Ivan Lovrenović

Iz intervjua povodom nagrade Gjalski za roman „U sjeni fantoma“

O Ksaveru Šandoru Gjalskom.

- Gjalskijev perillustris ac generosus Cintek, sa svojom povijesnom pozadinom, sa svojim individualnim karakterom, sa svojom gorkom sudbinom - lik je kakvih je po književnoj snazi i plastičnosti u cijeloj našoj književnosti malo. A po mojoj bosanskoj liniji, od prvih susreta s Gjalskim ostao mi je blizak njegov „beg sa Sutle“, nesretni Ivan Korić Cazinski, čija naivna ljubav za Bosnu i bosansko begovsko porijeklo tragično skončava pogibijom obojice sinova u toj istoj Bosni za okupacije 1878. godine. Mlađi mu je sin Ostoja „kod Jajca pao“, kaže pripovjedač, a to je bila ona strašna bitka na Borcima iznad Jezera, u kojoj su se bosanski Muslimani suprotstavili tehnički i vojnički nadmoćnim „ćesarskim“ trupama, mahom sastavljenim od Slovenaca i Hrvata. Bio je to, piše jedan muslimanski kroničar, „pazar na kojem su se razmjenjivali životi i glave“. Starijega sina, Vladimira, zapalo je da nađe skriveno oružje u bega Korića, „rođaka“. Po neumoljivom ratnom reglemanu morao ga je predati na strijeljanje, a onda ga je begov sin „usred carsko-kraljevskog tabora ubio iz pištolja“, pa je isti dan i sam bio strijeljan po odluci ratnoga suda. „Tako se ᾿rođaci᾿ našli u Bosni, da jedan drugome zataru pleme i ime“ - završava pripovjedač. Na neki začudan način, ta priča - što po mome znanju još nitko nigdje nije zapazio - ogleda se kao u dvostrukom ogledalu sa snažnom Andrićevom pričom Ruđanski begovi. Dobro je Gjalskoga osjetio i precizno opisao Krleža, kada (revidirajući vlastiti članak iz 1924. godine, po Gjalskoga porazan) u svojoj Enciklopediji godine 1958. piše o njegovim prozama, da „kao kronika ilus­triraju pojedina historijska razdoblja često mnogo pouzdanije od raznih političkih ili kulturno-historijskih studija“.

O romanu.

- Roman U sjeni fantoma htio bi biti priča o kontingentnosti i besmislenosti historije, ispričana kroz konkretnu ljudsku, obiteljsku sudbinu. Ali nezahvalno je piscu govoriti o svojoj knjizi. Sve što je imao reći, trebao je reći u njoj. S druge strane, književno djelo, ako je dobro, pametnije je od svoga autora. Ono čitaocu pruža mnoga značenja i slojeve o kojima sam autor ne mora znati ništa. Zato mi danas s takvim užitkom i uzbuđenjem možemo uvijek iznova čitati iste knjige, i knjige koje su napisane prije nas stotinu i više godina, kao i one o čijim autorima ne znamo ništa, niti nas zanima što bi oni sami o svojim djelima imali reći.

O temi „Bleiburg“.

- U temi koja se pogrešno i reducirano naziva „Bleiburg“ uvijek me na prvome mjestu zanima ono što je svemu tome prethodilo kao hrvatska nacionalno-državna i ratna politika od godine 1941, i što je onda rezultiralo cijelom tom krvavom završnicom, te njezinim dugotrajnim posljedicama. Ni stara jugoslavenska historiografija, ni stara hrvatska emigrantska literatura, ni nova, „slobodna“ hrvatska historiografija do danas nisu ponudili potpunu i strogu znanstveno-kritičku obradu toga mračnog i tragičnog kompleksa. Tek tu i tamo nađe se poneki rad koji pokazuje težnju k znanstvenoj objektivnosti i etičkoj uravnoteženosti. 

U romanu stoji: „Napokon će shvatiti da nije historija to što njemu treba, jer je nijema i nema što reći osim onima čija je.” Nakon svakog rata pobjednici pišu povijest i određuju istinu. Do osamostaljenja Hrvatske ta se tema nije propitivala. Tema je otvorena devedesetih godina prošlog stoljeća sa samostalnošću Hrvatske.

- Ta rečenica napisana je davno i objavljena godine 1986. u beogradskom časopisu Književnost, u prvom poglavlju romana koji se danas, u svojoj posljednjoj verziji, pojavljuje pod naslovom U sjeni fantoma. Nisu, dakle, ni ta rečenica ni njezin autor čekali osamostaljenje Hrvatske.

O doprinosu temi „fantomskog oca i sina“ u romanu „U sjeni fantoma“.

