Ivan Lovrenović

Nenad Veličković, Laža i apanaža, Fabrika knjiga, Beograd, 2017.

Nenad Veličković napisao je veoma važnu i dobru zbirku sastavljenu od devet književnokritičkih studija i pogovora, neophodnu akademskoj zajednici posvećenoj izučavanju i predavanju književnosti na južnoslavenskom govornom području. Veoma dobru, jer Veličković piše jasno i pregledno, s preciznom, neoborivom argumentacijom i vrsnim izvođenjem zaključaka, uz izvanredno odabranu teorijsku platformu iz koje analizira, kako u podnaslovu knjige i naglašava, upotrebu književnosti u obrazovanju. Neophodnu akademskoj zajednici na južnoslavenskom govornom području zato što njen nemali nacionalistički orijentiran dio prikriva ideološke podloge na osnovu kojih interpretira književna djela, pretvarajući ih u instrumente izgradnje organski shvaćenog, homogenog kolektivnog identiteta, nepromjenjivog duž povijesne ose i projiciranog u budućnost kao sistem apsolutnih istina.

U ovoj knjizi, očigledno je to u Veličkovićevom načinu pisanja, plodonosno se susreću prozni pisac i književni znanstvenik, pa je stil ovih studija pitak, neopterećen teškim i hermetičnim kvaziteorijskim diskursom karakterističnim za onu akademsku kritiku koja loše poima postruksturalističke teorijske postavke, a odsustvo dara za analizu književnih djela maskira naučnim hermetizmom. Veličkovićeve studije dokaz su da za analizu književnosti nije dovoljno samo poznavati neku od teorija i aplicirati je na književni tekst, već je potreban i dar za razumijevanje bogatstva književnih svjetova, ali i odgovornost da se što je moguće više ostane u području dokazivanja hipotetskog sklopa od kojeg se polazi. Zato ove studije i jesu dosegle maksimum književne naučnosti, izrazito rijetke u današnjoj akademskoj praksi, maksimum koji dokazuje da je njihov autor sasvim neobičan književni naučnik, ali i jedan od najbitnijih na današnjem južnoslavenskom akademskom prostoru.

Laža i apanaža nastavak je Veličkovićevog istraživanja nacionalističke funkcionalizacije književnosti koje je započelo u njegovoj doktorskoj disertaciji Ideološka instrumentalizacija književnosti u bosanskohercegovačkim udžbenicima bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti (na primjerima čitanki od petog razreda osnovne škole do četvrtog razreda srednje škole), odbranjenoj na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2010. godine. Nakon ove disertacije uslijedila je knjiga Školokrečina (2012), koja se fokusirala na istraživanje modela ideološke manipulacije književnošću u nastavi u osnovnim školama. To znači da Laža i apanaža ulazi u naučni opus koji istražuje društvene funkcije književnosti poslije ideološkog obrata na južnoslavenskom prostoru na kojem je jedan tip ideološkog monizma, socijalistički, zamijenjen drugim, nacionalističkim. U središtu takvog pristupa književnosti Veličković slijedi Luja Altisera i njegove postavke o ideološkim aparatima države, koji za razliku od onih represivnih što rukuju nasiljem kao svojim temeljnim instrumentom, nastoje mentalnim procesima ovladati društvenom scenom i podrediti je u potpunosti državnoj ideologiji. Ne zaboravimo, Altiser smatra da je književnost uz šire shvaćenu kulturu i školstvo ideološki aparat koji određuje vrijednosni sistem države, omogućujući njenu hegemonijsku strukturu i nenasilan način upravljanja društvenim kretanjima. Istodobno s tim, autor Laže i apanaže svjestan je poststrukturalističke mimikrije u nacionalistički funkcionaliziranim akademskim zajednicama gdje se teorijske postavke iskrivljavaju i zloupotrebljavaju, kako bi se njima prikrio stvarni cilj – pretvoriti književnost u obrazovnom procesu u jedan od najvažnijih diskursa politika identiteta. Takav postrukturalizam, u odnosu na teorijski centar periferan, a samim tim i provincijalan, palanački, rekao bi Radomir Konstantinović, koristi akademski autoritet da bi zarobio književno polje i ukinuo njegovu gnoseološku, sociološku, etičku, estetsku i druge funkcije, zarad pretvaranja književnosti u sredstvo vladajuće ideologije i s njom usklađene političke moći.

