Ivan Lovrenović

Uz roman „Evanđelje po Barabi“ Josipa Mlakića

„Priča je to koja je usisala jedan do sada nepoznat univerzum u kojem se milosrđe i mučeništvo pretpostavljaju maču, stvorivši time pomutnju u drevnom poimanju vremena“ (257).

Romanom Evanđelje po Barabi (Fraktura, Zaprešić 2019) Josip Mlakić se potvrđuje jednim od naših najplodnijih i najznačajnijih pripovjedača. Može se učiniti da ovaj pisac puno piše i da se s lakoćom bavi iznimno teškim temama i problemima, i to nekim koji su tematizirani samo od najvećih pisaca: odnos politike i religije, izbor između Isusa ili Barabe, mirotvorstva ili nasilja. Ništa lakše teme i problemi Mlakićevih romana, a od kojih mnogi zaziru, nisu sukobi između uvjerenjā, fanatizama i ideologija; zlo rata i progoni, zlopamćenja, osveta, ratna oboljenja, socijalizacija; demencija, kriminal, socijalna pravda i ono sudbonosno pitanje smisla ljudskoga postojanja u prekomjernoj količini nepravdi i zla. Mlakićeva lakoća i jednostavnost pripovijedanja počivaju u sabranom i posvećenom radu, u stalnom učenju, u neprestanom čitanju knjiga i gledanju dobrih filmova, u upletenosti u obični svakodnevni život među ljudima i povrh svega u njegovoj poziciji naratora koja je krajnje suživljenja, gotovo da se može zamijeniti s likom o kojem piše, a da istodobno nastoji da ga je što manje, da je neprimjetan.

Roman Evanđelje po Barabi pokazuje Mlakićevu dvostruku odgovornost. Na jednoj strani je točnost materijalnih podataka, kao što su na primjer brojni toponimi Palestine i Judeje, Galileje, Jordana i Jeruzalema Isusova vremena ili nazivi bilja i zmija, hrane i odjeće, trgovine i novca iz istog tog razdoblja. Ništa manje važna jest i činjenica da je Mlakić iznimno odgovoran u prikazivanju društvenoga konteksta Isusova vremena. Istraživao je ovaj pisac evanđelja, i kanonska i apokrifna, zatim povijesne knjige, studirao rimske tvrđave i vojsku, bavio se teološkim naucima i čitao teološke knjige. Zato bolje od mnogih formalnih stručnjaka oslikava onodobno vrijeme uzavrelo od mesijanskoga i drugih očekivanja, ljude podatne svakovrsnim čudima i apokaliptičkim pričama, židovski svijet premrežen različitim grupacijama i strujama, od saduceja, farizeja, esena do zelota, njih posebno, a sve pod okrutnom okupacijom rimskih prokuratora, marionetskih herodovaca, raznih špijuna i mamutske rimske soldateske.

Mlakić je majstor u gradnji narativne strukture, majstor sažimanja misli i stegnute rečenice. I kada piše o starim, općim, svevremenskim temama, kada oslikava životnu dilemu sudbonosnu za pojedinca i zajednicu, kao što su u ovom romanu razlike između Barabe i Isusa, između borca za pravdu s mačem ili bez mača, između mučeništva za narod po nasilju ili žrtve-mučenika mirotvorne i opraštajuće ljubavi, Mlakić to čini na svoj način. Kao iznimno stručan i obrazovan pisac, a moralno častan detektiv u književnosti, vodi se načelom abdukcije po kojoj je sve moguće, te stoga i najnemogućijom vjerojatnoćom plete događaje i sjenči svoje tipove, antijunake i ne/karaktere. Njegovi su likovi, od Barabe, apostola Tome, Jude, Šimuna Petra, Ivana Krstitelja, Šaula iz Tarza do prostitutke Marije Magdalene, Pilata i Josipa Flavija tako prepoznatljivi, a opet tako svježe obojeni, novi, naši, neponovljivi.

