Ivan Lovrenović

Uz 70. rođendan Ivana Lovrenovića 23. 4. 2013. Dobar je običaj podsjećanje na važne godišnjice, tzv. jubileje. To su prigodne aktivnosti, ali i kao takve mogu koristiti kulturi pamćenja, pomoći pri vrednovanju ili prevrednovanju recentnog djela pojedinca ili institucije, a također i onih iz bliže ili dalje prošlosti. Poznati bosanskohercegovački i hrvatski književnik i intelektualac Ivan Lovrenović ovih dana navršava 70 godina života (Zagreb, 18. 4. 1943.). Ova obljetnica ne bi trebala proći gluho jer je nedvojbeno da se radi o važnome autoru i vrlo zanimljivome djelu. Ivan Lovrenović jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika i jedan od najangažiranijih intelektualaca u BiH. Njegov put pisanja i govorenja dug je više od četiri decenije. Traje i dalje Lovrenovićev hod kroz labirinte bosanske kulturne i političke povijesti. Osim književnosti, područje njegovog zanimanja i tematika njegovih tekstova pokrivaju jako širok dijapazon pitanja vezanih za umjetnost, kulturu i politiku u Bosni i Hercegovini. Kulturna mozaičnost, povijesna i politička složenost, prošlost i sadašnjost Bosne njegova je inspiracija i trajna tema njegovog sveukupnog angažmana. Zato se za Lovrenovića s pravom može reći da je mislilac Bosne. U svim Lovrenovićevim knjigama i tekstovima, bili oni književni, književno-teorijski, ili kulturološke studije, politički eseji – svugdje je na odgovarajući način stalno prisutna tema Bosne. Takva punina senzibiliteta za kulturu i povijest ove zemlje, za složenost i prepletenost identiteta i upornost da se o tim složenim pitanjima govori slobodno, ne uvažavajući nacionalne i ideološke stereotipe, traži kompetenciju, upornost i hrabrost. Lovrenović je očigledno fasciniran Bosnom i njezinom prošlošću, ali ne na način da ta fasciniranost utječe na njegov analitički diskurs i kritičko promišljanje. Naprotiv, on je uvijek prepoznavao ideologizirana tumačenja bosanskohercegovačke povijesti i vrlo kritički pisao o tim pojavama. Zbog toga nikada nije bio previše omiljen u nekim nacionalnim, ideološkim i kulturnim krugovima. Nerijetko je bio na različite načine i raznim ideološkim atributima etiketiran i diskvalificiran. Lovrenović je posebno fasciniran kulturnom poviješću Bosne i nesumnjivo je veliki znalac na tom području. Njegovo zanimanje za ovu oblast rezultiralo je zanimljivim i vrlo važnim kulturno-historijskim studijama, medju kojima posebno treba izdvojiti dvije: Unutarnja zemlja i Bosanski Hrvati – esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture. Biti umjetnik, intelektualac, kritičar, mislilac - biti sve to i još biti neovisan od političkih i ideoloških “istina” i mitologija – za pojedinca je pretežak zadatak. Biti sve to u dvije posljednje decenije bivše Jugoslavije i dvije decenije države Bosne i Hercegovine veliki je izazov. To je vrijeme opasnih vrenja i velikih promjena. U takvim vremenima nije lako prepoznati objektivnu istinu, a zna biti opasno i samo traganje za njom. U tim decenijama dešava se opća politizacija svih društvenih segmenata. Ta je politizacija zasnovana na nacionalnim i jos češće nacionalističkim “istinama”. Tek kada se posmatra i razumijeva u tom političko-povijesnom kontekstu, samo tada i tako mogu se sagledati značenja i značaj Lovrenovićevog javnog djelovanja. Kontekst je to u kojem postoje najmanje tri različite istine o istom pitanju. To je vrijeme u kojemu pojave i događaji bivaju mjereni sa tri različita moralna i tri različita normativna kriterija. Javni angažman pojedinaca i institucija strogo je na liniji jedne od triju istina, što ujedno znači suprotstavljenost ostalim dvjema istinama. Lovrenović je skeptičan i razložno kritičan prema svakoj od tih istina. Ipak je, kad se sve ukupno sagleda, najkritičniji i najskeptičniji prema jednoj od njih – prema onoj koju artikulira hrvatski politički milje. Ako se cjelovito i analitički pristupi Lovrenovićevom djelu može se zaključiti da su pojava i rast nacionalizama jedna od frekventnijih tema njegovog pisanja. Posmatrajući periodično, moglo bi se reći kako je Lovrenović prije rata najviše kritizirao srpski nacionalizam i njegove unitarističke koncepcije i hegemonističke karakteristike. Neposredno prije rata, u toku i u godinama nakon rata vrlo je oštar kritičar svehrvatskog nacionalizma koji dolazi iz Zagreba i koji ima presudan utjecaj na veći dio hrvatske političke i intelektualne