- Je li to doprinos temi, i kakav - prosuđivat će čitaoci. Ja mogu dodati da me, osim toga odnosa, osobito intrigira fenomen nestalih. To su oni između: ni mrtvi ni živi. Oni nemaju groba ni šansu na grob. Ali oni su izgubili i pravo na svoj posmrtni individualno-građanski identitet - da bi ga imali, moralo bi se znati gdje su i tko su (ako su preživjeli), ili gdje, kad i kako su umrli, uza što idu odgovarajuće potvrde, liječničke i druge. Nestali su baš pravi fantomi - nema ih, nevidljivi su, a nikako da pristanu na konačni nestanak i smirenje. Poslije Drugoga svjetskog rata bilo ih je na milijune. Još i danas Crveni križ ima desetke tisuća otvorenih molbi za traženje takvih nestalih. A tek danas, u globaliziranom užasu modernih ratova, proteklih i onih što upravo bjesne po svijetu!

O pronalaženju građe i o nastanku romana.

- Kod ovoga posla ne treba govoriti o naporima, tegobama. Čovjek to radi od svoje volje i potrebe, „o svom trošku“, na vlastiti rizik, mentalni i materijalni. Narodski rečeno: tko mu je kriv. Ali, reći ću i to, da je sva ta potraga skopčana i s nezamjenljivim zadovoljstvom u trenucima sretnih otkrića i nalaza.

O temi ženstva i majčinstva.

- Muški svijet naše civilizacije nametnuo je svoj koncept junaštva. Znamo koji i kakav. U romanu U sjeni fantoma kao da iz pozadine izrasta jedno drukčije junaštvo: tiho i nepriznato junaštvo nezbrinutih majki-udovica koje traje cijeli život. Neusporedivo veće i teže junaštvo od onoga prvog, ahilovsko-odisejskoga, u biti avanturističkog.

Kako se moglo izbjeći ostrašćenost i postići stanje mirnoga promatrača?

- Ne znam. Valjda zbog dubokoga nezadovoljstva oskudnošću, plitkošću i nepravednošću „jedne istine“, „naše istine“. Čim čovjek osjeti poriv da na svijet pogleda i očima drugoga, zašto ne i neprijatelja (o, naročito neprijatelja), počeo je otkrivati svijet, „istinu“ svijeta u nesvedivosti na „jedno“. Od toga trenutka, od tog iskustva sve počinje. Tome vas nitko ne može naučiti, to se dogodi ili se ne dogodi. Meni se dogodilo u ranom dječaštvu, zahvaljujući tko zna kojem anđelu ili đavlu. A bez toga u književnosti se nema što tražiti. 

O pisanju kao ublažavanju traume.

Ako je pisanje ozbiljno u smislu faustovske oklade (a drukčije teško da ima smisla), ublažavanje traume se i ne postavlja kao razlog, cilj ili „zadatak“. Obrnuto, pisanje podrazumijeva hranjenje traume kao svojega najvažnijeg izvora. Konačno, ne vidim razloga za ublažavanje ili uklanjanje traume - ona je važan element moga identiteta. Dakle: ne ublažavati, nego nositi se s njome do kraja.

O pisanju i čitanju.

- Teško mi je razdvajati čitanje od pisanja, pisanje od čitanja. Uvijek je to jedno uz drugo. Borim se s jednim rukopisom koji je rano nazvati romanom. Dovršavam hibridnu dnevničku prozu što se za sad zove Rječnik vjere i nevjere, ali još ne vidim pravi kraj. Ponešto od toga povremeno iznesem na web stranicu www.ivanlovrenovic.com na koju postavljam i priloge raznih autora iz književnosti i drugih oblasti o stvarima koje me zanimaju a mogle bi, možda, zanimati i druge. Suvremenu književnost ne pratim sustavno, ali ponešto da, svakako. Veliki, neusporedivi Petar Gudelj, recimo, ili  pjesnik sve svježijih kristalnih zaumnosti Veselko Koroman. Ono što objave Jovica Aćin, Miljenko Jergović, Ivica Đikić, ili Josip Mlakić i Amir Brka, ne promakne mi. Lijepo je kada se pojave novi, mladi autori i autorice s naslovima za koje odmah, bez rezerve vidiš da su zrela književnost. Ima takve književnosti, srećom, dosta, za razliku od naših žalobnih socijalnih prilika. Recimo, Almin Kaplan, pisac velikoga dara i zahvata, Magdalena Blažević s već trećom izvanrednom prozom, Gloria Lujanović s poemom Otac, Nebojša Lujanović sa svojim začudnim romanima, itd. A sasvim intimno, vraćam se stoicima, Marku Aureliju najčešće. Nitko poslije na Zapadu, čini mi se, nije dostignuo takvu mjeru ljudskoga dostojanstva pod praznim nebom (o kojemu u onih čudesnih osam stihova pjeva A. B. Šimić prije stotinu godina) ne zavaravajući se onostranom nadom i utjehom, niti je itko dostignuo takvu veličanstvenu ars moriendi. A u Aurelijevim solilokvijima nailazim i na ono što piscu i nije bila namjera - zapanjujuće snažnu poeziju.

(Glasilo „Gjalski“, Kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog, Zabok)