Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović: Pripadati i ne pripadati, eseji, Ex libris, Rijeka 2022.

U svom kapitalnom djelu "Unutarnja zemlja", podnaslovljenom kao  "Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine", Ivan Lovrenović podsjeća na riječi slovenskog književnika Josipa Vidmara izrečene na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu 1943. godine, kako je Bosna i Hercegovina ušla u 20. stoljeće kao "najkompliciranija zemlja u Europi". Vidmarova "dijagnoza" se, na žalost, krajnje negativno odražava i na današnju društveno političku situaciju u cjelini, te je aktualnija možda više nego u vrijeme kada je izrečena. Tome u prilog ide i nepostojanje cjelovite i nepristrane sinteze bosanskohercegovačke povijesti, pogotovo povijesti osmanskog i predosmanskog razdoblja, što tu bosanskohercegovačku kvadraturu kruga čini još složenijom i zamršenijom. Danas se o Bosni i Hercegovini uglavnom govori u stereotipima i s okamenjenim predrasudama koje se uvijek iznova oživljavaju u dnevno-političke i nacionalno-ideološke svrhe, prikazujući je kao zemlju razapetu između tri mitološka diskursa koji su u opreci svaki sa svakim, u čemu, kao i u svakom stereotipu, ima mnogo istine.

Nemjerljiv je doprinos Ivana Lovrenovića u raspetljavanju kompleksnih bosanskohercegovačkih mrtvouzica koje svoje korijene vuku iz prošlosti, a njegova zbirka eseja "Pripadati i ne pripadati" samo je jedna u nizu sličnih knjiga koja može poslužiti i kao rezime jedne gotovo cjeloživotne posvećenosti. Knjigu je objavio riječki Ex libris, izdavač koji je se iznimno trudi oko svojih izdanja, pa je tako Lovrenovićeva knjiga opremljena jednom od najljepših naslovnica koju sam vidio u posljednje vrijeme, koju su dizajnirali Damir Bralić i Lana Grahek. Knjiga je podijeljena na tri dijela: "Rub kao dom", "Koji Buenos Aires" i "Tema Andrić". Radi se uglavnom o tekstovima koji su već objavljeni u raznoraznim publikacijama, ali ovako tematski posloženi, prema kompleksima kojima je Lovrenović opsesivno zaokupljen, daju ovoj knjizi gotovo testamentarnu važnost. Prvi dio, "Rub kao dom", bavi se bosanskim Hrvatima, pa su i prva dva eseja u njemu izvorno objavljeni kao dio opsežne Lovrenovićeve studije "Bosanski Hrvati - esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture", a drugi, "Koji Buenos Aires", govori o mučnom nasljeđe iz NDH koje i danas opterećuje bosansko-hrvatsko povijesno pamćenje, što se pogotovo odnosi na stradanja na Bleiburgu kao paradigmatskom doživljaju te i takve povijesti. U trećem dijelu govori se o djelu Ive Andrića, u koji je uvršten i kanonski tekst "Ivo Andrić, paradoks o šutnji", koji je izvorno objavljen kao predgovor Andrićevim "Izabranim djelima" u četiri toma, koje je objavila sarajevska Matica hrvatska 2007. godine u svojoj ediciji "Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga", da bi godinu dana kasnije bio objavljen u časopisu "Novi izraz" bosanskohercegovačkog PEN-a, te nagrađen nagradom "Midhat Begić" za književnu i umjetničku kritiku. U svom pogovoru knjizi "Pripadati i ne pripadati" nazvanom "Opus o nastajanju o kulturi u nestajanju", Nebojša Lujanović također govori o ovome, o toj nekoj vrsti predodređenosti karakterističnoj za ovog pisca: "S obzirom na navedene tematske i strukturne odlike Lovrenovićevog pisanja, može se reći kako i ovaj tekst 'Pripadati i ne pripadati' nastavlja ono što smo navikli očekivati od autora. Ovo je nastavak borbe za prostor koji se prazni; to je semantič­ki prostor Bosne i Hercegovine. (...) Zanimljiva je strategija kojom se Lovrenović bori za tu kulturu koja tone. U knjizi 'Pripadati i ne pripadati', odabire tri nje­na bedema i kreće u obranu svakog od njih, u gradnju utvrde koja bi trebala zaustaviti ili barem usporiti to potonuće."