elite u BiH. Njegovo kritičko-analitičko pero zadnjih je godina vidljivo više nego ranije usmjereno prema raznim manifestacijama bošnjackog nacionalizma. Sve to nikako ne znači da on u određenim razdobljima samo i isključivo kritizira jedan od spomenutih nacionalizama. Naprotiv, u svim tim fazama Lovrenović nije ostajao dužan nijednom od njih. Može se zaključiti da Lovrenović u određenom trenutku sa najviše pažnje i kritičke energije analizira onaj nacionalizam koji u tom datom momentu smatra najopasnijim, najofanzivnijim ili po mogućim posljedicama najštetnijim. Lovrenović je vrlo kritičan prema konceptu svehrvatstva, konceptu koji o Hrvatima govori kao o homogenom, monolitnom nacionalnom fenomenu unutar kojeg ne smije biti nikakvih razlika. Prema Lovrenoviću, ukupan hrvatski identitet nije monolitan, on je zapravo izrazito hibridan i u sebi sadrži najmanje tri diferencirana kulturno-civilizacijska kruga: srednjoevropsko-panonski, mediteransko-romanski, balkansko-orijentalni. U svom eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji Lovrenović iznosi zanimljivu ideju. On svaki od ova tri kulturno-civilizacijska kruga objasnjava i kroz djelo triju književnih velikana: Krleže, Ujevića i Andrića. Svaki od njih simbolizira jedan od spomenuta tri kulturno-civilizacijska kruga. Tako srednjoevropsko-panonski krug simbolizira Miroslav Krleža, mediteransko-romanski Tin Ujević, a balkansko-orijentalni Ivo Andrić. Međutim, svehrvatska nacionalna ideologija odbacuje koncept hibridnosti hrvatske kulture, insistirajući na modelu monocentričnosti i monolitnosti. Lovrenović insistira na dvije važne kulturološke karakteristike hrvatskoga ideniteta: ukupan hrvatski identitet izrazito je pluralan; identitet bh. Hrvata neodvojiv je od ukupnoga bosanskohercegovačkog konteksta. Nacionalna ideologija i panetnički koncepti još od kraja 19. stoljeća uvijek su imali manjak razumijevanja za spomenute dvije kulturološke karakteristike. Neodvojiv dio identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata svakako je i njihovo balkansko-orijentalno naslijeđe. Koncept svehrvatstva ne uvažava specifičnost i kompleksnost identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata. Jedna od važnih tema Lovrenovićevog pisanja su i kritičko-književne studije o Andrićevom djelu u kojima je autor razobličavao razna ideologizirana čitanja Andrića, prije svega njegovih književnih tekstova. Andrićeva je književnost izrazito polifona i u tom smislu “zahvalna” za različita tumačenja. To daje dosta prostora i materijala književnoj i svakoj drugoj teoriji da se njegovo djelo proučava iz različitih aspekata. Međutim, to također daje prostora i materijala raznim politikantskim ideologijama da instrumentaliziraju i zloupotrijebe književni tekst za svoje ideoloske interese. Lovrenović u svojim tekstovima ukazuje na tri takva ideologizirana pristupa Andriću i njegovom djelu: srpskom, bošnjačkom i hrvatskom. Andrićevi fikcionalni tekstovi su u srpskom ideologiziranom tumačenju korišteni, između ostalog, i kao dokaz da je Bosna zemlja mržnje. Da bi se potkrijepila ova tvrdnja najčešče je kao dokaz uzimana Andrićeva priča Pismo iz 1920. godine, te roman Na Drini ćuprija. Ovi Andrićevi tekstovi se u srpskom ideologiziranom tumačenju koriste propagandistički, odnosno, kako bi rekao Lovrenović, kao neka vrsta zamjene za historiju. Slična stvar je i sa tumačenjima Andrića kao bosnomrzca i islamomrzca koje je proizvod bošnjačkog ideologiziranog čitanja. I ovo tumačenje, ustvari, polazi od pogrešne premise da je Andrićeva književnost neka vrsta alternativne historiografije. U tom su pogledu ova dva ideologizirana čitanja, srpsko i bošnjačko, analogna. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju - u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka. Preko Andrićevog djela se, zapravo, prelamaju različita ideologizirana gledanja na osmansko razdoblje. Prema Ivanu Lovrenoviću, jedan od ključnih problema u tom smislu je “pitanje historijskog i kulturnog vrednovanja osmanske epohe u povijesti Bosne”. Prema jednom tumačenju (srpskom) osmanska epoha je razdoblje kulturne i civilizacijske zaostalosti, socijalnog i pravnog ugnjetavanja nemuslimanskog stanovništva, općenito mračno i represivno doba. Prema drugom tumačenju (bošnjačkom) to je razdoblje multikulturnoga sklada, tolerancije i uvažavanja drugih neislamskih vjerskih zajednica, općeg