Ivan Lovrenović

Prikaz petoga izdanja knjige Ivana Lovrenovića Unutarnja zemlja - kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine 

Express, Zagreb, 2. 2. 2018. 

Ne postoji zemlja o kojoj se razmišlja s više predrasuda i stereotipija kojima je poodavno istekao "rok trajanja", a koji se uvijek iznova oživljavaju u dnevno-političke i nacionalnoideološke svrhe, kao što je to slučaj s BiH, zemljom koja je razapeta između tri mitološka diskursa koji su u opreci svaki sa svakim i koja je u 20. stoljeće ušla, po riječima slovenskog književnika Josipa Vidmara koje je izrekao na I zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić-Gradu 1943. godine, kao "najkompliciranija zemlja u Europi".Na žalost, Vidmarova "dijagnoza" danas je aktualnija možda više nego ikada. Ako je išta unijelo imalo svjetla i razuma u taj kompleksni višestoljetni rašomon, onda je to knjiga Ivana Lovrenovića "Unutarnja zemlja", podnaslovljena kao "Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine" koja je ta tri nasukana, mitološka otoka nastojala ispreplesti uzajamnim vezama, ali i promatrati kao zasebne entitete ondje gdje te veze izostaju. "Usprkos mnogim dobrim knjigama o Bosni, ništa se ne može usporediti s Unutarnjom zemljom", piše Ammiel Alcalay u predgovoru engleskom izdanju ove knjige iz 2001.

Prije mjesec-dva, u Slimenima kod Novog Travnika, promovirano je peto izdanje ove kapitalne knjige. Bitno je napomenuti kako se ovdje ne radi o pukom doštampavanju rasprodanog prethodnog izdanja, već o knjizi koja iz izdanja u izdanje kvalitativno i sadržajno raste. (U nedavnom intervjuu u Expressu, Ivan Lovrenović ovo peto izdanje vidi kao posljednje, što je nemjerljiva šteta.) To se najbolje može vidjeti kada usporedimo popis korištene literature, na primjer, drugog izdanja (Durieux, Zagreb 1998), u kojemu su navedene 102 knjige, i ovog posljednjeg, petog izdanja (Synopsis, Sarajevo 2017), gdje je taj broj narastao na fascinantna 162 naslova, cijelu jednu historiografsko-kulturološku biblioteku. Možda bismo mogli na ovu knjigu primijeniti princip koji koristi softverska industrija, označiti, primjerice, njeno peto izdanje kao "Unutarnja zemlja 5.0". Prvo, inicijalno izdanje ove knjige iz 1989. godine nosilo je naziv "Labirint i pamćenje -kulturnohistorijski esej o Bosni". Knjigu je objavilo sarajevsko Oslobođenje. Prvobitni tekst iz kojeg je nastala bio je napisan za ilustriranu monografiju "Bosna i Hercegovina" (Sarajevo-Beograd 1980). Temeljito prerađeno i nadopunjeno, 1998. je objavljeno drugo izdanje, ali pod novim naslovom, "Unutarnja zemlja". "U nekom starom latinskom izviješću o Bosni stoji da je to - terra interior. Unutarnja zemlja. Tefter u koji sam prepisao taj izraz – propao mi je davno, a s njime i podaci, ime, izvor... Ali izraz je ostao upamćen, i kadgod se povede riječ o Bosni i Hercegovini, ja ga čujem u sebi; odzvanja kao odziv, kao 'odgovor': terra interior!", piše Ivan Lovrenović u bibliografskoj bilješci uz knjigu. Treće izdanje, također kod Durieuxa, objavljeno je 2004., dok je četvrto i peto izdanje objavio sarajevski Synopsis 2010., odnosno 2017. godine.

Ova knjiga u mnogome je uspjela nadomjestiti nedostatak kritičke historije Bosne i Hercegovine, pogotovo u osmanskom i predosmanskom razdoblju, koja su predmet dijametralno suprotstavljenih ideoloških tumačenja. Projekt koji je pokrenut unutar Akademije nauka i umjetnosti BiH (ANU BiH), u periodu između 1970. i 1990. propao je zbog nepomirljivih nacionalnoideoloških pristupa. Po Lovrenoviću, što je naveo u predgovoru i ponovio u intervjuu u Expressu, "danas smo od toga dalje nego ikada prije".

"Unutarnja zemlja" donosi povijesni uvid u BiH od paleolitika do današnjih vremena. U svojevrsnom uvodu u poglavlja, za svaki period daje se povijesni kontekst svakoga od njih, da bi se potom napravio njihov kratki kulturološki presjek. Ova metodologija ostala je nepromijenjena od prvog izdanja knjige. Lovrenović u svoj diskurs uvodi pojam "visoke" (elitne) i pučke kulture, s tim da onu "visoku" promatra u tri odvojene sastavnice: orijentalno-islamsku, zapadno-katoličku i istočno-pravoslavnu, među kojima su veze prilično slabe ili nikakve. Prožimanje tih kultura, po Lovrenoviću, najjače je upravo na razini pučke kulture, što pojašnjava na primjerima epskih i lirskih književnih formi. (Ovaj diskurs, odnosno stupanj prožimanja pučkih kultura je prije nešto više od tri godine bio predmet polemike između povjesničara Srećka M. Džaje i Ivana Lovrenovića, koja je vođena u zagrebačkom dvotjedniku "Vijenac".)

