Ivan Lovrenović

Stipo Manđeralo: Lučonoše. Prilozi proučavanju livanjskog školstva, Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2019.

Rapko Orman, Knjiga o livanjskom školstvu

Pisati o Stipi Manđeralu, odnosno o njegovu djelu, lako je i teško istovremeno. Lako – jer se nudi obilje sadržajne građe i materijala, teško – jer je autor uznio svoja djela na visoku razinu, pa valja napisati slovo dostojno i tog čovjeka i tog djela.

Stipo Manđeralo nije samo čovjek, on je čovjek-institucija. Ima stotinu ruku i svaka od njih čega se god lati, to pozlati.

Latio se, tako, Manđeralo mnogih poslova, zaputio u minula vremena da razgrne s njih tamu zaborava, da rudarski (sin rudara Matana) s rude skine naslage jalovine, da otkrije važno i značajno, da odgoneta i čita.

Temelje svog stvaralačkog zdanja polagao je od kamena. Na takvim tvrdim temeljima zidao je kamena zdanja. Iz kamene gromade isklesao je Gospodare kamena (1987.) – svoje prvo veliko djelo. Potom se pojavljuju: Lozićev ilirski san (1992.), Kutija za čuvanje vremena (1996.), Zlatne ruke (1999.), S Vidoške gradine (2006.), Livanjski trgovi (2011), Pismo za puk i gospodu (2015.) i Lučonoše (2019).

Jedan bosanskohercegovački pisac pisao je roman 47 godina. Rezultat – vrhunsko djelo, remek-djelo.

Ako se promatra pojava Manđeralovih djela, onda se vidi da je razmak između njih oko četiri-pet godina. No rad na tim djelima trajao je mnogo duže. Godinama i desetljećima autor je radio na svojim djelima – strpljivo i uporno prikupljao građu, preturao preko ruku obimnu literaturu i dokumentaciju, razgovarao i bilježio kazivanja mnogobrojnih kazivača, provjeravao i vagao, mjerio i krojio, pisao i brusio… smisleno i dugo.

Znam da su Gospodari kamena gospodarili dugo vremena vremenom Stipe Manđerala. Još duže je trajao rad na djelu S Vidoške gradine. Autorova rodna kuća nalazi se uz samu Gradinu. Kao dječak na Gradini, među povijesnim tragovima i ulomcima, igrao je dječje igre, opijao se idiličnom ljepotom neba i krajolika, maštao i sanjao, punio dječju dušu… Iz te će duše, mnogo godina poslije, kao proljetno bilje iz vrta, isklijati i izrasti Manđeralova djela.

Na Lučonošama je Manđeralo intenzivno radio 4 – 5 godina, a djelo će, tek tridesetak godina kasnije, ugledati svjetlo dana. I u ovom djelu autor je na svom terenu – u školstvu/prosvjeti. Autor je 40 godina radio kao profesor u livanjskoj Gimnaziji. Sretan čovjek, bez sumnje. Posrećilo mu se da radi ono što voli i da voli ono što radi – obrazovanje, istraživanje, pisanje. Profesija i hobi u jednom. Kada se tom jedinstvu dodaju rad pregalački i nerv stvaralački, onda ne mogu izostati značajna djela.

Stipo Manđeralo je – a tko bi drugi ?! – bio najpozvaniji čovjek da napiše knjigu o livanjskom školstvu. I napisao je. Prosvjetar o prosvjeti, lučonoša o lučonošama.

Istina, prije Manđeralove knjige postojala su dva ozbiljna rada u kojima je, detaljno i kompetentno, obrađeno tadašnje konfesionalno školstvo u Livnu, a koje su, prije stotinjak godina, napisali livanjski učitelji Dušan Karanjac i Stipo Marković.

Lučonoše se nadovezuju na te tekstove i one su, nema sumnje, glavna, temeljna knjiga iz ovog područja. Njen podnaslov glasi: Prilozi proučavanju livanjskog školstva. I u svojim prethodnim knjigama, autor je pisao podnaslove – Livanjsko klesarstvo 19. vijeka, Prilozi za proučavanje prošlosti livanjskog kraja, Prilozi proučavanju bosančice, itd.

Tema Lučonoša vremenski se proteže od konfesionalnih škola u turskom razdoblju, preko interkonfesionalnih za austrougarske uprave, potom školstva između svjetskih ratova, pa sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Družeći se s autorom Manđeralom, imao sam privilegij iz prve ruke saznati dosta toga što je vezano za Lučonoše. Pojedinosti nam je autor otkrivao za okruglim stolom u kafiću, o mnogima smo razgovarali, provjeravali legende brojnih starih fotografija na kojima su znana i neznana lica učitelja i njihovih učenika, škole, dijelovi grada, nekadašnje kuće ili njihovi ostaci, razni objekti, svjedočanstva, pečati, izvještaji i drugi pisani dokumenti. (Uz autorovu, ovdje je pripomogla pouzdana memorija i oko slikara Age Pivčića). U knjigu je uvršteno oko 230 ilustracija.

Svaka Manđeralova knjiga za Livno i Livnjake (i šire) predstavlja monumentalno, kapitalno djelo. Iako su tematski vezane za livanjsko podneblje, one prelaze granice zavičajnog i dobacuju daleko. Tako je njegova knjiga o bosančici, posredovanjem zagrebačkog Filozofskog fakulteta, odnosno profesora Matea Žagara, dobacila do Sankt Peterburga, preciznije rečeno - Sanktpeterburške biblioteke. Ondje su nedavno pronašli jedan zapis na bosančici. Stipo Manđeralo je pomogao da se zapis pročita. Iznosim ovo javno i s ponosom iako znam da bi autor upravo to prešutio.

