Ivan Lovrenović

(Iz knjige Raznolikost čitanja, zbornik radova sa znanstvenog skupa o djelu Miljenka Jergovića održanog u Tešnju 5. 12. 2000. godine; Tešanj 2022)

Kratak sadržaj: Roman priča porodičnu istoriju piščeve majke i seže u prošlost do njegovog pradjeda po majčinoj liniji, Karla Stublera, "folksdojčera" koji je došao u Bosnu da radi kao željezničar. U ovoj vrlo ličnoj pripovijesti odslikava se istorija cijelog jednog pro­stora između Orijenta i Okcidenta. Ona počinje sa pohodom Omer- -paše Latasa na Bosnu u 19. vijeku i završava se posljedicama bosan­skog rata u današnjem Sarajevu.

Ovaj rad prati tri osnovne tematske linije: osnovno duhovno raspoloženje pripovjedača koje je zasnovano na porodičnoj istoriji, kontinuitet apatridskog identiteta i diskontinuitet istorije ovdje opi­sanog prostora. Ova tri tematska pravca razvijaju se u naraciji koja postmoderne elemente (fragmentarnost, intertekstualnost, metalepse) pretvara u neku "novu stvarnosnu prozu".

Ne volim upoznavati ljude, ne volim im glasno zahvaljivati na onome što su učinili za mene. Zato što mi se čini da je u tom zahvaljivanju uvijek zrnce laži. Bilo bi dobro kada bi se podrazumijevalo sve dobro što bismo trebali izreći drugim ljudima, i kada ne bismo govorili niš­ta, nego bi se to po nečemu znalo i vidjelo. Neki ljudi umiju tako: ne­vidljivi su, ne pružaju priliku da im se izgovore ceremonijalne riječi. Na kraju, potrude se da ih nikada i ne sretnemo (Jergović 2014a, 947)^[1].

Takvo ponašanje pokazuje i jedna siromašna žena iz Sandžaka, kojoj je majka ja-pripovjedača nekada učinila neku uslugu: "A siro­tinja u Sarajevu kad uzvraća, to se, obično, pretvori u neku veliku priču ili čovjeku zađe u sudbinu" (946), pojašnjava pripovjedač da­lje. Bezimena žena donosi Jergoviću sa podnožja Trebevića na Sepetarevac "sandžačke mantije" (947), čiji okus on poredi sa Goldberškim varijacijama (947) Glena Goulda. Međutim, on ovu ženu neće nikada upoznati, pošto ona posjećuje kuću njegove majke uvijek u vrijeme kada je on još na putu za Sarajevo.

U romanu Rod, od preko hiljadu strana, vrlo mnogo je epizoda poput ove sa ženom koja se pojavljuje povremeno. One stoje same za sebe, kao svjedoci jednog neshvaćenog svijeta, a u njima se istovre­meno manifestuje auktorijalna namjera pripovjedača koja trodijelni roman o majčinim precima ("Stubleri, jedan porodični roman"), o majci ("Mama Ionesco, reportaža") i o ostalim osobama koje okru­žuju porodicu ("Kalendar svakodnevnih događaja, fikcije"), pove­zuje u jednu cjelinu.

I u osnovi ove epizode sa nepoznatom ženom koja u Jergovića kuću donosi posebnu vrstu pite počiva jedno opažanje koje je karak­teristično za piščevo poimanje svijeta, a to je ljudska gesta izvan ve­like politike. Utoliko je Jergović - poput Andrića - skeptik što se tiče mogućnosti čovječanstva, a humanista što se tiče djelokruga poje­dinca. Pa ipak, ovaj roman nije koncentrisan samo na predstavljanje jedne porodice i njenih najudaljenijih ogranaka nego je, kao možda ni jedno drugo djelo ovog autora, napisan u napetosti između indivi­dualnog iskustva i nadindividualne istorije vremena.

Zajedništvo jedne porodice predstavlja već samo po sebi asoci­jaciju koja ne posjeduje niti apstraktni identitet jednog naroda, niti konkretnost i statističku slučajnost jedne individue. Ako se ona prati još do u njene najudaljenije ogranke, onda izbor neke određene poro­dice igra sasvim podređenu ulogu. Ona je suviše rasplinuta i razno­vrsna da ne bi osvjetljavala društvo kao cjelinu.

