Ivan Lovrenović

(Izgovoreno 27. ožujka 2014. u Sarajevu na tribini PEN centra Bosne i Hercegovine o romanu Nestali u stoljeću Ivana Lovrenovića) U našim jezicima, ali i mnogo šire, teško je pronaći knjigu koja, poput Lovrenovićevih Nestalih u stoljeću, na tako umjetnički sretan i uvjerljiv način u sebi spaja dva međusobno udaljena spisateljska tonaliteta, dva gotovo oprečna pristupa jednoj materiji, a materija je, naravno, Bosna, njezina prošlost, njezini ljudi, njezina bol i njezina vitalnost, unatoč svemu. Kad kažem dva udaljena tonaliteta, mislim na kombiniranje intimnih i ponegdje gotovo lirskih zapisa o porodičnoj sudbini, s esejima ili esejističkim fragmentima koji govore o ključnim momentima i ljudima Bosne Srebrne, ali i o ukupnosti bosanskog historijskog udesa kroz stoljeća. Ta dva spisateljska toka, oba moćna i raskošna, bez obzira jesu li gdjegdje ravničarski široki ili drugdje više nalik planinskim brzacima, oba ta toka na kraju se, kad sklopite knjigu, stapaju u jedno od općenito najdojmljivijih književnih istraživanja vlastitog identiteta i svih identitetskih i kulturalnih tragova utisnutih u slojeve bosanske povijesti. To istraživanje Ivan Lovrenović provodi cijeli svoj život, a ova knjiga, Nestali u stoljeću, sama je esencija – sadržajna, strukturna i jezična esencija – onoga što je pisac, oboružan erudicijom i znatiželjom, i lišen predrasuda, našao kad je duboko uronio u svijet Bosne i njezinih ljudi, ali i onoga što je pronašao kad je uronio u sebe. Sve što je pronašao, Lovrenović je propustio kroz gusti filter impresivnog znanja, spisateljskog umijeća i stilske preciznosti, kritičnosti, skrupuloznosti, razumijevanja, pameti i dragocjene autorefleksivnosti. Rezultat je, po mom mišljenju, najvažnija bosanska knjiga unatrag mnogo desetljeća. Lovrenović je napisao knjigu bez i jedne pukotine, savršeno zaokružen doživljaj svijeta i svijeta Bosne u svim njihovim mnogobrojnim aspektima, ali i doživljaj sebe, svoje obitelji i svoje obiteljske boli u tim svjetovima. Ta obiteljska bol i Ivanov odnos prema činjenici očeva nestanka, i prema svemu što je kasnije proizašlo iz tog nestanka, što samo za sebe zaslužuje poseban i opširan razgovor, najsuzdržanije je ispričana jedna blajburška priča za koju znam, a čuo sam ih i pročitao doslovno na stotine, najsuzdržanija a najdirljivija. Jer Ivan Lovrenović spada među rijetke velike pisce koji znaju da se o tako dubokoj boli mora govoriti bez strasti, bez velikih i teških riječi. To nije samo stvar književnog umijeća, to je stav prema životu i prema smrti. Lovrenović u ovoj knjizi, prije svega, piše o onome što ga najdirektnije i najdublje boli, ali piše o tome osviješteno, racionalno ali ne hladno, krajnje obaviješteno, precizno u svakom pogledu, vodeći računa o svom ljudskom i umjetničkom dostojanstvu, jednako kao i o dostojanstvu onih o kojima piše, iako se nerijetko radi o osobama kojima dostojanstvo i integritet nisu predstavljali važne kategorije. Nema u ovoj knjizi ni traga mržnji, bijesu ili ogorčenju. Nema osuda i moralnih prodika. Ivan Lovrenović lišen je potrebe da u svakom času i svugdje manifestira moralnu nadmoć. Lišen je poriva da se obračunava i da dokazuje da je u pravu. Ova knjiga nije pisana zato da bi nas u nešto uvjerila ili da bi nas u nečemu razuvjerila. Ova knjiga je poziv na razmišljanje i zamišljanje. Ne maštanje, ne mitologija bazirana na predrasudama i selektivnosti, ili na ovoj ili onoj ideologiji. Mislim na zamišljanje slika, kojih je ova knjiga prepuna, slika komplicirane i čudesne Bosne, kao i životnih putanja koje iznevjeravaju očekivanja. To je, uz prigušeno pisanje o boli, druga uporišna točka ove knjige. To iznevjeravanje kolektivnih očekivanja upotrebom razuma, znanja i hrabrosti. To je, po mom mišljenju, ujedno i pretpostavka za književnost, za umjetnost. Unatoč tome što je ova knjiga sva uronjena u Bosnu, umjetnička i intelektualna širina i upućenost Ivana Lovrenovića uvelike nadilaze taj mikrokozmos. Lovrenovićev pogled na svijet osovljen je na zapadnu, ponajprije francusku, filozofiju i umjetnost, s centralnom mišlju o slobodi pojedinca. Ova knjiga u velikoj mjeri govori o nemoći građanina u suočenju s režimom, režimom koji je slijep za nijanse i za različite doživljaje stvarnosti. Na kraju, Ivan Lovrenović se ovom knjigom, ali i čitavim svojim djelom, definitivno svrstao u uski krug najvećih pisaca ove zemlje, odnosno onih pisaca koji su ovu zemlju i ove ljude najbolje i najdublje razumjeli i osjetili, zadržavajući istovremeno europski intelektualni obzor i shvaćajući različite kulturne i političke utjecaje s raznih strana, koji su obogaćivali duhovni život Bosne i Hercegovine.