Ivan Lovrenović

Globus, Zagreb, 15. 7. 2016. S Ivanom Lovrenovićem razgovarala Patricija Kiš (Integralna verzija razgovora) Globus: Zašto su stećci u modernoj historiografiji uvijek tretirani kao siva zona, mjesto neodređenosti – jesu li to spomenici kršćanskih heretika, bogumila, ili su to poganske, plemenske nekropole na tlu pokrštenih naroda? Je li njihov "problem" bio u tome što im se nije moglo odrediti etničko podrijetlo, odnosno što nisu karakteristični samo za jedan etnos?  Lovrenović: Prije odgovora dopustite da predložim drugi naziv, barem za potrebe ovoga razgovora. Naziv stećak je, naime, knjiški i neprecizan, mnogo je adekvatniji neki od izvornih narodnih naziva: bilig, (biljeg), ili mramor, mramorje, koji su semantički i namjenski savršeni. Osobno preferiram ovaj drugi, koji je „na terenu“ i najprošireniji. Zanimljiva mu je povijest - riječ dolazi iz latinskoga jezika: mramor, oris, koja je iz sekundarnoga značenja u latinskome: kameni kip, spomenik uopće, prešla u istome značenju i obliku (a ne u kasnijemu, turcificiranom: mermer) u pučki govor, zadržavši se u njemu do danas kao familijarni izraz za te stare nadgrobne spomenike. Za podizanje tih monolita nad grobove pokojnika u srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini, te u dalmatinskom dijelu Hrvatske, zapadnoj Srbiji i Crnoj Gori nije bilo odlučujuće etničko porijeklo i „pripadnost“, nego „prirodna“ prožetost istom pučkom i sepulkralnom kulturom, i zajednički osnovni kultno-religijski horizont. Kada bi ondašnji kršćani svih triju konfesionaliteta (katolici, pripadnici Crkve bosanske, pravoslavci) mogli čuti sve moguće ideološke konstrukte u koje su uguravani u polemičkim crkvenim spisima i kasnije, u literaturi posljednjih stotinu i pedeset godina (optuženici za herezu, tobožnji manihejci i dualisti, izmišljeni bogumili itd.), čudom bi se čudili. Sami sebi oni su bili naprosto: krstjani. Tristo-četiristo godina poslije, kada su njihovi potomci otkrili pripadnost novoj „religiji“, naciji i nacionalnosti, opasnijoj i lažnijoj od bilo koje druge, stećci su postali, kako kažete, „problem“. - Je li sazrelo vrijeme da se na pitanje "čiji su stećci" prestane odgovarati s isključivih nacionalnih polazišta?   - Svi veliki i ozbiljni moderni izučavaoci fenomena srednjovjekovnoga mramorja (A. Benac, Š. Bešlagić, M. Wenzel, N. Miletić i mnogi drugi) uvijek su znali da je besmisleno tako postavljati pitanje o „pripadnosti“ mramorova. To, nažalost, ne znači da će praksa njihovoga „nacionaliziranja“ i „konfesionaliziranja“ brzo prestati, jer današnje vrijeme divljačkoga nacionalnog partikularizma tomu silno pogoduje. Zato je velika stvar što se uspjelo da se pred UNESCO-om kao baštinici kulture mramorja zajednički pojavljuju četiri nove-stare zemlje: Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija, Crna Gora. - Što mislite o teoriji o tome da su Vlasi pokapani ispod stećaka? - Ako pri tomu mislite na tzv. „vlašku teoriju“ o porijeklu i pripadnosti mramorja, ona je jedna od mnogih što ravnopravno konkuriraju jedna drugoj, a ni jedna nema konačne argumente na svojoj strani. Sasvim je druga stvar to, da su i Vlasi, taj prastari etnički element i vrlo važan ekonomsko-društveni sloj u ovim krajevima, bili sasvim „ravnopravni“ dionici ove sepulkralne kulture i da leže pod bezbrojnim mramorovima. O tomu je u novije vrijeme iz dalmatinske perspektive vrlo studiozno pisao Ante Milošević. - Koja je, po Vama, najveća tajna vezana uz stećke? - To je svakako pitanje: odakle stećci, i zašto samo u opisanom strogo ograničenom arealu? Na ta pitanja do danas nema ni približno jednoznačnoga i uvjerljivog odgovora.  