U ovoj napetosti između porodice i istorije epohe pratit će se pojedinačne tematske linije, u čijem centru uvijek stoji ja-pripovjedač, Miljenko Jergović. One daju odgovor na pitanje: u kojoj mjeri pripovjedač vidi sebe u sudbinskom kontinuitetu sa svojom famili­jom? A iz njega proističu i druga pitanja. Koji uticaj u ovom razumi­jevanju samog sebe ima heterogeno porijeklo njegovih predaka? Ka­ko pripovjedač predstavlja istoriju svoje zemlje od sredine 19. vijeka do u 21. vijek i kakvo svjetlo baca ta istorija na pripovjednu sadaš­njost sa početka 2010-tih godina? I konačno: U kojoj mjeri roma­neskna struktura odslikava sliku svijeta o kojoj se priča?

1. Da li se u Rodu pripovijeda istorija duhovnog stanja jedne familije?

Već na početku romana nameće se misao o osnovnom osjećanju koje se prenosi sa generacije na generaciju pripovjedačeve porodice - kada on za svoju baku Olgu Rejc-Stubler (1905-1986) kaže: "Nešto od njezine nesreće, u tragu, prenijelo se i do mene, i nastavilo živjeti, stvarati posljedice i žalosti, čineći me, već odavno, stogodišnjakom" (44).

U osnovi ove "nesreće" počiva jedna tajna na koju se pripovje­dač u toku pripovijedanja vraća uvijek iznova. Olga Rejc, koja je u svojoj porodici osoba što donosi odluke, ubjeđuje svog starijeg sina Mladena, a protivno prijedlozima njenog slovenačkog supruga, da se ne priključuje partizanima nego SS-trupama koje su oformljene od pripadnika "folksdojčera i kuferaša" (662). Ona je mišljenja da će on prije tu preživjeti nego kod partizana: "Tamo će malo vježbati, učiti se vojnim vještinama, špancirati i salutirati, i uto će već biti kraj rata koji će, naravno, Hitler izgubiti" (606). Pri tome ona svom mužu argumentuje vrlo rafinirano: "Ti hoćeš da se tvoj sin bori za ono za što ti nemaš hrabrosti! " (606)

Ova briga jedne majke za svog sina u romanu se opisuje bez ikakve polemike, pripovjedač se stavlja u Olginu tešku poziciju, a da pri tome ne odobrava njenu odluku. Uopšte je obilježje ovog romana da se etablirane predstave uvijek iznova podrivaju, stavovi koje ko­lektiv osuđuje čine se razumljivim individualiziranim posmatranjem, a da se ne nameće misao o istorijskom revizionizmu. Naprotiv, kada pripovjedač prikazuje konkretne pojedinačne sudbine, tragika historijske zablude samo još više raste.

Ali Olgina računica ne uspijeva. Dvadesetogodišnji Mladen gine već 1943, u prvoj borbi sa partizanima, malo prije nego što će njegova jedinica preći na stranu komunističkog pokreta. Tako da je i Mladen, da je preživio, mogao 1945, dakle, kao i njegov rođak Željko Ćurlin, koji kao britanski pilot bombarduje Sarajevo, stajati na strani pobjednika.

Olga uništava sva pisma, fotografije, odjeću - ništa više u kući ne smije podsjećati na njenog najstarijeg sina. Pa ipak, ona sebi ne može zabraniti da u svojoj kćerci Javorki, rođenoj 1942, vidi otjelotvorenje prigovora za svoju fatalnu odluku:

Nije bila voljeno dijete. Na njoj se prelomila teška grižnja savjesti majke koja je sina poslala u smrt [...] Uzalud je o tome bilo govoriti svih onih dana, mjeseci i godina koje su protekle nakon Mladenove smrti. I uglavnom se nije ni govorilo, nego se šutjelo. Ona je odrastala usred te šutnje (191).

