Ivan Lovrenović

U općoj dekadenci koja je zahvatila cijeli prostor bivše Jugoslavije posebno mjesto zauzima ono što bismo mogli nazvati književnom dekadencom. Sva književnost koja nastaje da se sabrati u nekoliko matrica, a kada se književnost da lako uhvatiti u matrice onda s njom postoji ozbiljan problem. Ono što se naziva poslijeratnom književnošću često se odlikuje nacionalnom angažiranošću ili pseudosubverzivnim ispovijednim pamfletizmom ili besmislicom vraćanja utopijskoj viziji estetike ili pak pomodnim postmodernim poigravanjem sa žanrovima i stilovima u kojoj književnost postoji samo kako bi posvjedočila teorijskim uvidima autora.

Ivan Lovrenović općenito u svojoj književnosti, a posebno u svom novom romanu (čiji je podtekst sjajni Liber memorabilium) baštini najbolje iz tradicije “pripovjedačke Bosne”, ali je perom vrsnog majstora, pisca koji se srodio s književnošću u velikoj mjeri i premašuje.

Knjiga se sastoji iz više dijelova koji prate zapravo stoljetnu muku jednog društva, jedne porodice i vremenski situiranu unutar nje muku umjetnika koji se nikamo ne uklapa. Lovrenović, autoreferencijalno osvjetljava stvaralački svijet i predočava nam ono što bismo u tradiciji Joyceove mučne osviještenosti pozicije umjetnika, mogli nazvati zrelošću umjetnika. “Bosna je stratište individualnosti”, piše tako u jednom dijelu. A to je stratište virtuozno prevedeno u literarni svijet pisca. Njegov je neizrečeni kredo ne biti ničiji, jer to znači razumjeti svakoga.

Tematski podijeljen na dijelove, roman je zapravo iznimno konzistentan i upravo ti dijelovi na makroplanu knjige osvješćuju svu polimorfnost Bosne. Dijelovi romana su, a to treba spomenuti zbog njihovog značenjskog prožimanja Uspomene, pepeo; Did govori; Bosna Argentina; Tko si ti (1970-2013); Liber memorabilium; Majčin prsten, kraj. Ovi dijelovi daju poliperspektivnu sudbinu Bosne u stoljeću koje je uglavnom bilo obilježeno ratovima.

U romanu Nestali u stoljeću postoje dva dominantna pripovijedna toka. Jedan je u dijelu Bosna Argentina, kazivanju o sudbini bosanskih franjevaca na smjeni dva velika carstva: Osmanskog i Austro-ugarskog, ali i u smjenama okupacija i oslobađanja u Jajcu, gradu koji je srce Bosne.

U ozbiljnom i bogatom pripovjednom maniru kakvog još nalazimo kod Andrića, Lovrenović sudbinu fratara slika tvoreći linearnu, klasičnu pripovijest u kojoj se vidi kako je naracija o odvojenosti ljudi u Bosni često prevazilažena u vremenima kada bosanski ljudi nisu imali nikoga do li jedni druge.

Rijetko je koji pisac uspio uprizoriti povijesne scene kako to Lovrenović čini u Bosni Argentini osvjetljavajući ih s više strana i dokumentaristički, i iz pučkih pripovijesti i kazivanja o tome kako je bilo. Zbog toga se kod njega često nalaze dvije ili tri verzije nekog događaja. A istina je uvijek negdje u sredini.

Jasno je dakle da u samom načinu tkanja pripovijesti Lovrenović pravi razliku između individualnog i kolektivnog. Ta razlika nije vrijednosna nego formativna. Zbog toga u jednom dijelu fratarskih pripovijesti izranja čudnovati lik, možda najzanimljiviji u knjizi, lik Ljudevita Lauša, bosanskoga fratra koji doživljava neobičnu ljubavnu tragediju i završava u dalekom svijetu, u izgnanstvu spoznajući svu sirovost bosanskih podjela.

