Ivan Lovrenović

Razgovarala Branka Lazarin

Express, Zagreb, 30. 12. 2016.

U izdanju zagrebačka Frakture i sarajevskog Synopsisa objavljena je knjiga Ivana Lovrenovića „Ulazeći u Varcar“ koju je autor ovih dana promovirao u Mostaru. Lovrenović, nagrađivani pisac i novinar čijoj je ozbiljnosti pristupa kulturnopovijesnim temama Bosne i Hercegovine rijetko tko dorastao na ovim prostorima. Za Express Lovrenović govori o kulturnopolitičkom modelu koji bi možda najbolje odgovarao Bosni i Hercegovini, svakodnevnoj politici bilateralnih gafova ili prijetnji, stanja u postjugoslavenskoj regiji i „povijesnoj ulozi“ Franje Tuđmana.

Kad čitamo, bolje rečeno putujemo vašom novom, specifično oblikovanom prozom poetskog ritma u knjizi „Ulazeći u Varcar“ u izdanju Frakture i Synopsisa, shvaćamo da je način pripovjednog usporavanja jedina autentična strategija koja može pomiriti privatnu i kolektivnu arhivu jednog sudbonosnog mjesta. Što ste htjeli pokazati takvim pristupom, kakvu nam zavičajnost sugerirate?

- Ne govore istinu pisci kada vam kažu da njih ne treba pitati o njihovoj knjizi, o njihovim postupcima, o njihovim namjerama. Vole oni, samo je pitanje znaju li o tomu govoriti, misliti. Ima ih koji ne znaju, pa bi bilo bolje da su šutjeli. Ima ih koji umiju, i to izgleda rječito i pametno ali na kraju izađe na isto: bude suvišno, pokraj napisane knjige. To je zato, što je svaka knjiga koja polazi iz istinite duševne potrebe a nastaje u procesu naizmjeničnoga žarenja i hlađenja, sumnje i zanosa - i bolja i pametnija i punija značenjima od njezina autora. Tako, volio bih da „Ulazeći u Varcar“ svome čitaocu  može reći i otkriti mnogo više nego što mogu ja; tada bih znao da to nije zaludna i prazna knjiga. A zavičaj, zavičajnost? U knjizi piše: „Tko ima iskustvo nasilne iskorijenjenosti, zna da je zavičajnost teška i neizlječiva - ljubav.“ Sve je tu: i zlo i ljubav, i zanos i mržnja, i lijek i bolest. I, po vrhu, pamćenje i morni snovi, koji ti ne daju da ga se riješiš, da zaboraviš, da napokon odahneš. Sve je to zavičajnost.

Kulturnopolitička povijest Bosne vaša je vječna tema. S jedne strane govorite o povijesno-kulturnom ekskluzivizmu Hrvata u BiH, s druge jasno upućujete na opasnost hrvatskog unitarizma za budućnost Hrvata u toj zemlji. Klizak je teren razgovora o identitetskom smislu, gdje je granica prema glibu nacionalizma?

 - Po svemu sudeći, završena je to priča. Pluralni, policentrični kulturni model, koji bi Hrvatima u BiH najviše odgovarao, s nacionalističkoga stajališta politički je kužan. Unitarni, monocentrični svehrvatski kulturni model i jezični standard je ono u što su se oni dali usisati, homogenizirati. Cijena toga postignuća bila je da prezru i odbace svoj autentični povijesni identitet i kulturnu specifičnost koju su, kao izrazitu vernakularnu vrijednost, gajili stoljećima, da počnu drukčije govoriti i pisati, drukčije misliti i osjećati, drukčije osjećati Bosnu i sebe same u njoj: Bosnu kao nešto ne-svoje i mrsko, a sebe u njoj kao neku vrst paradoksalnoga domaćega tuđinca. Platili su tu cijenu voljko, uvjereni (uvjeravani od svojih elita: političkih, crkvenih) da je neznatna, a cilj golem i svet. U tom svehrvatskom loncu za taljenje tako je s balkanske i evropske kulturne mape (samo)izbrisana jedna mala, jedinstvena kulturna i narodna grupa. Nikoga to više ne zanima, njih same najmanje. Ostaci ostataka, sada postoje tek kao politički element u  dnevnoj trgovini, politički reducirani na zapadnu Hercegovinu, marginalni, liliputanske veličine i važnosti. Uz izrazitu brojčanu i političku podređenost spram druga dva konstitutivna naroda, uz opću političku nestabilnost i nesređenost kao trajno stanje, te uz rastući trend iseljavanja, Hrvati u svojoj domovini Bosni i Hercegovini postat će zanemariv politički i demografski faktor.

