Josip Mlakić, Potresna kronika vremena
Ivan Lovrenović, Katakombe u Varcaru, VBZ,Zagreb 2008.
Svjetlo riječi, studeni 2008.
Knjiga eseja Ivana Lovrenovića Katakombe u Varcaru tematski je podijeljena na šest cjelina. Sastavljena je uglavnom od novinskih članaka objavljivanih u časopisima Dani i Feral Tribune u proteklih petnaestak godina. Određeni, manji, broj eseja inicijalno je objavljen još prije rata: radi se o književnim esejima koji su objavljeni kao predgovori određenim knjigama, i uglavnom su u ovoj knjizi smješteni u cjelinu Odjek naših duša.
Pišući o Lovrenovićevoj knjizi Trpi li Bog zulum (Rabic, Sarajevo, 2007.) i njegovim knjigama eseja, objavljenim u sklopu edicije Izabrana djela Ivana Lovrenovića zagrebačkog nakladnika Durieuxa u razdoblju od 2002. do 2005, književni kritičar Enver Kazaz, da bi dočarao sveobuhvatnost i žanrovsku i tematsku raznolikost istih, uvodi pojam hibridnost. Međutim, hibridnost bismo u Lovrenovićevom slučaju mogli okarakterizirati i kao erudiciju čvrsto i dubinski utemeljenu u realnosti, odnosno erudiciju koja ne bježi u maglovite metafizičke sfere i koja nije samoj sebi svrha, nego je tek alat u seciranju tmurne bosanskohercegovačke zbilje.
Kod sličnih tekstova, koji se iz jednog medija prebacuju u drugi, vrlo je važan kontekst, odnosno sama mogućnost njihova premještanja. A to, kada je riječ o ovom slučaju, savršeno funkcionira: čak je i fascinantna svojevrsna metamorfoza eseja iz Katakombi u Varcaru: naime, izmješteni iz novinskog medija, oni u knjizi poprimaju formu punokrvnih eseja. Ta dimenzija Lovrenovićevih tekstova u dnevnopolitičkom novinskom kontekstu je gotovo nevidljiva, što je za taj medij svakako prednost, kao što je, uostalom,
taj aktualni politički kontekst u knjizi, prvenstveno zbog načina njezina organiziranja, također nevidljiv, odnosno nevažan. Drugim riječima, Lovrenovićevi tekstovi funkcioniraju podjednako dobro, ali na različit način, i u formi članka u novinskom mediju i u knjizi. Iako bi bilo logično da zbog izmiještanja iz inicijalnog medija, pogotovo se to odnosi na novinske članke, oni izgube na snazi i uvjerljivosti, događa se jedan uistinu zanimljiv paradoks: izmješteni iz časopisa i smješteni u tematske okvire, Lovrenovićevi eseji funkcioniraju još i bolje. Razloge treba prvenstveno tražiti u tome što se Lovrenović ne zadovoljava površnim i izglobljenim uvidom u dnevnopolitičku stvarnost, nego problem zahvaća dubinski i sveobuhvatno. Svaki njegov politički komentar je, zapravo,malisat bosanskohercegovačke političke anatomije. Kao direktna posljedica takva pristupa, može se konstatirati da je danas vrlo malo sličnih političkih komentara, koji se i nakon deset godina mogu čitati kao da su nastali jučer, što na
svoj način govori o njihovoj vjerodostojnosti i uvjerljivosti, ali i univerzalnosti.
Hibridnost Lovrenovićevih tekstova u ovoj knjizi ugrubo je određena granicama pojedinih tematskih cjelina. Međutim, i unutar njih postoje određene žanrovske varijacije. U literarno najdojmljivijoj cjelini, Odjek naših duša, zbirci književnih eseja, na primjer, posijane su poetske i lirske minijature koje se savršeno uklapaju u kontekst. Kao malu ilustraciju uzet ćemo esej Duh topografije, topografija duha iz 1978, u kojemu Lovrenović ide tragom autentičnih lokacija iz Andrićevih djela. Između ostaloga, u njemu piše: A onda, odjedanput, bez ikakve najave, iza oštre okuke, iz tmaste noći, evo je - ćuprija! Žuto obasjana, srasla sa svojom paslikom u razlivenoj, ukroćenoj, širokoj vodi. Pripitomijena, ova angirska voda razlila se kao zejtan lijeno ‘od brijega do brijega’, skratila most po visini, podsjekla mu noge: niti je on više kroti, niti ona njega ugrožava. Kao da čitamo Andrićeve retke. I to zasigurno nije slučajno: u sam tekst Lovrenović je andrićevskim slogom upisao homage velikom piscu. Sam tekst, opsega od nekoliko novinskih kartica, znači, ispisan je u nekoj hibridnoj putopisnoj maniri i ispresijecan lirsko-poetskim minijaturama, od kojih neke, kao navedena, iskaču i iz ove matrice.
Druga jedna tematska cjelina, Pars fuit Illyrici ..., zbirka kulturološko-političkih eseja, karakteristična je za Lovrenovića. Prožimanje kulturološkog i političkog, obično jednog na račun drugog, na ovim prostorima često ima za cilj zamagljivanje stvarnosti. Lovrenović u svojim tekstovima precizno i bez predrasuda razgrće tu povijesnu maglu i razbija sve naše parcijalne autističke povijesne istine, nacionalne ili nacionalističke historiografske kule u zraku, onaj vid povijesnog zamagljivanja koji je Krleža nazvao historijom po mjeri. A svaka naša historija po mjeri ujedno je, iskoristit ćemo naziv jedne cjeline iz ove knjige, i ruka iz groba.
Ukratko, Katakombe u Varcaru jedna je od onih dragocjenih knjiga koje je uvijek, poput knjiga enciklopedijskog tipa, dobro imati pri ruci jer daje jednu cjelovitu i potresnu kroniku jednog vremena koja zahvaća duboko, bolno i beskompromisno.