Izgleda kao da Olgina šutnja onemogućuje da ona pronađe pris­niji odnos prema svojoj kćerci. Ovu distancu - u to je pripovjedač ubijeđen - prenijeće Javorka na svog sina Miljenka: "On [Mladen] je dio moga identiteta, grizodušja koje se prenosi iz naraštaja u naraštaj, kao i onoga što unosim u pojam vlastitoga nacionalnog određenja" (18).^[2]

"Nismo bili bliski" (779), konstatuje sin na majčinoj samrtnoj postelji. A njene priče koje mu priča za vrijeme svojih bolesničkih dana postaju duplom anamnezom: na majčin osvrt na prošli život po­rodice i predaka naslanja se osvrt pripovjedača.

Javorka obolijeva već kao porodilja, tako da Miljenka doji jed­na babica, a kada ga baka podigne iz bolnice, ostaje Javorka i dalje vezana za bolesničku postelju. Nakon šest mjeseci dijete se toliko naviklo na Olgu da svoju majku doživljava kao stranu osobu. Tako Miljenko odrasta kod svoje bake, koja se kroz unuka po prvi put os­lobađa od svojih traumatičnih sjećanja na Mladena. I Javorki je ovo rješenje dobro došlo, pominje se to na više mjesta u tekstu, pošto je svoje dijete često doživljavala kao prepreku da vodi slobodan život, kako bi se ponovo mogla udati. U ovim piščevim intimnim ispovi­jestima nameću se neke paralele sa romanom Islednik Dragana Velikića - svakako sa tom razlikom da Velikić u svojoj "istrazi" opisuje pomirenje sa majkom, koja je već dugo mrtva, dok Jergović svoj od­nos prema majci određuje još u vrijeme njenog umiranja i zadržava trezvenu distancu.

Ali zašto se Mladenova smrt uvijek iznova priča? Je li majka ta koja ne može da ga zaboravi u posljednjim mjesecima svog života? Ili je pripovjedač već u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. vijeka bombardovao svoju baku pitanjima o ujaku? Je li u Mladenovoj priči skriven i razlog jednog političkog ili psihološkog opravda(va)nja?

Sigurno je da bi u socijalističkoj Jugoslaviji bilo vrlo problema­tično navoditi ideološke motive zbog kojih se nečiji sin ili bliži rođak odlučio za fašističku stranu. Ali i majka bi u tome mogla tražiti iz­vjesno opravdanje, zašto se ona skoro nikako nije brinula za svoje dijete. Je li Mladenova priča, dakle, jedna porodična legenda koja, kao i svaka legenda, posjeduje zrno stvarnosti?

Iz teksta doista proizlazi da sukob generacija u porodici Rejc ne počinje tek sa Drugim svjetskim ratom. I Javorkine depresije, koje je često danima prikivaju za postelju, sežu u davnu prošlost. O pradje­du Karlu Stubleru, sa kojim saga i počinje, čitamo:

Od povremenih žestokih glavobolja, praćenih svjetlosnim i njušnim iritacijama, bolovat će većina njegove djece, i djeca njihove djece, a štublerovske ću migrene, istina manje žestoke, i sa starenjem sve rjeđe, naslijediti i sam (49).

Ovo upućivanje na "nasljedno" duhovno raspoloženje nije jedi­no mjesto koje Rod dovodi u blizinu romana degeneracije, kakvi su Zolin romaneskni ciklus Rougon-Macquartovi (1871-1893), Huysmanov Nasuprot (1884), Fontaneov Štehlin (1898), Posljednji Sti- pančići Vjenceslava Novaka (1899), Manovi Buddenbrookovi: Pro­pastjedne porodice (1901), Golsvordijev Posednik (1906) ili Nečis­ta krv Borisava Stankovića (1910).

Prije svega, opetovano pominjanje praujaka Rudolfa kao "pos­ljednjeg Stublera" tjera nas da bolje oslušnemo:

U međuvremenu, nakon što Rudolf Stubler - posljednji među nama koji je do smrti nosio Karlovo prezime, posljednji kojem će to prezi­me biti na nadgrobnik upisano - umire u prosincu 1976. (70).

