Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović: Isus u Ahmićima, Synopsis, 2015. Dnevni list, Mostar, 18. 4. 2016.  U Bosni i Hercegovini postala je gotovo svakodnevica obilježavanje godišnjice zločina u posljednjem ratu nad nedužnim ljudima. Datum je to zbog kojeg bi se svaki čovjek, bez obzira na naciju i vjeru ili nevjeru, trebao posramiti što je čovjek, što je propustio biti čovjek. Umjesto toga, umjesto iskrenog srama, žaljenja i empatije, u BiH još uvijek postoje ‘naše’ žrtve i ‘njihove’ žrtve – ‘naše’ ističemo, za ‘njihove’ u drugima tražimo ispriku i razlog, najčešće urotu. Ali postoje ljudi čiji se glas u BiH, istina sve manje ima želju čuti, ali to ne umanjuje njegovu snagu. Upravo takvi glasovi istinski su spas za ovu zemlju i sve njezine ljude. Jedan od njih je i knjiga čije je objavljivanje u javnosti prošlo poprilično neprimjetno: knjiga Ivana Lovrenovića Isus u Ahmićima. Razgovori, kronike, eseji Proteklog je vikenda obilježena godišnjica zločina HVO-a nad muslimanima u Ahmićima. Među rijetkima koji se nikad nije ustezao imenovati zlo i ukazati na njega, na nacionalizam, šovinizam, na nepravdu, pa čak i onu koja se kod većine ljudi kao takva neće ni percipirati, bez obzira na cijenu koju on sam najbolje zna, je pisac i urednik Ivan Lovrenović. Brojne je članke i eseje objavio na te teme, isticao ih i ukazivao na njih u raznim intervjuima, i iz svih tih tekstova je odzvanjao autorov poziv na razum i savjest. U izdanju nakladničke kuće Synopsis (Sarajevo – Zagreb) prošle godine je objavljena knjiga Lovrenovićevih razgovora, kronika i eseja, objavljivanih u razdoblju od 2010. do 2014. godine, pod nazivom “Isus u Ahmićima”. Sve te tekstove povezuje BiH u najširem smislu, autorova etička odgovornost i dosljednost u stavovima. Listajući stranice knjige, bez obzira na vrijeme koje prolazi, svjedočimo aktualnosti događaja, pojava, društveno-političke situacije, odnosa prema kulturi i najvećim kulturnim vrijednostima u BiH… o kojima autor piše. U tome je vrijednost i snaga ove knjige, koja naziv ima po jednom od Lovrenovićevih tekstova. Osuditi zlo “Isus kakvoga znamo iz evanđelja – živa i radikalna negacija plemenskog morala naših ‘junaka’ i njihovih katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj patnji – zanimao bi se za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Sa sigurnošću to možemo zamisliti. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u vizijama ‘junaka hrvatskog Domovinskog rata”, piše Lovrenović (‘junak hrvatskog Domovinskog rata’ je Dario Kordić). Čovjek je čovjek, a zlo je zlo – Lovrenovićev je stav, pa u spomenutom tekstu piše o ‘našim’ i njihovim’ zločinima i zločincima: “Crkve, jednako katolička kao i pravoslavna, imaju poznato načelo: osuditi zlo, ne čovjeka. Krasno načelo, njime se čovjeku ostavlja šansa da se popravi, da odbaci zlo, da počne iznova. Ali, načelo kao načelo – sve ovisi o načinu njegove ‘upotrebe’. Način na koji ga u odnosu prema ratnom zločinu i zločincima prakticiraju vjerske osobe i institucije (sve tri koje su nacionalno – politički relevantne: katolička, pravoslavna i islamska) etički je potpuno invalidan i, zapravo, blasfemičan. Naše se zlo tu ne osuđuje jer se naprosto, ne vidi, vidi se samo zlo naneseno nama od drugih (ono se obilato osuđuje), a čovjek proglašava nevinim već zato što je – naš.” Knjiga Isus u Ahmićima objavljena je na 290 stranica i podijeljena je u dva dijela: prvi dio, “Filosofija čaršije”, čine