Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović: Nestali u stoljeću, Zagreb-Sarajevo, 2013.

U uvodnoj bilješci romana Nestali u stoljeću naglašava se da je ovo djelo imalo svoju protoverziju, objavljenu u ratu kod zagrebačkog izdavača Durieux 1994. godine pod naslovom Liber memorabilium. Nju, trostruko proširenu i u svemu preinačenu, potom ističe autor, ova nova verzija sadrži kao plod svoju jezgru – toliko su različite, tako su iste. I uistinu tokom čitanja Nestalih u stoljeću neprestano se stiče utisak da je ovo drugačiji roman u odnosu na svoju protoverziju. Njemu Liber memorabilium jest polazište, ali takvo da ga određuje svojom rastresitom narativnom strukturom, dok se mozaično organizirana priča u Nestalima usmjerava u sasvim novim, drugačijim, čak potpuno različitim pravcima u odnosu na onu iz Libera. Oba romana kreću od potrebe da se rekonstruira autorova stvaralačka djelatnost nakon što su mu tokom zadnjeg rata u BiH, u paklenom svibnju devedesetdruge, u stanu u sarajevskom naselju Grbavica spaljeni rukopisi, dokumenti, fotografije, bilješke, nacrti, arhivalije, uspomene – sve nad čime se cijela života bdjelo kao nad dragim kamenom. U Liberu je ta rekonstrukcija težište naracije, pa su njegovi dijelovi, različite priče i raznorodni tekstovi, iskopine, lapidarij jedne književne djelatnosti i sudbine što su ih rat i paljevina rukopisa u njemu osudili na nestajanje. U Nestalima takvog narativnog težišta nema. U njima je rekonstrukcija samo okvir u kojem se različite priče slijevaju u mozaičku cjelinu metaforičkim uvezivanjem sa semantičkim akcentom romana na spašavanju od zaborava niza ljudskih sudbina, društvenih i kulturnopovijesnih identiteta osuđenih na različite oblike nestajanja u povijesti, a njen simbol u romanu je dvadeseto stoljeće zbog svireposti i količine ratnih užasa koji su se u njemu dogodili.

Liber je roman koji se zasniva na osobenom arheološkom narativnom postupku, pri čemu je njegov aktuelni autor svojevrsni narativni arheolog koji u časopisima pronalazi objavljene fragmente spaljenih rukopisa i gradi od njih slojevitu cjelinu čiji su dijelovi različiti  i raznorodni,  ali tisućama unutarnjih veza formiraju mozaičku strukturu romana. Centralni dio te cjeline je priča o naratorovom ocu nestalom na kraju Drugog svjetskog rata, pa ona natkriljuje semantičke razine svih drugih priča/tekstova, one o fra Anđelu Zvizdoviću, o Matiji Divkoviću, ili vrhunsku jezičku rezbariju bosanske ikavice i patrijarhalnog identiteta pod naslovom Did govori, ili, pak, melankolično-nostalgične zapise o Varcaru i Jajcu, gradovima čiji kulturnopovijesni identitet nestaje tokom rata s kraja prošlog stoljeća u BiH. Neke od tih priča, ali znatno promijenjene, ponovit će se u Nestalima u stoljeću, ali njih sada ne natkriljuje priča o ocu, nego se skupa s njima i čitavim nizom novih ulančava u romaneskni simbolički mozaik ratne i ukupne povijesne tragedije. Ako je priča o ocu određivala narativnu strukturu Libera, ona u Nestalima, uvelike promijenjena, ima funkciju samo jednog od čitavog niza ravnopravnih i naporednih narativnih tokova u slojevitoj romanesknoj strukturi. Liber je, dakle, bio obilježen ličnim tonom naratorove ispovijesti, a u Nestalima taj ton čini osobenu narativnu orkestraciju skupa sa drugima, uz znatno usložnjavane narativnih perspektiva i instanci.

