Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović: Ikavski zemljopis, putovanje po Bosni godine 2018., s fotografijama Josipa Lovrenovića

Nakladnici: GS-Tvornica mašina Travnik i Synopsis, Sarajevo–Zagreb, 2019.

(Preneseno s portala www.prometej.ba)

Ivan Lovrenović nas je obradovao jesenas knjigom koja po naslovu i na prvi pogled podsjeća na ranija geografsko-turistička izdanja, ali zalaženje u njezin tekst otkriva da on na više razina razmatra ključna pitanja samosvijesti Bosne i Hercegovine, što nedostaje ovoj zemlji. Prvi pogled također govori o iznimnoj vizualnoj otmjenosti knjige, a čitanje će opet potvrditi da su joj to i stilska i sadržajna obilježja – od prve do zadnje stranice. Na ljiljanski bijelim koricama, koje je kao i cijelu knjigu dizajnirao Josip Lovrenović, osim imena autora, naslova i kratkog opisa, ima još tri isječaka topografske karte i jedno geografsko mjerilo. Trake čine nesimetričan križ s imenima mjestašaca na putu, Otinovca, Kupresa i Sebešić Kolonije... Za naše gledanje nije nevažno spomenuti da jedna prečka križa stoji u visini, a druga pri zemlji. Drugo važno obilježje je njezina posvećenost baštini, u čijem smo ključu spoznali svijet kakav za nas postoji. Treće, autor u knjizi predstavlja duboko osobno iskustvo prirode i prostora. Lovrenović na putu ugađa središte toposa i svoje vlastito središte, što pokreće kolo sreće, bola, zdvojnosti, muke, veselja, ponosa, dostojanstva... uvijek sa sviješću da su sva ona lica njegove kolektivne i osobne sudbine. Knjiga snažno zavješta mala mjesta, koja su većini nepoznata i čijih se imena uglavnom sjećamo iz ratnog plamena. Ovdje ih Lovrenović predstavlja kao povijesne plamičke koji su u poštovateljima kadri rasplamsati osjećaj univerzuma. Tekst koji čitate trebao je biti kratak prikaz upotrebe prostora u knjizi, ali se zbog njezine slojevitosti, užitka iščitavanja i nedostatka samodiscipline oteo u neku dužu formu.

Opis zadatka

Ikavski zemljopis je već po svojoj namjeni vrijedna i važna pojava u izdavaštvu i cjelokupnom kulturnom trenutku Bosne i Hercegovine. To je putopisni hommage Ivanu Frani Jukiću (1818-1857), jednoj od najvažnijih pojava moderne BiH, a njezin autor vodeća intelektualna osoba u zemlji danas. Jukić inspirira Lovrenovića cijeli život, što potvrđuju njegove knjige od prvog romana Putovanje Ivana Frane Jukića (1977) do najnovijeg Ikavskog zemljopisa (2019), ali i drugi radovi.

Jukić je bio „prvi pojedinac u cijeloj povijesti Bosne i Hercegovine s jasnom, programatski izgrađenom sviješću o važnosti upoznavanja zemlje, svih lica svoje zemlje“, ali i rodonačelnik moderne laičke književnosti, te prvi formulirao zahtjev za ljudskim pravima u BiH. Po Lovrenoviću, Jukićev značaj u intelektualnoj i kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine ogleda se u tome što s „njegovim projektima i spisima Bosna prvi put staje sama preda se, sama o sebi iz sebe progovara; postaje svjesna sebe kao povijesnoga, socijalnog, političkog i kulturnog subjekta“. „S Jukićem, dogodilo se ono što se događa u životu i sa životom samo rijetkih i samo izuzetnih ljudi: to veliko vrijeme prepoznalo je u njemu svoga čovjeka, on je u njemu prepoznao svoje vrijeme. Dohvatili su se bez ostataka.“

Unatoč tome, ni jedna akademska, znanstvena, obrazovna ni književna institucija ni na koji način nije obilježila 150. obljetnicu Jukićeve smrti 2007., kao ni 200. obljetnicu njegova rođenja 2018. godine, ističe ne bez „potmule gorčine“ Lovrenović. Putopis se iz više razloga nametnuo kao žanr posvete. Putovanje je „ključna riječ njegova mišljenja i djelovanja, njegove životne sudbine, također“, kaže Lovrenović za Jukića, napominjući da nije imao „prije sebe sličan rad na koji bi se mogao osloniti“. Jukić je morao trpjeti „veliku nezgodu po Bosni putovati“ jer je putovati po nesigurnoj zemlji bio jedni način da dođe do znanja.

Ivan Lovrenović, koji je i sam veliki poštovatelj putopisa te je naglašavao njegovu povijesnu važnost, dugo je snovao kako će i fizički prehodati Jukićeva putovanja, pripremao ih, maštao – a već i samo kopanje po kartama je „živo i uzbudljivo putovanje“ – i prije dvije godine se, suočavajući se s realnošću prilika, otisnuo na prilagođenu stazu posljednjeg od pet Jukićevih putovanja, onoga iz 1845. godine.

Rezultat je knjiga na 287 stranica, oblikovana kroz 28 stanica, mahom svetih mjesta povijesti Bosne i Hercegovine. Tekst prati 25 stranica komentara i 87 novih ekskluzivnih fotografija Josipa Lovrenovića, koji je imao povremeno nezgodu po toj stazi voziti. U osobi autora Lovrenović objedinjuje više struka i gledišta – geografiju, etnologiju, lingvistiku i književnost, povijest i povijest umjetnosti – zapažanja na putu i više oblika i izvora pamćenja: tekstove Ivana Frane Jukića, različite literaturne i predajne izvore, memoriju krajolika, te svoja vlastita iskustva, koja sežu do dječjih dana, samo rijetko slabo očuvana. Sve to uobličuje nijansiranim stilom, strašću i zanosom, a posao koji je on ovdje obavio, u drugim sredinama i za manje važne pojave rade dobro uigrane institucije.

Kompozicija knjige je jednostavna, linearna, namjerno bez dodatnih značenja, s 28 kraćih tekstova o pojedinim lokalitetima. Grafički izgled, koji je djelo Josipa Lovrenovića, pregledan je i čist, a tekst neuobičajeno poravnat samo na lijevu marginu, tek prekinut s nekoliko albuma odličnih Josipovih fotografija.

Jukićevim stopama

Lovrenovići, otac i sin, hodali su Jukićevim stopama osam dana, 173 godine poslije Jukića. Imali su namjeru „predati se igri dvostrukog gledanja“, a na putu su se s Jukićem „susretali, razilazili i ponovo susretali, dopunjavali“. Potegnuli su od Fojnice do Glamočkog polja i kružno nazad. Bili su svjesni da su prilike bitno promijenile uvjete putovanja, i ono što se danas čini tehničkim olakšanjem, ima suprotan učinak na doživljaj puta.

„Efikasnosti, brzini, komoditetu žrtvovan je i sam duh putovanja, njegova kultura i smisao. Korak pješaka, konja, brzina zaprege, jedrenjaka – sve poslije i više od toga drastično poremećuje osjećaj za odnos između čovjekovih mjera, mjera prostora i mjera vremena, stvara oholu iluziju da gospodarimo prostorom i vremenom tako što daljine i sate proždiremo našim mašinama.“ (40).

Također, zahvati u prostor mijenjaju lice zemlje:

„Jukićeve oči su gledale Ramu kakve danas nema, kakve nema od davne 1968, i kakve se kroz još malo vremena ni jedne više žive oči neće sjećati“. (192).

Lovrenović, koji inače ima problema s vožnjom, znao je da neće moći savladati neke dionice Jukićeva puta, ali koje i na kojem mjestu, to se moglo utvrditi samo iskušavanjem sreće na terenu.

„Sa svakim metrom postaje sve ozbiljnije. Svakog se časa pojavljuju nekakvi odvojci manje-više istih gabarita kao i put kojim se vozimo pa više ne znaš kojima da udariš.“ (57),

iskustvo je sa stare cesta od Bugojna prema Kupresu, preko Mračaja. Lovrenović se na njoj, samo 100 km od svog zavičajnog Mrkonjić-Grada ili 150 km od doma u Sarajevu, osjeća nemoćnim, izgubljenim, i poput uljeza:

„Za razliku od nas, oholih uljeza, on [čoban] ovdje pripada prirodno, sa svime svojim oko sebe, prije nas i poslije nas, bez nas.“ (58).

Cesta nastavlja s rupe na rupu, s grbe na grbu, na njoj se smračilo iako je još dan. „Napokon moramo stati“, zaključuju Lovrenovići suočeni s pogibeljnim rizikom: Put je pretvoren u lokvu, s jedne strane okomita strmina s druge odron, nad ambisom obraslim šumom.

„Prvi put osjetim strah: pravi iskonski strah iz koljena, iz utrobe, i ultimativnu odgovornost. Provalija ispod nas, šuma u kojoj smo sami do nakraj svijeta, mrak i noć koja ti se čini da samo to nije pala, i mogućnost da tu zaglavimo, bez glasa“.

