Ivan Lovrenović

I U mutno vrijeme u kojem je živio Ivan Frano Jukić (1818— 1857) u Bosni je bilo malo duhovnih djelatnika, a i ono što je bilo, djelovalo je u stalnom strahu da će bez upozorenja biti prekinuto i nestati bez glasa. Napor koji je u ona teška vremena činio I. F. Jukić bio je jedinstven u cjelokupnoj kulturnoj povijesti Bosne. Gledano iz današnje perspektive, kulturne i književne aktivnost koje je pokrenuo taj zanesenjak zagledan u daleku ilirsku zvi­jezdu imaju upravo nevjerovatne dimenzije. Svojim neumornim aktivizmom Jukić je obuhvatio cjelokupni duhovni habitus Bosne svoga vremena: ono što je bilo njen živi dah tekućeg života i ono što je težilo da u taj život iz tame prošlosti bude prenesene i utkano kao tradicija i kulturno nasljeđe. Kao lučonoša prosvjetitelj, Jukić je bio neobičan strasnik svoga vjerovanja i svoga rada. Zanesen domoljubljem i težnjom za narodnim prosvjećivanjem, krstario je svom Bosnom uzduž i poprijeko, gledao, ispitivao, zapisivao i bolno upijao u svoju dušu patnje bosanskog naroda. Idući za ilirskom zvijezdom, svaki damar svoga bića potčinjavao je prosvjetiteljskim, kulturnim i društvenim potrebama napaćenog i teško zaostalog zavičaja na periferiji ogromnog turskog carstva, već uveliko zahvaćenog metastazom dekadencije, od koje se više niko nije mogao nadati svijetlu danu. Njegovo bistro oko je jasno zapažalo buđenje duha porobljenih naroda Otomanskog Carstva (oslobođenje Srbije, buđenje Hrvata, borbu za oslobođenje Grka, i dr.), a težnja ka brzom oslobađanju od okova feudalizma navela ga je, na kraju, da od turskog sultana, nepromišljeno, u ime naroda Bosne, otvo­reno zatraži demokratizovanje narodnog života, po uzoru na prosvijećene narode zapadne Evrope. Grozničavost u nastojanju da ostvari svoje planove na prosvjetnom i kulturnom polju, ilirska ideja o jedinstvu pisma, jezika i pravopisa južnih Slavena i o njihovom ujedinjenju, koja je izravno vodila negiranju granica Otomanskog Carstva i Austrougarske Monarhije, morala je, na kraju, Jukića odvesti u virove političke akcije, u tešku patnju zatvor i izgnaničku smrt. U vrtlogu događaja koji su ga ponijeli i u oduševljenju za ilirske ideje, kojim je plamtio, Jukić je, ipak, za kratkog života uspio stvoriti neobično plodno, raznovrsno i snagom autentičnog svjedočanstva nezaobilazno djelo naše kulturne i književne povi­jesti. Bio je u mnogo čemu prvi: prvi putopisac Bosne, pokretač i urednik prvog književnog časopisa u Bosni (Bosanski prijatelj),osnivač prvog književnog društva, po nekima prvi realistički pisac Bosne, prvi je sanjao o osnivanju „bosanskog muzeja“, radeći i sam na tome, bio je, poslije fra Filipa Lastrića (1700—1783), prvi književni povjesničar Bosne. A u mnogo čemu još bio je prvak među savremenicima: kao prosvjetitelj i pisac udžbenika, kao leksikograf i etnolog, memoarista i biograf, kao sakupljač narod­nih umotvorina, povjesničar, organizator… Cjelokupnim svojim radom htio je da pokrene stvaralački duh Bosne, da svjedoči o narodnoj vitalnosti, bogatstvu narodne duše i neugasivoj žeđi za slobodom i napretkom, i u tu svrhu pisao je i obraćao se na sve strane, podsticao i hrabrio, ukazujući na svijetle primjere bosanske prošlosti. U bespuću Bosne trasirao je puteve svestranog narodnog napretka, koji više nisu mogli biti zameteni. Probuđeni narodni duh dobio je zahvaljujući nje­govom radu snažan podsticaj i jaku osnovu za nova osvojenja na duhovnom horizontu što ga je on ocrtao. II Taj strasni borac za narodno prosvjećivanje i socijalnu pravdu postao je evo predmetom jednog beletrističkog djela: jedan mlad pisac, Ivan Lovrenović, napisao je roman o njemu. Ali to djelo nije od one vrste romansiranih biografija kakve se obično pišu o poznatim ličnostima iz istorije, koje prate cjelokupan curriculum vitae određene ličnosti, sa svim njegovim zapletima i raspletima. Lovrenović je iz burnog Jukićevog života izdvojio nekoliko trenu­taka u namjeri da nam predstavi ne toliko faktografski kontekst scena iz Jukićevog života koje opisuje, koliko da nam nizom ideja utkanih u roman predstavi njegov ljudski lik, njegovu uzne­mirenu svijest i buntovnički temperament koji je u njemu ras­paljivao unutrašnju vatru nemira goneći ga iz jedne u drugu neizvjesnost. U scenama koje nam roman opisuje Jukić je prven­stveno