Ivica Đikić: O NEPRIPADANJU I NEPRISTAJANJU
Ivan Lovrenović, U sjeni fantoma, Beograd 2022.
Josip Jablanović, glavni lik ili glavni pripovjedač, koji samoga sebe najčešće legitimira kao „vlasnika uspomena“ i „baštinika kućne povijesti“, rekonstruira iz škrtih krhotina kratki život svoga oca Ivana, njegov karakter, njegove motive, njegove zablude, ideale i svjetonazor. Ivan Jablanović, rođen 1914. godine, odrastao je u V. u sjeverozapadnoj Bosni, a u Zagrebu – gdje je diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu, pa se ondje zatim i nastanio, sa ženom i dvojicom malešnih sinova – posljednjih ratnih dana 1945. dočekao je treću po redu mobilizaciju u već praktički poraženu i rasutu vojsku kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. Revno se odazvao i otad, kao i tisuće drugih, zauvijek nestao. Nikad nikakvog pouzdanog dokaza o tome što se i gdje točno dogodilo, na koji način je skončao. Josip Jablanović tada je imao dvije godine, njegov stariji brat – koji će se razboljeti i umrijeti 1946. – četiri. Josip se potom vratio s majkom u Bosnu.
To je siže jednog pripovjednog toka romana „U sjeni fantoma“ Ivana Lovrenovića objavljenog potkraj 2022. kod beogradskog „Službenog glasnika“, romana izraslog iz mjesta gdje se plodotvorno dodiruju sjećanje i fikcija, stvarnost i imaginacija, hladni povijesni fakti i najdublja lična previranja.
Drugi tok je onaj naslovni – u sjeni fantoma: autovivisekcijski književni zahvat pripovjedača koji ulazi u najdelikatnija područja svog življenja obilježenog očevim ustaškim grijehom. Nosi se s teretom pod kojim tokom četrdeset i pet godina jugoslavenske šutnje o tragediji i zločinu koji poznajemo pod imenom-šifrom Bleiburg nije bilo teško posrnuti u jednodimenzionalnost, u tihu i tvrdu glorifikaciju naših mučenika i mržnju prema dušmanima, ili u suprotnost tome koja je jednako jednodimenzionalna, to jest u neki od oblika iskupljenja očevog pogrešnog izbora, najčešće u prenaglašeno i samoponižavajuće dokazivanje vlastite ideološke pravovjernosti, u zatajenje nedužnog i nesretnog oca ili koga drugog bliskog što je kraj Drugog svjetskog rata dočekao na poraženoj strani. Vlasnik uspomena svjesno odabire nepripadanje, najtrnovitiji put, „gord na svoju usamljenost“. Ne pristaje na laka rješenja i jednostavne istine, jer bi to bilo odustajanje od književnosti kako je on razumije, i ne samo od književnosti.
„Izmičući verskim i nacionalnim ograničenjima, on pripada svima i nikome posebno ne pripada, i to zato što pripada jedino sebi i stvaralaštvu koje se dramatično sazdaje u duhu otvorenosti“, piše urednik Gojko Tešić na koricama romana. Ta konstatacija odnosi se primarno na Ivana Lovrenovića, njegov književni opus i književni odabir, ali može se savršeno primijeniti i na ovu konkretnu knjigu.
Neupitna je i duboka sinovljeva privrženost ocu kojeg nije upoznao, ali privrženost ne znači gašenje razuma i zanemarivanje konteksta, a kontekst uključuje mahnito ustaštvo kao idejnu suštinu NDH; ne znači odbacivanje potrebe da se istraži i sazna, pa da se razasuti fragmenti poslože u koliko-toliko koherentnu i uravnoteženu sliku jednog života. S druge strane, ni pobjednički režim nije samo sivi ideološki i birokratski monolit sasvim lišen ljudskosti: i u totalitarno postavljenom sistemu ima ljudi što ne pristaju da o tuđim sudbinama presuđuju samo na temelju političkog biljega nepodobnosti, utisnutog na čelo jedino prema kriteriju krvne povezanosti s nekadašnjim ratnim neprijateljem. Staza kojom kroči nasljednik uspomena prepuna je uspona i strmina, neobilježenih raskrižja, zavodljivih prečica i stranputica, emotivnih amplituda uzrokovanih stalnim unutrašnjim sukobom između intimne i službene historije, lomljenja i preispitivanja, tihog bijesa zbog nemoći i dostojanstvenog trpljenja patnje zbog osjećaja odgovornosti spram života i samoga sebe. To je, među svim ostalim, cijena koja se plaća za samopoštovanje.
Iz pripovjedačke stegnutosti i suzdržanosti u pogledu imaginacije kad je riječ o ocu, iz radikalne skrupuloznosti prema svakom tragu očevog postojanja, na čudesan način proistječu nježnost i poetičnost. Raskoš jezika na svim razinama, naročito kad priča Josipov did, suvereno pripovjedačko umijeće i upečatljivi prikazi atmosfere u ratnoj i poratnoj bosanskoj provinciji, kao i u ratnom i poratnom Zagrebu, funkcioniraju kao kontrapunkt onoj suspregnutosti u vezi s okolnostima očevog življenja i stradanja. I k tome bespoštednost prema samome sebi, element koji ovoj vrsti štiva daje presudni pečat – uvjerljivost najviše kategorije.
Više od trideset godina može se kod nas slobodno pisati o onome što podrazumijevamo pod Bleiburgom. Još, eto, petnaestak godina pa će mogućnost slobodnog javnog razmišljanja o Bleiburgu vremenski premašiti razdoblje nametnute šutnje i službeno proglašene laži. Da nije knjiga i tekstova Ivana Lovrenovića – „U sjeni fantoma“ zasad je kruna njegove literarne zaokupljenosti ovom temom – gotovo da bi se moglo konstatirati da naše umjetničko stvaralaštvo nije rodilo ništa relevantno ili vrijedno spomena. A Bleiburg je, poput Jasenovca i Srebrenice, od onih tema čiju je kompleksnost moguće obuhvatiti samo dobrom književnošću, umjetnošću. Ono što poznajemo pod pojmom Bleiburga nije moguće istinski razumjeti ili iskreno pokušati razumjeti mimo plodova umjetničkog senzibiliteta, mimo ovog Lovrenovićevog romana.
www.jergovic.com, ajfelov most