Slijedi otpor, kolebanje i konačna odluka: „…džaba, mora se natrag!“. (59). No, čak i kad je prisiljen promijeniti dionicu staze, kao još onu iz Rame preko Draševa uz Radušu onom uz Makljen, ne ostaje dužan čitateljima nego ih obavještava da su „mnogi od uistinu fascinantnih totala“ iz slavne Bulajićeve Bitke na Neretvi snimani tu. (196).

Raspitivanja na putu, susreti

Naoko nevažno i usputno susretanje ljudi na putovanju, za Lovrenovića je dragocjeno iz više razloga. Najprije, on tako doznaje kako doći do zatravljenih i ponekad nestalih mjesta, jer „…kad se ne pita, vrati se praznih ruku“. (39). Nelagoda ga spopada kad nema ljudi, kao u Glamočkom polju: „Svuda uokolo je pusto, nigdje žive duše da upitaš“. (92). Raspitivanja ponekad jednostavno ne postignu ni jedan smisao, kao na onoj teškoj dionici preko Mračaja, kad im je čoban odgovorio: „Tamo lijevo pa desno, onda opet lijevo pa lijevo, onda desno…“ i ostavio ih potpuno bespomoćne. U Glamoču su pak dio staze slijedili traktoristu, ali su vidjeli da to ne vodi nikuda, pa odustali. Lovrenović samo jednom negativno intonira susret sa seljakom. Bilo je kod spomenika na Smrikama, kad mu je „domaćin“ negostoljubivo dobacio da ne mogu ondje ostaviti auto, ali Lovrenović ga je jednostavno ignorirao.

U susretima s ljudima Lovrenović osluškuje njihov ikavski koji katkad u jednoj riječi oživi u njemu čarobni mikrokozmos, što ćemo vidjeti dalje u tekstu, ali i stječe aktualnu sliku života u Bosni i Hercegovini. Grupa koju zatiče oko vatrice, sadžaka kraj puta na Koprivnici, daje spokojnu sliku Bosne koje nema u medijima, u gradovima i u organizacijama, nego samo u zamaknutim i usječenim dolinama planinskih rječica, kao biljaka u refugijima:

„Obični ljudi, skromno odjeveni tihi i pitomi, i vidi se: mirni i zadovoljni, sobom i ovim trenutkom“ (41).

Raspitivanje i sretanje, zapravo, ne moraju imati ni jednu praktičnu svrhu; mogu jednostavno biti potvrda života, a za to je ponekad dovoljno odmahnuti nekome u polju. Kad mu na Ravanjskom polju čoban daje znak da ga ne razumije, Lovrenović spokojno za sebe odgovara:

„Ma razumijevanje je potpuno, sastoji se u samom dovikivanju: evo, ja sam ovdje, vi ste tamo, i obrnuto. Nismo sami, evo znamo jedni za druge. Sretan odlazak, sretan ostanak. Sve je kako treba“ (189).

Krug susreta možemo zaključiti s književnikom Josipom Mlakićem, koga Lovrenović došavši u Gornji Vakuf zove „da piju kafu“. O Mlakiću kaže da piše potpuno jedinstveno u našim književnim prilikama, te da proza toga strojarskog inženjera ima važnu osobinu čeličnih konstrukcija: precizno je izgrađena i kompaktna, a gipka. Mlakić je Lovrenoviću drag sugovornik, bez velikih riječi i jakih intonacija, pametan i odmjeren (224), pa je njihova kafa bila – taman!

Tvarni krajolici

Što bi se moglo i trebalo očekivati od autora niza važnih djela u kojima se bavi kulturnom sudbinom Bosne i Hercegovine – dovoljno je spomenuti naslove Unutarnja zemlja i Bosanski Hrvati, ali ga nema u opusu koja se ne bavi time – nego da njihove tvrdnje provjeri i ovjeri u krajolicima, u stvarnosti. Razumljivo, krajolici su stoga slojeviti, istančani i višeznačni, a mi ćemo se najprije osvrnuti na njihov prirodni, fizičko-geografski sloj. Njihov opis je često minimalistički sročen izraz doživljaja bitnih morfoloških obilježja krajolika. Nema traga manirističkim etiketama o „ljepoti prirode“, što je najprisutniji oblik prikaza prirode danas.

Tako, zamjećuje da ulaz u masiv Koprivnice ide „uz neku od mnogih voda što se iz planine slijevaju k Vrbasu, koji je vodena kičma doline“…a svaka „ondje gdje se spustila iz planine, ali još nije iz nje sasvim izišla u ravnicu, pravi čudesne male luke, podlanice zemlje ušuškane još uvijek u golema planinska pazuha…“. „To su baš pravi ulazi, portali, kroz koje ulaziš u neki drugi svijet“ i „…predaješ se zelenoj tajni planini“. (40). To će isto, u povratku, otkriti na suprotnoj strani doline:

„Radovan planina, obronci: kakvi su to ambijenti uz brze bistre potoke-rječice, sa šumom i planinom odmah iznad kuća i okućnica, koje su pak već sišle u ravnicu! Nisu bezi znali izabrati gdje će se kućiti i odžačiti!“ (229).

Obje slike su iz doline. One posebno zaokupljaju Lovrenovićevu pažnju. Na znatno većoj skali primjer su „plodna a geografski lijepo zaokružena Skopaljska dolina“ i Rama:

„To je pitoma, rodna i prostrana kotlina, zatvorena vijencem visokih brda i relativno odvojena, kao skrivena, od šire, mahom surove okolice planina i kraških visoravni. Gotovo kao nekakva bosanska, hercegovačka inačica mitske zemlje Shambhala iz tibetanskih legendi – takva je Rama u primarnom geografskom, klimatskom i konfiguracijskom smislu.“ (190).

Kad se pređe geološka linija krša, doline postaju polja. Jukićeve sljedbenike na putu dočeka ponajljepši niz od tri-četiri velika i najrazvijenija krška polja – u svjetskim razmjerima, u kojima Lovrenović prepoznaje „neprocjenjivu vrijednost prizora, pejzaža“.

„Nju sačinjava i u njoj sudjeluje sve: čudesna svjetlost što se od svitanja do fantastičnih zalazaka postupno mijenja a nikad ne gasi, obnoć prepusti mjesto nebu s tako krupnim zvijezdama e ti se čini mogao bi ih brati, zatim žive i raznovrsne forme brda i planinskih vrhova što okružuju Polje, pa eksplozija vegetacije i njezinih boja…“

a među obilježjima ovdje konkretnog Kupreškog polja su i aromatske, ljekovite i endemske biljke. Sve to „od kupreških livada napravi beskrajne cvjetne poljane, kojih se oko nagledati ne može“, koje su fascinirale velikog slikara Gabrijela Jurkića (75). Smije se reći da krška polja izazivaju njegovo najveće poštovanje:

„Eh, ta polja, krška! Nisam jedanput pokušao opisati njihovu mitopoetičnost, njihovu moć zatravljivanja, još od svoje prve knjige. Uspio nisam nijedanput. I neću, prejaka je. Mogu joj se samo prepustiti. Više od toga niti treba niti se može.“ (74).

Polja su pojava pred čijom će veličajnosti osjetiti izražajnu nemoć i nemoć da pojmi sve što sluti o njihovim licima i njihovim dijalozima. Pa će na tom mjestu prizvati u pomoć sliku zime na Kupreškom polju iz Andrićeve Travničke hronike, ili u Šuičkom polju, kod mosta, pripovjedačev monolog iz Mosta na Žepi (108). Nakon što je iz Livanjskog prešao u Glamočko polje, nalazi da je svako drukčije: „Opet novi pejzaž, novi oblici“. Lovrenovića fasciniraju i prijelazi između polja:

„Da, o tim prijelazima iz jednog krškog polja u drugo, cijela bi se studija mogla napisati, ili poema ispjevati“. (90).

Na više mjesta uključit će u pejzaž meteorološke pojave kao njegov najdinamičniji i najdramatičniji dio, kao ovaj u Glamočkom polju:

„U to i oluja: munje, gromovi, kiša, cijelo Polje pozornica je kratkoga a žestokog ljetnoga nevremena“. (107).

Pejzaž kod Lovrenovića gotovo nikada nije samo fizička pojava ili slijepa karta/reljef. Budući je to ikavski zemljopis, nemoguće je izbjeći, pače u njegovo što potpunije razumijevanje potrebno je uključiti ono što održava njegovu kulturnu udešenost, a ona ima drevne koordinate. Nastojeći to malo raslojiti, posegnut ćemo u alatnicu arhetipske geografije. Prvo se nameće podjela krajolika po visini.

Po jednoj se smatra da su nizine i doline arhetip sigurnosti i pripadnosti, a srednja Bosna je svojom unutarnjošću to na većoj skali. Nasuprot dolina su vrhovi, arhetipovi slobode i dom bogova. Najviši je daju najviše. No, Lovrenović ne juri za njima, takvih u Ikavskom zemljopisu nema, osim kad ih spominje gledajući odozdo. Doduše, može se reći da je njegove staze odredio Jukić, a to su onodobni putovi i komunikacije, koji izbjegavaju napore i izloženost vrhova. Lovrenović se osvrće na uzvisine iznad doline/polja i opisuje poglede s njih: krajolik od svih 360 stupnjeva sa Smrika, s Gorice, zatim Rama gledana visoko iznad Varvare, uzvisina s grobljem iznad Vučkovina, Otinovci, i drugi.