Književni angažman je tema o kojoj se nekada mnogo pisalo, pogotovo kada je riječ o takozvanim velikim temama. Taj pojam je danas, čini mi se, u velikoj mjeri obesmišljen. Međutim, kada govorimo o djelu Ivana Lovrenovića, "čuvara jedne kulture na izumiranju", kako ga je u spomenutom pogovoru nazvao Nebojša Lujanović, ova tema je nezaobilazna, jer se stječe dojam da je to ovome piscu neizmjerno važno. Tu dolazimo do jedne zanimljive, gotovo sudbonosne poveznice s Ivom Andrićem, s kojim Lovrenović dijeli gotovo identičan odnos prema svijetu Bosne, što je evoluiralo u neku vrstu plemenite donkihotovske kategorije na kojoj je Andrić usprkos tome insistirao, jer je to nekada jedini način očuvanja elementarne ljudskosti. Ovaj motiv je Andriću vrlo važan. Prvi put ga susrećemo u njegovu romanu "Na Drini ćuprija", kada govori o Dauthodži Muteveliću, osobi koja je očajnički, do kraja života, pokušavala spasiti višegradsku ćupriju i han od propadanja. "Taj mudri i pobožni, tvrdoglavi i uporni čovek", piše Andrić, "koga je kasaba dugo pamtila, nije se ničim dao odvratiti od svog bezizglednog napora. Radeći predano on se odavno bio pomirio sa saznanjem da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna." Ivan Lovrenović kao da se u toj svojoj borbi "protiv kvara, smrti i nestajanja" jednog svijeta pretvorio u suvremenu reinkarnaciju Dauthodže Mutevelića. Andrić ovo navodi i kao svoj izričiti stav u knjizi Ljube Jandrića "Sa Ivom Andrićem", gdje govori o pisanju, odnosno o književnom angažmanu: "Ni pisac, opet, ne sme da se zaleće i glavom udara u baš svaki zid. Svet je ionako dovoljno tvrd da nema takve pesničke metafore kojoj ne bi mogao odoleti. Napisano je toliko lepih i manje lepih knjiga, ali svet nije postao mekši – i ko zna da li će ikad i postati. Međutim, upravo zato mi – pisci – nikad ne bismo smeli prestati da ga preobražavamo." Dakle, cijela Lovrenovićeva bibliografija može se svesti na to plemenito andrićevsko "zalijetanje glavom u zid" iza kojeg svijet, na žalost, "nije postao mekši". Zapravo se događa obratno: da taj svijet iz godine u godinu, usprkos svemu, postaje sve "tvrđi", bez obzira na to što se Lovrenović u svojim tekstovima ne zadovoljava površnim i izglobljenim uvidom u dnevnopolitičku stvarnost, nego problem zahvaća dubinski i sveobuhvatno. Svaki njegov politički komentar, koje je objavljivao svojevremeno u splitskom "Feral Tribuneu" i sarajevskim "Danima", bio je mali sat nenadmašne bosanskohercegovačke političke anatomije.

Povjesničar Ivo Goldstein u predgovoru drugom izdanju Lovrenovićeve "Unutarnje zemlje" iz 1998. godine, koju promatra isključivo kao historiografsko djelo, započinje jednom vrlo zanimljivom dilemom. Naime, čest je stav unutar historiografske struke, da bi se ista obranila od banaliziranja, vulgarizacije i politikantstva, da historiografiju treba ostaviti isključivo školovanim stručnjacima. Međutim, Goldstein se s tim pristupom ne slaže: "Mislim da nam je historičarima ipak važnije da onaj koji piše o povijesti ne smije kroz povijest i svoje historiografsko pisanje na neznanstven način promicati svoje političke ideje, ili pak vrijednosne kategorije prenositi u vrijeme prošlo." Goldstein se slaže da su školovani povjesničari puno bolje "opremljeni" od drugih u tom smislu, te da stoga imaju mnogo manje šansi da upadnu u zamku relativiziranja. "No", piše on dalje, "iznimke potvrđuju pravila, i to na najbolji mogući način. Ivan Lovrenović je najbolji dokaz da oni koji nisu studirali povijest u svojoj priči o prošlosti mogu dati sve što daje historičar pa čak i obogatiti tekst vrlo specifičnim, osebujnim pristupom." Pri kraju svog teksta o "Unutarnjoj zemlji", Ivo Goldstein ispisuje jednu amblematsku rečenicu koja je primjenjiva na gotovo sve što je Ivan Lovrenović dosada napisao: "Autor posjeduje široka znanja o bosanskohercegovačkoj povijesti od njenih početaka do danas, naposljetku, djelo je pisano, što nije nevažno - sa zanosom i ljubavlju."