čovjek velikih duševnih patnji razdiran sviješću o dubokoj provaliji što zjapi između njegove Bosne i širokih prostranstava prosvijećenog svijeta Zapada, koju on sanja da suzi. U mrkloj varcarskoj noći u kojoj ga pisac slika kako, zagledan u nebo, razmišlja o sjaju Beča i zabačenosti zavičajne Bosne, za koju je sudbinom vezan, Jukić se ukazuje kao tipičan slučaj mnogih boraca za naš narodni napredak koje je bez glasa gutao mrak naše prošlosti: „Krupan i razdrljen, nasuprot tihoj varcarskoj noći, razmišlja Jukić o tome gdje je kome dano da se rodi i nosi sa sudbinom. Još svježe i neslegnuto šareni mu se u glavi Beč sa svojim zvonicima, sjajnim zapregama, staklima, kavanama, sa svojom štam­pom, salonima, svojom željeznicom, zvonima, svojim kasarnama, dvorcima i kazalištima… Još svježije: jučerašnje drndanje od Banje Luke, Han Kola, Sitnice, do Varcara, u koji se noću siđe kao sa svijetlih nebesa u duboku vlažnu jamu…“ Takvog Jukića, prosvjetitelja kojeg, igrom sudbine, zahvata vir političkog angažmana i, usamljenog, nosi ga, kao slamku, sve do anonimne samrtničke postelje u bečkoj bolnici, u kojoj, već tonući u ništavilo, svejednako premeće po glavi svoju misao o Bosni, Lovrenović prikazuje s velikom sposobnošću uživljavanja u njegov duh, u duh njegovog vremena i probleme s kojima se nosio i pod čijim je teretom i u grob legao. Ali Jukić strasnik nije u Lovrenovićevom romanu predstavljen kao neadaptirani i neuro­tični intelektualac opsjednut tlapnjama svojih besanih noći, već kao puku blizak čovjek koji živo osjeća puls života i kojeg, uprkos svim patnjama, neprestano nadahnjuje ideja prosvjete i napretka. To njegovo nadahnuće, i temperament koji se u njemu ispoljava, Lovrenović slika vrlo upečatljivo, živo, reljefno. I onda kada slijedi njegov razvijeni usamljenički solilokvij, i kada ga prikazuje u razgovoru sa drugima, kao i onda kada deskriptivno slika njegove impulsivne reakcije, Lovrenović ostaje vjeran slici koju nam je o Jukiću povijest ostavila, ali i gradeći istovremeno samostalnu umjetničku viziju koja postiže svoju autonomnost upečatljivom snagom predstavljenog života. Koliko je, na primjer, živih boja, nijansi, koliko emocija, koliko sugestija, asocijacija, utkano u sliku Jukićevog razgovora sa fra Antom Gutićem, u kojoj Jukić cepti snagom svoga žara i svoje neukrotive energije: „Zanosi se Jukić pred fra Antom, i osjeća da se zanosi u krivi čas, pred krivim čeljadetom, i da sav taj zanos u ovom čovjeku samo sve većma strah i neraspoloženje utvrđuje, ali se zanosi i dalje, jer mu je nemoguće zaustaviti to što navire iz njega, što hoće da ga pretroji, pomnoži u tisuću Jukića; taj povo­danj nestrpljenja, radnog svrbeža pod čitavom kožom, taj pljusak ludih želja i — čini mu se — tako stvarnih planova… Ni ne primjećuje da počinje grmiti, da udara šakom o stol, da mu se već kletve miješaju u riječi…“ Slika njegove jadikovke na Savi, pred kućnim pragom svoje Bosne, u koju ne smije ući, slika Jukićevog susreta sa fra Antu­nom Vladićem, u kojoj priča o svojim duševnim ranama izgnanika mučenog zavičajnom nostalgijom, o svojim carigradskim i rim­skim morama, o očajničkim nastojanjima da se vrati u zavičaj, kao i druge slike u ovome romanu (u Dubrovniku 1840, u Kise­ljaku 1844, u Varcaru 1850, u sarajevskom zatvoru 1852, i dr.), jednako mračne, ali u kojima vatra Jukićeva duha neprestano plamti — date živim, temperamentnim stilom — jesu upečatljiva romaneskna evokacija naše bosanske prošlosti, ali istovremeno i moderan, temperamentan dijalog sa tom prošlošću, koji istorijsku faktografiju, snagom imaginacije, pretvara u nepatvorenu umjetničku viziju života, komunikativnu i blisku modernom senzibilitetu. Zato je roman Ivana Lovrenovića Putovanje Ivana Frane Jukića značajna pojava u bosanskohercegovačkoj književnosti. Pored toga što svjedoči o piščevoj velikoj duhovnoj elastičnosti i snazi umjetničke identifikacije sa sudbinom jedne značajne ličnosti iz naše istorije, on otkriva i snažan pripovjedački talenat mladoga pisca Lovrenovića, njegov izrazit smisao za mjeru, živo i kreativno osjećanje jezika i izrazit individualiziran stil. On je istovremeno i značajna žanrovska prinova: kao prvi biografski roman u Bosni i Hercegovini, on je doprinos bogatstvu i diver­sifikaciji formi književnog izraza u nas.