Po drugoj vrsti gledanja, koju objašnjava američki geograf Yi-Fu Tuan u knjizi kojoj je za naslov stavio vlastiti neologizam Topofilija (1974), dolina je uz obalu čovjeku bila uvijek najprivlačnija, i od prapovijesti mjesto za stanovanje prvog reda. Da su krška polja univerzalno raširena pojava, Tuan bi uvrstio i njih, nema dileme. Zapravo, preciznije, obala i rubovi doline nude idealan omjer dobara za život i sigurnosti. Zato je dolina ostala u ljudskoj podsvijesti simbol skloništa ili utrobe. „Dolina je ktonički ili ženski simbol, megara biološkog čovjeka“, kaže Tuan. Ovo megara je oblik koji je i Tuan naslijedio iz široke povijesne upotrebe. Znamo da je kod nas megara naziv za tamnu prostoriju, izvorno za pećinu, čak i osobno ime nekih pećina. Vrhovi su ljestve za nebo, za dom bogova, ondje ljudi grade svoje hramove, svetišta i oltare, ali ne i svoje domove; njih grade na obalama i rubovima dolina. Sve se to kod Lovrenovića najbolje spaja na Kupreškom polju. Njega, u konačnici, češće nazivaju visoravan, nego polje.

„Kupreško je nad svim poljima! I bukvalno: odakle god mu dolaziš, uspinješ se.“

Lovrenović će prijeći njegove tri viseće doline: Bajramovaču na sjeveru, Strganicu u Milačkoj kotlini na jugu i Mrtvičku kotlinu na sjeverozapadu, analizirati njihova bremenita značenja, ne krijući svoja raspoloženja.

Na donjem dijelu Polja

„nanizali se jedan do drugog, jedan u drugome, preslojili jedan preko drugoga u malome prostoru a u ogromnom vremenskom rasponu, nekoliko snažnih povijesnih, kulturnih, običajnih slojeva. Nevidljivi su oku dok u ovo svijetlo jutro glatko promičemo brzom i čistom cestom, a svaki je za se prvorazredan marker višemilenijske historije kraja. /Streljanica, Malovan, Šuičkinja Mara, 'Kupreški čovjek' od prije 3500-4000 godina pod tumulom na Pustopolju, rimske ceste…“ (77).

Na njegovu sjeverozapadnom dijelu priroda će ih preplaviti i prisiliti da budu njezin dio; stopit će se sa svijetom delirične flore i jatima odbojno-privlačnih kukaca:

„Sami smo, u potpunoj samoći ogromnoga krškog vidika, pod nebom, žarkim suncem, među stećim mramorjem. Trave, cviće, cviće, boje. Žuta dominira. Obadi su malo popustili, iako kasnije otkrivamo da ih je kamera, nezvane a neizbježne, na mnogim snimcima zabilježila kao crne mrlje. Neugodne kao i uživo. Zamijenili su ih sitni-sitni leptiri, jedni smeđi, drugi svijetloplavi, slijeću bez straha i zazora na nas, na ruke, na prste, na odjeću, opremu. Veliki zeleni zrikavac zakačio se na Josipovu kapu i ne pometa se. Kao da nam nude prijàteljēnjē. Ovo je njihov svijet, njihovo vrijeme!“. (143).

Sjeverni dio će sagledati iz Otinovaca:

„Stojimo sada na uzvisini pokraj nove crkve ispod kršnih borova. Za leđima nam je crkva, za njom, tek koji korak razmaka, ruši se planina, živa šuma. Pred nama sva ta starina dubina, sva ta vrtoglava povijest ucrtana u kamenom tlocrtu, a iza svega u pozadini – otvoreni beskraj Kupreškog polja u kasnom ljetnom poslijepodnevu, u raskošnoj zelenoj gami, s reljefom snažno oživjelim pod djelovanjem kosog sunca, pa se ističe svaki detalj.“ (155).

Lovrenović dakle primarno uživa u dolinama, ali se ne odriče uzvisina. One daju pogled na doline. Ali pogled koji će ponekad poletjeti s uzvisine, obuhvatit će u letu ne samo razne pejzažne forme, nego i očišta povijesnih osoba, asocijativne strukture neke ideje za književnu priču… i sve će se nalik na san izvrtjeti s radostima i tugama promatrača stvarajući jedinstven doživljaj prostora:

„Za leđima nam je masiv Vlašića, kao da se naslanjamo na nj, pod nogama nam cijeli travnički i lašvanski kraj, pogledu je otvoren cijeli vidik. U daljini, visoko gore, nazire se bijelo zdanje gučogorskoga franjevačkog samostana i njegove goleme crkve, a ja pomišljam na nesretnoga fra Ljubu Hrgića [1908-1976] alias Hrvoja Bora, pisca, i na varijantu početka priče o njemu koju dugo gradim i sklapam.
Biva: stoji sučelice s punom crkvom svojih slušača. Ne vidi njihova lica, slabo čuje i svoje riječi - svu mu pažnju obuzima (oduzima!) prizor koji je toliko puta gledao, a nikada ga se nagledao. Vas bi unišao u nj, izgubio se u njemu, raspršio poput cvjetnoga praha, da se nikad ne sastavi. Jednako sada, u sred svojega posljednjeg svibnja, na samrtnome logu, dok mu se taj prizor javlja kao stišani, malne radosni oproštaj sa životom, tako i svaki put kada bi propovijedao s oltara crkve u Gučoj Gori a pogledom hvatao prostrani pravokutnik otvorenoga portala na drugome kraju crkvene lađe, i u tom pravokutniku ogromni svijetli vidik niz biljanski kraj, na široko Nević Polje, i na brda što ga s juga obrubljuju kao prethodnica visokim tajanstvenim planinama u srcu Bosne...“ (22).

Glad za krajolikom Bosne uokvirenim crkvenim vratima, prije svega je osobno iskustvo i iskušenje koje svakako ima više duhovnu i etičku nego znanstvenu poruku, no za njihovo bolje razumijevanje svakako je dobro poznavati povijesne okvire i kulturne kodove na kojima počiva samosvijest jedne zajednice. Mi za Lovrenovićima pokušavamo otkrivati te kulturne tragove upisane u krajolik.

Krajolik kao jezik

Kulturno obilježavanje krajolika prisutno je u različitim formama, od fizičkih artefakata i spomenika, preko toponima i jezika, do službene, obiteljske i osobne memorije. Lovrenovićevo jezično čitanje krajolika jako je važno i otkriva duboku sraslost pisca – dakle: krajolik ima konstitutivnu ulogu u njegovom habitusu – i njegovu intimizaciju s krajolikom. Tako će ga toponim Srt na Ravanjskom polju, kad ga čuje, svega prožet i nametnut se kao krucijalan doživljaj:

„Eh, da ništa drugo, vrijedilo je zbog te jedne riječi, srt, 'na 'nom srtu'. Uhvaćen je u uhu odmah, kao kakav važan plijen“. (186).

Srt se urezao u Lovrenovićovo biće i obilježio njegovo vrijeme kao rijetka astronomska pojava. To je drugi (!) put u životu da je čuje. Prvi put je bilo na Pruscu prije pola stoljeća.

„Tada, još u vlasti jakog doživljaja, malo sam prefigurirao i zapisao: 'Prusac je pametna zvjerka, čuvarica baština. Pomolila se iz koprivničke prašume i podno nje se smotala. To ne kažem ja, kaže toponimika: Tepedžik – glava i njoj bedemi Akhisara, a Srt na drugom kraju, orepina.“ (187). „Već prvim pogledom na ovaj izduženi, blago uzdignuti položaj još jedanput uvjeriš se kako je nepogrešiva pučka toponimika: srt“. (189).

Nazivanjem dijela brdskog bila orepinom je „eminentno pjesnički postupak“, kaže Lovrenović, a duboki smisao Srta, otkriva se njegovoj rečenici: „Prusac je pametna zvjerka, čuvarica baština“, i ona daje važan obol ne samo za razumijevanje etičke dimenzije njegovih krajolika, nego i za razumijevanju cjelokupna značenja knjige.

Postoji čitav niz sličnih primjera Lovrenovićeva čitanja krajolika iz toponima. On razjašnjava njihova značenja te objašnjava krajolik iz njih i spram njih, poput: Gradac, rijeka Duboka (41), Crkvina, Klis, (43), pa Malovan, „sa svojom toponimijom i svojom mitologijom“ (75), itd. Kad toponim zamiriše lokalizmom, kao npr. veseoski umjesto knjiški veselostraški (42), koji se nametnuo i autoru topografske karte, Lovrenovića neskriveno obasja sreća. A analizirajući nazive rijeka, sam će naglasiti koliko je važno čitanje njihova naziva:

„Put ide uz rijeku, kasnije ću vidjeti da se zove Mutnica, a nastaje u Koloniji u Sebešiću gdje se sjedinjuju Ribnica i Zlatan Potok. Rječitih li naziva! Kao da je u te tri riječi zbijena sva raskošna ljepota i trudbena sudbina ovoga kraja, samo ih valja razviti, čitati.“ (235).