Kako vidite dominatni diskurs povijesti kod Bošnjaka, kao najšire pretpostavljeni odnos turkoflije i turkofobije? To pitamo jer je učestalost tih stereotipa preplavila svaki drugi kut…

- Danas u BiH na najgori način djeluje, ponovo razbuđen, jedan drevni oblik političkoga mentaliteta, razvijan kroz povijest kao fenomen dugoga trajanja, a karakterističan za sve tri narodne skupine. Negdje sam ga nazvao agentskim političkim mentalitetom. Radi se o tome da su trima vjersko-etničkim skupinama, danas etnonacijama (a sve tri su rubne, periferijske), duhovni i politički centri bili daleko izvan Bosne (jednima u Rimu, Beču, Zagrebu, drugima u Moskvi, Beogradu, trećima u Stambolu, Meki), i da su svoja nadanja i fantazije, svoje identifikacije i emocije projicirali u ta daleka središta, često spremni naloge vlastitih životnih interesa podrediti interesima i migovima tih centara. Bošnjaci tu nisu izuzetak. A način na koji se današnji njihov politički establišment, njegova najjača figura Bakir Izetbegović osobno, veže uz „brata“ Erdoğana i njegov režim (i putom „obiteljskoga prijateljstva“, kako se sam voli podičiti), Bošnjacima ali i cijeloj BiH teško da može donijeti ičega dobrog.

Na valu senzacionalističkog diskursa, napuhujućeg broja „rastućeg“ islamskog ekstremizma u BiH, gdje je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nedavno izazvala politički skandal izjavom o „nekoliko tisuća povratnika iz tzv. Islamske države, iz borbi u Iraku i Siriji“, kao da je riječ o tisućama turističkih izletnika. Izostala je reakcija hrvatskog političkog establišmenta, općenito bilježimo izostanak reakcije na predsjedničine izjave. Kako komentirate ovaj događaj? I fenomen sveopće koncilijantnosti na političku ulogu predsjednice RH?

- S brojevima isilovskih povratnika maše kako se komu prohtije, prema trenutnim hirovima i ciljevima. A, eno, ministar sigurnosti BiH (k tomu ne-Bošnjak i nemusliman) odmah je korigirao: takvih je u BiH, kaže, 46 od ukupno 226 državljana BiH koji su boravili na tim ratištima. Lično, mnogo više mi je uši zaparalo predsjedničino  lamentiranje o islamu: „Islam koji smo poznavali u BiH se mijenja, postaje radikalniji...“ Kako bi bilo da joj netko jednako rangiran s ove strane državne granice uzvrati: „Katolištvo kakvo smo poznavali u Hrvatskoj se mijenja, postaje radikalnije...“ A nije da za to ne bi bilo razloga i povoda. Naprosto, bahato je, s onu stranu ukusa i boljih običaja, baratati takvim stereotipnim i paušalnim ocjenama kad govorimo jedni o drugima, tvrdeći u isti mah kako smo jedni drugima „najvažniji prioritet u međunarodnim odnosima“. Reakcije koje je K. Grabar-Kitarović dobila, poput one šešeljevski seksističke i opscene iz usta sarajevskog tv-pauna, tek su ogledalo vlastitoga primitivizma i uličarskoga poimanja novinarstva. Ali ni njih ne bi bilo da nije bilo posve nepotrebne i neumjesne opservacije visoke političarke.; ta, još jučer ovdje su je častili šašavom titulom „kraljice Balkana“, kao da je kakva turbofolk diva. Tko želi čuti istinski zabrinutu riječ o „islamu koji se mijenja“, mnogo mu je pametnije poslušati poglavara Islamske zajednice u BiH Huseina Kavazovića koji ovih dana vjerodostojno govori o opasnosti od „redukcionizma u tumačenju vjerskih istina, koji je široke mogućnosti razumijevanja vjere sveo na jednu isključivu“ i unio tragične podjele među muslimanima.

Retorika desnice sve otvorenije inzistira na ekvidistanci „dvaju totalitarizama“. Još jednu vježbu na tu temu ovih dana vidimo u slučaju spomen ploče s uklesanim „Za dom spremni“ poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu, u blizini područja na kojem se nalazio ustaški koncentracijski logor. Primjera na realpolitičkom tržištu je bilo mnogo u posljednjih godinu dana, tempo se ubrzava. - Mi naše ratove ne završavamo, mi ih uvijek iznova obnavljamo i produžujemo, i kada za to više nema nikakvih racionalnih razloga. I onaj 1941-45. i ovaj 1991-95. I što je najmorbidnije, ratujemo mrtvima i žrtvama, oni su naše postrojbe u ovim fantomskim ratovima. Nategnuta ekvidistanca o kojoj govorite meni je neprihvatljiva iz jednoga posebnog razloga, po mom sudu od ogromne važnosti. Važno je uočiti, naime, kako to izjednačavanje obesmišljava razliku između znanstveno-kritičke revalorizacije i ozbiljne reinterpretacije prošlosti na jednoj, i ideološkoga revizionizma na drugoj strani. Ono prvo nama je potrebno kao kruh, da se otkloni sva laž ideološke pozlate s naše povjesnice, i one crne i one crvene, dok nas ovo drugo samo dublje zaglibljuje u spomenute fantomske ratove.