Prvi dio knjige otvara esej "Bosanska soteriologija". Soteriologija je grana teologije koja se bavi spasenjem. Etimološki, ovaj pojam označava znanost o spasenju. Sada dolazimo do karakteristične "bosanske soteriologije", koju na najbolji način opisuje dilema Lovrenovićeva djeda: "Može li biti pravo da koji od mojih prijatelja muslimana ili pravoslavaca, možebit stoput bolji čovjek od mene, ne zasluži rajsko naselje, samo zato što se rodio u drugoj vjeri?" U ovom naizgled banalnom pitanju sadržano je iskustvo života u Bosni i Hercegovini, odnosno "življena vjerodostojnost, cijela uronjena u specifično životno iskustvo", jer je upravo konfesionalna pripadnost bila presudan faktor u formiranju bosanskohercegovačkih nacionalnih identiteta. Njena pavlovljevska uvjetovanost rezultat je višestoljetnog iskustva života različitih konfesionalnih skupina na istom prostoru. "Otporna na sve interpretacijske vratolomije, kojima svaka od nacionalno-vjerskih mitografija nastoji u svoju korist istumačiti zajedničku zlehudu povijest, stoji tvrdoglava i nevesela činjenica da njome, tom poviješću, odjekuju borbeni poklici nad hekatombama nevinoga ljudskog mesa i nad ruševinama hramova i simbola drugih konfesija, sve u ime najviših vjerskih svetinja i u ime zaštite vlastitih konfesionalnih zajednica i institucija. Svaka od triju tradicionalnih vjerskih zajednica ima u svojemu povijesnom pamćenju, starijem ili novijem, svejedno, pohranjene traume i sjećanja na stradanja te vrste, ali, također, ni jedna od njih u tim zbivanjima nije čistih ruku i svjetla obraza", stoji na jednom mjestu u ovom eseju, što je zapravo osnovna karakteristika suvremenog bosanskohercegovačkog društva i uzrok svih njenih dnevno-političkih konflikata. U naredna tri eseja iz prvog dijela knjige, Lovrenović piše o franjevcima, o presudnoj ulozi religije u formiranju endemičnog bosansko-hrvatskog identiteta formiranog na "dvostrukoj civilizacijskoj margini", stiješnjenog na "ničijoj zemlji" između osmansko-islamskog i zapadnokršćanskog civilizacijskog kruga, te o franjevačkom književnom nasljeđu kao  neodvojivom dijelu te identitetske matrice. Taj identitet je, po Lovrenoviću, europski po svojim "rtaualnim i liturgijskim obrascima", a bosansko-orijentalni po svom mentalitetu i "životnom i kulturalnom habitusu".

U drugom dijelu knjige, Lovrenović se bavi opterećujućim povijesnim pamćenjem iz vremena NDH, odnosno "kompleksom Bleiburga", čime se bavio u više navrata. O tome je pisao iz osobnog rakursa u knjizi "Liber memorabilium", o "nestalom ocu", a ta tema otvara i njegov roman "Nestali u stoljeću", kao priča o Odiseju koji se nikada neće vratiti, kako je pripovjedač na jednom mjestu naziva. "U susretu s kompleksom Bleiburg, tom tragičnom i mračnom temom iz vlastite prošlosti, hrvatska (i bošnjačkomuslimanska, da se ne zaboravi) javnost uvijek iznova pokazuju jednaku povijesnu, političku, etičku nezrelost",  rečenica je kojom Lovrenović započinje svoj esej "Hrvati na Bleiburgu". O ovoj temi Lovrenović progovara i u intervjuu koji je dao povodom istupanja iz PEN centra BiH. Povod istupanju bilo je pismo više desetaka članova PEN-a, u kojemu su se, pozivajući se na "antifašizam", oštro usprotivili održavanju mise u sarajevskoj katedrali za blajburške žrtve. Taj antifašizam Lovrenović opisuje kao varijantu staljinskog, nedemokratskog antifašizma. Tu spominje njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, koji je napisao kako je "bijeg radikalne ljevice u 'antifašizam' najuspješniji manevar jezične politike 20. stoljeća", a "predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičnom igrom poslijeratnoga vremena". "Između antifašizma Sime Dubajića i antifašizma Edvarda Kocbeka razlika je duboka i strašna kao pakao", izjavio je Lovrenović. Sloterdijkove teze primjenjive su i na aktualna zbivanja u Ukrajini. Nedavno je Sofi Oksanen, finska spisateljica estonskog porijekla, u svom eseju o ruskoj agresiji na Ukrajinu, koji je napisala za Express, spomenula sličan fenomen, koji je poslužio Putinu kao lažni povod za agresiju, a radi se o Putinovoj tobožnjoj "denacifikaciji" i "defašizaciji" Ukrajine. "Mi koji smo pisali o povijesti okupacije Estonije morali smo se naviknuti na slike nas koje su kružile internetom nazivajući nas nacistima i fašistima, a putinisti su na skupovima nosili plakate naših lica sa simbolima SS-a i kukastim križevima", piše Sofi Oksanen. Po sličnom scenariju su se odvijale i demonstracije "antifašista" po ulicama Sarajeva uoči održavanja spomenute mise u sarajevskoj katedrali.