Nacionalističko ukidanje univerzalnih za račun partikularnih vrijednosti, pokazuje Veličković u svojim studijama, nužno vodi nasilju nad tekstom u činu analize, pa se u ovoj knjizi u nizu slučajeva ono raskrinkava nizom neoborivih argumenata, a Laža i apanaža izrasta u knjigu koja je osobena advokatura književnosti i njenog prava na slobodu u odnosu na ideološku moć. Ta advokatura ne pristaje na teorijske obmane, nego slijedeći knjigu Alana Sokala i Žana Brikmona Pomodne besmislice insistira na metodološkoj i stilskoj jasnoći u analizi konkretnih problema. Zato Veličković i podvlači u zaključku analize Andrićeve priče U musafirhani da nauka o književnosti, ako ne želi biti tek jedna od ideologija, svoje zaključke mora izvoditi na osnovu činjenica koje su dostupne, objektivno i konsekventno. A te činjenice, ukoliko je njen predmet književno djelo ili opus nekog pisca, jesu prije svega umjetnički postupci za koje se autor odlučio. Osim Sokala i Brikmona, o čijoj knjizi je vodio polemičke sporove u bosanskohercegovačkim listovima, Veličković u svoja metodološka polazišta uključuje i Svetozara Petrovića, naročito njegova djela Pojam paradigme u proučavanju književnosti  i  Kritika i djelo. Dokazujući da su radovi Sanjina Kodrića, jednog od najprominentnijih i najuticajnijih članova bošnjačke akademske zajednice, na granici naučnosti, a često i nenaučni, ali proglašeni u nacionalno orijentiranim akademskim krugovima kanonskim primjerima naučne izvrsnosti, Veličković se poziva na vrsnog teoretičara i akademskog kritičara Svetozara Petrovića i njegove zahtjeve za teorijskom i kritičkom preciznošću. Petrović insistiranjem na teorijskoj preciznosti i jasnoći stajališta traži da, kako ga citira Veličković, razlikujemo teorijsko mišljenje od simulacije takvog mišljenja koje samo imitira površinske, vanjske njegove osobine. Nakon ovog stava izrečenog u Kritici i djelu, Petrović dodaje da simulacija teorije funkcionira tako da se najprije po kriteriju komercijalne poželjnosti ili političke upotrebljivosti zamisli njena osnovna teza, a onda se tek pabirče za nju dokazi, biraju činjenice koje joj odgovaraju a šutnjom eliminišu teškoće.  A kad je riječ o promjenama paradigme u nauci o književnosti, na koju se ovdašnji periferni, palanački i nacionalistički orijentiran poststrukturalizam voli pozivati, Petrović iskazuje oprez insistirajući na tome da  u procesu predavanja književnosti  nužno mora biti prisutno pregnuće da se akumulirano kritičko iskustvo iz prošlosti – čitava prošla književna proizvodnja – utisne u lanac samorazumljivih naziva u jednostavnoj i jasnoj klasifikaciji.

Ovako odabrana teorijska platforma, a ovdje pominjemo samo njen manji dio, onaj čvorišni, nužno vodi ka naučnoj disciplini, a njoj autor pridodaje i polemički ton u izvođenju zaključaka, jer nastoji dokazati različite oblike manipulacije književnim tekstovima i opusima pisaca u podlozi nacionalističkog pristupa književnosti u obrazovnom procesu. Ako je književnost u obrazovanju shvaćena kao jedan od diskursa politika identiteta, nužno je naglasiti kako, na kakvom simboličkom imaginariju i procesima akademska moć formira kolektivne identitete. U potrazi za identitarnim korijenom i dubinom, ona ih zasniva na antisocijalističkom stavu, a samim tim i antimodernističkom, kako bi demonizirala socijalizam i kao ideologiju i kao društvenu praksu. Zbog te antimodernosti, južnoslavenski prostor obilježen je:

- arhaizacijom kolektivnih identiteta i odbacivanjem prosvjetiteljsko-racionalističkog univerzalizma;

- konstruktima mitskih mjesta nacionalnog rođenja;

- konceptualizacijom etničkog/nacionalnog susjeda kao svepovijesnog demonskog neprijatelja;

- fantazmom o krvno-srodničkim vezama u etničkoj/nacionalnoj zajednici;

- autoviktimizacijom usko povezanom sa stalnom proizvodnjom nacionalne paranoje od budućnosti u kojoj se može ponoviti krvava kolektivna prošlost;

- heroizacijom u kojoj je poredak pređašnjih socijalističkih/partizanskih heroja zamijenjen herojima koje odabire revizionistički zasnovana historiografija, odnosno mitizirane slike daleke nacionalne prošlosti, ali i praksa pretvaranja ratnih zločinaca iz zadnjih ratova na južnoslavenskom prostoru u nacionalne heroje;

- maskulinizacijom usklađenom sa obnovom religiocentričnog modela patrijarhata;

- klerikalizacijom temeljenoj na povezivanju religije i ideologije itd.

Tako zasnovani postsocijalistički kolektivni identiteti književnost i jezik vide kao svoja stožerna mjesta, a humanistika se pri tome pokazuje kao diskurs kojem je cilj da autoritetom svoje tobožnje naučnosti prikrije manipulativne ideološke postupke i priskrbi naučnu ovjeru nabrojanim identitarnim procesima. Laža i apanaža, kao i drugi radovi, odnosno Veličkovićeve studije, ulaze u tako postavljen akademski kontekst, s namjerom da naučnim argumentima i zaključcima ospore njegove temelje. Devet studija i pogovor u ovoj knjizi, bez obzira na tematsku i problemsku različitost, čine čvrstu cjelinu koja razobličuje različite strategije manipulacije i falsifikata akademske zajednice, ponajprije u BiH, ali i u Srbiji. U takvim strategijama obrazovni proces funkcionira kao alatka za mentalno discipliniranje učenika i njihovo privođenje u naprijed opisane etničke/nacionalne identitarne okvire.

