Oliver Jukić: Nogomet je igra u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci. Ima li vjetrogonja Babukić svoje prste u tome?
Miljenko Jergović, Vjetrogonja Babukić i njegovo doba, pikarski roman, Fraktura 2021.
Kada ti učeni i poštovani kritičari kažu da se neki roman raspliće na samom kraju, onda očekuješ krimić, u kojem do zadnjeg ne znaš tko je ubojica, baš kao što ni u znamenitom Tanhoferovu „H-8“ ne znaš tko će sjesti na ta prokleta sjedala do samog trenutka sraza.
Možda mi je zbog toga čitanje tog donekle čudnog i pomalo nastranog vjetrogonje krenulo traljavo. Sve nešto čekaš da se radnja probudi, pa da kroz krešendo dođe do tko zna kakvog zapleta, koji se pak strmoglavljuje prema raspletu u brišućem letu tijekom kojeg čitatelj nekoliko puta biva zavaran od strane pisca, e da bi tek na zadnjoj stranici pročitao ime ubojice.
No, prava istina je da tek na zadnjim stranicama stvari u „Babukiću“ sjedaju na svoje pravo mjesto, dajući puni smisao onome što si netom pročitao. Kao da si dodao žlicu „Vegete“ u sve ono o čemu je pisano i govoreno, onome što predstavlja tek mali dio od trideset tomova koji bi o Babukiću morali biti ispisani. Oni skloniji velikim riječima i frazama reći će da je tek s krajem ovog romana poput domina, gotovo u trenu, pred čitateljem prostrt cijeli Babukićev identitet.
Babukić živi na aerodromima. Njegov život odvija se na letovima i u biznis ložama, aerodromskim restoranima i kafićima, u WC-ima koji ti s prvim putovanjem izgledaju kao moderna poliklinika, a nakon nekog vremena shvatiš da i oni znaju biti zasrani pa ih počneš mrziti baš kao i one kolodvorske, ispred duty-free shopova i malih kućica u kojima sjede vrijedni carinski službenici zaduženi da putnika propuste ili ne propuste u jedan novi svijet.
„Zašto baš aerodromi?“, pitat će netko. Nama, rođenima na ovim prostorima, nekada davno ta su mitska mjesta predstavljala nešto nedodirljivo, gdje običan puk ne zalazi a i onaj malo manje običan tek ponekad, u pravilu na račun firme. U svom romanu „Báječná léta pod psa“ („Sjajne, zeznute godine“) Viewegh govori o tome kako samopouzdanje svakog muškarca raste proporcionalno količini njegovih službenih putovanja, posebice onih inozemnih na koja se leti. Danas, u doba niskotarifnih letova na kojima je vrlo lako moguće dobiti mrava na žemlji, aerodromi su postali kolodvori, dostupni sitnoj raji i fukari, koja je u stanju ne doći dva sata prije leta na check-in, kako je to već uobičajeno.
Nisam baš siguran je li to dozvoljeno, ali… ja Babukića vidim negdje drugdje. Ne leti svijetom po tamo nekim Dagesatanima a, kako čujemo, moguće i po manjim poljoprivrednim aerodromima, već obilazi svjetske stadione, veće i manje, poznatije i one manje poznate, i sav onaj svijet koji bi inače sretao po aerodromima susreće ispod betonskih tribina, u počasnim ložama ili neposredno iza klupa za rezervne igrače, i dalje učeći jezike nevjerojatnom lakoćom. Pa tako zamišljam njegov razgovor, vođen na perfektnom njemačkom 17. lipnja 1970. na stadionu Azteca s Franzom Beckenbauerom. Na Babukićev uljudan upit o stanju njegova ramena Beckenbauer samo vrti glavom, nakon čega Babukić skida lagani, ljetni sako i energičnim pokretima namješta Kaiserovo rame. Kaiser se kasnije kune da je iz Babukićevih ruku u njega ušla neka energija koja je ranu gotovo odmah zaliječila. Time Babukić mijenja povijest kakvu poznajemo, jer Beckenbauer bez većih problema sprječava Riveru da postigne četvrti gol za Talijane, čime Švabe dovodi do lutrije penala u kojoj on zabija onaj posljednji, pobjednički. Kada je nakon slavlja poželio stisnuti ruku tom čudnog svatu koji se od nikuda stvorio iza njemačke klupe, ugledao je samo prazninu.
No, i ovakav Babukić, koji se vucara po aerodromima, igra se poviješću na svoj način. Vrijeme za njega uistinu nema neku vrijednost. Tako mu se pred očima odigrava najbitnija scena u povijesti čovječanstva, baš onako kako nas teolozi uče – Krist je umro za tebe, ali On to čini opet i opet. Babukić ima tu sreću da događaj, koji se evidentno ponavlja pred njegovim očima nakon skoro dvije tisuće godina (nećete vjerovati: na žemlji), može pratiti do njegovih najsitnijih detalja. I hvala mu na tome jer, kako bismo inače saznali što se dogodilo s dobrim magarcem Šimuna Cirenca?
Kada smo kod žemlje, spomenut ćemo još da je Babukić često gladan te da sendviči zauzimaju bitno mjesto u njegovu životu, ako je lutanje aerodromima uopće život. U stanju je iz jednog trivijalnog sendviča (tost, maslac, ementaler i šunka!) rekonstruirati ljude i događaje koji su sastojcima prethodili. Međutim, najintrigantnija pojava sendviča vezana je uz jednog našeg čovjeka, Hamdiju Majdančića. Babukić i on, kao zemljaci, razvezuju priču o svemu i svačemu, priču koja vodi Babukića prema moralnoj borbi treba li taj sendvič uopće pojesti, borbi koja se u njemu odvija baš kao borba buduće majke koja se sprema na abortus.
Ne znam jesam li Vam dobro opisao Babukića. Nadam se da dotični neće ništa zamjeriti, ako ovaj tekst pročita na nekom aerodromu, stadionu ili predsjedničkom prijemu. Ono u što možete biti uvjereni je da ćete tek s krajem postati svjesni onog što ste netom pročitali. Je li to dobro ili nije, ovisi o tome hoće li se od nekuda pojaviti dodatni tomovi pripovijesti o vjetrogonji Babukiću.