Kad ga na to izazove brežuljčić Sȅka u sjeverozapadnom dijelu Kupreškog polja, priznat će svoju opsjednutost čitanjem toponima i nesigurnost te metode: „Grešan ja: to radi moja stara manija etimologiziranja, prevrtanja riječi s lica na naličje, pa kad upali – upali. Od nje ništa nepouzdanije“. No napomenut će da to nije jedini izvor, dapače: „A nije da se ne potrudim konzultirati sve što mi je dostupno“. (149).

U čitanje povijesnih slojeva krajolika on također uključuje predaje i pjesme. Grad, gradac, gradina, svoju potvrdu dobiva u pjesmi Zacvilila za gradom jabuka (20). On priznaje da ne može odoljeti fascinaciji pismom, pa je navodi – u dvije forme. Također, ljušteći kulturne ljuske Strljanice, južnog izdužetka Kupreškog polja, navodi dvije verzije pjesme o Mari Šuičkinji, koju prati čitav mali traktat (vidi: 79-84). A razigravajući dijalog uzvisina oko Travnika, koje gleda s Bogdanovićevih Smrika, Lovrenović će u tekst uklopiti pjesmu Dvi planine vrh Travnika grada (27).

Pjesme su, bezbeli, iskićene ikavski, koji se nameće i promiče kao kulturni okvir knjige. Lovrenović ikavski međutim, koliko sam mogao zapaziti, ne objašnjava posebno. Zašto bi, to je jedan cjelovit svijet, nije ni istočni ni zapadni, ni gornji ni donji, nego ovdje, središte, mikrokozmos koji počiva na kulturnim elementima drevne Bosne koji su doprli do danas. On ga ponekad spominje tek da upozori kako se pogrešno postavljaju njegove granice. Kaže da istom mikrokozmosu ikavske kulture sa snažnom pučko-religijskom tradicijom masovnog pohođenja pripada muslimanska Ajvatovica – nepoznata u ostalom muslimanskom svijetu – i ni pedesetak kilometara niz Vrbas Podmilačje, prastaro katoličko proštenište svetoga Ive. (73). Također, navodi miješanje ikavskog i ijekavskog na Kupeškoj visoravni kao i u cijelom Završju u prošlosti – koje „nije uvijek dijelila tvrda i jesna etnička srpsko - hrvatska (i muslimanska) granica, kako bi se moglo pomisliti danas, u naše ubogo, etnički raščišćeno vrijeme“. (82). Čak i kad se radio o vjerojatno jednoj od najvažnijih institucionalnih potvrda ikavskog, kad kaže da bosanski upravitelj Skender paša izdaje putnu ispravu fra Anđelu Zvizdoviću 1486. pašinim i fratrovim čistim jezikom bosanskim i čitkim kurzivom bosanske ćirilice (47), ne ističe posebno da se radi o ikavskom, držeći to samorazumljivim. Ali, jasno ga npr. spominje na starom groblju Vučkovine, na kojem je Stipo Manđeralo istražio i „pročitao svako slovo stare ikavske bosančice“ (183). Možda jer na to groblje sve izvjesnije pada granica iščeznuća slova, a identitetske oznake uglavnom dolaze izvana.

Za njegovo utvrđivanje u prostoru možda će pomoći ono što Lovrenović kaže o Jukiću, a njegov „…kulturni identitet je širok i slobodan. Štokavskom idiomu on pripada s jedne strane prirodno, kao materinskom jeziku, a s druge integralno, bez jezično sektaških podjela i omraza što ih je proizvela stotinupedesetogodišnja historija jezičnih natezanja poslije Jukića.“ U tom jeziku, kaže Jukić u svoje doba, „sve iđe po bosanski i naški“.

Kad se ima na umu Jukićeva tvrdnja da se do 1850. u samostanskim knjižnicama u Bosni – oazama pismenosti! – nije moglo naći ni jedno štampano djelo domaćih autora na narodnom jeziku, samo kod prostih ljudi, još je jasnije da se važna zaliha kulturne tradicije treba tražiti u krajoliku. To su posebno spomenici koje Lovrenović obilazi, u kojima se promišljala i u kojima je djȅlom postajala sva ta tradicija. Tako, Ikavski zemljopis je, najjednostavnije, svekolika baština povezana geografskim načelima. Koliko se samo krvi prolilo zbog jezika, zbog naopakog korištenja i zloupotrebe jezika?! U svemu tome ikavica je ostala nedirnuta. U ovoj knjizi ona je okvir jednog sačuvanog intimnog i brižnog svijeta. To sigurno, a koliko ga je ostao u materijalnim dokazima, vidjet ćemo u narednim stranicama.

Po vlastitim stopama

U putovanje Lovrenović ne ulazi kao stranac ili tabula rasa. On u nj unosi impresivna znanja – i ljubav! – stečena slušanjem u djetinjstvu, čitanjem i hodanjem tim krajolicima od malih nogu do danas. Mjesta koja nije uspio dotaknuti na putu opisuje iz sjećanja, kao Čipuljić i Ajvatovicu, ili pak ratna sjećanja na Bugojno u kojem „nema ni jednog đavolskog lica rata koje se ovdje nije pokazalo u najjezivijem izdanju“. (63). Neka od tih sjećanja su dragocjena, kao ono na Prusac. On ih bilježi s velikom strašću i akribijom iz vremena „dok je to selo-grad još bilo konzervirano u stoljetnim formama jezika, života, i u stoljetnom izgledu – kao u prozirnoj grudi ćilibara“. (186).

Zadojenost zavičajnom prirodom toliko je jaka da večer uoči potrage za Rastičevskim mašetima u njemu izaziva osjećaj sličan vrućici. Osjeća

„tragove onoga uzbuđenja koje se javljalo u mladosti, kada sam polazio u varcarsku okolicu tražeći ostatke antičke i srednjovjekovne baštine, vodeći se samo nejasnim i nesigurnim naputcima iz težačkih priča, te oskudnim podacima iz literature. Tada, kad bih se nakon dugih pješačenja i mnogih promašenih lokacija pred očima ukazalo, recimo, veliko mramorje na Zjajićki u Gustovari, ili fantastične skupine stećaka u Baljvinama i onaj jedan usred sela na trznu iznad lokve na kojoj se napaja blago, podrtine tvrđave Prizrenac visoko iznad Sane, grad Sokol nad kanjonom Sokočnice – bili su to trenuci ispunjenja kakvo je teško s bilo čime usporediti.“ (127).

Sličan osjećaj pobudit će pogled prema Kamešnici, kad je s deset godina, zajedno s odraslima, kao i svi oni, ispješačio to „nikad više ponovljeno, neponovljivo uzašašće“. (90). Lovrenović priznaje da je na tom putu slijedio stope dječačke sreće ili se ugodno prepuštao sjećanju na obiteljske priče.

„Malovan iz tih kućnih priča bio je u dječijoj mašti predio iz bajke, pa kad god bih kasnije prolazio ovim krajem, neizbježno se radilo sjećanje na taj doživljaj, i uspoređivanje s realnim pejzažom. Ne odstupa mnogo od bajkovitog.“ (76).

On je, kao i spomenuti fra Ljubo Hrgić, ostao nezasitan bosanskih pejzaža, „nenagledan Šuičinih meandara i stare kamene ćuprije s lukovima nasred polja“ (89), na tom Šuičkom poljcu kojeg svega „jednim pogledom obuhvatiš, a taj pogled ostane ti po ljepoti u oku zauvijek“ (91). Ipak, i jedan pogled se pokaže kao sreća ako su ti pejzaži nestali:

„A Buško su oči stigle gledati prije nego to je potopljeno i poslao jezerom, plitkim, razlivenim, sivim“. (90).

Sasvim je svjestan tog kulturnog prtljaga i kaže da je za njihova „basanja cvjetnim kupreškim širinama“ često u mislima i u govoru bio Gabrijel Jurkić. Nemoguće je da se Jurkićeva „nevjerojatna slika“ Visoravan u cvatu, koju Lovrenović vidi kao „dokidanje pajzažnosti, zalaženje s onu stranu materijalno-realnoga, u onirično i apstraktno, u najčišću umjetnost“ (174), nije razlila po pejzažu kojim su dvojica Lovrenovića hodala, i bitno oblikovala njihov doživljaj. Sličnu intruziju na krajolik učinit će i „linija raznobojnih košnica“ na Ravanjskom polju. On će je također biti svjestan toga.

„Kakav li to mora biti med što ga pčele skupe ispod Ravašnice, kod Kamenja! Petra Gudèlja mit i med, valjda ništa manje“. (189).

Krajolik je također obilježila topofobija: u nj su se jednako urezivali tuga i strah. Kad se s Ivom Bojanovskim vratio iz hodanja po okolici Mrkonjić-Grada, u Zaimovoj mehani ih je zatekla vijest o strašnom potresu u Banjoj Luci (87). A i danas, kad se vozi cestom po Makljenu, sjeti se stare makadamske ceste:

„Svaka od mnogih okuka na serpentinama bila je strah i trepet čak i suha vremena; zimi, po snijegu na poledici – pogibeljna.“ (198).