Stoga su Nestali ne samo različit, nego i drugačije konstruiran roman od Libera. U postavci narativnih instanci Liber memorabilium počivao je na ispovijesti  vlasnika uspomena,  koji se izjednačavao sa aktualnim autorom u uvodnoj i završnoj bilješci romana, koje imaju ulogu metatekstualnih objašnjenja načina njegove izgradnje. U Nestalima  narativna instanca onog koji bilježi pridružuje se vlasniku uspomena, koji se u narativnoj strukturi, kako se podcrtava u poglavlju Pepeo, uspomene, pojavljuje nekad kao inokosna figura, nekad stopljen s onim koji bilježi, a granica između njih postoji ali je nejasna i pomična. U Liberu je metadijegetički narator u sebi objedinjavao sve druge narativne instance, te objašnjavao i motiv za pričanje priča i način njihove izgradnje. U Nestalima njegova uloga se u mnogome reducira baš kao i metatekstualni sloj romana, a nju na sebe velikim dijelom preuzima narativna instanca onog koji bilježi. Pri tom, on je kroničar, ali i priređivač pronađenih fragmenata rukopisa spaljenih u ratu. Istodobno, njegov narativni ton natkriljuje i ispovijest vlasnika uspomena, čija se uloga u Liberu svodila na predočavanje tragične očeve sudbine i pokušaj njene rekonstrukcije u romanu. U Nestalima vlasnik uspomena ne koncentrira se samo na priču o očevoj sudbini, već i na onu aktuelnog autora, pa se njegova uloga u romanu širi od ispovijesti o ocu i porodičnoj nesreći ka općem planu. Zato je vlasnik uspomena osobeni autodijegetički narator koji na osnovu vlastitih sjećanja rekonstruira kulturnopovijesne identitete Jajca i Varcara, ali i niz ljudskih sudbina. Sjećanja na taj način postaju ne samo lični izvor priče nego i svojevrsni dokumenti, čak fakti koji posvjedočuju tragični tok povijesti. Istodobno, onaj koji bilježi je kao kroničar u romanu i njegov ekstradijegetički narator, a vlasnik uspomena je i heterodijegetički, jer pripada dvjema zbiljama – onoj prošloj o kojoj priča, ali i onoj sadašnjoj iz koje priča i na osnovu koje mjeri tragiku prošlosti.

Na taj način formira se složena mreža narativnih instanci koje se slijevaju ka aktualnom autoru, kao instanci koja nema samo funkciju nekoga ko potpisuje roman nego je na osoben način i predmet njegove priče. Evo kako se to poimanjem rata kao ključne egzistencijalne a ne isključivo povijesne granice objašnjava u bilješci O nastajanju: Poslije svega, izrasla je jedna nova granica, o kojoj nisi ništa slutio tada, kad je bio važan samo goli život: teško prohodna granica između naših bivših i naših sadašnjih života, između tebe i tvoje memorije, tvoje bivše književnosti. To nije lako definirati. Nisi ravnodušan prema tomu što su uništili kućne uspomene i papire. Ne znaš što je teže podnijeti: gubitak tih stvari, ili samu činjenicu da su to uradili. No, nova granica jača je i dublja od tog gubitka. Ona razdvaja dva različita osjećaja vrijednosti, dva različita odnosa prema smislu i svrsi – književnosti, djelovanja, života samoga. Tako se rat ukazuje kao događaj koji ne mijenja isključivo opće, društvene vrijednosti, smisao i strukturu društvenog postojanja, nego preseljen unutra, u psihu i um čovjekov, postaje i presudnom granicom u lomu ličnog identiteta. Iza te granice i identitarnog loma Lovrenović piše Nestale kojima je Liber neka vrsta odraza u prekograničnom identitarnom narativnom ogledalu.

U Liberu je rat predstavljen kao rušilački fenomen koji ništi sve pred sobom, a u  Nestalima on se prikazuje u svoj svojoj paradoksalnosti, jer rušeći stare stvara nove vrijednosne sisteme, ideološke poretke, društvene identitete, a presudno preoblikuje identitet pojedinca. Zato kao moto romana i dolazi Heraklitov stav prema kojemu je rat otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima. U Liberu se pisalo iz otpora ratu, da bi se njegovoj ništiteljskoj snazi suprotstavilo idejom stvaranja i stvaralačkim činom, a u Nestalima se piše iz novog poetičkog, epistemološkog i ukupnog identitarnog horizonta. Takav pogled na rat uistinu znači obrat u književnosti, jer on se više ne vidi jedino kao apsurd u kojem su čovjek i njegovo društvo zatečeni i zatočeni, nego i kao stravični povijesni proces uništavanja i mijenjanja, ali i stvaranja potpuno novih realnosti. Lovrenović je, jednostavno rečeno, načinio obrat u slici rata i to ne samo u literaturi interliterarne južnoslavenske zajednice nego i u znatno širim literarnim kontekstima. Naravno, taj literarni obrat ne dolazi isključivo iz novog horizonta znanja i nove epistemološke situacije, već se bazira i na iskustvu vlastite promjene koja je rezultirala i drugačijim  poimanjem književnosti, njene svrhe i smisla.