Upravo se ta nedogmatičnost Lovrenovićeva svijeta vidi u pitanju kojim je imenovan cijeli jedan dio knjige - Tko si ti (1970-2013). Umjesto davanja jasnog odgovora uobličenog u bilo koje pravilo identiteta od onih koji vladaju i nevladaju svijetom, on se samo pita. Odgovore daje, obraćajući se sam sebi, u sekvencama i bez konačnosti.

 Zbog toga je u nelinearnom dijeu romana moguće pročitati ovakve redove: “Forma apsurdnoga nepripadanja: potpuni stranac u svome svijetu. U jedinom svijetu koji je tvoj, kojemu se posvećuješ cijeli život, cijelim bićem. S kojim si proizveo potpunu identifikaciju u onomu što si napisao i potpisao, po čemu te znaju i prepoznaju. Kriva identifikacija? Lažna? Tko si ti? Što je tvoj svijet?”

Na narativnoj razini postupci kojima se Lovrenović koristi čine roman dominantno određenim poliperspektivnošći i na nivou forme romana. Jer, dok u kazivanjima o fratrima slijedi tradiciju linearnog pripovijedanja u dijelu Tko si ti, pravi mozaik, sekvence događaja i reminiscencija koje spaja u iznimno sugestivnu cjelinu bez da nameće ijedan odgovor.

Uostalom, sam Lovrenović u djelu iako vrhunski erudita ne daje nego traži odgovore. Individualni svijet pripovjedača je svijet basanja i u tim basanjima, između mnoštva svjetova se rađa književnost. Mnošto svjetova između kojih obitava poništavaju Istok-Zapad dihotomiju.

U tom dijelu se, slijedom najbolje tradicije Andrićevog pozicioniranja Bosne, osvjetljava pozicija političkog čitanja “stoljeća”: “Srbi, Hrvati, Bošnjaci. Usud perifernosti, akutni problem identiteta, jučer i danas, stotinama godina: ginuti za centar, dokazujući centru da si pravovjeran, da si pravovjerniji od njega samog; inače ne znaš tko si ni što ćeš sa sobom samim. Činiti zločinstva prema socijalno i kulturno najbližim nesvojima, podnositi zločinstva od socijalno i  kulturno nesvojih - za ljubav i račun centra. Ni kad prođu ratovi i zločinstva; ni u miru, u državi koja je zajednička, ne imati pameti i hrabrosti da se taj usud preradi, promijeni. Trajna zloćudna nezrelost.”

Postoji, međutim, jedna stvar koja roman, na planu cjeloga teksta određuje u potpunosti. Na samome početku pisac govori o spaljivanju njegovih rukopisa u posljednjem ratu i pravi jednu veoma bitnu autoreferencijalnu opasku: “Do tekstova od kojih je ova knjiga sastavljena autor je mogao doći samo zato što su prethodno bili objavljeni u časopisima i novinama. Svi su oni, dakle, iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije. Različitih diskursa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst...) a tisućom unutarnjih veza vezani, ovi tekstovi su se sami od sebe sastavili u liber memorabilium. Tako se sklopio jedan krug usuda o kojemu knjiga govori, ili od nje još bolje - sam način na koji je nastajala.”

Na ovaj se način knjiga određuje kao krajnje ozbiljna i duboka rekonstrukcija spaljenoga pamćenja i time kao alternativno sjećanje i u smislu lične historije i u smislu zvaničnog kolektivnog pamćenja koje ne trpi problematiziranje.

Na kraju, šta je zapravo nestalo u stoljeću ili šta su ti koji su nestali u stoljeću? U stoljeću su nestali cijeli bosanski kosmosi, kolektivni, porodični, kulturni... A u stoljeću su nestajali i piščevi svjetovi. On ih je rekonstruirao u vrhunsko umjetničko djelo u svijetu nestajanja i u svijetu koji je stratište individualnog. Ima li ozbiljnijeg književnog poduhvata?