Opravdano je stoga postaviti pitanje šta je realni krajolik, a šta njegova kulturna ekstenzija, ali i odgovoriti da ih je nemoguće odvojiti. No, druga je stvar ovdje važnija: što nam sugerira i u kome smjeru vodi kulturno oblikovanje prostora? To posebno dolazi do izražaja u oskudici prirodoznanstvenih, ali i drugih znanstvenih znanja koja vlada u Bosni i Hercegovini, osobito kad ona reproducira antihumanističke svjetove, svjetove zla, neprijateljstva, straha i slične. Lovrenović uočava problem dvojnog generiranja krajolika, u kojem ta dvojnost održava različit način oblikovanja ljudskog duha i nema negativne konotacije, što ćemo pokazati odmah na dva primjera. Na negativne aspekte ukazat ćemo potkraj teksta.

Prvi je iz književnosti, iz Andrićeve priče Most na Žepi. U njoj su se o mostu razvile „dvije historije: činjenična, o kojoj ne znamo ništa, i književna, koja je bespogovorno istinita na svoj, umjetnički način“. Drugi primjer je proizvod narodne kulture, a tiče se glagoljaša Čote: „Nitko više ne zna što je u toj predaji tvrda istina a što fantazija, no to je i najmanje važno. Mnogo važnija i rječitija je sama priča“ u kojoj je „pohranjena nepatvorena istina o nekadašnjem životu na Visoravni i o rudimentarnim oblicima pučke simbioze na njoj“.

Lovrenović s obje razine vlada i koristi ih u nedostižnoj sintezi Bosne. Jedina manjkavost kod prikaza prirodne osnove vidljiva je na primjeru Japaga, iznimno vrijednog pejzaža kod Rastičeva. Lovrenovići su oko njih hodali, ali ih ne ističu, premda je Josip rekao da mu je to bio jedan od najljepših trenutaka na cijelom putu. Nisu ni mogli. Japage su zanemarene i u bosanskohercegovačkoj znanosti kojoj je istraživanje obličja terena temeljni zadatak. Radi se o skupini od sedam urušnih vrtača ili ponikava različite veličine i očuvanosti, od kojih je jedna potopljena, jezero. Njihove najpoznatije sestre su Velika i Mala dolina u Škocjanskim jamama i Crveno i Modro jezero kod Imotskoga. Prve su dio UNESCO-va Popisa prirodne baštine, druge nacionalni spomenik prirode, a Japage su u poslijeratnoj obnovi služile za odlaganje građevinskog otpada. Na vrijednosti Japaga upozorio je usmeno na terenu slovenski geograf Andrej Mihevc, nakon čega su tekstove objavili ovaj autor (2010) i kupreški inženjer šumarstva David Mijoč (2011), te slovenski geograf Uroš Stepišnik (2015). Stepišnikova studija je otkrila da su Japage nastale na spojevima različitih vrsta stijena. Stijene je potkopavao špiljski sustav kojim teče podzemni vodeni tok i koji se nakazi u podzemlju sustava. Na mjestu gdje su se stijene prolamale i urušavale nastajale su vrtače koje zovemo Japage. Površinski procesi naplavljivanja riječnih tala, pijeska i šljunka, djelovali su suprotno na Japage, zatrpavali ih. No, sve je to bilo objavljeno u stručnoj periodici i široj javnosti nije bilo poznato.

Po svetim mjestima

Temeljne točke Lovrenovićeva itinerera su materijalni spomenici koji se spominju u Jukićevu putovanju, ali on zalazi i do drugih. Najstariji su gomile, gradine i crkvine, ali Lovrenović uočava i antičke putove, koje treba znati poznavati. U Šuičkom polju, „stara putina kojom silazimo prema rijeci i ćupriji očito je trasa jednog od onih antičkih pa onda srednjovjekovnih i turskih putova, o kojima piše Bojanovski“. (108).

Ti se putovi i danas ponekad koriste, ali ne poznaje ih ni domaće stanovništvo, a kamoli stranci. Grupica jahača s domaćim vodičem, kao fatamorgana koju „prate dva živolazna ovčarska psa“, prolazi pored Raščevljanskih mašeta ne znajući da je to trasa prastarog Solarskog puta. Mramorje ih ne zanima ni najmanje, na koje Ivan Lovrenović štrecne već izdaleka:

„I – eno! To bi moralo biti to: u ravnici koja se stere ispod nas vidi se u daljini velika skupina bijelih forma koja se izdvaja u zelenom moru prošaranom raznobojnim poljskim cvijećem“. (141).

On obilazi groblja, spomenike i spomen ploče od uzvisine Gradac i Bogdanovićevih Smrika kod Travnika, do Odžaka Filipovića u Glamočkom polju. U Odžaku nam vraća sjećanja na nekadašnjeg zagrebačkog kanonika, koji je postao Mehmed-beg 1572/3. i na ličkog Srbina Mihajla Latasa, okrutnog Omer-pašu gušitelja pobuna u raspadajućem Otomanskom carstvu s kojim je je Jukić imao fatalnu vezu, koji je u Odžak došao 1827. Također, u Glamočkom polju posjećuje Vidimlije i Karlovac, tražeći neuspješno Carevačko groblje - „drugi put: eh drugi put!, znači: ikad-nikad“. (106). U Kupreškom polju kod Rastičeva posjećuje nekropolu Junačko kamenje (R. mašeta), pravoslavno groblje i grob glagoljaša Jakova Katića Čote (Kupres +1780) (149). U Kupresu će obići spomen ploču Gabrijelu Jurkiću, a kod Mokronoga staro groblje Vučkovine, koje je Stipo Manđeralo „istražio i pregledao svojevremeno, dok se to još moglo, svaki taj križ, i pročitao svako slovo stare ikavske bosančice urezano na njima, te osigurao i dobre fotografije“. (183). Posjetit će nekropole stećaka na Ravanjskim vratima i na 'nom Srtu u Ravanjskom polju, spomenik Tvrtku u Rami, groblja Pidriš kod Gornjeg Vakufa/Uskoplja i Maculje kod Rostova, kao i ono u Sebešiću. Ponekad je groblju pridružena crkva ili ostaci kakve građevine, možda i višestruki:

„…to seoce mjesto s četiri crkve građene jedna na drugoj, jedna pokraj druge, u predugu vremenu od tisuću i pet stotina godina! Kontinuitet života i civilizacije ide dublje: arheolozi su utvrdili da je u Otinovcima bilo razvijeno i antičko naselje, iz važnu komunikaciju“. (151).

Slično je na nalazištu na Pršljanici kod Vesele (imanje Huseina Smajića). Poklonit će pažnju begovskoj arhitekturi kula i odžaka u Odžaku kod Bugojna, Kopčić, zanatskim vještinama Čipuljića i mlinovima za kafu u Vakufu, gdje je god memorija imala kolektivnu važnost.

Brisanje pamćenja

Nalazi da mnoga od tih mjesta gube funkciju i značenje; njihova memorija se briše. Niz grobalja se „postupno pretvorilo u počivalište samo za umrle“, krajolici blijede. Na groblju Gradac iznad Bile ostao je mali broj križeva; Crkvine kod Bugojna pretrpjele su pohod bagera, Veseoski grad, čije su zidine sezale do tri metra, sravnjen je i nema više ni tragova koji su se mogli zapaziti prije 20 godina (46, 47). Zabilježeno je tek apsurdno reagiranje Komisije za spomenike koja „službenom odlukom proglašava to prazno mjesto – nacionalnim spomenikom“.

Također, u Odžaku se ništa „od sve te historije“ danas

„ne sluti i ne vidi. Postoji samo ovaj krškopoljski pejzaž, isti valjda kakav je bio i pred Franjinim–Mehmedovim očima prije pet stotina pedeset, i pred očima mladog austrijskog podoficira, dezertera Latasa, prije gotovo dvije stotine godina. I ovo staro zapušteno groblje. Da, i ova dvojica namjernika u čvrstoj riješenosti da sve to za sebe otkriju, svojim očima ugledaju, posvoje…“ (97-98).

Na groblju u Vučkovinama se jedva još išta od ikavskih križeva može vidjeti.

„Groblje se preuređuje i sređuje, modernizira, a u tom sređivanju starim se križevima ne piše dobro – mnogi su povaljani ili sasvim zakriveni velikim pločama od suvremenog sintetičkog mramora“. (183).