Iz tog novog spoznajnog horizonta i proizlazi mogućnost da se unutar pitanja o novome sebi, podijeljenom ratom kao identitarnom granicom, razvije čitavo poglavlje pod naslovom Tko si ti,  duboka meditativna prozna drama bazirana na nemogućnosti da se utvrde granice vlastitog identiteta, ali da se uspijeva pitati o sebi kao o drugome. Istodobno, na razini narativne organizacije taj novi identitarni horizont omogućuje da se onaj koji bilježi odnosi prema vlasniku/baštiniku uspomena kao prema narativnoj i identitarnoj razlici i osobenoj drugosti. Tu se dvostruko zasnovan narator romana i hvata u svojevrsnoj situaciji transcendentalnog beskućništva, kojim Georg Lukacs određuje junaka modernog romana, koji je ispao iz svijeta mitske cjelovitosti i zatekao se u stalnom procesu nikad dostignute završenosti identiteta.

Baš zato se narativna mreža u Nestalima pokazuje kao ontemska narativna figura kojom Gajo Peleš na vrlo upečatljiv način definira ontološki horizont romaneskne priče. Peleš u inspirativnoj knjizi Tumačenje romana[1] preko ontemske, psihemske i sociemske narativne figure dekodira ontološki, psihološki i sociološki sloj romaneskne strukture, pri čemu svaka od nabrojanih figura dolazi u semantičkoj mreži sa drugima. U Nestalima u stoljeću, povlačenjem metatekstualnosti u drugi plan u odnosu na njeno prisustvo u Liberu, Lovrenović sa autoteorijskog prelazi na ontološki sloj samog pričanja/konstruiranja romaneskne strukture. Tu pričanje/konstruiranje romana jest borba sa ratnim užasom i njegovom rušilačkom energijom, ali i osoben proces pričanja kao samospoznavanja sebe bivšeg kroz okular sebe sadašnjeg, a i obratno, da bi se u konačnici gradnja priče ukazala kao način na koji se utvrđuje sopstveno postojanje unutar povijesnih procesa, ali i prodiranje u njihov logos. Na toj osnovi lična priča razvija se kao povijesna metonimija, koja skupa sa pričama o drugima, Josipu Markušiću, Anđelu Zvizdoviću, Anti Kneževiću, Matiji Divkoviću, Petru Anđeloviću,  Švabi Viliju,  Andraszyju Tomaszu, Muharemu Kapetanoviću, autorovoj najbližoj porodici, didu, baki, ocu i majci te čitavoj galeriji dugih likova, fratru Laušu, fra Nikoli Šokčeviću itd.  gradi ontološki horizont povijesti.

A on se u romanu otvara svojevrsnim kulturnopovijesnim esejističkim zapisom Homo faber iz Varcara, gdje se uz naratorov nostalgični priziv djetinjstva i odrastanja bez oca, u didovoj kući, razvija uvid u sasvim posebnu civilizaciju varcarskog kovačkog zanata i njegovih umjetničkih dosega u proizvodnji kosa varcarki i različitih vrsta noževa u kojima je varcarski homo faber demonstrirao jedinstvo ergonomije i estetike, tehnike i metafizike. Nakon nestanka takvog homo fabera slijedi i nestanak tog tipa varcarskog identiteta, a sa melankoličnim esejom Jajce, vaj Jajce razvija se sistem simboličkih toposa u kojima zbog užasne rušilačke snage rata nestaje čitav jedan kulturnopovijesni identitet – ikavska Bosna. Zato se nestajanje ukazuje kao sama srž vremenskog toka, da bi zadnji bosanski rat bio prikazan kao krajnji ništiteljski fenomen koji je dokrajčio proces rastakanja ikavske Bosne.

Roman se, dakle, otvara nekom vrstom mikrohistorijskog diskursa u čijem su centru dva grada, Varcar i Jajce, u svojoj narativnoj dvostrukosti: kao gradovi naratorovog djetinjstva i njegovog kulturnog, povijesnog, porodičnog i svakog drugog kosmosa i kao gradovi simboli nestale civilizacije i kulturnog identiteta ikavske Bosne. U njih, u te simbole, uključuje se lični ton u zapisu Za nestale svoje čija je jezgra priča o nestalom ocu koja će se kao narativni refren ponoviti na kraju romana, pri čemu bolnu sliku nestalog oca nadopunjuje slika majke koja ga neprestano iščekuje, mada zna da joj je čekanje tek zaludna nada da je negdje živ. Potom se svemu tome dodaje potresna slika Muharema Kapetanovića, čovjeka koji se svojom šutnjom pretvorio u kamen, jer je kao okularni svjedok preživio dva masovna zločina, onaj u Drugom svjetskom ratu, pa zatim onaj za vrijeme zadnjeg bosanskog ratnog krvoprolića, a zločin kao povijesni refren nadopunjuje se kolektivnim sjećanjem na tragičnu sudbinu zadnjeg bosanskog kralja i kraljice koje postaje simbolička slika ubilačkog zakona povijesti.