Markirana identifikacija pripovjedača sa Stublerima, koja je ovdje prisutna u zamjenici "nama", prepoznaje se i u replici koja se odnosi na entuzijazam prvih socijalističkih godina: "Ali to za Stublere nije važilo. Starili smo u skladu s godinama i s porodičnim nes­rećama, nezadrživo žureći svome nestanku" (72).

Ovdje se motiv izumiranja porodične loze, koji spaja Jergovića sa ranim Andrićem, naročito ističe. Jer i pripovjedačka figura u knji­zi kao jedino dijete Dobre i Javorke Jergović je bez potomaka.^[3]

Ali, ne samo kraj jedne porodične loze, nego i pijanstvo, nemar­nost, seksualna raspuštenost, homoseksualnost, incest, samoubistvo i profinjeni smisao za umjetnost motivi su koji Rod spajaju sa poro­dičnim romanom sa prelaza 19. i 20. vijeka, i naročito sa Buddenbrookovima.

Olga se udaje za Franju Rejca, šefa stanice Usora, dok je još imala 17 godina i vjerovatno bila trudna sa Mladenom (45, 106). Za Franju se kaže da je bio "pijanica" (239): "Bio je slab, i zato mu je stradao sin. Da je bio jak, odlučivao bi on, a ne žena mu. Iz te bi joj slabosti, kad sasvim izgubi živce, znao prigovoriti da je Mladena poslala u smrt" (199).

Na moguću Olginu trudnoću upućuje činjenica da ona nakon ispovijedi (povodom zaruka) danima plače (scena podsjeća na Andrićevu "Maru Milosnicu"): "Ali tada se, u Doboju ili Usori, u ispovjedaonici neke male i zapuštene, svakojakim praznovjericama nase­ljene bosanske crkve, rasuo Olgin duhovni svijet" (105).

Iako je Olga privržena njenom malom Mladenu, ona će se još u Usori zaljubiti u jednog seoskog učitelja. Pripovjedač izvještava o ovom "prvom ljubavniku" (46) sa ironijom, koja provijava u eufe­mizmu "milina" ("ja sam o njemu mislio s milinom i dragošću", 46): "[...] jer se moja Nona, još kao mlada majka, u njega zagledala, pa se, aman, prokurvala, za sve nas buduće, rođene i nerođene, koji za tak­ve ljubavi nećemo imati srca" (46). 1945. abortira Nona posljednji put, a ni Javorku ne bi rodila da fašistički režim Ante Pavelića nije abortus stavio pod smrtnu kaznu (102). Javorka sumnja čak da je nje­na majka lezbijka (109, 571) - možda više iz pritajene mržnje nego što je to pouzdano znala.

Ništa manje samovoljno od Olge ne ponaša se ni njena starija sestra Karla, koja 1920. u Dubrovniku odlučuje da ne ide sa porodi­com u Bosnu (30) i udaje se za 18 godina starijeg Andriju Ćurlina: "Dundo je volio Lolu [Karlu], a ona se za njega udala iz prijeke po­trebe" (983). Odnos njih dvoje ne popravlja se ni rođenjem drugog djeteta. Kao i Olga, i Karla doživljava jedan snažan udarac sudbine. Stariji Željko ruši se namjerno, tako pretpostavlja pripovjedač, poslije rata sa svojim avionom:

U zbilji, Željko je kao ratni heroj RAF-a, posuđeni partizanski pilot, koji je zatim vraćen Jugoslavenskome ratnom zrakoplovstvu, želio studirati medicinu. Zabranili su mu. Više je domovini vrijedio kao pilot nego kao liječnik. Nije to mogao preboljeti. Napio se i uzletio s borongajskog aerodroma, a zatim je strmoglavio zrakoplov (983).