Povrh svega su interesantni Mlakićevi likovi koje izravno suprotstavlja Isusu, odnosno njegovim učenicima i Božjem kraljevstvu. Osim glavnog lika Barabe, tu su podli a strašljivi veliki svećenik Kajfa, mahniti Teuda, Šimun Čarobnjak, sumanuti Egipćanin i Manehem, razni lunatici, duhovni zanesenjaci i politički buntovnici, svi „nošeni vlastitim egom i nezajažljivim porivom za moći“. Sve je kao bilo davno, a tako je sve opet aktualno, sve danas i ovdje, da smo s Mlakićem sami upleteni u svijet teksta pa u starim likovima prepoznajemo i sebe i današnje protagoniste našega religijskog i političkog života.

Ako se smatra da su u slikarstvu najbolji oni koji su svladali crtež i k tomu još portret, onda se za ovaj Mlakićev roman može kazati da imamo sjajnu galeriju portreta, likova koje Mlakić ocrtava u svom romanu. Svaki je raspoznatljiv, različit, svaki se uklapa u cjelinu, a svaki zapravo ima svoje posebno gledište i svoj stav u odnosu na Isusa Nazarećanina, koji je referentna osoba i vezivno tkivo svih likova i događaja ovoga povijesnog, psihološkog i zacijelo filozofsko-teološkog romana.

Majstorsko umijeće Mlakić pokazuje i u dijalogu. Roman je pun raznih razgovora, posebno onih političko-religijskih koje vode Baraba, Isus i Pilat oko pitanja Božjega kraljevstva, pitanja vjere i čudesa, milosrđa i mučeništva, vjernosti i izdaje, nasilja i žrtve, kao i oko pitanja značenja pojedinca u kolektivu, i pitanja smisla života u žrtvovanju za kolektivnu, nacionalnu ili religijsku stvar, što je Mlakićeva česta književna tema.

Upravo se u dijalozima Mlakić otkriva kao izvrstan sugovornik, pažljiv slušatelj, sklon mudrosti života (roman je pun mudrosnih sentenci). U dijalozima se vidi da je Mlakić i polemičar koji se ne udvara, ali niti grubo, nervozno i nabrzinu odbija različite i suprotstavljene stavove svoga sugovornika (svojih likova), nego svakoga, suzdržano ali neotklonjivo, poziva da, ako ne izravno, a onda makar negdje u samoći, u kakvoj vlastitoj pustinji i osamljeničkim kušnjama – Mlakićevi su likovi najčešće krajnje samotnički individualizirani, opečaćeni unutarnjim dilemama – o svemu temeljito porazmisli i samostalno donese odluku. Dijalog se nastavlja i onda kada sugovornik nije tjelesno prisutan. Baraba potvrđuje da je dijalog neporecivi način postojanja, istinski put humaniziranja sebe i svijeta.

Kada spominjemo da je riječ i o filozofsko-teološkom romanu, onda smatramo da se Mlakićevo Evanđelje po Barabi može usporedno čitati, na primjer, s Jaspersovim filozofskim tekstom o Isusu kao jednom od četiri osobe (uz Sokrata, Konfucija i Budu) koji su mjerodavni za čovječanstvo, ili uz važna književna i filmska ostvarenja o Isusu, kao što je Veliki inkvizitor, ili, što Mlakić i navodi u prologu romana, uz Bulgakova i Kazantzakisa. Štoviše, ovaj roman posve prikladno, a i korisno pristaje u priručnu biblioteku teologa i propovjednika i kao štivo kršćana našega vremena, od biskupa, svećenika i vjernika, kako bi s više skromnosti pristupali osobi u koju vjeruju i u čije ime tako često isprazno i manipulativno govore, kreiraju opaku političku religiju ili ukrivo zavode vjerničku zajednicu.

Ne izmičući svojoj katoličkoj tradiciji, uz uvažavanje mnogih novozavjetnih apokrifa, Mlakić ne propušta navesti postavke kanonskih evanđelja, osobito onoga najcrkvenijega, Matejeva. On se, što je posebna vrijednost ovoga romana, čuva svake ideologizacije kako vjere tako i nevjere. Iako nastoji biti historiografski vjeran, Mlakić se unaprijed ograđuje da njegov roman postane sredstvo „realnoga znanja“, odnosno „real-politike“ ili kakav priručnik katoličkoga fundamentalizma. Ovaj roman pokazuje da su sve ideologije i fanatizmi slični, i oni političko-nacionalni i oni klerikalno-religijski, ne po svome sadržaju, nego po postupcima prema neistomišljenicima, po umišljenoj nepogrešivosti i bahatoj nesnošljivosti.