Upravo to je okvir za mozaičku priču Nestalih u stoljeću, jednog od narativno najsloženijih i u načinu gradnje najuzbudljivijih romana objavljenih na južnoslavenskom kulturnom prostoru u zadnje vrijeme. U taj okvir staje i tema franjevačke Bosne, odnosno ljudskih sudbina nekih njenih na različite načine istaknutih članova, da bi se i tako istražila i predstavila drama ljudskog postojanja u vremenu. Lovrenović je na Varcaru i Jajcu  izgradio mnemotope ličnog i identiteta ikavske Bosne, a na Bosni Argentini simbolički topos kulturnopovijesnog identiteta u rastakanju i nestajanju, a onda svemu tome pridodao stoljeće kao simbol povijesne tragedije i pustošenja ljudske supstance u njoj. Na taj način roman se iz ličnog nukleusa priče lepezasto širi kao društvenom i povijesnom narativnom prostoru, a oni se na koncu pretaču u narativne simbole preko kojih se ispituje i predočava aetičnost povijesti, odnosno gorka spoznaja da je ona etički bezinteresna.

Zato stoljeće iz naslova i jeste deatribuirano, pa funkcionira kao sinegdoha povijesnog vremena. Ono po svemu jeste 20. stoljeće, ali romaneskne  priče sežu i u daleku prošlost, u Divkovićevo vrijeme, npr., ili ono Anđela Zvizdovića, a u prostoru se roman iz ikavske Bosne, kao topografskog nukleusa, širi ka Staljinovim sibirskim logorima, ili povijesnim stratištima, kakvo je npr. Jasenovac, priziva Bleiburg i tragediju u njemu, a na koncu se ulančava u logorologiju, onaj literarni fenomen koji je donio 20. vijek sa stalnim ratovima, političkim logorima i drugim oblicima ideoloških zvjerstva, najsuroviji do svih vjekova.

Moglo bi se, stoga, reći da Lovrenović gradi politematski i poližanrovski roman koji u sebe guta kako različite žanrovske obrasce tako i ogromnu tematsku raznolikost. Mozaička narativna struktura omogućila je romanu da u sebe sabere i porodičnu hroniku, i kulturološki novopovijesni roman, i kulturnopovijesni esej, i meditativnu poetski intoniranu prozu, i biografsku priču, i autobiografsku romanesknu skicu, i politički roman, i roman društvenu dramu, a na koncu se ta poližanrovska narativna osnova ukazuje i kao stvaralačka drama koja svjedoči o naporu da se u otimanju od nestajanja u ratnom užasu spasi vlastito književno stvaranje.

U poližanrovskoj narativnoj osnovi Nestalih  mogu se izdvojiti nekolike linije:

a) povijesna, gdje u  prvom planu Bosna argentina i priče koje dolaze iz njene tradicije, a koje funkcioniraju kao biografski povijesni romani ili etičko-psihološke drame;

b) autobiografska sa naracijom o drami identiteta u koju rat unosi veliki identitarni lom i granicu koja mijenja epistemološki horizont, a iz novog epistemološkog horizonta  narator, tj, vlasnik uspomena, biografski jednak aktuelnom autoru, procjenjuje prošlost i sebe bivšeg u njoj;

c) društvena, gdje se naracija približava onom što se u teoriji određuje kao politički roman, a Nestali u stoljeću funkcioniraju kao roman koji vrši etičku sondažu tzv. velike povijesti i ideologija u njoj iz perspektive onih koji su na ovaj ili onaj način istrpili ideološki teror;

d) linija koja se bazira na narativnim obrascima porodične hronike sa narativnom rekonstrukcijom tragične sudbine nestalog oca, a roman iz individualne i porodične perspektive propituje tzv. veliku povijest i dolazi kao konkurent historiografskom diskursu, pokazujući da je on baziran na ideologizaciji i da se historiografija na koncu otkriva kao ideološka interpretacija prošlosti;

e) linija zasnovana na poetici svjedočenja i tzv. antiratnog pisma u kojoj je u prvom planu topografija ikavske Bosne kao kulturnopovijesnog identiteta osuđenog na nestajanje i lična stvaralačka drama, uz oslikavanje rušilačke snage rata i njegovog krvavog apsurda.

