Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Zagreb 2013. Novi list, 9. 11. 2013. Detalj prikaza pakla srednjevjekovnoga nizozemskog slikara Hieronymusa Boscha – crna razvalina koja riga vatru a po njoj đipaju nekakvi nacereni vještaci, coprnjaci, kerempusi – naslovnica je nove knjige sarajevskoga pisca Ivana Lovrenovića »Nestali u stoljeću«, koju je nedavno objavio seriozni zaprešićki izdavač Fraktura. Isti takav bošovski pakao mogao bi biti niti vodiljom knjige koja je i autobiografski roman, i potraga za krhotinama vlastite obitelji te lokalne i »velike« povijesti, i ispovjedna proza koja u osobnim sudbinama pokušava pronaći smisao – ili prije pojmiti besmisao – stoljeća s najviše nasilne smrti. Jer sve to odjednom novo je Lovrenovićevo djelo: u opsežnome autorovu opusu netipično i jedinstveno, bolno osobno do točke koja zamagljuje razliku autora i pripovjedača, ali i razliku piščeve od čitateljeve osobne povijesti, napisano lijepim, čistim, prepoznatljivo lovrenovićevskim jezikom, »Nestali u stoljeću« od onih je proza za kakve osjećate da najdublje i najteže istine izriču najmudrije i najljepše – ako epitet »lijep« može biti primjeren iskustvu dvadesetog stoljeća. »Uhvatiš se često u gluhim-mračnim-hladnim sarajevskim noćima kako s tupom nekom sjetom, trošeći dragocjene baterije, slušaš na radiju beskrajne poruke ljudi koji se „dozivaju“ kroz eter. Ništa ti ne znače sva ta imena, i ništa posebno ne očekuješ, a ipak ne možeš se oteti tomu monotonom nizanju. Stapa se negdje u smrznutom polusnu to nizanje s onim davnim iz Teslina zvučnika, i sve postaje „jedna historijska duša“. Naslanjaš na to, sasvim suho i racionalno, službeni podatak: na prostoru bivše Jugoslavije tri su milijuna rasijanih? Kad se uzme u obzir sve što treba biti uzeto, nije li to više nego onih evropskih dvadeset milijuna nakon Drugoga rata? Ustukneš pred intenzitetom patnje koji to podrazumijeva; imaš njezin uzorak i znaš što to znači. Umjesto ikakve riječi, samo se u tebi uzdiže nemušta i topla molitva. Za nestale svoje.« Citat je iz fragmenta »Za nestale svoje«, koji je Lovrenović zapisao 1992. Prizor čovjeka koji noću, bez struje, u opkoljenome Sarajevu, troši »dragocjene baterije« kako bi, nerazumno i opsesivno, slušao radijsko nizanje imena nestalih u bosanskome ratu 1992., čitatelja uvodi u osobnu povijest ranjenu ne-događajem koji je obilježio i odredio život pripovjedača-pisca – očevim odlaskom od kuće u svibnju 1945. s vojskom NDH na povlačenje prema Bleiburgu, da se više nikada ne javi. U pet dijelova knjige, Lovrenović izriče najbolnije tajne svojega pripovjedača-dvojnika – »onoga koji bilježi«, kako ga naziva – i njegovoga intimnog i društvenog svijeta. Putovanje u srce patnje počinje zbirkom zavičajnih fragmenata naslovljenom – sa slutnjom Danila Kiša? – »Pepeo, uspomene«. Na tih će pedesetak stranica Lovrenović spojiti osobna djetinja sjećanja s usudom njihovih mjesta u proteklome bosanskom, i onome pretprošlom, svjetskome ratu: Varcar Vakuf, današnji Mrkonjić grad; Jajce – »bosanski Pompeji«, kako ih bez ironije zove Lovrenović – i Zagreb, u kojemu je 1993, kao bosanski izbjeglica, tragao za sjenama vlastite obitelji u jednoj zgradi kod Zapadnoga kolodvora… »Did govori« drugi je dio knjige, u kojemu pisac oživljuje govor djeda u čijoj je kući u Varcaru odrastao. »Sve je bilo dobro, sve je bilo sigurno, sve je bilo svoje u tom didovom svijetu«, zapisat će. A did, baštinik i dionik složenoga bosanskog svijeta, govorio je ovako: »U nas nije lako s ljudima dobar biti. Ko ne zna, začas iskvari. I kad pozdravljaš, moraš gledati da čoeku na obraz ne udariš. Nekom merhaba, nekom dobar dan, nekom faljen Isus, a nekad, kad ulaziš u kahvu, sve troje, da kome ne zafali«. „Bosna Argentina“ središnji je i najduži dio knjige. Na oko 150 stranica, Lovrenović beletrizira