kulturnog razvoja, itd. Ova dva pristupa osmanskoj epohi samo su “lice i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijem središtu nije čeznja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma.” (Ivan Lovrenović, Ivo Andrić, paradoks o šutnji) Ovakvim čitanjima ne nanosi se šteta Andrićevom djelu, nego kulturama koje ga na taj način čitaju. Hrvatsko malograđansko nacionalističko čitanje Andrića svodi se na osudu Andrićevog navodnog konvertitstva i bijega u srpsku književnost i kulturu. Takvim krugovima najdraži je zaborav Andrića, što zadnjih decenija dobrim dijelom i jeste na djelu. Bez obzira o kojoj oblasti piše, sve što je Lovrenović napisao napisano je takvim stilom i jezikom da se može svrstati i u njegov književni opus. Široki spektar tema i područja kojima se Ivan Lovrenović kao angažirani javni intelektualac bavi uzima dio prostora koji bi bio posvećen književnom stvaralaštvu. Može se pretpostaviti da bi bez tako širokog i intenzivnog Lovrenovićevog djelovanja književnost bila bogatija za neke nenapisane romane, poeziju i druge književne forme. Lovrenović književnik osebujan je i relevantan autor. Kao i u svom ukupnom javnom intelektualnom djelovanju tako isto i u svom književnom opusu Lovrenović opservira i promišlja bosansku političku i kulturnu povijest. On se i u svojoj književnosti prepoznaje kao zainteresiran i zabrinut mislilac za stanje i sudbinu Bosne. Njegovi književni likovi, i fikcionalni i stvarni, u potpunosti su dio bosanskog miljea iz odgovarajućeg vremena. Na uvjerljiv način i po uzusima književne estetike Lovrenovićevi likovi svojom snažnom osjećajnošću i mentalitetom uvjerljivo slikaju Bosnu svoga vremena. Umjetnika i njegovu umjetnost najbolje se može upoznati preko preko njegovog ukupnog djela ili preko nekih od njegovih pojedinačnih djela. Tako i Ivana Lovrenovića kao književnika možemo upoznati preko jedne ili više njegovih knjiga, kao što su na primjer Obašašća i basanja, Putovanja Ivana Frane Jukića, Liber memorabilium, Sedam dana po Bosni… Lovrenovićev književni rad i značaj može se sagledavati i kroz njegov uredničko-izdavački opus. I taj dio Lovrenovićevog rada slobodno se može okarakterizirati kao impresivan kulturni poduhvat. Tek kada bude sistematizirana bibliografija njegovih uredničkih izdanja biće vidljiv zaista veliki rezultat tog vida Lovrenovićevog rada. Brojne su knjige i edicije koje su objavljene sa njegovim uredničkim potpisom, i mnoga od tih izdanja povezana su sa kulturom i kulturnom poviješću Bosne i Hercegovine. Lovrenović je kao glavni urednik Svjetlosti iz Sarajeva bio jedan od najzaslužnijih što je ta izdavačka kuća postala jedan od najprepoznatljivijih sarajevskih i bosanskohercegovačkih brandova u bivšoj Jugoslaviji. Pod njegovom uredništvom objavljena su brojna važna djela svjetske i domaće književnosti. Tom obliku Lovrenovićevoga rada svakako treba dodati i njegov urednički i novinarski rad u više časopisa i novina. Njegova autorska i urednička suradnja u sarajevskom Odjeku, Danima, Forumu Bosnae, zagrebačkom Danasu, Tjedniku, Erasmusu, splitskom Feral Tribuneu i dr. bitno je obilježila ta izdanja. I na stranicama tih izdanja Lovrenović je pisao o kulturi, kulturnom naslijeđu, o političkim i društvenim zbivanjima i kretanjima u Bosni i Hercegovini. Autori koji svojim djelom i javno iznošenim stavovima ne povlađuju nadmoćnim strujama u kulturi, umjetnosti i politici bivaju osporavani i proizvoljno sumnjičeni za koješta. S tim u vezi, treba reći da takav intelektualni angažman doprinosi uspostavi i čuvanju standarda kvaliteta i etičkih kriterija. U svome dugom bavljenju književnim radom i isto tako dugom istraživanju i pisanju o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Lovrenović je već do sada uradio veliki i važan posao. Isto vrijedi i za njegovo stalno praćenje i pisanje o društveno-političkim temama. Može se reći da se po obimu i kvalitetu radi o opusu kojemu nije lako naći pandan. Sedamdeset godina života i više od čedrdeset godina umjetničkog rada i javnog intelektualnog angažmana nije samo dobar povod nego i velika prilika da se o Lovrenoviću i njegovom djelu, o vremenima u kojima je ono nastajalo, sazna više nego što danas znamo. Uobičajeno je da se ovakvim povodom organiziraju različiti forumi, stručne i znanstvene rasprave. Raspoložive informacije govore da taj običaj u Lovrenovićevom slučaju neće biti ispoštovan.