Naravno, ovim linijama je moguće pridodati i druge, npr. onu ispovijedno-meditativnu iz  poglavlja Tko si ti, ili epizode Rod, broj i dom  iz poglavlja Pepeo, uspomene, u kojima se Nestali u stoljeću  ukazuju u svojoj mozaičnosti i kao poetski intoniran roman. Takva žanrovska, tematska i idejna slojevitost romana potvrđuje njegovu bahtinovski pojmljenu protejsku prirodu što ju je Tvrtko Kulenović u svom romanu Istorija bolesti razvio u ideju romana kao knjige u kojoj je moguće kombinirati sve sa svime unutar montažne orkestracije diskursa.  Nestali u stoljeću zaista to čine, ali na potpuno drugačiji način od Kulenovićevog i sličnih postmodernističkih romana. Naime, roman bez centralne fabule u svojoj mozaičnosti okuplja se oko nekoliko povijesnih metafora, metonimijski organiziranih priča, simboličkih i kulturoloških toposa.

Romanesknom semantičkom mrežom dominira metafora ruke iz groba iznikla na priči o Andraszyju Tomaszu, koji je izronio iz sibirskog beskraja nakon više od pola stoljeća, a njegovu fotografiju donosi agencija Reuters prilikom dočeka na budimpeštanskom aerodromu. Otud ruka iz groba postaje metaforom ideološkog terora u povijesti, a Andraszy Tomasz, koji je imao sreću da preživi Staljinove sibirske logore, jedan je od rijetkih nestalih u povijesti koji kao da je nikao iz smrti. Ta se metafora u romanu širi, a preko 369. puka vojske Nezavisne države Hrvatske, kojeg je Pavelić poslao na istočni front a o ratnoj sudbini njegovih pripadnika ništa se ne zna, jer su nestali i zaboravljeni u povijesti, ona postaje tzv. realizirana metafora koja opsjeda društveno polje. Metafori ruke iz groba, pridružuje se ona čovjek kamen izrasla na sudbini Muharema Kapetanovića, čovjeka koji je preživio dva masovna ratna zločina u dva rata. Njima se na kraju romana pridodaje simbol majčinog prstena, njenog zavjeta čekanja svog nestalog muža, a taj simbol određuje ukupan emocionalni ton romana i ukotvljuje povijesnu bol u majčinu sudbinu. U konačnici te tri figure semantički obuhvataju sve nestale u povijesti, a oni postaju kvintesencijom stoljeća, koje se ponadalo da završava rušenjem Berlinskog zida, a završilo je ljudskom hekatombom u Srebrenici. U to stoljeće i u te figure staje, naravno, i sudbina oca vlasnika uspomena, a preko nje bol se uspostavlja za temeljni označitelj povijesti. Bol je istodobno i narativna perspektiva kroz koju se vrši etička sondaža povijesti preko nestalih u ratu i povijesti, onih što nisu ni mrtvi ni živi, a čak nemaju ni groba ni šansu na grob, u najboljem slučaju kenotaf.

Nestali su stoga u Lovrenovićevom romanu etički ključ iz kojeg se gleda na povijest, njene klaonice i rušilački, zatorni duh baziran na ideološkim zvjerstvima, dok  rat je refren koji se u njoj neprestano obnavlja. Zato je ovo uz ostalo i roman o ratu kao povijesnom refrenu, gdje su u žiži zadnji bosanski rat i njegovi užasi, potom Drugi svjetski rat oslikan iz perspektive njegovih zločina, gdje je u fokusu tragična sudbina naratorovog oca, a potom i rat za vrijeme austrougarske okupacije Bosne sa centralnom pričom o bici na Borcima i vanrednom ulogom u njoj fra Ante Kneževića. Pri tom, ratovi se slikaju u njihovoj paradoksalnoj kontrapunktanlosti, pa bi se moglo reći da je kontrapunkt osnovni semantički ton Lovrenovićevog romana. Naime, rušilačkoj, zatornoj i bezumnoj herojskocentričnoj i militarističkoj volji kolektiva u slici bitke na Borcima suprotstavljena je mirotvorna, humanistička gesta fra Ante Kneževića i njegova namjera da u ratnom bezumlju spašava humanističke vrijednosti i ljudske živote. Takva gesta dobija svoj refren u priči o Josipu Markušiću i njegovom suprotstavljanju ustaškoj ideologiji u Drugom svjetskom ratu i praksi zločina u njemu. Refren te priče obnavlja su u nastojanju naratora i fokusa onog koji bilježi da rušilačkoj snazi rata suprotstavi ideju stvaranja i stvaralački čin. A nukleus svim ovim refreničnim pričama može se pronaći u priči Did govori, kao kulturološko-psihološkom portretu naratorovog dida, a preko njega antimilitarističkom sadržaju koji izbija iz patrijarhalne kulture vezane za rad na zemlji i moralnu supstancu čovjeka sraslog sa prirodom. Priča o didu ima svoj refrenični nastavak i u poglavlju Liber memorabilium,  kad on tokom Drugog svjetskog rata raskrštava sa sinom koji se priklanja ustaškom pokretu. Tako rat zaista jeste kontrapunktalni događaj, koji iz jednih izvlači maksimum humanističkih vrijednosti, a iz drugih ono najgore u čovjeku kao zatočeniku ideologije zločina.