Samoubistvom prijeti i Javorka u toku jedne svoje depresivne fa­ze na početku hrvatskog rata (218). Osim svog sina, ona nema nikoga na svojoj strani. Ona nema oslonca u ljubavi niti je pronašla neku stal­nu vezu. Već kao mlada djevojka, prekida ona studij medicine da bi se preselila kod jednog čovjeka. Sa nepunih 20 vraća se kući, upisuje eko­nomski fakultet i udaje se za 14 godina starijeg Dobru Jergovića. Iako njih dvoje nikada neće skupa živjeti, rađa ona 1966. Miljenka. 1968. će, kad bude po drugi put trudna, abortirati (213). Njihov razvod, sre­dinom 70-tih godina, samo je formalna stvar. Ona ima i prije kao i pos­lije toga različite veze sa raznim muškarcima (224), a da pri tom ne pre­staje da imitira ulogu brižne majke, kako joj Miljenko neuljepšano predbacuje (up. epizodu sa kuhinjskim receptima koje Javorka prepi­suje od svojih radnih kolegica svjesna da ih nikada neće primijeniti).

Kontinuitet nedostaje i u životu pripovjedačeva praujaka Rudolfa Stublera. On godinama studira u Beču i ne završava studij, živi životom boema, ima jednu "incestuoznu ljubavnua feru" (355^[4]), za­ljubljuje se u jednu muslimanku čiji roditelji mu kao inovjercu ne dozvoljavaju da je oženi, životari i snalazi se sviranjem muzičke pratnje za nijeme filmove po sarajevskim kinima.

Praujak Rudolf je, doduše, i prvi Stubler koji umjesto tehničke počinje da razvija umjetničku stranu porodice. Ovu umjetničku na­darenost otkriva i njegova najmlađa sestra Olga, Jergovićeva baka: "Olga je bila najpametnije, za književnost i za umjetnost najzainteresiranije Karlovo dijete" (44). Ona je "svirala [je] gitaru, citru, poma­lo i violinu" (191). 1943, međutim, prestaje zauvijek njen interes za muziku:

Nakon Mladenove smrti nikad više nije ni zapjevala. Čitala je, uglav­nom prozu, i to svakodnevno, cijele biblioteke knjiga, na srpskohrvatskome i njemačkom jeziku. Nitko od nas koji smo je naslijedili nije toliko pročitao. Čitala je brzo, vrlo koncentrirano i halapljivo, u svim okolnostima. I u kuhinji, između dva miješanja kuhačom, nad upravo opranim suđem, dok bi čekala da se kolač ispeče. Čitala je stalno, samo da ne bi morala živjeti ili razmišljati o životu. Iako nije pisala, njezine misli i rečenice tako su se pretvarale u literaturu. Lite­raturom je liječila grižnju savjesti. Bezuspješno (191).

Umjetnički nadarena je i njena kćerka Javorka. Ona posjećuje muzičku školu (192) i svira klavir. U drugom razredu piše najbolje "rođendansko pismo" upućeno Titu od svih sarajevskih osnovnih škola (241). O mogućim književnim ambicijama svjedoči jedna pje­sma koja govori o njenoj smrti i koju ona šalje različitim poznanici­ma, tako da ona počinje kolati i na facebooku (243).

Pod paskom ovih dviju žena ne čudi, dakle, da je Miljenko svo­ju ljubav za književnost otkrio već vrlo rano. Važan faktor pri tome može biti i nedovoljan kontakt sa drugom djecom, kada je on iz Dr­venika došao u Sarajevo, u drugi razred ("Odbacivali su te, ali si se trudio", 423):

[...] pa si opet sutra morao u biblioteku. Nisu se mogle posuditi više od dvije knjige. Rok posudbe bio je petnaest dana. Ti si tog ljeta, od po­četka raspusta, u biblioteku išao svih pet radnih dana u tjednu. Kada dođe rujan, i počne škola, nastavit ćeš u istome ritmu. Tako će biti sve do kraja četvrtog razreda, kada ćeš se prepisati u biblioteku za odras­le. U dječjoj biblioteci više nije bilo knjiga za tebe (422).^[5]

Postepeno otanjavanje potomstva, nestalne ljubavne veze i ras­plamsavanje i profinjenje smisla za umjetnost, koji postepeno potisku­je interes za željeznicu, kao kod Buddenbrookova interes za trgovinu, sugeriše ne samo kontinuitet jedne "nesreće" nego i neku predestina­ciju za umjetnost. Miljenko Jergović kao Hanno Buddenbrook?