živote istaknutih bosanskih franjevaca, od Anđela Zvizdovića, koji je »stao pred Mehmeda, osvojitelja«, »ne da gine kao junak, junaci su se uglavnom bili razbježali, nego da spasi ono što se još moglo spasiti«; preko autora prve tiskane bosanske knjige Matije Divkovića, do jajačkoga gvardijana i provincijala Bosne Srebrene fra Josipa Markušića, »okorjeloga bosanskog Hrvata«, »protivnika okupacije i ustaškog divljaštva, tvorca moćnoga sarkazma „telaljeno hrvatstvo“«. Romantizirane su to pripovijesti, temeljene na povijesnim dokumentima i svjedočanstvima, o uglavnom zaboravljenu i često prezrenom svijetu bosanskih franjevaca, koji je sudbonosno odredio emotivni, moralni i kulturološki obzor Ivana Lovrenovića. Sažetak ponajboljeg u bosanskom franjevaštvu Lovrenović je izrazio pišući o fra Petru Anđeloviću, legendarnome bosanskom provincijalu iz posljednjega bosanskog rata, napisavši kako »konkretnost ljudskoga života uvijek ima vijeću cijenu od doktrinarnoga argumenta. To znači da nije ludo, nego je mudro razvijati doživljaj svojega svijeta u ljubavi za njegove razlike, a ne u mržnji na njih i na one od kojih smo različiti«. »Tko si ti« naslov je trećega dijela »Nestalih u stoljeću«, s kojim knjiga poprima izrazito osoban, ispovjedni ton. Ovako Lovrenović opisuje nastanak toga nekovrsnog nedatiranog dnevnika u fragmentima: „Po svršetku rata i po povratku u opljačkan i opustošen stan na Grbavici, do autora je, zahvaljujući čudnovatom spletu okolnosti i srčanim ljudima, došla kartonska kutija s rukopisom dnevnika – jedino što je nekako izmaknulo plamenu. Od dijela zapisa iz toga rukopisa ovdje je nastalo poglavlje „Tko si ti“. Pa, tko si? „Forma apsurdnoga ne-pripadanja: potpuni stranac u svome svijetu. U jedinom svijetu koji je tvoj, kojemu se posvećuješ cijeli život, cijelim bićem. S kojim si proveo potpunu identifikaciju u onomu što si napisao i potpisao, po čemu te znaju i prepoznaju. Kriva identifikacija? Lažna? Tko si ti? Što je tvoj svijet?“. Ali, ti si i ovo: „Danas, kao i uvijek, još uvijek je najpreča naša potreba – preobrazba mentaliteta, do onog stupnja na kojemu bi znanje o drugome, zanimanje za svijet drugoga, postala istinska i intimna potreba i zadovoljstvo. U protivnom Bosna ostaje teren pogodan za najcrnji paroksizam uzajamnog nepovjerenja“. »Tko si ti« bogat je izvor kratkih, intimnih Lovrenovićevih razmatranja, dojmova, emocija i sumnji, koje unekoliko podsjećaju na zapise Czeslawa Milosza. Posljednja dva dijela »Nestalih u stoljeću«, »Liber memorabilium« i »Majčin prsten. Kraj.« pokušaj su rekonstrukcije očeva nestanka 1945. i okolnosti što su pritisnule obitelj kada je rat 1941. raznio mirnodopsku stabilnost u Varcaru i svijetu. Pošavši od skromnih dokumenata što su preživjeli, te »usmene kućne predaje« i »razderanih krpa pamćenja«, pisac mukotrpno ispisuje tragičnu povijest obitelji Ivana Jablanovića, »svršenog filozofa, rođenog 1914.«, koji je »uzeo kćer Matije Banića«. Jablanović i Banićeva kćer dobit će dva sina: prvi će s pet godina, 1946., u bolnici u Kraljevici umrijeti od tuberkuloze kostiju, dok će drugi, rođen 1943., sedamdeset godina kasnije sve to pokušati mukotrpno rekonstruirati u knjizi »Nestali u stoljeću«. Jablanović će nestati 1945., da se više nikada ne vrati, supruga će još desetljećima kasnije plaćati misu za nestalog muža, a njegovo će jedino preživjelo dijete cijeloga života progoniti politička stigma na javi i mora neostvarena očeva povratka u vječnom vraćanju uvijek istoga, jedva podnošljivog sna. Pripoviješću o sudbini svojega literarnog dvojnika, Ivan Lovrenović ispisao je najpotresnije stranice ovdašnjega žanra romaneskne autobiografije, a s »Nestalima u stoljeću«, južnoslavenske su književnosti dobile knjigu nesvakidašnje mudrosti, nesentimentalne tuge i dostojanstvene, gotovo vedre rezignacije.