Bez obzira da li se bavio dramom Siniše Kovačevića Sveti Sava i funkcijom žitija u nastavi književnosti, Andrićevom pripovijetkom U musafirhani, Džumhurovim Nekrologom jednoj čaršiji, zbirkama pjesama Modra rijeka i Kameni spavač Maka Dizdara, upotrebom jezika, njegovog imenovanja i simboličkog djelovanja u nastavi, stručnim usavršavanjem nastavnika kao ohrabrivanjem nemišljenja ili standardima naučne izvrsnosti koji proizvode bezvrijednu akademsku kritiku – Veličković nastoji do najsitnijih detalja obraditi problem i iznijeti jasnu argumentacijsku liniju koja potvrđuje njegove polazne teze.

Postavljajući pitanje o funkciji žitija u srpskom književnom kanonu, te njihovom pretvaranju u ideološki instrument preko kojeg se vrši indoktrinacija učenika i formira njihovog pogled na kolektivni identitet, autor Laže i apanaže otkriva model nastave književnosti na osnovu kojeg se vrši indoktrinacija učenika i studenata. Zato s punim pravom zaključuje: Nastavnik književnosti, bilo u školi ili na fakultetu, indoktrinira svoje đake i studente svaki put kad racionalnom (naučnom) metodu pretpostavi nacionalni (ideološki) cilj, držeći ih u zabludi  da je okvir u kome se susreću samo umjetnički ili naučni, a ne osim toga i politički i ideološki. Bez svijesti da je književni tekst između ostalog i sredstvo ideološke borbe, nastava književnosti postaje mobilizacijskim prostorom vladajuće ideologije, tj. nacionalizma. Ili kako to Veličković kaže: Zamjenjujući poučavanje indoktrinacijom, vladajuća ideologija osigurava sebi „demokratsku većinu“ koja će onda, kad to zatreba, prosuđujući s konvencionalnog nivoa moralnog razvoja, odobravati ili opravdavati institucionalno i oružano nasilje nad drugim i drugačijim markiranim (zahvaljujući indoktrinaciji) kao stalna i realna prijetnja. To je put koji od školske lektira vodi do oružanog sukoba. 

Imajući to u vidu, on pomenutu Kovačevićevu dramu i njen intertekstualni odnos prema žitijima sagledava u okviru ideologije nacionalne države i  prosvijećenog nacionalizma, ukazujući na činjenicu da su srpski desničari predvođeni Vojislavom Šešeljem spriječili odigravanja predstave po njenom tekstu u Beogradu 1990. godine. U centru pažnje pri tom jest pitanje odnosa književnosti prema svetim vrijednostima u zajednici i način na koji učenici u sadašnjem dobu brane te vrijednosti ili su spremni da o njima raspravljaju. Igrajući se izmišljenom pričom o pravedniku Aliju, Veličković izvodi eksperiment s učenicima iz Užica i Beograda, te studentima iz Sarajeva, pri čemu priča o pravedniku Aliju funkcionira kao paralela Kovačevićevoj drami. Nespremnost nekih učenika/studenata da dovedu u pitanje ono što je proglašeno svetim, bez obzira pripadalo zajednici kojoj i učenici/studenti ili, pak, onoj tuđoj, ukazuje ograničenost mišljenja, odnosno kritičkog mišljenja koje je učenicima/studentima nametnuto u obrazovnom procesu. Iako je nedvosmisleno jasno da je Kovačević u svojoj drami raspirivao određenu ideologiju poigravajući se svetim vrijednostima, a da je u priči o pravedniku Aliju riječ o manipulaciji svetim vrijednostima, baš kao što je u žitijima zarad konstrukcije svetih vrijednosti falsificirana stvarna historija, neki učenici/studenti su spremni da brane te vrijednosti, odnosno da podrže zabranu umjetničkih djela koja na bilo koji način dovode u pitanje sakralne prostore neke zajednice. Na toj osnovi Veličković pokazuje kako je nastava književnosti, zapravo, proizvela dogmatski način mišljenja, a u sjenci rata u kojem se raspala Titova Jugoslavija devedesetih godina prošlog stoljeća, postavlja se pitanje da li takav model mišljenja i obrazovanja odobrava nasilje, odnosno oružani sukob. Drugim riječima, Veličkovićava analiza ukazuje da se moralno rasuđivanje učenika/studenata ne bazira na univerzalnim, već na partikularnim vrijednostima, a iza toga leži militantni način mišljenja. A to, nadalje, znači da interpretacija književnog djela u obrazovnom procesu mora povlačiti moralnu odgovornost učenika/studenata pred konkretnim društvenim pitanjima. Umjesto toga, moralni relativizam ograničen skučenim mišljenjem, gdje se sveto ukazuje čak i kao granica njegove zabrane, rezultira radikalnim stavovima nekih učenika/studenata. Ti stavovi, naravno, odobravaju ne samo zabranu umjetničkih djela i ograničavanje stvaralačke slobode već i omogućuju društvenu represiju i nasilje kao legitimne postupke u zaštiti svetih vrijednosti. U skladu s tim na horizontu Veličkovićeve analize književnog djela izniče pitanje: da li nacionalistički funkcionalizirana nastava književnosti rezultira dogmatskim modelom mišljenja koje u konačnici može odobriti rat kao sredstvo izgradnje nacionalne države? Ako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, a drugačiji ne može biti, onda se u punoj mjeri pokazuje kolikom količinom mentalne moći raspolaže obrazovna institucija i sama književnost u obrazovnom procesu.

