Ivan Lovrenović

Amir Brka, Nebeski nomad, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2019.

Miljenko Jergović

I drugi su u ovome jeziku upjevavali i nizali sonete. O, itekako jesu! Ali jesam li se prije Amira Brke ikad oteo dojmu da su ti soneti poput beskućnika koji se nije oprao još od vremena kada je imao dom, i sad su mu za fotografiranje u sonetu navukli bijelu košulju, mašnu i frak? Činilo mi se da sonetni jezik započinje tamo gdje se jezik tog beskućnika pretapa u slovenski, u kojem se soneti čuju onako kako se u ovome našem čuje epski deseterac. Brki je, pak, uspjelo ono što je do neki dan bilo nemoguće. Sonet bez uznesenog, povišenog, teatarskog tona, sintaksičkih akrobacija i svakojakog razjezičenja, sonet bez rasklimanih riječi i govora o ničemu. Soneti Amirovi su o onome što on živi i što živi njegov jezik. Ovu ću godinu pamtiti kao godinu soneta. Godinu u kojoj se moj jezik oslobodio beskućništva.

Enver Kazaz

Takvo čitalačko iskustvo događa se samo u susretu s poezijom koja, kao sublimacija umjetnosti jezika, dostiže svoje vrhunce. Na kraju, kad bol i stres minu, kad se ukaže utjeha u trijumfu estetskog nad udesom u koji je nebeski nomad zarobljen i u historiji i u metafizici i u mitu i u političkoj moći kao ontološkoj mreži egzistencije, ukazuje se poezija kao beskraj slobode koji nas vodi u vječnost svojim čunom-stihom. Danima to tako traje nakon čitanja ove knjige: tegoba čitalačkog putovanja koje nas suočava s onim gotovo nemislivim, da bi nas uzdigla u najdragocjeniji estetski užitak. A iza svega dolazi divljenje šekspirijanskoj sonetnoj gesti Amira Brke koju kao da je čekao naš jezik - da mu pjesnik svojim Nebeskim nomadom ovjeri raskoš poetske i ontološke dubine.

Ivan Lovrenović

Teško da u svima našim jednojezičnim književnostima ima ičega usporedivog s pjesničkim opusom koji je Amir Brka stvorio knjigom soneta Nebeski nomad. Doista je to opus, u punom značenju riječi - cjelovito, u se zatvoreno i dovršeno, savršeno sazdano djelo, a jedinstveno i samo svoje poput neke gaudijevske građevine u jeziku.

Soneti Amira Brke na zapanjujuće potpun način odgovaraju svim najstrožim zahtjevima što ih nalaže umjetnost soneta, a u isti mah, unutar tih nemilosrdnih zahtjeva forme i strukture, razvijaju vlastitu prozodiju i vlastitu pjesničku filozofiju. Kroz cijelu ovu vele-knjigu taj postupak, ta nevjerojatna stvaralačka avantura, provedena je dosljedno, s nesmanjenim intenzitetom - tona, jezika, slike, misli, začudnih paralogizama.

Ako je čitajući ove sonete uopće uputno pomišljati na srodnosti, ukazuju mi se dva primjera. Prvi - soneti Skendera Kulenovića zbog slobode „lomljenja“ sintakse proizašle iz unutarnjega naloga pjesme, s time da je kod Brke na djelu gotovo nemoguće pomirenje slobode i stroge formalne discipline. Drugi je srodnost, makar i slučajna (ima li u poeziji slučajnosti?), s duhom, tonom i meštrijom gongorinske, kulteranističke tradicije soneta. To vladanje znanjima, taj tamni sjaj, taj otmjeni solipsizam, to jedinstvo leda i vatre...