Od starih križeva ponad Bile, koje su još vidjeli Paula Korošec (za rad iz 1952.) i Đoko Mazalić (za rad iz 1957.), do danas ih je ostalo tek nekoliko. Visoka je trava bila, gusta i zapetljana, mnogo je toga skrivala, ali sve smo ih uspjeli vidjeti i fotografirati, kao i mnoge manje, kaže. (22). Stećci Kameni svatovi na Maculjama uništeni su uvelike i prije Đoke Mazalića (234), a nestala je i industrijska tradicija rudarenje Sebešića (235). „Odavno već na Srtu u Pruscu nema ni izvorne Kjafijine džamije-medrese, ni velikoga bijelog bora. Sve je tu sada novo, i golo“, kaže Lovrenović i podsjeća na svoj raniji zapis o tome:

„Bijeli bor i kamena džamija pod njim izgledali su na horizontu, gledani s tvrđave, kao da je netko pod golemo drvo stavio maketu-igračku. Kad smo dohodali do nje, džamija je dobila normalne mjere, a drvo nas je natkrililo veličinom malih nebesa. I o boru, ovome ogromnom i onome drugom nešto manjem, uz mezar, bila je priča, da je sjeme dobiveno iz dalekog 'vanjskog' svijeta na poklon, tahmina, od mletačkoga glavara u Zadru, za vrijeme jednoga primirja, u znak čvrste vjere. Stoljećima je rastao i skrivao džamiju i Kjafijinu medresu u svoja moćna njedra, a onda je, koju godinu iza našega obilaska, otkriveno da je istruhnuo u deblu, i morao je biti srušen. Gledali smo to rušenje na televiziji – zanijemio sam, bilo je kao da ruše nebesa“. (187).

Lovrenovića jednako pogađa uništavanje prirodnog i kulturnog sloja baštine, jer je on doživljava kao dijalog prirode i kulture kroz povijest. Rušenje bijelog bora uvjerljivo prikazuje kao rušenje jednog svijeta, a ništa nije ugodnije ni aktualno raspadanje baštine, poput memorijalne šumice Ivi Loli Ribaru na Glamočkom polju, gdje je 27.11.1943. poginuo.

“Memorijal i borova šuma na Glamočkom polju stoje, u stanju u kojem ne slave ništa i nikoga, nego su vlastito ružno naličje – pravi horor od zapuštenosti i zadivljalosti“. (101).

Čini se da od svega ostaje samo groteskno-komično svjedočanstvo (a i kakvo bi drugačija bilo „u ovome surovom, a svejedno duhovitosti potrebitom“ svijetu!) o „nekadašnjem životu na Visoravni i o rudimentarnim oblicima pučke simbioze na njoj“ (148), kao u priči s Čotina groba.

„Voljeli bismo da griješimo, možda ipak neće biti da se radi o planskom brisanju pamćenja – o damnatio memoriae na hrvatsko-katolički način, te da će možda ovi rijetki i predragocjeni spomenici pismenosti bit spašeni i uzdignuti kad se groblje konačno sredi“ (184).

Lovrenović to zaziva, dok se, zamišljam, zdvojno ispravlja nad spomenikom sa starim slovima ikavske bosančice na Vučkovinama. Kao što je na Srtu hvalio pametnu životinju koja je čuvala baštinu, tako ovdje mora osjećati potištenost što je nepametni ljudi brišu. Ne ostaje ni bijeli bor, brzo će otići memorijalna šumica; ostat će samo pejzaž, krškopoljski ili neki drugi.

Vizita Bosanskog Dida AD 2018.

Smjenjivanje sreće i tuge u tekstu vrsnog autora i jednako odgovornog intelektualca Ivana Lovrenovića, prate brojna lica krajeva koja je teško razumjeti ako ih svedemo na uobičajena tumačenje putopisa. Po namjeni hommage zaslužnoj osobi i svom predšasniku, nosi također svjedočanstvo dubokog utapanja u raj zavičaja, ali i neku vrstu obreda obnavljanja i iscjeljivanja pogažene zemlje. To je Ivanovo hodočašće Ivanu, pa ne bi iz njega smjeli isključiti ni obrednu dimenziju. Ona je, naravno, specifična, Lovrenović vrlo rijetko verbalizira i otkriva njezin religijski sloj, kao što ne spominje ni izraz simbol, premda su teme kojima se bavi temeljni simboli zajednice kojoj pripada.

Ipak, u njegovom tekstu možemo naći potporu za takvo tumačenje. Npr. on je osjeti na spomeniku Bogdana Bogdanovića, kojim krajolik dobiva „dodatnu, neimenovanu, jaku sakralnost, kozmičko-magijski sadržaj“, te da „stvara forme i ambijente koji nadilaze i dokidaju svaku ideologiju, upisujući se u vječnost duha i umjetnosti“. Nešto od religijskog se osjeti i u opisima dojmova na nekim točkama puta: Npr. „Predali smo se tome božijem davanju bez otpora i pokazalo se korisnim: otvorio nam se kratak a blagodatan zijev u vremenu, koji smo ispunili razgovorom i razmjenom kakva se rijetko dogodi“. Izraz božije davanje nije, naravno, samo po sebi dokaz višeg stanja, nego je ugođaj odobrio izraz kao prikladan – a on je uslijedio nakon što su se predali. A na sljedećem primjeru jasno formulira uspostavu veze između zemlje i neba: „Smiruje se dan, bio je vruć i tegoban, sada nas blaži miluje svježina što fino struji ponad ove vode, što silazi s ovih nebesa.“

To, istina, prije svega govori o Lovrenovićevom zahvaćanju cjeline svijeta, koje nadilazi pojedinačne suvremeno oblikovane podjele na umjetnosti, znanost, vještine, itd. Kad se nađe u doživljajno i istraživački zahtjevnoj situaciji, kao što su prijelazi iz jednog krškog polja u drugo, on podjednako zaziva znanost i umjetnost, pa kaže da bi se o tome „cijela studija mogla napisati, ili poema ispjevati“. To je obilježje mišljenja koje je zadržalo njegove ishodišne osobine, koje su dugo bile zajedno u mitu, a dio njih je i religijsko. Treba znati da se ni sama umjetnost sve donedavno nije odricala odgovornosti da zadovolji i znanstvenu stranu mišljenja, sve dok se moderna znanost nije usko specijalizirala, osamostalila i odbacila viškove značenja.

Ako ima elemenata takve svijesti, treba i to reći, daleko su od današnjeg javnog standarda toga pojma, bitno obilježena fetišizmom, praznovjerjem i udvorništvom. U tom odnosu ima svijesti, zahvalnosti i vjernosti precima za sve što smo naslijedili biološki, kulturno i metafizički, što nije uvijek lako vidljivo ili je teško ili nikako spoznatljivo. Također, njegova važna sastavnica je „vječnost duha i umjetnosti“, koja se najbolje očituje u ljepoti, uvjerenju da je ona najveća sublimacija našega smisla. Pred ljepotom – krškog polja ili njegove slike – vješti književnik Lovrenović ostaje bez glasa i utapa se u osjećaju vječnosti.

Čini se da Ikavski zemljopis znatno šire otvara čitanju s takvim pretpostavkama, ali treba biti svjestan da je to jedna od njegovih dimenzija, ovdje možda nešto naglašenija zbog izabrane metode. Takvo tumačenje naslanjamo na kulturno-geografske koncepte koji se bave složenim odnosima čovjeka i krajolika, ovdje zavičaja, kod kojeg je to još očitije. Nama je najbliži koncept spomenute topofilije, po kojem duboka povijesna iskustva i danas bitno oblikuju naš doživljaj svijeta, ali ga, naravno, ne zaključavaju. Jedno od osnovnih iskustava vezano je za čovjekovu potrebu obilježavanja prirode, upisivanja vlastitih kodova u nju, odnosno udomaćivanje i stjecanje orijentacije u prostoru (Probajte samo zamisliti da morate koristiti slijepu geografsku kartu, a da ne govorimo da zamislite krajolik bez značenja. To je gotovo ravno gubitku pamćenja!). Ono ima značenje uređivanja izvornog kaosa, a to je sa sobom nosilo i sakralizaciju prostora. Zbog uskog područja kojeg su poznavale rane zajednice, najveći se prostor otvarao prema nebu, na kojem su se, uostalom, dugo nalazili glavni orijentiri. A najvažniji od svih je Svemogući. Tako, sakralizacija se postiže spajanjem zemlje s Kozmosom. Os kojom se to postiže – Lovrenović je oživljava na nekoliko mjesta a spominje u Otinovcima – čini pupak ili središte svijeta, a ono predstavlja jednu o najranijih ideja svetosti mjesta. Ne misli se na neko geofizičko središte svijeta, koje je relativno nova pojava, nego središte malih i autarkičnih ljudskih zajednica, pa još i uže, središte u čovjeku. Uostalom, potreba za središtem je posljedica ograničenosti naših osjetila kojom sve mjerimo, pa je zapravo centar svijeta tamo gdje dođem sa svim svojim osjetilima. Istodobno, posredna spoznaja, preko reduciranih osjetila, često stavlja u zabludu, u određenoj mjeri falsificira odnos.

Najstarija vezanost čovjeka za zemlju ide preko grobova predaka. Nastala je kao posljedica vjerovanja da su preci naši zaštitnici, a po tome, moje mjesto nisu samo okoliš ili građevine, nego i mjesto mojih zaštitnika i bogova, kaže Tuan. Obiteljsko ognjište tisućama je godina bilo svetište kojim smo odavali poštovanje našim precima i čvrsto nas vezalo za točku na zemlji. Jedan rječnik navodi da u staroosetskom „svet“ ustvari znači „sveta vatra“. Samo da podsjetim da je arhetip zajedničkog ognjišta bio jasno prisutan ujesen 1991. među crnogorskim rezervistima na području okupiranog Popova polja. Koliko sam mogao zapaziti u obilasku sela po oslobođenju, početkom lipnja 1992., nije bila zapaljena ni jedna stojeća kuća, kuća s ognjištem. Netko je rekao da ih je u tome spriječilo vjerovanje da će, ako zapale tuđe ognjište, biti prokleti. Očito su raskalašeni rezervisti doslovno shvaćali njihovu svetost. Pa, nisu (toliko) uništavani ni grobovi, što je znatno vidljivije. Grobovi su posvuda sveta mjesta prvog reda. Oni su znak jedne zajednice, daju joj dimenziju vječnosti i ona je podupire najtvrđim granitnim spomenicima.