Vođen tim saznanjem Veličković i piše svoje studije ne skrivajući svoju ljevičarsku ideološku poziciju i njen kritički potencijal. Njegova studija o Andrićevoj priči  U musafirhani spada u red najboljih interpretacija nekog Andrićevog djela, a neoborivi niz činjenica i zaključaka o manipulaciji tom pričom koju je izveo Muhsin Rizvić o svom djelu Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu pokazuju da Rizviću nije cilj interpretacija teksta, već demonizacija Andrića kao bošnjakomrsca i islamomrzitelja, kako bi na tim osnovama stvorio narative za formiranje redukcionističkog, fobičnog i getoističnog tipa bošnjačkog identiteta. Takve postupke akademskih kritičara Veličković, pišući o radu Sanjina Kodrića Turske priče Ive Andrića i književno-kulturalni arhiv njegova pripovjedačko-romanesknog opusa,  s podnaslovom Skica za moguća interkulturalna čitanja, određuje pojmom kulturni inženjering.

Veličković svoju analizu Andrićeve priče bazira na preciznim metodološkim stajalištima prema kojima, kako sam ističe u uvodnom dijelu svoje studije, značenja (riječi) u književnom tekstu nisu slobodna, ne određuju ih slobodne asocijacija čitalaca nego funkcija koju u tekstu imaju, ali i da su  riječi podređene smislu teksta,  te da je književni tekst oblikovan nizom stilskih i kompozicionih rješenja koja je tumač dužan opaziti i shvatiti i njihov doprinos smislu teksta objasniti.

Ta metodološka polazišta vode ga prema značenjima Andrićeve priče u kojoj izrasta sudar pojedinca i institucije, te nastojanja institucije da uniformizira pojedinca. Pošto je fra. Marko Krneta u ovoj Andrićevoj priči  junak kojeg je zbog njegovih osobine nemoguće uniformizirati, on lako može i preći preko granica između različitih vjera i osjetiti brigu za čovjeka na samrti prema načelima univerzalnog humanizma. Ali, Veličković prati dramu fra Markove borbe s vjerskim načelima suprotstavljenim univerzalno pojmljenoj ljudskosti, da bi red po red analizirao Andrićevu priču. Na toj osnovi i može se dokazati Rizvićevo falsifikovanje značenja Andrićeve priče prema kojem mržnja prema islamu, a ne univerzalna ljudskost diktira fra. Markove postupke. Dokazujući da Rizvić svoju osnovnu tezu zasniva na citatima koji su istrgnuti iz konteksta prema svojoj podobnosti, Veličković je ne samo osporava nego i otkriva ideološke pozadine u njoj. Rizvićeva teza  je da su Andrićeve priče iz perioda između dva svjetska rata bazirane na stajalištima njegove doktorske disertacije i da su razvijale crnu sliku Bosne i bosansko-muslimanskog svijeta, kako navodi Veličković, te da su te priče pratile unaprijedno saznanje (iz disertacije, op. E. K.)  o pogubnom i nastranom utjecaju turske vladavine i orijentalno-islamskog duha morale biti zasnovane na takvoj slici Bosne. U nju je prema Rizviću ulazila Andrićeva duhovna sklonost i stvaralačka opterećenost za pervertiranim psihopatološkim likovima, seksualnim manijacima, sadistima i scenama ludila i zločina. Veličković, kao što smo vidjeli iz sažetka njegove interpretacije priče U musafirhani,  pokazuje suprotno -fra. Marko prelazi granice vjerske dogme kako bi dostigao saosjećanje sa umirućim čovjekom. Potom i to da je Andrić veoma pažljivo razvijao dramu junakove borbe sa vjerskim nalozima, kako bi ih na koncu i junak i priča o njemu prevazišli.

Veličkovićava analiza bazira se na argumentima i činjenicama iz samog teksta, a Rizvićeve teze proizašle su iz njegove unaprijed postavljene ideologije utemeljene na falsificiranju Andrićevog teksta. Naravno, ne samo ova priča, nego i sve druge, kada bi bile analizirane po Veličkovićevom modelu, pokazale bi da je Andrić pisac, kako bi rekao Ivan Lovrenović, sve Bosne. Zato on i jest poliperspektivan i polifonijski pisac u svojim pripovijetkama i romanima, a njegova poetika zasniva se na stajalištima modernističke skepse i humanizma, a ne ideološkom demoniziranju i stereotipiziranju, te stigmatiziranju bilo kojeg od bosanskih identiteta, pa ni onog koji je proistekao iz orijentalno-islamskog duha kao zaostatka turske vladavine.