Treći dio knjige govori o Ivi Andriću, u kojem centralno mjesto zauzima esej "Ivo Andrić, paradoks o šutnji". Kao njegov moto, Lovrenović je uzeo višeznačnu rečenicu Andrićeve bliske suradnice Vere Stojić: "Bio je nekako tuđ čovek." Najspominjanija teza iz ovog eseja je ona o Andriću kao o piscu "sve Bosne": "Fascinantna je socijalna 'mapa' bosanskoga svijeta iscrtana u Andrićevu djelu; ona je naprosto sveobuhvatna i ništa ne ostavlja nedodirnuto, neopisano, nepredstavljeno: institucije, odnose, likove i tipove, domaće i 'strance', profesije, zanate, običaje, uzraste, spolove, selo-grad…" Lovrenović zatim pravi u tom smislu usporedbu između Andrića i Meše Selimovića: "Selimović je gotovo opsesivno fokusiran i ograničen na muslimanski svijet Bosne; Andrića zanimaju svi predstavnici toga civilizacijskoga panoptikuma – muslimani, pravoslavci, katolici, Židovi-sefardi, Osmanlije, Levantinci, austrougarski  došljaci raznih zanimanja i sudbina…" Ovdje vrijedi navesti i završne rečenice ovog eseja: "I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim – proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni."

Nešto ranije, otprilike prije pola godine, u novopokrenutoj izdavačkoj kući Dram radosti iz Travnika, nazvanoj po jednoj rečenici iz Andrićeve priče "Čaša" ("Ovdje se dram radosti dušom plaća."), kao prvo izdanje tog izdavača, objavljena je luksuzna monografija "Bosanski križ - Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti" koju zajednički potpisuju Ivan (tekst) i Josip Lovrenović (fotografije). (Tekst kojim je opremljena ova monografija u skraćenom obliku je i dio zbirke eseja "Pripadati i ne pripadati") Radi se o katoličkim nadgrobnim spomenicima iz vremena turske uprave koji svoje porijeklo vuku iz zajedničke srednjovjekovne kulture stećaka. Fra Miro Jelečević, profesor s Franjevačke teologije u Sarajevu, prilikom predstavljanja ove knjige u Sarajevu nazvao ju je "knjigom spomenikom". Kao moto knjige Lovrenović je naveo latinsku sentencu "Saxa loquntur" ("Kamenje govori") koja se obično koristi za arheološka nalazišta ili stara zdanja koja govore o nekadašnjoj slavi i veličini, i to u upitnom obliku, što je vrlo važno naglasiti. Lovrenović se zapravo pita govori li nam što to specifično bosansko "kamenje". Bosanski "križ", "ta zatajena i nepoznata kultna baština, kaže Ivan Lovrenović, neistražen je nedovoljno razjašnjen fenomen. "Niša o 'križevima' ne znamo, osim njih samih." Kao idealnog istraživača ove teme Lovrenović navodi osobu u kojoj bi se spojili "znanje i moć suživljavanja", navodeći kao primjer zagrebačku povjesničarku umjetnosti Sanju Cvetnić koja je višegodišnjim predanim radom sistematizirala u svojoj knjizi "Barokni defter" likovnu baštinu bosanskih franjevačkih samostana. "Bosanski križ" je i neka vrsta alternativne enciklopedija jednog potonulog svijeta, koja može poslužiti i kao epitaf jednoj jedinstvenoj, višestoljetnoj civilizaciji koja je, po svemu sudeći, došla do svoga kraja, kao brojne druge civilizacije prije nje, s tim da ovdje govorimo o spomeniku potonulom svijetu čijih "suputnika" i "suvremenika" još uvijek ima među živima.

Express, Zagreb, 15. 4. 2022.