Na ta pitanja o genezi ove jedinstvene kultne umjetnosti moći će se određenije odgovoriti tek onda kada budu, ako budu, jasnije osvijetljena stoljeća koja joj prethode i s kojima ona ne može ne biti u generičkoj vezi. O slavenskim vijekovima u Bosni prije 12-13. stoljeća i prve pojave mramorja malo se zna. Historiografija o tim vijekovima ne govori mnogo, nešto više govori arheologija, no sve je to još daleko od mogućnosti da se kompleksnije rekonstruira slika života i kulture. Kako je na ovome prostoru tekao proces stapanja došljačke slavenske kulture sa zatečenom iliro–romanskom? U kojoj mjeri i na koji način je, uostalom, romanizirana drevna, prahistorijska ilirska osnova? Koji specifični oblici su nastali i razvili se u tomu procesu stabilizacije iliro–romano–slavenskoga amalgama? Što je tu iliro–romansko, što slavensko, a na koji način se u sve to implantira kršćanstvo - ono ćirilometodsko i latinsko? Kako i koliko odzvanjaju elementi kultura Istoka, a u kojim formama bivaju usvajani impulsi zapadnoevropskoga kulturnog kruga - romanike i gotike? Ne treba zaboraviti da se tu radi o pola milenija dugomu razdoblju, iz kojega Bosna tek s Kulinovim dobom na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće snažnije iskoračuje u dokumentiranu historiju. A, onda, tu je i estetski aspekt. Mramorjem su se, naime, znanstvenici i istraživači veoma mnogo bavili historiografski, religiološki, simbolološki i na druge načine, ali sasvim malo ima pokušaja estetsko-morfoloških analiza i tumačenja, otprilike onako kako je André Malraux sanjao svoj imaginarni muzej svjetske umjetnosti (i, nažalost, od svega „našega“ u nj „unio“ tek oltarsku pregradu iz starohrvatske crkvice Svete Nediljice). - Ima li neki od stećaka koji je Vama osobito blizak? - Onaj čudesni monolit iz Donje Zgošće što ga je još Ćiro Truhelka prije Prvoga svjetskog rata dao prenijeti u bašču Zemaljskoga muzeja u Sarajevu svakako je nešto najpotpunije i najljepše što je načinjeno u umjetnosti mramorja - sami njezin vrh. To je naprosto činjenica, izvan naših subjektivnih afiniteta. (Usput: prije koju godinu mlada povjesničarka umjetnosti iz Sarajeva E. Mazrak ponudila je izuzetno zanimljivu cjelovitu novu ikonografsku interpretaciju toga spomenika.) Intimno, međutim, ja najintenzivnije rezoniram na (srećom!) malo poznat spomenik koji stoji u starom muslimanskom selu Baljvine podno planine Čemernice a iznad Vrbasa. Fotografirao sam ga prvi put prije gotovo pola stoljeća, a i danas taj trenutak mogu oživjeti u potpunosti.     I još, kad smo kod fotografiranja: za mramorje valja reći, kao i za mnoge drevne umjetnosti u kamenu, da „živi“ od sunca. Naime, ono je rađeno i postavljano u vrlo sračunatoj međuzavisnosti od dnevne i sezonske sunčeve putanje, tako da često od trenutnog dnevnog osvjetljenja zavisi hoćemo li ostati zapanjeni pred silovitom ekspresivnošću ovih oblika, ili proći kraj mramora i ne primijetivši na njegovim plohama ništa osim lišajeva i njegove stopljenosti s ambijentom. Ovu osobinu mramorja osobito zorno nam je predočila fotografija, od vremena kad su postali predmetom sistematskog proučavanja. Do danas se toj tajni mramorja najviše svojom fotografijom približio genijalni Tošo Dabac. Poslije Drugoga svjetskog rata u Bosni i Hercegovini sazrela je svijest o mramorju kao o prvorazrednom kulturnom blagu, te je 1950-ih godina pokrenut veliki projekt sistematskoga istraživanja i evidentiranja. Zadatak fotografiranja povjeren  je Toši Dabcu, te je on u pratnji nekolicine stručnjaka mjesecima krstario Bosnom i Hercegovinom obilazeći sa svojim kamerama i pomagalima sva najvažnija područja i  lokalitete. Kao nitko ni prije ni poslije njega, Dabac je na svojim čudesnim crnobijelim fotografijama zabilježio sam način na koji mramorovi postoje kao organski dio svoga ambijenta.