Ivan Lovrenović

Razgovarao Boris Pavelić Novi list, Rijeka, 13. 12. 2008. Minuciozni analitičar prilika u BiH, sarajevski prozaist i pisac Ivan Lovrenović – koji od propasti Feral Tribunea u Hrvatskoj nema gdje pisati – u razgovoru za naš list govori o inerciji kojom se političari odnose prema kompliciranoj stvarnosti u BiH, koja je – premda nijedan ratni problem nije riješen – evoluirala u stanje koje izmiče aktualnim analizama, ali i političkim intervencijama. – Velik je problem što se mnoge stvari po inerciji percipiraju onakvima kakve su bile u ratu i neposredno nakon njega. Neke su se stvari morale promijeniti već i zbog protoka vremena, ali i promjene u ponašanju međunarodne zajednice učinile su BiH posve drukčijom od one 1994. ili 1995. Problem odnosa prema toj novoj stvarnosti vidljiv je svugdje, pa i u samoj BiH, gdje mnogi relevantni politički čimbenici djeluju inercijski, kao da gledaju stvarnost staru petnaest godina. A problem je osobito izražen izvan BiH, konkretno u Hrvatskoj, gdje tu promjenu ili ne vide, ili je vide, ali im ovo više odgovara. Kako biste definirali te promjene? – To je, dakako, posao koji bi svaka ozbiljna politika morala raditi. A ne radi, vjerojatno i zato što je to iznimno teško. Nova bosanska stvarnost fluidna je, amorfna i bez čvrstih obrisa. A ako bismo je ipak pokušali opisati, na prvome je mjestu politički problem: daytonski kroj države ne funkcionira. On idealno zamišljenu državnu vlast pokušava pomiriti s entitetsko-etničkom, koja i dalje održava negativnu energiju zbog koje je rat i počeo i završio, pa ništa nije riješeno. Traje permanentni status quo. On cijeloj zemlji nameće stagnaciju kao oblik života, unutar kojega stalno ključa. To ključanje kulminira uvijek kada se pojavi mogućnost promjene, i tada vidite da su svi problemi stari, ali zamrznuti. Ne smije se, dakako, zaboraviti ono što jest išlo svojim tijekom: korupcija u tijesnoj vezi kriminalnog podzemlja s najvišom politikom. To se uvijek vezuje i uz nacionalni problem, uvodi se i problem vjerskih zajednica kao parapolitičkih, pa državne strukture atrofiraju, a razvija se maligni prostor korupcije i kriminala. Sada je već veliko pitanje kako tome stati na kraj. Situacija je, dakle, promijenjena, ali su problemi istodobno isti. U čemu je točka neprepoznavanja situacije iz Hrvatske? – S hrvatskom politikom prema BiH dva su poluvremena: vrijeme Tuđmanove politike, koja je za BiH bila jako zainteresirana, i one poslije Tuđmana, koja je za BiH potpuno nezainteresirana. Tuđmanova je, dakako, bila zainteresirana na loš način, i generirala je sve probleme. Nove vlasti, htjele – ne htjele, nasljednice su tog prtljaga. I Račanova i Sanaderova vlast izabrale su nezainteresiranost kao oblik političke korektnosti. U tome je ključni problem: je li to adekvatan stav? Što mislite? – Iz više razloga, mislim da nije. Ako je, naime, tačno da je ova hrvatska politika nasljednica one loše, onda ona ne samo iz idealističkih, nego i iz pragmatičnih razloga, svoj odnos prema BiH ne može očistiti tek tako. Ako istinski želi kvalitativno nov odnos prema susjedu – toliko bremenitome problemima da oni ne mogu ne biti i hrvatski – najprije bi morala obaviti, blago rečeno, inventuru one stare politike, i to javno i transparentno. U prvome koraku to bi za nju vjerojatno bilo bolno, ali bi koristilo već u drugome. Potom, Hrvatska bi susjedske probleme morala percipirati življe i aktivnije. Najkarikaturalniji izraz toga izborni su ciklusi u Hrvatskoj: kada dođu izbori pa stranke postanu zainteresirane za što bolji prolaz, odjednom se fokusiraju na birače u BiH. To je karikatularno, i strahovito štetno za Hrvate u BiH, ali i za ambijent cijele zemlje. Pored toga, možda i neočekivano, ali tu je i ponašanje predsjednika Mesića, jednoga od znakova nove, posttuđmanovske politike prema BiH, koji se u BiH među Bošnjacima masovno doživljava kao veliki prijatelj. Ali ako malo bolje analizirate njegovo ponašanje, vidjet ćete sličnu odsutnost želje za inventurom. Jedan od Mesićevih gardova jest da popuje na gotovo iritantan način. „Vi u Bosni morate to, to i to“, govori Mesić. To zvuči prihvatljivo, jer se čita kao antituđmanovsko, pa se njegove izjave prihvaćaju, zanemarujući da on neodgovorno, kao predsjednik druge države, govori kako bi se stvari trebale uređivati u BiH. To naprosto ne ide! Pokušajte, recimo, zamisliti da tako govori Boris Tadić. No Mesićevo djelovanje prema BiH već je mjesecima obilježeno prvenstveno konstantnim sukobom s Miloradom Dodikom. –  I taj Mesićev odnos svjedoči o inerciji. Inercija je to od 1994. ili 1995., kada Karadžićev RS uistinu jest bio najveći problem BiH. Jasno je da su Dodik i njegova politika također golem problem, ali ona je u zemlji do te mjere demokratski legitimirana, a iz međunarodne zajednice toliko prihvaćena, da njezinu opasnu stranu ne možete eliminirati suprotstavljanjima kakva nudi predsjednik Mesić, ili bilo tko drugi tko radi na sličan način. Silajdžić, primjerice. – Apsolutno. Takav Mesićev odnos prema Dodiku, i uopće prema RS kao problemu, možda najbolje ilustrira površnost i neobveznost. Ali i nešto ozbiljnije: očitu nepromišljenost nad tim što se takvim istupima postiže u BiH. Proizvodi se, produbljuje i produžava ambijent konfrontacije, kojom se u BiH ne može postići baš ništa. Riječ je tu o strašnome moralnome paradoksu: da činjenica kako je RS nastao genocidom, što ističu Mesić i Silajdžić, postaje politički kontraproduktivna. S druge strane, politike koje prešutno prihvaćaju posljedice rata kao da se pokazuju korisnijima.  – Tačno je tako. Najveći problem takvoga stanja njegova je nepodnošljiva bolnost. Još se uvijek nismo dovinuli do diskursa koji bi omogućio da se o tome autentično i vjerodostojno govori, a da ne bude kontraproduktivan. Primjerice, taj smrtni zagrljaj politika koje simboliziraju Dodik i Silajdžić. Dodik svim silama nastoji relativizirati, pa i potpuno eliminirati krvavi moment u genezi RS. Čak je i njegov prethodnik iz SDS-a, Dragan Čavić, imao daleko principijelniji i samokritičniji odnos od Dodika kada je o genocidu i zločinima riječ. S druge strane, imate Silajdžića, koji – grubo je reći, ali je tačno – s genocidom operira viktimizacijski, politizirajući ga na najgrublji način. Takav odnos ne ostavlja prostora da zločinu priđete na treći način: potpuno poštujući činjenice, ali i sklanjajući ga iz politike kao negativni manipulacijski faktor, te da tako politički proces izvedete na čistinu produktivnoga kompromisa i konsenzusa. S jedne je strane pitanje je li to uopće moguće, a s druge – to je nužno. – Mora biti moguće. Sam princip života je u pitanju. Tko potire činjenicu zločina i žrtve, taj radi i protiv sebe i protiv povijesti. Njemačka je dobar primjer: raskid s tim pokušajem omogućio joj je potpuno poštovanje činjenica koje ne volite. To je političko-odgojna metoda bez koje ne ide. Ali je isto tako jasno da viktimizacija ne vodi nikamo, prije svega zbog samih ljudi kojih se to najviše tiče. To vam bude jasno kada vidite u kakvome užasnom mentalnom stanju žive žrtve genocida. Teško je o tome govoriti onome tko je svjestan težine i ljudske dubine problema, ali baš zbog tih najizravnijih nasljednika tog užasa, zbog tih majki Srebrenice, valjalo bi otvoriti posve drukčiji diskurs, ne unižavajući njihovu žrtvu. Štoviše: izlaskom iz začaranog kruga žrtva bi dobila veće dostojanstvo. Ovako ih ostavljate zatvorenima u patnji, a ako im još nudite demagogiju i politikantstvo, dobivate dvije štete: žrtve zarobljavate u užasu, a stvarate lošu politiku koja nikamo ne vodi. Bilo bi nužno moći izaći iz toga paklenog kola, a međunarodna zajednica mora i može ponuditi pomoć. A ona to ne radi. Vratimo se odnosu Hrvatske prema BiH. Pitanje svih pitanja jest – kako. Mesić je dobronamjeran, ali površan i kontraproduktivan, a Sanader šuti od izbora do izbora – postoji li način kako bi hrvatska politika mogla konstruktivno djelovati, a ne konstruktivno ne djelovati? – Ne želim biti pretenciozan, ali mislim da bi za početak bilo dobro lišiti se arbitriranja mesićevskog tipa, pa bilo ono i dobronamjerno. S druge strane, bilo bi dobro kada konkretna pomoć projektima Hrvata u BiH ne bi bila formalistički zakovana samo na područja na kojima su Hrvati u većini, ili na već okamenjenim adresama. Ta pomoć – koja svakako nije zanemariva – svodi na se folklorne priredbe, što je, ukupno gledajući, deprimirajuće. Jer, položaj Hrvata u BiH jest velik problem. Imate danas čak i u sarajevskome krugu analitičara koji su spremni reći kako je, strukturalno, hrvatski problem najozbiljniji u BiH. Ali to treba prepoznati izvan naslijeđene etnicističke matrice, koja s pitanjima identiteta i kulture operira na devetnaestostoljetni način. Prepoznati prije svega kao dio cjelokupnoga organskog ambijenta BiH, a ne kao u kozmosu izgubljeni hrvatski etnički problem. Ali tome još nitko nije pristupio. Manja je teškoća što se taj kompleks ne prepoznaje u Hrvatskoj, ali to se ne čini ni među Hrvatima u BiH, a ni na razini općega mentaliteta. Sarajevo je trebalo dobiti gradonačelnika Hrvata. Kakva je težina toga političkog pokušaja? – Nikakva. To je naprosto dnevnopolitička farsa. Nema u tome, nažalost, ničega dubljeg. Onaj tko bi istinski želio da Sarajevu vraća višeetnički karakter, što bi prije svega značilo političku ravnopravnost, pokazivao bi to prije svega u institucijama grada i kantona. Od toga ništa: tek pasivnost, koju možete tumačiti kao aktivnu politiku uklanjanja Hrvata, ali Srba još i više. O temeljnom problemu, broju stanovnika, da i ne govorim. Ako na tim primarnim stvarima očito imate politiku koja teži za što većom jednoetničkom čistoćom, onda ovakve geste ne samo da ne znače ništa, nego su, u suptilnijem tumačenju, naprosto – ruganje. Jer, sve ide drukčijim tokom, već od vrtića. Bojim se, dakle, da sve to govori o odsutnosti istinite politike multietničnosti.