Jedna takva interpretacija, međutim, ne bi sasvim odgovarala ro­manu. Rodbina, predstavljena u Rodu preobimna je da bi se u njoj mo­gle utvrditi degenerizacijske tendencije u smislu Buddenbrookovih, ili Rougon-Macquartovih, ili poput familije Hadži-Trifunović u romanu Nečista krv. Pripovjedač očito razmišlja o izumiranju porodice i pre­poznaje u vlastitom životu kontinuitet izvjesnih porodičnih dispozi­cija, ali odbija kako mogućnost odrednice tako i vrednovanje koje se javlja u riječi "degeneracija". Upitan o romanu s prelaza 19. u 20. vijek, odgovara Jergović u Literaturhausu u Hamburg 23.1.2019 ovako:

Za početak, meni je kompliment da mi se ime nađe u istoj rečenici sa Thomasom Mannom, Borom Stankovićem, Emilom Zolom... A što se tiče pitanja degenerizacije... ono je u mom slučaju, rekao bih, malo složenije..., složenije iz prostog razloga što je moj svijet izumro prije nego što je stigao degenerirati. To je jedna stvar. Druga stvar: Nakon što je Turska potjerana sa Balkana nijedna sljedeća imperija nije stig­la degenerirati na Balkanu. Sve su se raspale prije faze degenerizacije. Austro-Ugarska je bila samo 40 godina kod nas i već se raspala. Kraljevina Jugoslavija je trajala 23 godine. Komunistička Jugoslavi­ja je trajala 45 godina i u osnovi ništa se nije degeneriralo, a već je propalo. Usporedno sa tim propadanjem je nestajala moja porodica. Ona nije nestajala jer se degenerirala nego je manje-više nestajala zato što je sve više gubila vezu sa lokalnom zajednicom. Nestajala je jednostavno zato što je sve manje bila na vlastitoj zemlji.

2. "Kuferaški" identitet

Kuferašima su 1878-1918. u Bosni i Hercegovini nazivani stranci koji su kao nova stručna radna snaga i službenici dolazili iz višenacionalne Austro-Ugarske sa do tada neobičnim predmetom, koferom u rukama (377): Hrvati, Slovenci, Česi, Poljaci, Mađari, Austrijanci, Nijemci. Najprije je izraz korišćen u pežorativnom smi­slu, uglavnom od strane bosanskih muslimana, ali je onda mutirao u ironično samooznačavanje (342). Nakon raspada dvojne monarhije mnogi od ovih pridošlica doista su spakovali svoje kofere i postali su, kako to u tekstu glasi, "apatridi" (378) - tema kojom se autor bavi i u romanu Freelander (2007).

Jedan takav gubitak domovine pojavljuje se u novijoj istoriji najčešće tamo gdje se jedna multietnička državna tvorevina raspad­ne, kao npr. Sovjetski Savez, u kome su se njeni narodi, naročito Ru­si, naselili od Baltika do Srednje Azije, da bi se nakon raspada zemlje našli pred pitanjem: da li napustiti novonastale zemlje ili se jezički i kulturno prilagoditi?^[6] U Rodu se nameće svakako i jedna druga para­lela sa K.u.K.-monarhijom: multietnička, socijalistička Jugoslavija.

Većina pripovjedačevih predaka klasični su "kuferaši". Pradjed Karlo Stubler je banatski Švabo, iz rumunskog Banata (Bosowicz), koji je kao željezničar preko Dubrovnika došao na Ilidžu (kod Sara­jeva). Njegova žena je rođena Škedelj iz slovenskog mjesta Lokve (kod Škofje Loke), čiji je otac ili Nijemac ili Slovenac (56), a majka joj je Italijanka iz Udine (Josefina Patat). O porijeklu svoje prabake autor piše: "Tamo gdje se zvala Johanna [Skedel], bila je Njemica, a gdje je bila Ivana [Škedelj], tamo su je smatrali Slovenkom, kasnije i Hrvaticom" (55).