Lovrenović na svom putovanju najaviše obilazi grobove, spomenike i kulturne lokalitete. U naslovima 28 poglavlja imena groblja se spominju 10 puta, nazivi krajolika sedam, spomenici/spomen ploče i urbana mjesta po četiri, te svetišta tri. Nema nikakve dileme da su groblja, zajedno sa svojim simbolima, točke najviše važnosti, i Lovrenović uništavanje grobalja sa njihovom kulturnom dimenzijom vidi kao znak umiranje jedne kulture, što sjajno prikazuje ovdje i kao činjenicu i kao metaforu:

„Nije ta 'još strahovitije veličine ruka' srećom još utonula, vidjeli smo je, Josip ju je fotografirao, ali jest pošla, a sve drugo oko nje, sunca i miseci o kojima piše Lozić, već je zašlo. Još malo, još slijedećih šezdesetak godina, ili stoljeće dva (šta je to u njihovom računanju vremena!), mogla bi i ona sva pod zemlju, zajedno sa svima ostalim mramorovima što kao da su krenuli u donji svijet, za svojim pokojnicima“. (143).

Na jednom mjestu Lovrenović kaže da ikavska kultura ima snažnu pučko-religijsku tradiciju masovnog pohođenja. Pohođenje ima jako stare korijene i uvijek je bilo eminentan obredni čin. Korijen ophodnje je indoeuropski, možda i stariji, u sezonskim migracijama božanstava, čiji su odlasci odnosili život, a povraci ga obnavljali. Sličnosti se mogu vidjeti ne samo s pučko-religijskom tradicijom koju Lovrenović spominje, nego i s njegovom ophodnjom 2018. godine.

Lovrenović obilazi sveta mjesta, časti ih i obnavlja sjećanje na njih. Obilazak groblja može se protumačiti kao revitalizacija svijesti o važnosti prošlih, koji su izgradili našu kulturu i civilizaciju, koji su nevidljivi dio nas i s kojima smo u vezi. On traži izgubljeni smisao svoje zajednice, koja se nije u stanju prisjetiti „navjestitelja moderne i evropske Bosne“. Ivan Lovrenović nastoji obraniti zajednicu od pogibeljnog zaborava, od gubitka koda za vlastiti opstanak.

Tu također nailazimo na potporu u značenju pojma svet u svojim davnim nastancima. Jedno od tih tumačenje, koje nije moguće prepoznati u recentnom značenju religioznosti, nego u jednom od brojnih povijesnih iskustava koja su ostavljala različite kulturne tragove, kaže da je svet onaj koji je dovoljno jak da zaštiti cijelo selo; a njegova inačica živa je i danas još ponegdje u formi osveti se posveti se.

Kad se u tom svjetlu promotri Ikavski zemljopis, Ivan Lovrenović neodoljivo podsjeća na zaboravljenu pojavu u bosanskoj povijesti – Bosanskog Dida. Ona očituje obuhvatnu odgovornosti prema zemlji, svoj zemlji i svim ljudima u toj i na toj zemlji. Dok drugi, koji se prikazuju kao zaštitnici nesmiljeno troše najvažniju supstancu zemlje, Lovrenović oživljava staze, spomenike, kao i druga djela naših odličnih, čudnih ili sasvim običnih predaka. Podiže na stazama biljke u kojima raste Jukić, Andrić, Lozić, Hrgić, bezimeni dijaci, osvježuje sjećanja na njih. Njegov hommage Ivanu Frani Jukiću, obilazak srednje Bosne i kultiviranje baštine, te izrada knjige, imaju isto ishodište i isti smisao u onome što je davno bilo izuzetnost mjesta, koja je prerasla u svetost, a ona u religiju, koja se profanirala u obrednom patriotizmu. I pribran i zbunjen, i smjeran i gnjevan, on prolazi tu stazu sa svojim precima i sa svojim sinom, ujedno dijete tradicije i onaj koji progovara kao njezin odgovorni predvodnik.

Tko mu je, što mu je, gdje mu je ta - domovina?

Spomenici daju i jasnu sliku nemara, zaborava, gubitka smisla i uništenja kulturne tradicije Bosne, koja Lovrenoviću pada kao najgora zubobolja. Na Smrikama on Bosnu i Hercegovinu vidi „razdrtu i potonulu u trostruku političku nepamet“, jer ne zna šta bi s memorijalom neprocjenjive kulturne i umjetničke vrijednosti. To isto vidi s veseoskim Gradom, na kojem može samo potvrditi uništenje:

„Sve - kao i drugo u današnjoj Bosni. Ambicija skorojevića udružena s osionošću i neznanjem, osiljena bogatstvom, potpomognuta oportunizmom i tromošću institucija – čak i kad radi s dobrim ambicijama, na strani je vandalizma. O onoj s lošim namjerama da i ne govorimo.“ (48).

Lovrenovića to, doduše, ne iznenađuje jer je svjestan krhke duhovnosti bosanske čeljadi. To zapaža na štovanju najomiljenijeg sveca u BiH sv. Ante, koga vjernici najčešće koriste kao neku vrstu službe za izgubljene stvari. Prolazeći kroz svetišta u Zvirnjači i Pidrišu o svetom Anti, on primjećuje

„I nitko pri tome ne osjeća nikakvu nelagodu zbog očiglednog praznovjerja i sasvim profanog koristoljublja“. (107).

Primjer je to i živosti tradicijske religioznosti, koja je bila traženje zaštite od neposrednih, gotovo svakodnevnih opasnosti, prirode ili čovjeka. Izvorno, naziv vrag se odnosio na neprijatelja koji ubija. Takva, podloga je političkim manipulacijama, odnosno politički određivanom sustavu vrijednosti, koji će neprijateljskim označiti stoljećima razvijani suživot i približavanje kultura koje su poticala okolišne prilike.

U Skopaljskoj dolini, gdje su dugotrajni doticaji rezultirali mnogim običajnim 'pozajmicama',

„rat iz devedesetih je dubinski podijelio Gornji Vakuf/Uskoplje po etnopolitičkom šavu, što se vidi i po dvojnom službenom nazivu, s tragičnim sjećanjima i neprevladanim traumama na obje strane.“ (221/222). I danas
„…lijepa je ona i draga ljudima, a i blagoslovljena bi mogla da nije tegobne povijesti, periodične pokore rata, klanja, omraze.“ (227).

Spomenik bitki na Neretvi na Makljenu minirali su 2000. „domaći divljaci, do danas anonimni“, (199), što je primjer rata upisana u krajolike. No, krajolik, vidjeli smo, nije samo fizički, nego i naše sjećanje a njega, ne samo lijepo nego i ružno: „Još da se u ovu sliku idile ne uvlači sjena znanja o bugojanskim užasima iz rata '93-94, o logorima i grobnicama…“ (229), reći će gledajući s padina Radovan planine. A ta sjećanja se ponavljaju i stvaraju nesretnu povijest koja apokaliptično dizajnira prostor.

„Rastičevo i Raščevljani: priča o strašnoj historiji jednog sela i njegovih naraštaja. Nije jedina, mnogo je mjesta u Bosni sa sličnom sudbinom, jednako katoličkih kao i pravoslavnih i muslimanskih, i svakō na svoj način govori o historiji kao slijepoj stihiji a ne nekakvoj učiteljici. Ono što raščevljanskoj priči daje dodatnu neutješnost, jest fatalna repetitivnost, neumitno doslovna do u detalj, kao da ju režira nevidljiva ruka bezvremenog zlog majstora, opsjednutog idejom periodičnog ponavljanja.“ (130).

„I onda, tačno nakon pola stoljeća, ponovo apokalipsa, u kojoj su kontekst i uloge izmijenjene, ali ne toliko da ne bi bila prepoznatljiva gotovo ista mitska osnova antagonizma na čudesnoj i strašnoj kupreškoj visoravni..“ (134).

Najnovija sjećanja ne daje previše nade da će uskoro biti bolje. Lovrenović to vidi u groblju u Pidrišu analizirajući natpis na velikom spomen-križu „žrtvama svih ratova“. Iz njega, kaže, zrači „zagonetni patos“; „u čudnovatoj je i sumornoj opreci sa stvarnošću“.