Slično Rizviću, ali iz nešto drugačije i skrivenije perspektive i Sanjin Kodrić će falsificirati ne samo Andrićeve priče, već i kritiku o njemu. Veličković to dokazuje veoma precizno u studiji Standardi naučne izvrsnosti, s podnaslovom Akademski diskurs kao argument nemoći. Naime, Kodrić u svom naprijed pomenutom radu Turske priče Ive Andrića i književno-kulturalni arhiv njegova pripovjedačko-romanesknog opusa, s podnaslovom Skica za moguća interkulturalna čitanja,  ne uspijeva, prema Veličkoviću definirati ključni pojam iz naslova – turske priče, niti definirati problem. Već ta činjenica bi bila dovoljna da Kodrićev tekst ne prođe recenzije za objavljivanje, no tih recenzija nema, a autor svoj rad objavljuje u časopisu kojemu je glavni urednik. To znači, da niko ne može utjecati na njegovu odluku o objavljivanju rada bez definiranog ključnog pojma i problema. Tako se Kodrić pojavljuje u ulozi nekoga ko manipulira standardima naučne izvrsnosti, a prati ga u tome i ostatak nacionalno orijentirane akademske zajednice. Na toj osnovi se akademska zajednica pojavljuje u funkciji kulturnog inženjeringa, odnosno konstruktora novog, postsocijalističkog modela kolektivnog identiteta. Tu je Veličković saglasan s drugim kritičarima akademske moći i njenog diskursa, a u izvanrednoj studiji o Kodrićevom radu navodi čitav niz autorovih besmislenih tvrdnji. Npr. Kodrić piše da je Andrićev univerzum svijet krajnje dinamičnog i nestabilnog, izrazito proturječnog i unutar sebe sukobljenog književno-kulturalnog arhiva njegova pripovjedačko-romaneskonog djela.  Ovu besmislicu slijedi druga, prema kojoj u tom svijetu odzvanja i kolonijalni, i autokolonijalni, ali i antikolonijalni diskurz tadašnje bosanskohercegovačke književne prakse, odnosno gotovo podjednako i epsko-agonalna turska priča s kraj 19. stoljeća o kojoj je nekoć kritički pisao Šumonja.  Kako u nekom djelu mogu odzvanjati tri međusobno različita i suprotstavljena diskursa, posebno je pitanje, a ovdje navedeni Kodrićevi stavovi služe tek kao ilustracija galimatijasa u akademskoj kritici koja skriva svoju ideologiju, a autoritetom institucije koja iza nje stoji pokušava postaviti temelje za nove identitarne konfiguracije nacionalne zajednice u čije ime djeluje.

Veličković poput kakvog kritičarskog detektiva razobličuje Kodrićeve falsifikate da bi na koncu pokazao kako, poput Rizvića u naprijed pomenutom djelu, i autor Skice za moguća interkulturalna čitanja falsificira u citiranju odabranog materijala. Vrijedi radi ilustracije tog Veličkovićevog metoda nešto opširnije navesti neke njegove ocjene. Evo kako se u jednoj od njih razobličuje Kodrićev manipulativni metod u citiranju kritičkog rada Muhamedanstvo i naša književnost Nikole Šumonje: Tako, kad citira Šumonju, ali da nije baš sasvim jasno preuzima ili citat od Tutnjevića (Staniša Tutnjević, op. E. K) ili to čini iz vlastitog uvida u tekst, Kodrić Rizvićevim krojačkim manirom izostavlja dijelove Šumonjinog članka koji potkopavaju njegovu ocjenu da Šumonja kritički piše o „epsko-agonalnoj 'turskoj priči' s kraja 19. stoljeća.  A u drugoj Veličkovićevoj ocjeni razobličena je sva bijeda tog krojačkog manira, elementarno nepoznavanje činjenica i nesposobnost izvođenja naučnih sudova. Jer, Šumonja nije pisao ni o kakvoj turskoj priči,  već se, kako pokazuje Veličković, zalagao za promjenu srpske kulturne politike prema muhamedovcima u Bosni, nastojeći da ih izloži asimilatoskim procesima u kojima će oni postati Srbima. Zato Veličkovićevo raskrinkavanje Kodrićeve manipulacije vodi ka slijedećem zaključku: Kodrić ističe Šumonjinu negativnu ocjenu načina na koji srpski romantičari pišu o Bošnjacima, ne određujući se prema ideološkim ciljevima te kritike. Tako „naučnik“spočetka 21. vijeka nalazi sebi saveznika u učitelju s kraja devetnaestog. (Ili, drugačije rečeno: za saveznika u redefiniranju bošnjačkog identiteta poziva se na srpski nacionalizam koji Bošnjake vidi kao nekdašnje i buduće Srbe.)

Paradoks prema kojem srpski nacionalizam postaje argument za stajališta bošnjačkog književnog povjesničara i njegove kvazinaučne teze bio bi dovoljan argument akademskoj zajednici za diskvalifikaciju takve naučnosti. Umjesto toga, akademska zajednica proglašava tu kvazinaučnost primjerom akademske izvrsnosti i Kodrića uvrštava u središte svog kanona birajući ga prije isteke roka u više nastavno-naučno zvanje. A to nije pitanje koje ostaje isključivo u domenu standarda naučne izvrsnosti, već je simptom političke orijentacije i ideoloških osnova te zajednice. Ona svoje akademsko zvanje i ne vidi kao pitanje nauke i njenih metoda, već hijerarhije i ideološke hegemonije u društvenom polju, U njemu akademska zajednica svojim djelovanja legitimira nacionalizam, gradi njegov narativni sistem, pribavlja mu naučnu ovjeru i proizvodi kadrove za njegovo kapilarno širenje u društvu. Takva zajednica u pravilu književnu nauku pretvara u mentalno radionicu za proizvodnju novih nacionalističkih kadrova.