I baka Olga Stubler (1905-1986) se udaje za jednog slovenačkog željezničara - Franju Rejca. Tako da ne iznenađuje da su prvi ro­đaci porodice Rejc naseljeni od Njemačke, preko Austrije do Srbije i Bugarske. Ipak, onaj ko ostane u slavenskojezičkom govornom pod­ručju, taj počinje da se asimilira. Dok Karla Stublera partizani još drže za Nijemca, njegova djeca već važe za Hrvate (12). Tome odgo­vara čak i Stublerov doživljaj sopstvenog identiteta: "Karlo je 1945. bio privatni Nijemac, nije se nijemstva odricao, ali ga više nije dijelio ni s rođenom djecom" (76).

Odlučujući faktor asimilacije je jezik. Raniji piščevi preci go­vore još njemački, talijanski ili slovenački kao maternji jezik, djed Franjo Rejc priča pored maternjeg slovenačkog još i srpskohrvatski, njemački, talijanski, mađarski i rumunski (321-322), a i baka Olga, čiji je maternji jezik srpskohrvatski, vlada još uvijek njemačkim idiomom. To znanje stranog jezika, koje proizlazi iz neposredne okoline, u sljedećoj generaciji je samo još rudimentarno. Ono što je ostalo uglavnom su germanizmi (350). Oni su učestali u govoru pri­povjedača uglavnom onda kada se sjeća jela iz djetinjstva: žlundri, buhtla (61), zemrl knedle, ajnpren juha (868).

Pripovjedač odrasta, dakle, u jednoj jasno definisanoj, homoge­noj okolini. Ali, bez obzira na ovu urođenu datost jezičkog identiteta, ponavlja se i kod njega slična sudbina kao i kod njegovih predaka. Kad u toku jednog posjeta majci u "Bečkoj kafani" hotela "Evropa" naruči "Dupla, kraća kava i mineralna" (939), korigirat će ga kono­bar, koji je prepoznao njegov sarajevski akcenat, ponavljajući na­rudžbu: "Dupla, kraća kafa i kisela" (940). Jergović bi ovu aluziju na njegove "kroatizme" uzeo sa humorom da nije pod dojmom jednog ranijeg doživljaja: "Mladi pjesnik i prozaist, ratni veteran negdje iz unutrašnjosti koji se poslije rata doselio u grad" (941-942), dobacuje mu i psuje u pijanom stanju: "Jergoviću, šta ti radiš ovdje, jebem ti mater ustašku u usta" (941).

Riječi "bošnjačko-muslimanskog" (942) pjesnika i "sarajev­skog Majakovskog" (942) raširile su se gradom kao požar i dospije­vaju do njegove majke. Riječ "ustaša" sada je zamijenjena sa "čet­nik", i time je nacionalistička komponenta nešto ublažena. To je ma­la "cenzura u stihu" (942) koja pripovjedača sprečava da primjedbu konobara primi sa humorom. On je tumači kao tihu osudu: Svi mogu otići u svoje matične zemlje, Hrvati u Hrvatsku, Srbi u Srbiju, samo Bošnjacima je ta mogućnost uskraćena (940).

Uz ovakvu opterećenu atmosferu, pripovjedaču su i pozdravi na sarajevskim ulicama trn u oku: " [...] izgovaraju svoje vjerske poz­drave, jedni ironično, drugi iz vjere i uvjerenja, i stvaraju tako sebi iluziju da govore arapski" (951).

Njemu u svoj gorčini postaje jasno da je u gradu u kome je ro­đen, proveo djetinjstvo i mladost, postao strancem. Ali i u Zagrebu je on čovjek sa stranim akcentom. Jezik koji mu je sam po sebi urođen pretvarat će se, poslije rata iz 90-tih, gdje god da se bude nalazio, u markirani idiom. On postaje "kuferaš", "Stubler" koji ne govori nje­mački zemalja gdje se govori njemački, niti srpskohrvatski starosje­dilaca. Nije slučajno to što se Jergović u ovoj situaciji, u kojoj bi mu jezik konobara najradije bio strani, sjeća svog djetinjstva: "Tako sam se kao dječak igrao: sjedio sam ispod stola oko kojeg su odrasli o ne­čemu živo razgovarali i trudio sam se da ih više ne razumijem [...]" (945).

