Josip Mlakić: PISAC PRED LICEM MEDUZE
Ivica Đikić, Divlji kvas (roman), Fraktura, Zagreb 2024.
Iz nedavno objavljene antologije "Područje signala" Jagne Pogačnik, koja je podnaslovljena kao "Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. - 2020.", izostavljeno je ime Ivice Đikića. Nisam imao u rukama spomenutu knjigu, pa ne znam kojim je se kriterijima rukovodila autorica i urednica. Međutim, ne mogu zamisliti nijedan kriterij niti pravi razlog da iz jedne slične knjige bude izostavljen Ivica Đikić, jedan od najvažnijih suvremenih hrvatskih pisaca. Isto vrijedi i za Nebojšu Lujanovića. Najvažniji kriteriji u sličnim slučajevima, pretpostavljam, oni su kulturološko-ideološki, što ovaj izostanak čini još manje shvatljivim, pošto su oba ova autora s "prave strane" ideoloških barikada, kada bi nešto takvo uopće postojalo, jer se radi o jednom vještački stvorenom konstruktu preko kojega se stvara književna uravnilovka i diktat prosječnih. (Moje ime je uvršteno u antologiju, tako da u ovim mojim razmišljanjima nema ničega osobnog.) Koji su onda razlozi? Ono što je zajedničko Đikiću i Lujanoviću je to što su obojica rođeni u Bosni i Hercegovini i što se radi o piscima koji se bave "teškim temama", od kojih hrvatska književnost bježi kao đavo od krsta. "Čim se osjeti podrhtavanje tla i zadah društvenih promjena, stvari prelaze u ruke kulture i angažirane umjetnosti. Preko kulture revolucije sretno putuju u muzeje", kaže mačak iz jedne priče Viktora Ivančića. Ova antologija, dakle, iz moga djelomičnog uvida, izostavljanjem ove dvojice autora, zapravo je "sretno putovanje" hrvatske književnosti u prašnjave muzeje. Ovo, s druge strane, po mojemu mišljenju potvrđuje one teze, koje svakodnevno možemo čuti, pogotovo od pisaca, kako je književnost gurnuta na marginu i tim je čudnije, da se zadržimo na Ivici Đikiću, jer se radi o književnosti koja propituje najbolnije točke hrvatske stvarnosti koje su u književnoj javnosti već poodavno tabuizirane. Ovo na svoj način govori i o književnom angažmanu, što je ranije, pogotovo iza rata, bila ključna riječ koja se spominjala uz književnost, kao primjer one slijepe vjere da je književnost nešto što ovaj svijet može učiniti boljim, što se u međuvremenu promijenilo. Je li to razlog zbog kojeg je Đikić danas vjerojatno najusamljenija pojava na hrvatskoj književnoj sceni, prešućen i bačen na marginu?
Ivica Đikić, književnik, novinar i scenarista, autor više nagrađivanih romana, u jednom je davnom intervjuu izjavio kako mu je od književnog mnogo važniji novinarski rad. Njegov dokumentaristički roman "Beara", jedna od najvažnijih knjiga objavljenih u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina, sretni je kompromis između Đikića novinara i Đikića pisca. Govori o četiri krvava dana u Srebrenici iz srpnja 1995. godine, kada je ubijeno preko osam tisuća srebreničkih muškaraca i dječaka, te o kontekstu i pozadini tog zločina. O važnosti književnog angažmana za ovog pisca govore i neke druge njegove knjige, gdje se novinarsko i književno isprepliću, poput romana "Sanjao sam slonove", koji govori o sprezi politike i kriminala, koja vuče korijene iz rata i povezana je s ratnim zločinima u tom periodu, ili zbirke priča "Štapići za pričanje", objavljene prije nekoliko godina. U završnoj priči zbirke, "Dodatak - Praljak", Đikić na jednom mjestu piše: "Ja sam u sredovječnom Slobodanu Praljku naknadno vidio sebe kad sam imao četrnaest ili petnaest godina, kad je počinjao rat. Ja sam Praljak", te tako preko vlastitog osjećaja krivnje preispituje i onaj kolektivni.
