Ivan Lovrenović

Treba to reći odmah, na samom početku, i otkloniti sve eventualne dvojbe i sumnje, ako one uopće i postoje: roman „Nestali u stoljeću“ autora Ivana Lovrenovića, po mom skromnom sudu, jedno je od najznačajnijih djela ne samo poslijeratne bh. književnosti, nego uopće.

U ovom svom kratkom prikazu Lovrenovićeve knjige, iznijet ću nekoliko impresija o stvarima koje su se mene lično najviše dojmile, obzirom da bi se o ovoj knjizi, o svim njenim književno-teorijskim, filozofskim, historijskim i bilo kojim drugim aspektima, moglo govoriti i pisati danima, a da opet ostanete nedorečeni.

Knjigu čini šest zasebnih cjelina: Pepeo, uspomene, Did govori, Bosna Argentina, dnevnička proza Tko si ti (1970–2013), kratki roman/duža pripovijetka Liber memorabilium i kratka epiloška proza Majčin prsten. Kraj.

Prvo poglavlje knjige čine Lovrenovićevi eseji i tekstovi iz različitih faza njegovog života i društveno-historijske zbilje ovih prostora – s kraja šezdesetih godina prošloga vijeka pa sve do današnjih dana. U pogledu stila, ti tekstovi imaju upečatljiv esejistički, odnosno žurnalistički izraz i u njima nećete naći mnogo romanesknog, ili narativnog, ukoliko ih posmatrate izvan cjeline odnosno mimo zamišljenog plana knjige. Ono što im je zajedničko jeste to da otvaraju i preispituju pomalo zaboravljenu, ali veoma važnu i osjetljivu tematiku „nestalih“ u burnim, ratnim događanjima kojih, pogotovo u 20. vijeku, ovdje, na ovim balkanskim prostorima, ali i u cijeloj Evropi, nije nedostajalo.

Ovdje moram napraviti jednu malu digresiju i istaći da u tom prvom dijelu Lovrenović dotiče i jednu temu za koju sam lično vezan,  a to je nikada do kraja rasvijetljena sudbina pripadnika 369. legionarske pukovnije NDH, koja je od svog osnivanja 1941. pa sve do totalnog raspada i predaje Sovjetima 1943. godine, djelovala u sklopu Wermachta, pod direktnim zapovjedništvom generala Von Paulusa, na Istočnom frontu. Naime, brat moga dede, Ibro Tabaković, bio je vojnik ove pukovnije, a svaki trag mu se gubi tokom opsade Staljingrada. I danas, on se, zapravo, vodi kao nestao. Ne trebam uopće pominjati u kojoj mjeri je njegova odluka da se kao dobrovoljac priključi ovoj jedinici poslije uticala na živote članova majčine uže porodice.

Autorov osebujan narativni talent, njegova poetika, osjećaj za jezik, iznimna književna inteligencija i istraživačka strast, dolaze do punog izražaja već u drugom i trećem poglavlju, koja nose naslov „Did govori“ i „Bosna Argentina“. Treće poglavlje objedinjuje jedanaest priča o bosanskim franjevcima i njihovim pojedinačnim sudbinama u različitim epohama bh. historije gdje autor na jedan vrlo spretan i efektan način kombinira stvarno i izmaštano.

Ulazeći dublje u knjigu, vi polako dopirete do same suštine i shvatate autorov osnovni naum, čime vam postaje jasno da se nalazite usred velikog štiva, onog kakvo vam se ne nalazi u rukama svaki dan. Ostali dijelovi knjige, a pogotovo roman ili duža pripovijetka „Liber memorabilium“, koja je kao zasebna cjelina objavljen još 1994. godine, samo potvrđuju taj utisak.