Istodobno s tim, Nestali su roman koji veliku povijest slika odozdo, iz perspektive onih koji je trpe, a postajući njenim objektima bivaju i njenim žrtvama, i to žrtvama koje su prešućene i od pobjednika i od poraženih i koje kao ničije žrtve ne posjeduju nikakav spomen u povijesnom pamćenju. I još dalje od toga, roman koji priča priču o žrtvama bez prava na smrt, pa su nestali simbol ničijih ljudi, metaforički rečeno ljudske prašine koja poput kakve sablasti opsjeda svaku zvaničnu interpretaciju povijesti. Taj diskurs sablasti osporava sistem zvaničnih istina i na kraju ih prokazuje kao ideološku moć iza koje se nazire etička pustinja. Unutar nje, te etičke pustinje koja se hoće uspostaviti za historiografsko znanje, nestali su uznemirujući glas koji se neprestano opetuje u svakom vremenu, društvenom i kulturološkom sistemu. Ako historiografija u svojoj monumentalističkoj nakani i herojskom kanonu, te kolektivnom viktimizacijskom diskursu utvrđuje društveni identitet, nestali su onaj glas koji ga remeti, subverzira i na koncu osporava, demaskirajući neetičnost ideologije na kojoj je taj identitet utemeljen.

No, Nestali su i roman o onima koji nakon ratova čekaju bilo kakav glas o bližnjima koji su potonuli u povijesnom užasu. Tu bi se moglo reći da onoj zvaničnoj historiografskoj istini o ratu i povijesti Lovrenović suprotstavlja žensku i majčinsku stranu historije i njenih klaonica. Iz nje, te ženske i majčinske perspektive izbijaju bol, patnja i nikad uslišena, zaludna nada, a to stvara novi  etički reflektor koji do srži osvjetljava neetičnost povijesnog terora, ali i društvenog identiteta utemeljenog na historiografskom znanju. A to znači da su Nestali u stoljeću  roman i o povijesnom teroru, ali i o etičkoj praznini društvenog identiteta nakon njega, da bi se po načelu kontrapunkta u priči ukazalo na mogućnost da se etički oslonac u interpretaciji prošlosti mora potražiti upravo kod onih koje ideološka moć čini bezglasnim.  Tu je ovaj roman, kao i njegova protoverzija utemeljen na memorabilijskom diskursu koji odražava životne prakse kao sistem vrijednosti koji osporava onaj ideološki. Diskursom memorabile i Liber i Nestali utemeljuju glas gole ljudske supstance u povijesnom užasu i društvenom sistemu zasnovanim na ideologijskim fantazmama koje se nastoje uspostaviti za povijesno znanje i društveni identitet.

U mozaičkoj semantičkoj mreži Nestalih u stoljeću pored priča o ljudskim individuama koje zatrla povijest dolaze i one koje tematiziraju nestajanje i rastakanje institucija, društvenih i kulturno povijesnih identiteta. Ako su Varcar i Jajce mnemotopi ličnog i identiteta nestale civilizacije ikavske Bosne, onda je poglavlje pod naslovom Bosna Argentina simbolički znak za nestajanje i rastakanje kulturnopovijesnog i institucionalnog identiteta u vremenu. Organizirano kao simbolička povijesna hronika koja se okuplja oko individua koje na različite načine dolaze u sukob sa vremenom ili radikalno mijenjaju vrijednosti u njemu, ovo poglavlje približava se onom modelu hroničarske naracije što ga je u romanu Na Drini ćuprija  uspostavio Ivo Andrić. Ali, dok se Andrićev mozaik priča u Ćupriji okupljao oko mosta kao heterotopijske figure Mehmed-pašinog mosta koji utiče na ljudske sudbine i radikalno ih mijenja, Lovrenovićava Bosna Argentina nema tog sabirnog narativnog sočiva. Ona se razvija kao simbolički mozaik biografskih priča od kojih neke, poput one o fra Anti Kneževiću teže da se razviju u samostalan roman. Dvadeseto stoljeće će ovu instituciju, pogotovu nakon rata u BiH s njegovog kraja, do kraja marginalizirati u izgradnji društvenih identiteta. Moglo bi se čak reći da ono, to stoljeće, jeste znak kraja Bosne Argentine, jer se središte društveno identitarnih naracija baziralo u njemu i nakon njega, u našoj sadašnjosti, na ideološkim konfiguracijama koje reinterpretiraju i poništavaju tradiciju Bosne Argentine. Otud priča-esej  fra Petrova zemlja iz poglavlja Pepeo, uspomene na asocijativnom planu označava kraj društvenoidentitarnog značaja te institucije, baš kao što priča Zvjezdani plašt  u čijem je centru fra Anđeo Zvizdović znači njen veličanstveni početak. Jer, Zvizdović nije samo utemeljitelj Bosne Argentine, nego i kao skeptični idealist i neko ko razvija krhku utopijsku konfiguraciju jest i začetnik posebne etičke filozofije – one prema kojoj se transcendentalne vrijednosti moraju potvrditi u neposrednim životnim praksama. Tako se stvara zvjezdani plašt  filozofije koja je utemeljila institucionalni identitet Bosne Argentine, institucije kojoj povijest donosi stalno smanjivanje značaja, da bi je nakon zadnjeg bosanskog rata učinila marginalnom.