A da se strategijom falsifikata može formirati i književni kanon te manipulirati književnim opusima pisaca, pokazuju i još dvije Veličkovićeve studije. Prva Kamen u sokovniku,  posvećena je načinu na koji je Fahrudin Rizvanbegović manipulirao putopisnom knjigom Nekrolog jednoj čaršiji Zuke Džumhura, a druga Čahurenje Maka pokazuje kako je u književnoj kritici i kanonu ciljano zaboravljena zbirka pjesama Modra rijeka Maka Dizdara.

Rizvanbegović je, jednostavno rečeno, izvršio uredničko nasilje nad Džumhurovom knjigom objavljujući izbor piščevih putopisa u velikoj, kanonskoj ediciji 100 knjiga bošnjačke književnosti  koju je pokrenulo nacionalno kulturno društvo Preporod  iz Sarajeva. Izbacujući iz Nekrologa jednoj čaršiji, pokazuje to zorno Veličković, Andrićev predgovor i dva putopisa Panađur u porti i Kamen crnog sjaja, priređivač je falsificirao Džumhurovu knjigu, a taj falsifikat će se dalje reproducirati u radovima drugih akademskih kritičara i prodrijet će u čitanke. Nakon detaljne i inspirativne analize ne samo teksta Nekrologa jednoj čaršiji već i Džumhurovih crteža koji taj tekst prate, Veličković zaključuje kako je Kamen crnog sjaja  izbačen jer remeti religocentrični priređivačev pogled na književnost. Džumhurov putopis, naime, kritički opisuje društveni ambijent svetog muslimanskog grada Meke, pa je zbog toga ideološki nepodoban za uvrštavanje u kanon kojeg razvija pomenuta edicija i Rizvanbegović kao jedan od njenih priređivača. Nije samo Džumhur, nadopunimo Veličkovića, izložen takvom uređivačkom falsifikatu, kako Veličković određuje priređivačev postupak. Osim Džumhura i Skender Kulenović je bio izložen sličnom postupku. Tako je Enes Duraković u svojoj Antologiji bošnjačke poezije 20. vijeka[1] izbacio drugi dio poeme Na pravi put sam ti majko izišo'. U njemu Kulenović poetski ubjedljivo sugerira da je taj pravi put partizanska borba u kojoj pjesnik zagrljen s bratom Jovanom dolazi da oslobodi majku. To oslobođenje je dvostruko. Na jednoj strani pjesnik želi osloboditi majku od fašističkog okupatora, a na drugoj, iz okova islamocentričnog patrijarhata u koji je zarobljena čitav život kao kumrija među četiri zida.

Takva vrsta postupanja s književnim tekstovima ukazuju na uređivačko nasilje koje prekraja piščevo djelo i podređuje njegovu semantiku vlastitim interpretativnim ciljevima. Na toj osnovi se i dogodila reinterpretacija socijalističkog književnog kanona, odnosno književnog kanona iz doba socijalizma Titove Jugoslavije u čijoj završnoj fazi postojanja se književnost izborila za slobodu svog estetskog polja. Reinterpretacija je provedena tako da su u postsocijalističkom nacionalnom kanonu pokidane veze između pisaca, njihovih poetika i djela na jugoslavenskom govornom području. Potom su ta djela reinterpretirana u nacionalno funkcionaliziranom kanonu s pozicija koje književnost tretiraju kao metanarativni sistem kolektivnog identiteta, bez uvida u književnopovijesne kontekste i prakse koje su književni prostor Titove Jugoslavije činile cjelovitim, bez obzira na stupanj njegove heterogenosti. Tu i dolazi do tzv. patrističke interpretacije, kako je određuje Cvetan Todorov u analizi srednjovjekovnog modela tumačenja svetih tekstova, koja je strogo normirana, a pruža se duž vertikale obrazovnog sistema od fakulteta do osnovne škole. Njome se nastoji obuhvatiti ukupno književno polje a socijalistički pisci prevesti u poredak graditelja nacionalnog identiteta. To uviđa u Veličković u svom zaključku studije o nasilju nad Džumhurovom putopisnom knjigom insistirajući na otvaranju rasprave na temu odnosa nacionalnih kanonizatora na bosnistikama, srbistikama, kroatistikama i slavistikama prema književnosti koja je nastajala u jugoslavenskom kontekstu i prema piscima koji su ideološki bliži socijalizmu nego nacionalizmu.