autorove opservacije i kritički komentari važnijih društveno-političkih događaja u BiH od 2010. do 2014. godine, dok se tekstovi u drugom dijelu knjige, “Bosanski križ”, bave književnim temama i bh. kulturnim identitetom. Knjiga počinje “Zazivom”, jednim uvodnim tekstom, pod naslovom “Daleko je zemlja Bosna”. “Davno nekad, u predtelevizijsko doba, u kući se slušao radio, ostavljajući ti slobodu da uz njega gledaš i radiš što god drugo hoćeš” – prva je rečenica tog teksta. “Daleko je zemlja Bosna” naziv je međimurske pjesme koju je autor, jednom tako slušajući radio, čuo i zapisao: “Bosna kao metafora ‘daljine neprebolne’, kraja fantastičnoga i dalekog i nepoznatog, u koji se stiže preko mitskih sedam mora, te je pitanje postoji li ta zemlja uopće”. Davno smo prestali slušati radio kako se nekad slušao, muzičke emisije koje su zaista obrazovale i otvarale nam vrata svijeta muzike i slobode uglavnom su iščezle, ali ova knjiga i autorov poziv na pogled u vlastitu krivnju i vlastito zlo, naša su vrata slobode. Autor to zna – i zato je i ova knjiga još jedan poziv na glas razuma i savjesti, na odgovornosti prema humanizmu, svijetu čovječnosti, ma koliko taj glas danas u kakofoniji zvukova i trivijalnih informacija kojima smo ‘bombardirani’ sa svih strana, sve slabije čuli. Ma kako tih bio, taj glas odzvanja kao jeka. Vidljivo je to i iz samog naslova knjige – uvijek spremni na samoviktimizaciju, teorije zavjere i urote u koje smo ‘uvučeni zahvaljujući stranim silama i plaćenicima’, naše žrtve i naša bol uvijek je veća od onih ‘drugih’, stav je na koji autor ne pristaje i ne dozvoljava. Samokritika, kritika svakog oblika nacionalizma i šovinizma, kritika naših malih čaršija koje se diče i hvale otvorenošću i kozmopolitizmom, poziv da se ne smiju zaboraviti najveće kulturne vrijednosti i jubileji, poput 600 godina Nauka krstjanskog fra Matije Divkovića i značaj Ive Andrića za sve naše narode i sve naše kulture, podsjećanje na Midhata Begića, značaj koji Zemaljski muzej ima… – sve je to u ovoj knjizi. Glas kao jeka U povijesti ove zemlje bilo je itekako značajnih ljudi, ljudi koji su svoje znanje, talent i cjelokupni rad posvetili dobrobiti zemlje. Tih ljudi najčešće se sjetimo u prigodnim tekstovima, najčešće vezanim uz prigodni datum. Ovo nije takvo podsjećanje ni prigodan tekst. Zločin u Ahmićima zločin je nad čovječnosti i nije potreban prigodan datum, jednom godišnje, da nam se savjest probudi. Niti je potrebno biti vjernikom da bi se razumjela ljudska patnja i bol. Potrebno je – ‘samo’ – biti čovjekom. Nije ovo ni prigodni ‘datumski tekst’, iako se poklopio s autorovim datumom rođenja. Nije jubilarni, a i da jest, u zemlji koja ne drži do svojih najvećih kulturnih vrijednosti pa tako ni do sebe, teško da bi se netko sjetio upriličiti makar i prigodnu književnu večer, objaviti izbor autorovih tekstova…, za njegova života. Nije njemu to ni potrebno. On je svoj glas savjesti, ljudske odgovornosti i istine, glas etike, ostavio zapisan u svojim tekstovima. Sve je manje takvih glasova i tekstova poput ovih okupljenih u knjizi Isus u Ahmićima, sve su tiši i iščezavaju kao i način na koji se nekada slušao radio. “Sve je dalje zemlja Bosna, doista. Dalje od sebe same, od izgleda da bude uspostavljena kao politička i društvena zajednica s kako – tako koherentnim državno-političkim identitetom” – piše Lovrenović u “Zazivu”. Njegov glas ovu zemlju čini bližom sebi, čovjeka u meni čini bližim meni.