Profesora Žagara oduševila je Manđeralova knjiga Pismo za puk i gospodu. U jednoj e-mail komunikaciji s Manđeralom, prof. Žagar, između ostalog, piše: U uvjetima tako zakržljalih filoloških istraživanja ovakvi su prilozi, poput Vašeg, predragocjeni.

U drugom dopisu dodaje: Vaša je knjiga prevrijedna. Ključno bi bilo da ima dobru inozemnu distribuciju, osobito u ćiriličkom svijetu. Relevantni tekstovi o bosanskom brzopisu rjeđi su od suhog zlata!

Prije prof. Žagara (vidi ovdje: http://ivanlovrenovic.com/clanci/varia/mateo-zagar-i-u-stanu-i-u-ducanuhttp://ivanlovrenovic.com/clanci/varia/mateo-zagar-i-u-stanu-i-u-ducanu) o Manđeralovim knjigama pisala su uvažena pera i visokim ocjenama ocijenila i vrednovala njegova djela. Evo njihovih imena: Slavko Gotovac, Ivan Lovrenović, Velimir Laznibat, Miljenko Jergović, Vinko Brešić, Pero Mioč, Vojo Vujanović. Tom popisu treba dodati i recenzente Lučonoša - Ivana Šarčevića i Željka Ivankovića.

U jednom predstavljanju Buybookovog izdanja Manđeralove knjige (BhDOCumentary, 2016) stoji i ova rečenica: Manđeralo je istraživao lokalno a vidio globalno (daleko).

To je, uostalom, polazište i cilj mnogih stvaralaca – poći od partikularnog, doći do univerzalnog; poći od lokalnog, doći/ dobaciti do globalnog. Manđeralo je, nema sumnje, daleko dobacio.

Još jedna odlika Manđeralovog pisanja i stava ne smije se zaobići. On u svim svojim djelima, dosljedno i principijelno, iznosi i naglašava zajedništvo ili, kako se to danas kaže, multikulturalnost. Manđeralo ne ostavlja nimalo prostora da se tu ubaci crv modernog primitivizma i nagrize i razori zdravo tkivo. Zavirite u bilo koje njegovo djelo, prelistajte, evo, Lučonoše, pa ćete to odmah uočiti.

P.S. Svaka livanjska kuća treba da ima Manđeralove knjige. Škole i prosvjetni radnici Lučonoše, svakako.

(Motrišta, Mostar, srpanj-listopad 2019)

Ivan Šarčević 

Iako u podnaslovu ove knjige, kao i u nekim drugima, Manđeralo nepretenciozno naglašava da se radi tek o prilozima za proučavanje, njegove su knjige, pa tako i ova o livanjskome školstvu, neizbježna i iscrpna literatura o odnosnoj materiji. I veliko je pitanje hoće li se ikada više pojaviti netko poput Manđerala da napiše sličnu knjigu. Uostalom, trebalo je proći čitavo stoljeće od Dušana Karanjca i Stipe Markovića do ovih Manđeralovih tekstova o livanjskom školstvu.

Važno je napomenuti da Manđeralo kroz sve svoje knjige, pa i kroz ovu, čuva prirodnu i nenategnutu etničku, religijsku a time i prosvjetno-školsku polifoničnost Livna kao višeetničkog i višereligijskoga urbanoga središta. I na Livnu se pokazuje da svaka bosanskohercegovačka sredina koja se izolira u monoetnički i monoreligijski geto kulturno osiromašuje, pa i demografski nestaje. Dok se čitaju Manđeralovi tekstovi, osjeća se njegova pohvala drugosti, pohvala nenametljivosti i nenasilju vlastitoga, pohvala urbanosti, gospoštini, kulturi i obrazovanosti. I on to čini krajnje suzdržano, jer je to prirodno i samorazumljivo. Manđeralo je podignuo spomenik livanjskim učiteljima - lučonošama. I ovom se knjigom pokazao mudrim i zahvalnim predšasnicima i zavičaju. I potvrdio što je to zdrava tradicija i istinska kultura.

(Iz recenzije)

 Željko Ivanković 

Livno je jedno od ponajvažnijih mjesta u ukupnoj povijesti školstva u BiH i u tom je smislu reprezentativno za svaku povijet školstva jedne zemlje. Kako je ujedno i multinacionalna, multireligijska i multikulturalna sredina, to je povijest školstva na mikroprostoru Livna još reprezentativnija. Ova opsežna historiografska Manđeralova studija Lučonoše obuhvatila je sve segmente školstva i u svim povijesnim fazama: konfesionalne i državne škole, seoske škole iz doba austrougarske uprave, pa seoske škole između dvaju svjetskih ratova, i veliki imenski katalog svih učitelja rođenih Livnjaka i Livanjki. Lučonoše su, i te kako, važne za povijest cjelokupnog školstva u Bosni i Hercegovini.

Sve su Manđeralove knjige o nekakvoj maloj povijesti, fragmentiranoj povijesti jednog kraja koji je zaslužio veliku sintezu. No, kako volim historiografske priče o strukturama duga trajanja, meni ta velika sinteza gotovo i ne treba, jer uživam i uživao sam u Manđeralovim knjigama pa sam od njih krojim svoju veliku historiografsku sliku livanjskog kraja. Ona je sad, ovim novim Manđeralovim (dovršenim i uobličenim) istraživanjem, dodatno dopunjena. Mozaik "sekularne" povijesti Livna se, evo, bezmalo upotpunio.

(Iz recenzije)