Posebna vrijednost četvrtog i petog izdanja je studija o procesu islamizacije u BiH, koja se oslanja na dvije knjige historiografa Nedima Filipovića, koje su u ranijem periodu prešućivane, jer se nisu uklapale u ideološke obrasce "zainteresiranih strana", zbog objektivnog i znanstvenog pristupa ovoj temi. Te dvije knjige, "Islamizacija u Bosni i Hercegovini", odnosno "Osmanski feudalizam u Bosni i Hercegovini" objavljene su 2005., odnosno 2008., više od dva desetljeća nakon Filipovićeve smrti (Sarajevo, 1984.). Dva međusobno antagonizirana stereotipa o islamizaciji kojima se cijelo vrijeme barata su onaj o masovnoj i prisilnoj islamizaciji, s jedne, te onaj o dragovoljnom prelasku "bogumilskog naroda" na islam, s druge strane. Lovrenović taj proces prikazuje kao dugotrajan i kompleksan, te navodi kako je upravo Nedim Filipović najobjektivnije historiografski obradio ovu temu.

Događaji nakon tursko-austrijskog rata s konca 17. stoljeća svakako su jedno od najtežih razdoblja u povijesti BiH koji u nekim segmentima neodoljivo podsjećaju na današnje. U tom periodu dolazi do "zaoštravanja ideološkog konflikta između dviju civilizacija, evropsko-kršćanske i orijentalno-islamske", što je dovelo do drastične antagonizacije unutar BiH, uz postojanje i "trećeg konflikta", onog "kršćansko-hrišćanskog", vezanog za konstantne pokušaje pravoslavne crkve da pod svoju jurisdikciju stavi katolike. (O ovoj temi često je pisao Ivo Andrić u svom "fratarskom ciklusu".) U tu priču uklapa se i osionost domaće osmanske feudalne kaste, koju pučka kultura glorificira, a koju Lovrenović ilustrira stihom iz jedne muslimanske narodne pjesme u kojoj "krajišnik" Alija Bojičić kaže kako se "Boga boji malo, cara baš nimalo, a vezira ko dorata moga." U takvim prilikama nicao je u BiH "onaj specifični kult dobrosusjedstva, 'komšiluka' i 'dosluka' (naklonost, prijateljstvo, op.a.), koji je, kako svjedoče brojni primjeri, upamćeni, opjevani, zabilježeni u kronikama i zapisima, bio rudimentarna negacija surove razdijeljenosti, iako nikada nije mogao postati osnovom za stvaranje osjećaja zajedničkog identiteta višeg političkog reda", piše Ivan Lovrenović. Taj utopijski "zajednički identitet višeg političkog reda "najčešći je uvjetni refleks međunarodnih medijatora, od austrougarskog upravitelja BiH Banjamina Kallaya s početka prošlog stoljeća, pa do današnje politike međunarodne zajednice u BiH. On postoji u određenim oblicima i unutar BiH, ali prvenstveno kao politička manipulacija. Nedavno je na FTV-u predsjednik SDP-a Nermin Nikšić izjavio kako bi on volio da su Srbi i Hrvati malo manje to što jesu, a malo više Bosanci i Hercegovci. Ova šovinistička izjava, odnosno ovo "Bosanci i Hercegovci" je zapravo derivat tog Lovrenovićevog "zajedničkog identiteta višeg političkog reda" po kojemu je isključivo vlastiti identitet temelj onom "zajedničkom". Odnosno možemo govoriti, kako je to Ivan Lovrenović izrekao u riječkom Novom listu u intervjuu povodom petog izdanja "Unutarnje zemlje", "o opasnoj blizini patriotizma i ideološke isključivosti, kojoj je u Bosni i u Sarajevu sadržaj uvijek nacionalistički kolikogod nastupao pod parolom građanstva ili ljevice."

Četvrto i peto izdanje Lovrenovićeve knjige posebni su i stoga jer donose dva za BiH iznimno važna priloga: memorandum "Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini, koje ponizno prikazuju njegovom carskom veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul-Medžidu" fra Ivana Frane Jukića, zbog kojeg je Jukić od strane Omer-paše Latasa bio prognan iz BiH, i koji je, po Lovrenoviću, "prvi nacrt evropskoga građanskog ustava u historiji BiH". Na sličan način, kao povijesnu prekretnicu, možemo promatrati i drugi prilog donesen u ovim izdanjima: "Rezoluciju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH", koja je usvojena na I zasjedanju ZAVNOBIH-a, 25. i 26. studenog 1943. u Mrkonjić-Gradu, na osnovu koje je uspostavljen jedini održivi politički model BiH koji se danas od strane bošnjačke političke elite, i lijeve i desne podjednako, otvoreno negira.

Zanimljiv je i način na koji je došlo do najnovijeg izdanja "Unutarnje zemlje". Naime, Snježana Köpruner, suvlasnica predratne tvornice "GS-Tvornica mašina Travnik", koja se nalazi u mjestu Slimena kod Novog Travnika, u sklopu koje je prije rata djelovala i tiskara, prepoznala je iznimnu vrijednost nekadašnje simbioze socijalističke industrije i kulture, te je u tom smislu u tvorničkoj tiskari, uz Synopsis kao suizdavača, otisnuto peto izdanje Lovrenovićeve knjige. Prije toga u tvornici je organizirana izložba grafika i fotografija Josipa Lovrenovića, koji je oblikovao izvrsnu naslovnicu knjige koristeći vlastiti grafički list "Krila" kao ilustraciju.

Za kraj navest ću jednu rečenicu koju je Ivan Lovrenović izrekao u spomenutom intervjuu Novom listu, govoreći o odnosu tronacionalne političke elite prema nedavnoj ratnoj prošlosti, u kojoj se na malom prostoru kriju sve povijesne mrtvouzice koje "Unutarnja zemlja" nastoji raspetljati: "Slaba je, dakle, nada za nekakvo univerzalnije i razumnije, transetničko sagledavanje ratne prošlosti. Tri ne samo različite nego i 'zaraćene' slike, ovdje će, kao i uvijek do sada, raskošno cvjetati svojim crnim i otrovnim, a zamamnim cvjetovima."