg krvnika. Turkofilija je premrežila bošnjački mentalni prostor, baš kao rusofilija srpski, ali i germanofilija hrvatski. Mentalni rat tih filija pokazuje da su sve tri bosanske etnije u stvari potpuno autokolonizatorske. Dalje od toga one, naprosto, ne mogu, jer im je intelektualni potencijal ravan ništici. - Šta to govori o bošnjačkom nacionalnom identitetu? - Iz narativnog kalambura moguće je izdvojiti procese arhaizacije, getoizacije, viktimizacije, reislamizacije, klerikalizacije, arabofilizacije, turkizacije, militarizacije, maskulinizacije, debosnizacije današnjeg bošnjačkog nacionalnog identiteta. Ali, da bi se oni opisali potrebno je puno više prostora od onog što ga predviđa ovaj razgovor. Važno je napomenuti da je bošnjački identitet u 19. stoljeću formiran na procesima deosmanizacije i prihvaćanju vrijednosti evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva. Paradoks je u tome, da su današnje bošnjačke elite arhaičnije i konzervativnije od onih iz 19. stoljeća koje su tadašnju muslimansku etničku zajednicu u BiH evropeizirale i postavile okvire za njeno prerastanje u naciju. - Slažete li se da je, naporedo sa ovim procesima, bošnjački nacionalizam postao agresivniji, i manifestativno sličniji nacional-šovinističkoj histeriji iz Beograda i Zagreba s početka 1990-ih, ili pak mislite da je taj naboj kod Bošnjaka uvijek postojao? - Svaki nacionalizam na Balkanu je agresivan i učas se pretvori u šovinizam. Onog momenta kad stekne neku ozbiljniju moć, a bošnjački ju je danas stekao na teritorijama na kojima vlada, on postaje agresivan prema svakom obliku drugosti. Militantnost bošnjačkog nacionalizma najbolje se ogleda u načinu na koji su u medijima pod kontrolom obojice Izebegovića progonjeni intelektualci nebošnjaci, s ogromnim intelektualnim, književnim i probosanskim simboličkim kapitalom: Marko Vešović, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, a evo nedavno i Nenad Veličković. - Fakultet na kojem predajete, kao i sam Univerzitet u Sarajevu, u ovim procesima imaju ključnu ulogu. Možete li identificirati glavne aktere i njihove uloge u ovim procesima? - Filozofski fakultet dijeli sudbinu urušavanja vrijednosti u ukupnom društvu. Čast izuzecima, ali valja naglasiti da se simbolički imaginarij radikalnog bošnjačkog kolektivnog identiteta obrazuje u radovima znatnog broja profesora s tog fakulteta. U tom smislu sarajevski i drugi bošnjački univerziteti su modelski isti kao srpski i hrvatski u BiH. Visoko obrazovanje u BiH je baš kao i ukupan obrazovni sistem tvornica nacionalističkih naracija, ali i važno mjesto njihove ma koliko male, ali naučno odgovorne kritike. Zbog toga, igrajući se u jeziku, bosanske univerzitete nazivam uniZVERitetima, a sveučilišta sveMUČILIŠTIMA. - Kakva je uloga Islamske zajednice BiH u ovom kontekstu? - Nakon što ju je despotski vodio Mustafa Cerić, najveća bošnjačka društvena štetočina na prelazu milenija, novi reis Kavazović je umnogome uspio depolitizirati tu zajednicu. No, ni on nije oslobođen izleta u političko polje. Religijske institucije na južnoslavenskom prostoru vole prisvajati političku moć. Reis Kavazović je uistinu bio onaj koji se drugačije ponio prema tom zovu političke religije, koja je metafizičkog Boga pretvorila u političku zastavu. Religizacija ideologije i ideologizacija religije ukinule se metafizičkog Boga u ovdašnjem pravoslavlju, katolicizmu i islamu. Zašto bi se bilo koja religijska zajednica odrekla privlačne snage političkog i ideološkog Boga i vratila se onom metafizičkom? - Podaci o popisu stanovništva u BiH objavljeni su skoro tri godine nakon popisa, pokazavši ono čega smo svi odavno svjesni - da BiH više nije multietničko društvo, već prosti zbir tri monoetničke sredine. Kako tumačite to što bošnjački elitni krugovi radije likuju nad ‘pobjedom Bošnjaka na popisu stanovništva’, nego brinu zbog ‘etničke čistote’ Sarajeva? - O smrti multietničke BiH na osnovu podataka iz popisa pisao sam nedavno. Popis je pokazao da je današnja BiH troetnička zemlja sa najhomogenijim etničkim teritorijama u svijetu. Bošnjačke elite, kao i srpske i hrvatske, o tome ne govore, nego pokušavaju na osnovu procenta stanovništava dokazati pravo na etničku teritoriju. Zato se u govoru bošnjačkih elita o ‘pobjedi Bošnjaka’ na popisu može prepoznati ideološka pozadina sa velikodržavnom fantazmom u svojoj osnovi. A troetnička BiH se ukazuje kao ostvarena žudnja ratnih politika. Ako je neko, gorko ironično rečeno, pobijedio na popisu, to je onda ratni zločinac Radovan Karadžić. Zato današnja BiH živi u procijepu između težnje političkih elita da ustavnim rješenjima u miru ostvare ratne ciljeve i nemogućnosti priključena EU. U tom procijepu umiru zadnji ostaci negdašnje multietničke zemlje.