A između priča o Zvizdoviću i fra Petru Anđeloviću razvija se osobena simbolička hronika institucije koja je jedan od ključnih simbola bosanskohercegovačkog identiteta sa svim njegovim razlikama i istostima, dinamičkim odnosima sukoba i saradnje, napetoj dijalektici trajanja u razlikama na prostoru dvostruke periferije, one Orijenta i one Okcidenta. Baš kao što je Bosna Argentina, kako je više puta u svojim vanrednim esejima naglašavao i sam Lovrenović, zasigurno najbolji poznavatelj franjevačke kulture i tradicije ali kulturnopovijesnog identiteta BiH, dvostruka margina, margina u okcidentalnom tipu katoličanstva, ali i margina unutar Otomanskog Carstva i svih kasnijih društvenih identiteta. U takvoj poziciji, ova institucija postaje višestruk identitarni simbol kojeg kroničar, odnosno narativne instance onog koji bilježi i vlasnika uspomena, propituju iz različitih perspektiva. Ako je čitavo poglavlje organizirano kao simbolička hronika institucije, onda se ono utemeljuje na naraciji tzv. kulturološkog novopovijesnog romana, i to onog tipa ovog romana koji iz nove epistemološke pozicije i novog horizonta vremena propituje znakove i simbole prošlosti. Na taj način se uspostavlja složena narativna mreža sastavljena bilo od biografske priče, etičko-psihološke drame, ili naracije karakteristične za model novopovijesnog romana nastalog nakon postmodernog obrata, njegovog distopizma, decentriranja, osporavanja logocentrizma, historiografskog scijentizma i propitivanja historiografskog diskursa. U njoj, toj narativnoj mreži, u prvom planu su priče o individuama nošenim nekim od idealističkih vrijednosti koje će radikalno promijeniti budućnost. Takve su priče Zvjezdani plašt o fra Anđelu Zvizdoviću, Iskušenja fra Matije Divkovića u Mlecima, Krvava knjiga o fra Anti Kneževiću, ili ona u čijem centru je Josip Markušić i njegov odnos prema događajima u Drugom svjetskom ratu i protivljenje ustaškoj ideologiji i njenim zastupnicima. I dok je Zvizdović skeptični idealist odan vrijednostima svakodnevnog života, Divković je intelektualni preporoditelj s idejom demokratizacije kulture u Nauku krstjanskom i prelaskom religijskog obreda s latinskog na narodni jezika. Fra Anto Knežević i Josip Markušić, svaki na svoj način učesnici su i svjedoci velikih povijesnih obrata, prvi odlaska Otomanske i dolaska Austro-Ugarske Imperije u BiH, a drugi tragedije Drugog svjetskog rata.