Blagotvorno je što se upravo u naše vrijeme i u našem religijama zasićenom društvu pojavio ovaj roman, ova književna paleta različitih isusologija i kristologija, ova pohvala mišljenju u vjeri. Naime, u naše se vrijeme u Katoličkoj crkvi ni svećenici ni teolozi ne bave toliko temeljnim pitanjem vjere u Boga i Isusom Kristom, nego se svima želi nametnuti jednoobrazni, ideološko fanatizirani pogled na vjeru i na Isusa, kako odozgor, s biskupskih pozicija moći, tako i odozdo, iz tobože karizmatskih zajednica, a zapravo najčešće zbog straha i isključivosti, želi se zabraniti vjernički i teološki dijalog s drugima, s onima koji drukčije vjeruju ili uopće ne vjeruju, koji imaju ili uopće nemaju predodžbe o Isusu. Kao vrhunski književnik, Mlakić upravo tematizira sve navedene razlike, od vjerskoga dogmatizma do vjerskog fanatizma, i postavlja slobodu, slobodu izbora i djelovanja kao uvjet svega pa tako i vjere. A nimalo mu pritom nije bilo lagano! Ukotvljen u kršćansko-katoličku tradiciju, opremljen mnogim književnim i umjetničkim ostvarenjima na tu temu, pred izravnim ili neizravnim nasiljem našega samodovoljnog religijskog licemjerja, površnog kristološkog znanja, bahate crkvene lakovjernosti i zaglušujuće buke suvremenih karizmatika, Mlakić uvažava tradirano, ali izmiče općim mjestima, misli mimo kolektiva, mimo trasirane crkvene staze i zavodljivosti novih religijskih pokreta. Mlakić ide svojim putom, istražuje i piše o Isusu i pritom ostavlja – baš posve u duhu Nazarećanina – slobodu za vjeru ili nevjeru, za samostalnu odluku za Isusovo mirotvorstvo i milosrđe, za početak nove povijesti i novoga čovjeka, kako to traži Isus ili za daljnje ponavljanje loše prošlosti, za staroga čovjeka, za nasilno čišćenje svoga teritorija i naroda od svih neprijatelja a sve pod idejom nacionalnog mučeništva i religijske žrtve.

I Evanđelje po Barabi potvrđuje da Mlakić uživa u pisanju, da mu je književnost život, da je i ova priča, kako kaže njegov junak Josip Flavije, „priča sa samim sobom“, neka, možda i vlastita iluzija utjehe da se čovjek „zaštiti od ludila i nepodnošljive nesanice“. U pisanju Mlakić zazire od udvaranja čitatelju, ali ga i ne prezire, niti uzmiče od znatiželjna pa i dosadna čitatelja. Mlakić ne pretvara sebe u ohlađena sveznajućeg naratora, distancirana demijurga između božanskoga znanja i ljudskih pitanja i najčešće neskrivljene patnje, nego je u svakom liku (čitatelju) fokusiran na njegovu najvažniju karakternu oznaku, na najljudskiju stranu.

Mlakić piše kao jedan od nas, jedan između najobičnijih ljudi, čak kao jedan od suvremenih Raskoljnikova, domaćih Baraba koji se izgnijezdio iz naših društvenih magli, koji je izabran „iz reda našega naroda“, jedan je od naših prosvijećenih intelektualaca, „obrazovanih ubojica“ koji služe nekom ocu (nacije ili ideje), koji je član važne religiozne strukture, i strukture zla. I ovim nas romanom Mlakić nagoni, posebno lakomislene vjernike i nevjernike, da poput Barabe, „sina Oca“, preispitamo svoj život, svoj odraz u zrcalu, da se prozremo u jednoj od najobičnijih, a najmjerodavnijih osoba u povijesti ljudskoga roda, u Isusu Nazarećaninu. Mlakić je majstor nenasilnoga prevrata onoga što je samorazumljivo i nenasilni postavljač sudbonosnih pitanja.

Prometej.ba