Važno obilježje „Nestalih u stoljeću“ jeste i to što nam autor ne drži nikakve etičke pridike u vezi s onim o čemu pripovijeda: on snagom svoje erudicije naprosto oživljava epizode iz različitih epoha bosanske historije ostavljajući čitaoca da se koleba s vlastitim predrasudama, zaključcima i stavovima. Pripovijedajući o nestalima, o ubijenima, o ratovima, nepravdama ili jednom riječju: o univerzalnim ljudskim nesrećama, knjiga otkriva još jednu bitnu stvar: u Evropi 20. vijeka, ali i u Evropi danas, koncept apsolutnog društvenog humanizma neuhvatljivo lebdi izvan ljudskog domašaja, čime se, opet, potvrđuje ona Camusova sintagma o „nečovječnosti čovjeka“.

Ono što je mene kao pasioniranog čitaoca, konzumenta dobrih knjiga, impresioniralo jeste ta duga, elegantna, fino izbalansirana, harmonična rečenica kakvu ćete naći samo kod klasika ex-jugoslovenske književnosti Selimovića, Andrića, Krleže, ili recimo kod Thomasa Wolfea ili Saula Bellowa u američkoj književnosti, a kakva se danas, u nekim savremenim pristupima romanu i književnosti općenito već polako arhivira. To je rečenica koja – dopustite mi da pokušam biti malo slikovit – ima neki svoj unutarnji tok, baš kao rijeka: ona kao da izvire, teče i ponire u interpunkcijskom znaku na njenome kraju. I da nadopunim malo ovu analogiju: ona može biti brza, divlja, strastvena, izrečena u groznici nekog unutarnjeg zanosa, a može biti krotka i mirna poput planinskog potoka, izvajana od neke mudre misli koja još dugo odjekuje u vašoj glavi.

Još jedno važno obilježje Lovrenovićevog romana jeste ta duboka, posve intimna ljudska privrženost i ljubav prema mjestu u kojem smo se rodili, mjestu iz kojeg potičemo; u njegovom slučaju je to Varcar-Vakuf. Ona naprosto isijava iz svake rečenice ove knjige. Dodat ću još nešto u vezi s ovim: iako će od prve do posljednje stranice kroz ovu knjigu prodefilirati čitava jedna paleta različitih likova i ljudskih sudbina, s kojima se vrlo lako možemo poistovjetiti i identificirati, uz Lovrenovićev rodni grad, postoji još jedan glavni junak ove knjige, a to je Bosna, odnosno Bosna i Hercegovina.

Ima jedna priča pokojnog Mirka Kovača, koja nosi naziv „Pukotine“, mislim iz njegove zbirke „Ruže za Nives Koen“. Priča, naime, govori o čovjeku koji je dobar dio svoga života proveo u kući, ne pišući vlastite knjige nego zapravo dopisujući dijelove drugim knjigama, i to na onim mjestima na kojima je pronašao određene pukotine u tekstu. Fehko, kako se zove glavni lik, samo u jednoj knjizi nije mogao pronaći pukotinu, samo jednoj knjizi nije imao ništa niti oduzeti niti dodati, a to je Andrićeva „Prokleta avlija“. Ja sam prilično siguran, a to će najbolje, ipak, pokazati vrijeme, da je ovo knjiga koja je upravo na tragu takve literature, gdje se njeni različiti stilovi, tekstualni dijelovi i pripovjedni tokovi, perfektno uklapaju jedan u drugi čineći jedinstveni mozaik bez ijedne pukotine.

Završit ću s još jednom analogijom. Jedan od najvećih njemačkih filozofa u 20. vijeku, Hans Georg Gadamer, čovjek koji je rođen 1900. godine u Marburgu u Njemačkoj, i za kojeg se – s obzirom na činjenicu da je živio 102 godine – s pravom može reći da je proživio i doživio sve kataklizme prethodnog vijeka, smatrao je da nijedno naslijeđe ne zaslužuje naše poštovanje ukoliko u sebi ne pronađe esenciju na čijim temeljima se može graditi bolji svijet. Knjiga Ivana Lovrenovića „Nestali u stoljeću“, na sebi svojstven način, potvrđuje ovu tezu i naprosto vas tjera da se nad njom zamislite.