„PUTNIČE
JAVI DOMOVINI
DA OVDJE MRTVI LEŽIMO
ŠTUJUĆI ZAKONE NAŠIH OČEVA.
USKOPLJE
NEĆE ZABORAVITI VAŠU ŽRTVU!“

„Neobična je već sama invokacija: PUTNIČE, još neobičniji nalog putniku da JAVI DOMOVINI. Kao da je i sam sastavljač epitafa bio razapet između protuslovnih misli i osjećaja. Ne obraća se potomcima, niti narodu u cjelini, kao što bi se moglo očekivati po ispraznoj i lažnoj nacionalnoj patetici što se danas masovno njeguje po ovakvim memorijalima. Obraća se anonimnom putniku, kao da i sam zna da je sve drugo zaludna tragedija. Potom, tko mu je, što mu je, gdje mu je ta - domovina? Ako tek neki neizvjesni namjernik u još neizvjesnijoj budućnosti treba da joj javi za žrtvu ovih ljudi, nije li to neka strana i daleka, nepoznata 'gospođa Tlapnja'? I sve drugo u ovome dojmljivo sastavljenom tekstu pobuđuje slična pitanja i turobne osjećaje. Sam od sebe, bez prvobitne namjere i namjene, zapravo protiv nje (kao što često biva u pjesničkom govoru), uklapa se u bosanskohrvatski nacionalni apsurd 1992-95, kao njegov neželjeni tumač“. (200).

U nedalekom Sebešiću naići ponovo na napis koji očituje „nesporazum sa sobom samima, s vlastitom historijom, sa smislom/besmislom vlastitog stradanja, iskorijenjenosti“.

„Uz znak križa i trbušasti grb Herceg-Bosne tu piše:

'U SPOMEN NA SVE HRVATSKE DOMOLJUBE KOJI SU KROZ STOLJEĆA DALI SVOJE ŽIVOTE ZA SLOBODU HRVATSKOG NARODA'

Silno se i besprijevarno ovdje osjeti kako taj jaki a prazan ideološki govor promašuje sve, ama baš sve, što je davalo smisao i činilo sadržaj života ovdašnjih ljudi, te što će mu ga davati i činiti i ubuduće, ako ljudi i života ovdje ikako bude. Nigdje se tako živo kao u ovim malim zakutcima narodnog života – malim a važnim kao cijeli svemir – ne uviđa smisao dileme koju Krleža, razmišljajući davno povodom hrvatske nacionalne sudbine, izražava latinskim pojmovima: entitas nationis ili entitas populi? Hrvatski paradoks u Bosni i Hercegovini: htijući biti nacijom (entitas nationis), gubi se narod (entitas populi), gubi se sama svoja biološka supstanca, gube se svoja drevna staništa.“ (236/237).

Rijedak trezven primjer promišljanja sjećanja na žrtvu Lovrenović vidi u tretmanu povijesne traume Rame iz 1942. godine. Od četničkog pokolja ljude nisu zaštititi ni Talijani ni ustaše, pa je taj „đavolski koloplet razlog zbog kojih je pokolj u Rami dugo bio pokriven planskim zaboravom i prisilnom šutnjom, a ukupan broj žrtava i danas nije moguće ustanoviti sa sigurnošću“, premda postoji čvrsti podatak o 1805 ubijenih. Simpozij o tim događajima i knjiga iz 2014.

„izuzetni su – u današnjoj Bosni gotovo nevjerojatni – po uspjelom nastojanju da se u skladnu cjelinu poveže sav dužni pijetet prema žrtvama, i objektivan znanstveno-kritički odnos prema događajima i njihovom osvjetljavanju. Točno onako kako je uredništvo napisalo u predgovoru: 'Svako bi se sjećanje trebalo temeljiti na činjenicama i na istini. Ako sjećanje nije istinoljubivo i potkrijepljeno činjenicama, ono će se pretvoriti u mit, u opasnu zloupotrebu povijesnih okolnosti'“. (191).

Lovrenović s rešpektom gleda i na ramski spomenik kralju Tvrtku, rad Petra Dolića, podignut 2017. koji je „nestvarno lijep – u isti mah moćno stamen i nježno produhovljen“. Jedino mu, kaže, heraldika narušava konceptualnu čistoću. (198).

Žalobna si, prekrasna si!

Sva ta bolna iskustva na putovanju srednjom Bosnom nije moguće izbjeći. Zavičaj se ne bira; on nudi zakutke užitka i spasenje, jednako kao što je mjesto užasa. Na nizu svojih postaja Lovrenovć pokazuje i jedne i druge, ali ih se ne odriče. Dapače, snažna privrženost podnebljima kojima prolazi razvija raspoloženja zbog kojih mu je teško otići.

Već na početku puta, na groblju Gradac, Lovrenović upozorava da ne smiju „biti rastrošni s vremenom“, ali priznaje da mu je teško krenuti i s njim se rastati. Uskoro će, našavši se u lukama ispod Koprivnice, iskreno posvjedočiti:

„sasvim lijepo možeš zamisliti da ostaneš, da se smiriš, da se ne mičeš više nikamo i nikada“. (40).

Na veseoskom Gradu, unatoč rečenoj gorčini zbog njegove vandalizacije, on će reći:

„sada smo još u vlasti moćnog doživljaja čudesne cjeline koju čine sam ovaj poslijepodnevni čas i ambijent, u njedrima planine, uz čistu vodu tekućicu, sklonjen od vanjskog svijeta, i u njemu gotička struktura u ostacima od prije mnogo stoljeća“. (48)

Riječi ne kažu otvoreno, ali također znače - ostati ovdje zauvijek. Osjećaje će pojačati meteorološke prilike. Kada se prvi put pojavi kiša, uobičajena smetnja na putovanjima, kao na Smriki, on će na trenutak negodovati, „kao glupi turist“, a onda će shvatiti da je „baš ovo pravo vrijeme“, i da jedno drugom pripada i pojačava jedno drugo, „tmasti oblaci što na sive, kao žive, Bogdanovićeve bdioce puštaju toplu kišu u nijemom razumijevanju“. (28).

Kiša se pojavila i promijenila izvedbu planova i na groblju s kojeg je odličan pogled na „grad Bugojno koji se razastro po dolini“:

„odjednom sastavila takvom snagom i gustinom, da se ostanak u autu s dobro zatvorenim prozorima pokazao kao najpametnije rješenje. Kišna zavjesa udružena s bijelom a neprozirnom maglom tako je zatvorila vidik, da dalje od grobljanske crkve ništa nije bilo vidljivo. Predali smo se tome božijem davanju bez otpora i pokazalo se korisnim: otvorio nam se kratak a blagodatan zijev u vremenu, koji smo ispunili razgovorom i razmjenom kakva se rijetko dogodi, kada se ne zna što je sadržajnije - izgovorene riječi ili šutnja između njih“. (232).

Ovdje ugođaj nije okrenut samo prirodi ili spomeniku, nego i suputniku. Jedan od važnih znakova privrženosti kraju jest topao pozitivan osjećaj zadovoljstva mjestom odnosno nezainteresiranosti prema svijetu izvan njega, kao i odsutnost želje da se napusti to mjesto, ističe Tuan. Takvih je mjesta u Ikavskom zemljopisu bilo više. Neke smo naveli, a ne možemo odoljeti ni ovima; prvo je iz Šuičkog, a drugo iz Kupreškog polja:

„Trenutak – nagrada. (…) Smiruje se dan, bio je vruć i tegoban, sada nas blaži miluje svježina što fino struji ponad ove vode, što silazi s ovih nebesa. Vidik je otvoren na sve strane, sami smo u polju nedaleko, damari se stišavaju i dah ujednačuje, samo oči ne miruju, napajaju se i u svoje slikovno pamćenje pohranjuju sve blago koje nas okružuje. Znamo da ćemo morati, da će skoro skončati ovaj trenutak, a jaka se čežnja javlja: da ga je zadržati, ne ići nikamo, ne htjeti ništa, ne znati ništa, biti Camelina sativa, ista prije četiri hiljade godina i sljedećih četiri. E, da, ali: nismo nego Blaisea Pascala trska koja misli, i koja si, lomna i šuplja, ne umije i no može pomoći“. (109).

„I tako, našeg četvrtog kupreškog dana dolazi čas da se oprostimo od Visoravni. Čudnovato samo se zbližili. Krajevi znaju imati karakter kao i osobe: osvoje te a da ne moraš ni znati čime, i onda to bogatstvo ostane u tom trajnom vlasništvu 'iza spuštenih trepavica'“. (189)

„Maleni, skrajnuti Otinovci na rubu Polja, ispod strme Stožer planine – axis mudi. Šutimo, dišemo, upijamo.“ (155)

Otinovci kao središte svijeta! Sve što imam - imam u srednjoj Bosni. I kao što smo rekli, ti će se osjećaji smjenjivati i miješati, što nekada „i godi, i malo rastužuje“ (142), kao kod Rastičeva, a nekada će na jednom mjestu, kao na Crkvini, raširiti registar „od ushita do neke potmule gorčine“ (48). Tako do zadnjeg pasusa (238), koji sažima cijelu knjigu:

„Odgađamo još koji tren odlazak iz Sebešića. Tako nam je stalno na ovome putovanju: tek što uniđemo u koji ovakav zakutak po Bosni, uzme nas, zatravi, prožme svojom nemuštom snagom, i bude ga teško napuštati.
Pa eto baš je onda dobro ispalo da je naša posljednja postaja ovaj, koji je napustiti najteže.
Odmahujem Sebešiću: Sebešić, aj, Sebešić! Žaloban si, prekrasan si.“