Posebno važnu, otkrivalačku studiju napisao je autor Laže i apanaže o kanonskom pjesniku Maku Dizdaru. Konstatirajući da njegova zbirka pjesma Modra rijeka[2] nikad nije objavljena nakon prvih izdanja iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a da je istoimena pjesma uvrštena u Kameni spavač  i interpretirana iz islamocentrične pozicije prema kojoj je rijeka iz pjesme izjednačena sa islamskom pričom o Sirat ćupriji, preko koje živi prelaze u svijet mrtvih, Veličković iznova za književnu nauku otkriva ovu zaboravljenu knjigu i vraća je čitateljstvu. Ova studija rezultirala je i objavljivanjem zbirke Modra rijeke[3] u izdanju časopisa Školegijum, kojeg je Veličković pokrenuo nastojeći da sadržajima koji se objavljuju u njemu preispita obrazovni sistem u BiH, njegovu strukturu, ideološke pozadine, vrijednosti koje razvija itd. Tako se pred čitateljevim očima otkriva prava drama u kojoj kanonizatori bošnjačke književnosti ciljano isključuju ovu pjesnikovu zbirku iz ortodoksno pojmljenog nacionalnog književnog kanona. Njihov cilj je jasan: Modru rijeku kao zbirku u cjelini Dizdar naslanja na Homerovu Odiseju  i helensko mitsko naslijeđe ispjevavajući metafizičku sudbinu i ontološki prostor čovjekove egzistencije u svevremenoj dimenziji od mitskih zasnova čovječanstva do trenutka sadašnjosti. Zato se ova zbirka i temelji na aktualizaciji helenskih mitskih motiva, njihovoj modernističkoj poetskoj preradi i susretu modernog ljudskog iskustva sa svojim mitskim osnovama. Jednom riječju, Modra rijeka je - nakon Kamenog spavača, u kojem pjesnik modernističkim poetskim postupkom univerzalizirao lokalno kulturno naslijeđe, nastojeći da oživotvori jezik stećaka, te metafizički plan egzistencije bosanskih krstjana suoči sa iskustvom modernog čovjeka – proširila intertekstualne horizonte Dizdareve poezije. Zato se on u Veličkovićevoj studiji, u kojoj se ide od jedne do druge pjesme Modre rijeke i od jednog do drugog ciklusa, otkriva kao pjesnik koji je nesvodiv na lokalnu tradiciju i njenu ideološku funkcionalizaciju u tzv. bogumilskom mitu. Na tom mitu bošnjački nacionalizam gradi teze o Bošnjacima kao temeljno državnoj naciji u BiH i u skladu s tim bošnjačkom pravu na bosanski teritorij, jer su, prema postavkama tog nacionalizma, bosanski krstjani listom prešli na islam u momentu kada je Osmanska imperija osvojila Bosnu.

Veličkovićeva iscrpna analiza zbirke Modra rijeka izuzetan je doprinos izučavanju Dizdareve poezije, ali nimalo manje dragocjena nije analiza načina na koji je Kameni spavač pretvoren u sredstvo bošnjačkog nacionalizma. Susret poezije i ideologije, pokazuje Veličković u svojoj studiji, zbio se još u prvim interpretacijama Kamenog spavača. Zato su kritičkom pogledu i osobenoj dekonstrukciji u ovoj studiji podvrgnuti pristupi Kasima Prohića, Hanife Kapidžić Osmanagić, Enesa Durakovića, Radovana Vučkovića itd. ovoj Dizdarevoj zbirci. Primjećujući da u studiji Apokrifnost poetskog govora (1974) Kasim Prohić prešućuje postojanje zbirke Modra rijeka, Veličković ga na svojevrstan način smatra začetnikom procesa lokalizacije, odnosno bogumilizacije ovog pjesnika. Iako je Prohić morao znati za historiografska stajališta Marka Vege o stećcima prema kojima oni nisu kulturni spomenici kojima su isključivo pripadnici bosanske crkve označavali smrt, već i pripadnici katoličke i pravoslavne crkve,[4] on ta saznanja zaobilazi, baš kao i Hanifa Kapidžić Osmanagić, ali i drugi tumači Dizdareve poezije. Zato se i odlučuje za u osnovi esencijalističko tumačenje Kamenog spavača i pjesme Modra rijeka uvrštene u njegovo treće izdanje svodeći ih na bogumilske mitove o sudaru suprotnih kosmoloških principa egzistencije. Iako se Prohića i Hanifu Kapidžić Osmanagić teško može optuživati za nacionalizam u pristupu tzv. bogumilskom mitu, njihova tumačenja Dizdareve poezije jesu zasigurno postala temeljima kasnijim bošnjačkim nacionalistički orijentiranim akademičarima. Oni su široka značenja pjesme Modra rijeka sveli na islamski narativ o Sirat ćupriji, a zbirku Kameni spavač  reducirali na ideološku naraciju o bošnjačkim identitarnim korijenima u srednjovjekovnoj Bosni, bogumilima i Bosanskoj crkvi. Na toj  osnovi podržali su, kako Veličković ironično naglašava bogumilijadu Aleksandra Solovjeva, koju je on promovirao u svojim radovima objavljivanim koncem četrdesetih godina prošlog stoljeća u Glasniku zemaljskog muzeja u Sarajevu. Svoju polemičku raspravu s bogumilocentričnim tumačima Dizdareve poezije Veličković zaključuje ironičnim stavom: Homerova Odiseja bošnjačkom nacionalizmu ne pribavlja onaj simbolički kapital koji leži u Solovljevoj bogumilijadi. Iako se Mak Dizdar inspiriše i jednim i drugim, kiklopska kritika usmjerila je svoju pažnju samo na ovo posljednje. Razlog je ideološki, i u vezi s ukorijevanjem moderne nacije u srednjovjekovnu teritoriju.

