Almir Zalihić, KONAČNO NEŠTO NOVO POD SUNCEM POEZIJE!
Amir Brka, Nebeski nomad, CKO, Tešanj, 2019.
Pisati danas u sonetnom „kalupu“ gotovo neizostavno znači uključiti se u onu vrstu manirističke književne i intelektualne igre koja znači poništiti kliše Nihil novum sub sole (Ništa novo pod suncem), i samim tim pokazati mnoštvo raznorodno impostiranih i karakterističnih visokoindividualiziranih poetskih osobnosti koje nas primoravaju da uskliknemo: Konačno nešto NOVO pod suncem poezije! Tu vrstu usklika zaslužio je Nebeski nomad Amira Brke.
Lirski subjekt kojeg čujemo u ovim sonetima posjeduje temeljnu dvojnost. S jedne strane, kroz pojedine sonete, ili formalno nerazdijeljene cikluse, razaznajemo mnoštvo izvrsnih poetsko-jezičkih osobenosti koje pokazuju iskorak spram tradicionalnog poetskog uzusa, dok se, s druge strane, na planu cjeline uspostavlja eminentni pjesnički svijet koji svoju bogatu rešetku, premda fragmentarnu, ambiciozno rasprostire na gotovo sve civilizacijske sfere - ne bi li ih mapirao i prevrednovao „tihim alatima“ Poezije, još uvijek pisane velikim slovom.
Dakle, lirski subjekt tretira mnoštvo filozofskih, psiholoških, socioloških, mitskih i literarnih fascinacija, te na toj osnovi stvara posve samosvojni estetski organizam. Ovako konstruirana, moćna logika Brkinog stvaralaštva višeslojna je, uzbudljiva, kompleksna; nadrasta svjetonazor i korespondira sa duhom koji nije limitiran.
Nebeski nomad je knjiga depersonalizacije, dakle knjiga koja na drastičan, potpuno svjestan i samosvojan način razdvaja empirijsko ja i ja koje egzistira u pjesmi. Ali, poezija je i lična religija, zasnovana na predukusu onoga što je nevidljivo, nesaznatljivo i zabranjeno, i nije od realnog svijeta: to je san koji se sanja otvorenih očiju. Tamo gdje prestaje znanje - isključiva nadležnost pripada poeziji.
Nebeski nomad Amira Brke svjedoči da je svijet složeniji od naših znanja o njemu, dublji od naših iskustava i nedostupniji od naših putovanja kroz njega. Ova je knjiga poput nevidljivog nervnog sistema, astralno tijelo koje uključuje prošlost i seže daleko unaprijed, proviđa duhovne procese koji su bezvremeni. Ona je i dijalog između života i smrti, vjerovanja i sumnji, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, dijalog filozofskog i poetskog. Postajući predmetom Brkine poezije, svaka se tema dovodi u vezu sa svojom dubljom starinom, sa onim što joj prethodi u kulturnom i historijskom trajanju, ili sa onim što je, iz nekog razloga, pokretalo mišljenje istim ili sličnim povodom. Predmet Brkine poezije nikada nije sam ili izoliran, on je uvijek postavljen u odgovarajući kulturni i etički sistem. Čak bi se moglo reći kako nešto postaje predmetom ove poezije zato što može pronaći svoje mjesto u velikom sistemu kulturnog i etičkog trajanja. Svijet opterećen zlom opstaje zahvaljujući mrvicama dobra, razuma i otpora koji je duboko usađen tamo gdje ga možda najmanje očekujemo, neka je vrsta poetskog creda Amira Brke.
Pjesnik ne pretvara sonet u govor upućen mnoštvu, ali hoće da kroz sonet progovori mnoštvo aluzija, slika, sjenki, pojmova. Tako sonet postaje skladište simboličkih potencijala. Brkin sonet posreduje, a ne izgovara značenja. U njemu su izložene podsmijehu naše navike i naši mentaliteti, ukliješteni između postratnih sindroma i zahtjeva potrošačkog doba.
"Kad pisac otkrije i savlada jednu od mogućih formi pristupa stvarnosti, on je time, čini mi se, otkrio i novi sloj realnosti, novi ugao gledanja na stvari i pojave", zapisao je svojevremeno Danilo Kiš. Amir Brka stvarnost i realnost predočava osobenom, složenom, kosom optikom, a ukrštanjem mnoštva detalja nijansira predočeni svijet, ispituje relacije koje on uspostavlja u odnosu na društvo, identitet, jezik. Književno ja Amira Brke govori o htijenjima, spoznajama i uvidima bića sazdanim na osjećaju egzistencijalne tjeskobe, ali i na potrazi bića za suštinom i cjelinom postojanja - za jedinstvom sa samim sobom. Ovom knjigom Amir Brka to nesumnjivo postiže.
Po svemu sudeći, Amir Brka razumijeva poeziju barem na trostruk način. Prvo, kao mogućnost da se jezikom zabilježe emocije, iskustva i spoznaje, te da zabilježeno bude, umjetnosti na primjeren način, preuređeni stvarni svijet. Drugo, poezija je svakodnevnost jezika, neprekidan mentalni proces čiji istrgnuti fragmenti mogu funkcionirati kao estetske činjenice. Treće, poezija je jezički čin - ona je, zapravo, preispitivanje vaskolikih značenja koja čuvaju/posjeduju riječi, u uvijek novim, neobičnim i neočekivanim kontekstima. U tom pogledu, Brka je sklon da iskušava i najsitnije jezičke jedinice - glasove, odnosno distinktivnu funkciju foneme u tvorbi smisla, što je, svakako, primarna funkcija jezika kao komunikacijskog sredstva. Pjesma jest specifičan komunikat, ali ne treba gubiti iz vida da se smisaoni potencijali pjesme ne mogu otkriti na prvu, niti iscrpsti analizom - ma kako i ma koliko ona podrobna bila. A ova knjiga svakako zaslužuje, zahtijeva čak, minuciozan pristup i istovjetnu analizu.
To što ova „učena“ lirika uspijeva dobro zabrinuti, poučiti i dirnuti čitaoca, jedna je od njezinih dodatnih kvaliteta, te se nadam da će ovaj 191 sonet ne samo pronaći širu publiku od one koja i dalje, vremenu uprkos, poseže za versificiranim tekstovima nego i potvrditi žilavost starog metričko-kompozicijskog uzorka, kao i vrijednost ovladavanja danas već prorijeđenom vještinom gradnje stiha, a, samim tim, i donijeti zasluženo priznanje autoru koji se njome tako suvereno služi.