Nužno je istaći da priča o Markušiću ide u red najboljih stranica novopovijesne naracije na južnoslavenskim jezicima, a ona o Kneževiću jest vanserijska proza u čijem temelju je etičko-psihološka drama glavnog junaka. I Knežević i Markušić su junaci koji humanističke vrijednosti ne poimaju kao transcendenciju, nego kao konkretnu životnu praksu. Tako se priča o Kneževiću utemeljuje na etici brige za drugoga, a ona o Markušiću uz tu etiku nosi i sudar sa sredinom, čak na momente dramski intoniran sukob, jer se ustaška ideologija uvukla preko Dominika L. i u jajački samostan u kojem Markušić službuje.  Zvizdović, Divković, Knežević,  Markušić i Anđelović jesu u romanu likovi koji se onome što se određuje kao povijesna nužnost suprotstavljaju  idejom stvaranja ili idealom humanističkih vrijednosti, pa oni simboliziraju gradilačku energiju koju povijest ne može ni na koji način poraziti, dok su na drugoj strani, prema načelima kontrapunkta, likovi koje povijest na različite načine destruira. Ako prvi žive nasuprot povijesnoj nužnosti, osporavajući tzv. veliku povijest vrijednostima konkretnih životnih praksi, drugi su, kao Verković, Lauš, Dominik L. ili Majstorović poraženi od povijesti. Tako se načelo kontrapunkta u gradnji romana pokazuje i u poglavlju Bosna Argentina kao semantička osnova koja hvata ljudsku sudbinu u rasponu od anđeoskog do sotonskog principa. Majstorović će zbog odanosti ustaškoj ideologiji postati koljač u logoru, Dominik L. zaražen ustaškom ideologijom na kraju poludi, a priča o Nikoli Šokčeviću otkrit će zločin koji franjevački red na izvjestan način prešućuje i prikriva. Ta dvostruka zasnovanost ljudske sudbine jest u romanu temeljna oznaka ontemske figure koja sugerira da je čovjekovo postojanje raspeto između dva pola – ubilačkog i rušilačkog, s jedne, i humanističkog i stvaralačkog, s druge strane. Između su, naravno, egzistencijalne nijanse i bol, i to bol s kojim se živi i kojeg se podnosi, ali i bol uprkos kojemu se djela, kako bi ga se prevladalo.

No, Lovrenovićeva poetika bola svoj poetski finale dostiže u završnoj slici Majčin prsten, kraj. Nakon konstatacije da je majka umrla u nedjelju navečer razvija se priča o životu s nestalim. Prsten kojeg je dobila na vjenčanju 1937., a sedamdeset i tri su godine od tada,  podvlači autor, postaje simbolom života s bolom. Majka nikad nije tražila proglašenje (nestalog muža mrtvim, op. E. K.), jer bi to u njezinome zavjetu čekanja i nadi u povratak bilo ravno izdaji... U smrtnom listu rubrika bračno stanje mora ostati nedefinirana, obilježena križićima. Ne može se upisati udovica, jer o smrti muža ne postoji nikakav dokument – smrtni list, potvrda o smrti, o mjestu ukopa. Šezdesetpet godina poslije svega, nekoliko dana poslije njezine smrti, u hladnom razgovoru sa službujućom osobom njezin se čovjek tako pokazuje živo prisutnim, djelujućim. Tu je sadržan završni semantički udar romana, u tom živom prisuću nestalog, u njegovom, moglo bi se reći, cjeloživotnom djelovanju. On, nestali, njenim zavjetom čekanja postaje i konačni smisao egzistencije i njena potpuna bol. Između ta dva pola – smisla i bola, odvija se i individualni i opći plan ljudskog postojanja u vremenu, da bi se bol ukazao kao ontološka supstanca povijesti. Od njega polazi mozaička orkestracija priča ovog vanrednog romana, i vraća se njemu, da bi nestale pokazao kao živo prisutne, djelujuće. S tom živom prisutnosti, nestali postaju naši egzistencijalni i društveni fantomi, stalno opsjedajuće figure etičkog diskursa koje pokazuju da je povijest etička pustinja koja stalno narasta i od koje ceptimo u strahu. Istodobno, s njihovom živom prisutnošću i djelanjem  u našoj egzistenciji, ona postaje gorko trajanje i zaludno čekanje čiji kraj može donijeti samo smrt. Taj završni udar egzistencijalnog bola u romanu, nakon što se dovrši njegovo čitanje i sklope korice, vraća se početnoj metafori ruke iz groba koja opsjeda društveni i povijesni prostor, prizivajući u njih etiku i istinu bola namjesto zvaničnih etika i istina ideologije. Jednom riječju, Lovrenović je napisao roman remek djelo koje spada u vrhunce romaneskne umjetnosti i po svojoj stilskoj rezbariji, i po mozaičkoj kompozicionoj organizaciji, i po potresnoj dubini priča koje čitatelja stalno uznemiravaju i suočavaju s tragikom postojanja. Takvo estetsko uznemiravanje i suočavanje s tragikom postojanja nose samo najveća djela, da ostanemo na južnoslavenskom kulturnom prostoru, poput Andrićeve Proklete avlije ili  Na Drini ćuprije, Selimovićevog  Derviša i smrti, pripovjedaka Danila Kiša, nekih romana Mirka Kovača, a Nestali u stoljeću uz Jergovićev Rod obilježavaju prošlogodišnju romanesknu produkciju na južnoslavenskom prostoru.

(Objavljeno u Sarajevskim sveskama br. 43-44)