No, čak i onda kad se u potpunosti ne može složiti s Veličkovićevim stajalištima, kako npr. ovom da Prohić svjesno prikriva ideološke strategije u svojoj interpretaciji Dizdarevog pjesništva, otvara se čitav spektar pitanja o odnosu ideologije i esencijalistički postulirane književne kritike. Iako Prohić u svom esencijalističkom pristupu Dizdaru nastoji metaforičkim i filozofskim jezikom ukazati na univerzalnost pjesnikovih poruka, on vezivanjem ove poezije za bogumilstvo omogućuje kasnijim interpretatorima Dizdara, a tu se Veličkovićeve teze ukazuju kao potpuno opravdane, da od Kamenog spavača u svojim interpretacijama konstruiraju ideološki znak, a svjesnim isključivanjem i pjesme i zbirke Modra rijeka iz pjesnikova opusa lokaliziraju ovog pjesnika i time reduciraju njegovo pjesništvo u usko shvaćenu romantičnu viziju nacionalnog identitarnog korijenja i mitske dubine.

Međutim, ova vrsna Veličkovićeva knjiga ne bavi se samo navedenim temama. U njoj autor hrabro progovara u studiji Srbi, rat i Sarajevo, neideološko čitanje kao ideološka strategija i obratno o negativnim recenzijama svog romana Konačari, polemički raspravlja o tim recenzijama, iznosi autopoetičke elemente na osnovu kojih je gradio narativnu strukturu i razvijao pripovjedne postupke, ukazujući na humorni potencijal ovog romana. Potom se analizi izlaže i roman  Top je bio vreo Vladimira Kecmanovića. Nakon detaljne interpretacije polemičkog spora na srbijanskoj književnoj sceni oko ovog romana, Veličković pristupa minucioznoj, vrhunski izvedenoj analizi odnosa fokalizatora i sarajevske ratne stvarnosti o kojoj se priča u ovom romanu, narativnih strategija korištenih u romanu, modela stereotipizacije pripadnika Armije BiH, te očiglednih piščevih iznevjeravanja stvarnosnih okvira u kojima se ogleda njegova ideologija. Nakon svega slijedi precizan zaključak: Strategija romana Top je bio vreo može se opisati kao redukcija složene istorijske situacije na prostu epsku matricu. Takvu je zadaću književna funkcija slobodna da pred sebe postavi. Ona je takođe slobodna oblikovati vlastitog čitaoca ne tolerišući mu preupućenost u kontekst. Ali nije slobodna tražiti od čitaoca da se odrekne prava na pitanja šta je svrha pripovjedne strategije i ko je odgovoran za književne postupke kojima se ta svrha postigla.  Nakon toga slijedi i ocjena prema kojoj autor romana Top je bio vreo koristi fikciju kao argument u ideološkoj i političkoj raspravi o jednom konkretnom istorijskom događaju. Tu ocjenu Veličković nadopunjuje i napomenom da je zalaganje za autonomiju umjetnosti jatak njene ideološke zloupotrebe.

Presudno važna za današnji južnoslavenski književni prostor, ova napomena upućuje na Veličkovićevu etiku pisma, i onog pripovjedačkog i romansijerskog, ali i onog naučnog. Ta etika i čini Veličkovića vrsnim pripovjedačem i romansijerom, ali i izuzetnim književnim naučnikom, a knjigu Laža i apanaža jednom od najznačajnijih u južnoslavenskoj akademskoj kritici.

[1]Isp. Enes Duraković, Antologija bošnjačke poezije 20. vijeka, Alef, Sarajevo, 1996.

[2] Zbirka je prvi put objavljena 1970. Godine, isp. Mak Dizdar, Modra Rijeka, Sarajevo,1971.

[3]Isp. Mak Dizdar, Modra Rijeka, Školegijum, Sarajevo, 2015.

[4]U svojoj opsežnoj monografiji Stećci, (Rabic, Sarajevo, 2009.)  Dubravko Lovrenović je dekonstruirao bogumliski mit u potpunosti i ukazao na radove Marian Vencel (Ornamental motifs on Tombstones from Medieval Bosnia and Surrounding Regions, Biblioteka Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1965.; A Bosnian Kingdom Metalworking Tradition, Peristil 27-28, Zagreb, 1984-85, 5-39; Bosanski stil na stećcima i metalu, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1999.)i Šefika Bešlagića (Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo, 1980) kao naučno relevantna istraživanja koja su dokinula teze o bogumilskom mitu vezanom za stećke. Njih Lovrenović označava kao stvaralaštvo bosanskohercegovačkog interkulturnog prostora, ali i regionalni fenomen, jer se stećci nalaze i na prostoru Crne Gore, Srbije i Dalmacije.