Kako, ukratko rečeno, vidite odnose zemalja u postjugoslavenskoj regiji: ima li to „zaoštravanje“ koje se svakodnevno medijski imputira, stvarnu ili retoričku težinu?

- Kad bi se čovjek priklanjao logici i razumu, rekao bi da je sve to samo vikanje u vjetar, jer su iscrpene energije i mogućnosti za stvarno sukobljavanje. No,  iskustvo koje imamo, a koje još uvijek pulsira kao svježa rana, govori da je na našim stranama ludo oslanjati se na logiku i razum. Zato svu tu obnovu antagonističke, katkad baš militantne retorike iz glavnih političkih i državnih središta čovjek ne može da ne sluša s osjećajem jeze. Beskrajno smo moćni u zlu i gluposti, a ona je ionako, po Krleži, svemirska sila.

Nedavno smo, iako medijski mlako, obilježili 17. obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana uz stranački konsenzus o njegovoj pozitivnoj povijesnoj ulozi. Što je tuđmanizam danas, u čemu se očituje?

- Uvijek se ograničavam da o Tuđmanu i njegovoj „povijesnoj ulozi“ govorim samo iz perspektive BiH i Hrvata u BiH. U tom pogledu njegova uloga, uza sve oscilacije na koje su ga okolnosti tjerale, bila je destruktivna, grubo makijavelistička, jer su u njegovoj politici i strategiji Bosna i njezini Hrvati uvijek bili samo puko sredstvo za postizanje hrvatskih državnih ciljeva i interesa kako ih je on razumijevao. Nekada je u hrvatskoj političkoj javnosti, čak i za Tuđmanova života, još i bilo jasne kritike takve njegove uloge u Bosni. Danas, međutim, kao da bi manje-više svi htjeli da se to nekako zaboravi, pa su glasni ostali još jedino njegovi apologeti, mahom bivši SIS-ovci i drugi operativci, koji nas uvjeravaju da je crno zapravo bijelo, i obratno, da Tuđman nije htio dijeliti Bosnu sa Srbima, i da je Tuđman Hrvatima u Bosni bio spasitelj. Baš kao da smo svi jučer s Marsa pali!

Nekoliko mlađih autora u Hrvatskoj razvija tzv. matricu bosanske naracije, što možda nije posve pouzdan opis, ali svakako dominira narativnim opusom Ivice Đikića ili Nebojše Lujanovića. Ima li ta odrednica smisla ili bliskost tih postupaka možemo nazvati i drukčije a da opet znamo o čemu se radi? - Da, Đikić i Lujanović književno crpe iz Bosne, ali to su u pogledu književnih postupaka i autorskih poetika dva potpuno različita, samosvojna pisca. A tu je, recimo, i jedinstveni književni fenomen - Josip Mlakić! To je sjajno - i za njih i njihovu književnost, i za „bosansku naraciju“, kako kažete. Takvi pisci i njihovi tekstovi najbolji su argument protiv bilo kakvoga oblika egzotiziranja bosanskih tema u književnosti - i kad je blagonaklono, i kad je ksenofobično. Uostalom, taj „posao“ je već maestralno obavio i obavlja Jergović, i to u evropskim recepcijskim razmjerima.

S druge strane dva impresivna kola edicije Iz Bosne Srebrene svjedoče nekako o njezinoj historijskoj otpornosti i vaša su trajna preokupacija…

- Za priču o ediciji Iz Bosne Srebrene trebao bi nam mnogo veći prostor, neki poseban razgovor. Neprocjenjiva je civilizacijska i kulturnopovijesna vrijednost  tekstualne baštine bosanskih franjevaca, koja je integralno utkana i u zajedničko kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, i u baštinu i povijesni identitet Hrvata na cijelom prostoru nekadašnje franjevačke provincije Bosne Srebrene od Budima do Dubrovnika, i od Splita do Carigrada. Posredstvom franjevačkoga literariteta, pak, Bosna nikad nije prekidala svoju vezu sa zapadnoevropskim kulturnim kontekstom. Cijela je civilizacijska i povijesna memorija bosanskih katolika-Hrvata pohranjena u toj višestoljetnoj raznovrsnoj franjevačkoj knjizi. Ona, pak, još uvijek nije dovoljno istražena, kamoli publicirana. Ovo što sam davno urednički zamislio kao ediciju Iz Bosne Srebrene, a što se ostvaruje isključivo zahvaljujući entuzijazmu i trudu Ivana Pandžića iz male zagrebačko-sarajevske kuće Synopsis - pokušaj je da se barem nešto iz te ogromne baštine priredi i objavi. Za njezin adekvatan istraživački i izdavački tretman trebaju katedre, akademije, instituti, fondovi, a to - sudeći prema goreopisanom stanju kulturne (samo)svijesti - nećemo imati nikada.