"Divlji kvas", najnoviji roman Ivice Đikića, koji po mojemu mišljenju predstavlja vrhunac stvaralaštva ovog pisca, svojevrsni je nastavak njegova debitantskog romana "Cirkus Columbia" prema kojemu je Danis Tanović snimio svoj ponajbolji film. Napisan u blago pomaknutom magijsko-realističkom ključu, "Cirkus Columbia" govori o provincijskom gradiću na koji se navlače tmurni ratni oblaci. U istom gradiću, u Duvnu, odvija se i radnja "Divljeg kvasa", koji započinje tamo gdje "Cirkus Columbia" završava. Još je jedan važan motiv koji povezuje ova dva romana, a riječ je o vjetru koji povremeno puše ulicama grada, koji u ova dva romana igra ulogu više, božanske sile koja otkriva svu dubinu ljudske bijede i megalomanije. Roman je ispripovijedan iz perspektive više likova, iako je glavni lik romana Josip Ljubas Džop preko čije sudbine Đikić gradi panoramsku sliku provincijskog gradića beznadno izgubljenog u vremenu i prostoru, čvrsto ukopanog u prošlost koja je određujuća. Josip Ljubas vraća se iz Njemačke u grad nakon trideset godina izbivanja. Džop je u Njemačkoj bio član balkanske kriminalne organizacije, zbog čega je završio u zatvoru. U grad, koji polako umire, u kojem živi tri puta manje stanovnika nego u trenutku kada je Džop otišao iz njega, vraća se s nadom u novi početak. Planira otvoriti pekaru u kojoj bi pekao kruh od divljeg kvasa, što je naučio u jednom od njemačkih zatvora. Džopov povratak u grad izaziva pravu pomutnju u zatvorenoj, klaustrofobičnoj sredini, jer se s Džopom vraćaju i potiskivani demoni prošlosti. "Mobitel i internet ne mogu zamijeniti stanovništvo kad je riječ o brzini širenja novosti unutar grada, ali jesu skratili put vijesti iz grada u svijet. Duvnjaci u Zagrebu, Beču, Münchenu i Berlinu ne zaostaju više danima ili tjednima za događajima i pričama u Duvnu. Sad se vremenski pomak sveo na minute ili sate", piše Đikić. Džop je trajno obilježen slučajem sa samog početka rata, kada se jedne prilike napio i nije mogao otići na položaj, zbog čega ga je zamijenio njegov brat koji je tom prilikom poginuo. Mučen osjećajem nesnosne krivnje, Džop napušta grad, planirajući se priključiti Legiji stranaca, međutim igrom slučaja završi u balkanskoj kriminalnoj organizaciji. Po povratku mora se najprije suočiti s Nadom, svojom prvom ljubavi, koja se nakon što ju je Džop napustio udala za njegova najboljeg prijatelja s kojim drži obiteljski restoran. Džop odmah po povratku nailazi na prepreke, jer se na samom početku rata zamjerio vječitom gradonačelniku Jozanu kojega je zajedno sa svojim suborcima javno osramotio, što mu ovaj nikada nije oprostio. Iz Njemačke se malo iza Džopa u grad vraća Jelena Kolak, kćerka Šimuna Kolaka koji je ubijen u političkom atentatu osamdesetih godina prošlog stoljeća, po kojemu je nazvana škola i jedna ulica u gradu, što dodatno uzburka atmosferu u gradu. Jelena zbog Džopa dolazi u sukob s gradskim vlastima i Crkvom, koji pod sumnjivim okolnostima grade veliku vjetroelektranu u okolici grada. Međutim, odmah po izgradnji, u gradu prestaje puhati vjetar. Tu roman, u jednom savršeno pripremljenom finalu, prelazi u magijsko-realističku alegoriju u kojoj je teško razdvojiti prošlost od sadašnjosti. Đikićevi likovi su živi i sjajno profilirani, što je odlika Đikićeva pisma u cjelini, pa i njegova scenarističkog rada. Jednog od najplastičnijih filmskih karaktera u hrvatskoj kinematografiji uopće stvorio je upravo Ivica Đikić. Riječ je o Ludvigu Tomaševiću kojega je briljantno odglumio Dragan Despot u seriji "Novine" nastaloj po Đikićevu scenariju. Upravo zbog toga, zbog neobičnih i snažnih likova, Đikićeva proza je idealna za filmsku adaptaciju. U zbirci "Štapići za pričanje" postoji priča "Kandilji" koja ima nevjerojatan filmski potencijal, koja je napisana po uzoru na "Cirkus Columbiju" i "Divlji kvas". Govori o ostarjelom muslimanu u većinskoj katoličkoj sredini, koji se, kada posenili, vraća u dane djetinjstva, oduševljeno hodajući gradom i najavljujući paljenje kandilja na džamiji uz Ramazan, sve dok to ne postane ozbiljan politički problem.
Pozivajući se na Kafku, Claudio Magris u svojoj esejističkoj zbirci "Abecede" kaže kako književnost treba biti poput pesnice, kako treba prodrmati čitatelja i njegov pogled na svijet i kako mora izazvati kod njega i određenu nelagodu. "Ta izrazito strašna nelagoda zapravo je obrana ljudskosti, jer gledati u lice Meduzi jedini je način da joj se odupremo", piše Magris. Đikić je, što potvrđuje i njegova najnovija knjiga, ostao pisac opsesivno zagledan u "lice Meduze", beskompromisno i znalački ga opisujući do posljednjeg detalja.
Express, Zagreb, 2. 8. 2024.