Usko povezan sa porijeklom i u neku ruku od njega ovisan jest i politički identitet predaka. I on je u knjizi vrlo rasprostranjen, pa ipak, i ovdje se pokazuju jasne tendencije koje obilježavaju pripov­jedača: radi se prije svega o socijalnom (socijalističkom) angažmanu i antifašističkoj orijentaciji.

Karlo Stubler biva već u Dubrovniku uhapšen kao "ljevičar" (8) i "austromarksist" (238) koji podržava štrajk željezničara, i onda je protjeran u Bosnu. 1939. on proriče da će "Taj idiot [će] na kraju iz­gubiti rat!" (64), a kada ratna djelovanja stignu i u Sarajevo - primit će on u svoju kuću srpske sugrađane i zaštititi ih pred razularenim ustašama. Ovaj hrabri čin će 1945. dovesti do toga da će njega ti isti susjedi koje je on spašavao od ustaša vratiti sa željezničke stanice - odakle je trebao biti deportovan u Njemačku.

Za sina jednoga od porodičnih sindikalnih povjerenika udaje se i Karlova kćerka Regina (26). Sam pomen socijalističke kuće svje­doči o važnosti te činjenice za pripovjedača.

Hrabrost u Drugom svjetskom ratu pokazuje i Karlova kćerka Olga Rejc kada posjećuje susjedu, udovicu Rojnik čiji je muž kao očigledno prokazani partizan ubijen. A i poslije Drugog svjetskog rata ne haje ona previše za priče ljudi koje se pletu o njenom prijatelj­stvu sa muslimankom Zehrom (341).

Protivnik krvoločnog režima Ante Pavelića je i Franjo Rejc, do­duše s tom razlikom da on svoj otpor ne pokazuje javno:

Moji djed i baka, kao i njihovi roditelji, kao i cijela naša familija, shva­ćena u najširem smislu te riječi, načelno su bili protiv svakog suprot­stavljanja vlastima. Ne može tu čovjek ništa. Nije na nama da mijenja­mo državu. Čovjek samo može zaglaviti u zatvoru, i ništa drugo (9).

Tako ostavlja pripovjedač Franju i Olgu Rejc bez riječi da posmatraju sa prozora kako svjetina nakon miniranja pljačka sinagogu, još prije nego što ustaše uđu u Sarajevo (368-369). Svojevrsni otpor pokazuje Franjo doduše prilikom krštenja svoje kćerke Javorke:

Katolički popovi nisu htjeli pod tim imenom krstiti, rekli su da je to ime srpsko. Franjo nije odustajao. Neka je ime srpsko! Jesu li Srbi ljudi, pitao je mladića u crnoj mantiji. On se zacrvenio i rekao mu: svi smo mi Božja djeca! I još: ali dijete ne može biti kršteno pod takvim imenom. I tako su je u knjige upisali kao Reginu Javorku (636).

Olgin rođak Željko Ćurlin biva obučen za vojnog pilota još u NDH, međutim, odmah nakon završetka obuke on će prebjeći Eng­lezima (32). I SS-ovac Mladen Rejc se zaljubljuje u jednu srpsku djevojku i razmišlja ozbiljno o tome da se preda Englezima (725, 740). Samo ga je smrt preduhitrila. I Jergovićev otac Dobro, čija je majka sa dvjema sestrama bila aktivna u sarajevskoj ustaškoj mla­deži (757-758), priključuje se nakon oslobođenja grada partizanima i postaje članom Saveza komunista Jugoslavije. Nasuprot svakom nacional-šovinizmu stoji i Javorka Jergović koja se od početka 70-tih angažira u Crvenom krstu (303). Tako razmišljaju ona i njen muž da njihovom sinu daju "srpsko" ime Vuk (627). Javorka pjeva i poslije Hrvatskog proljeća srpske pjesme, čak i patriotsku pjesmu "Tamo daleko" (953), a posljednjih 20 godina njenog života bi je se - po rije­čima pripovjedača - moglo najprije odrediti kao "Bošnjakinju" - jer je kao Hrvatica u svakom času spremna da govori o hrvatskim zloči­nima iz Drugog svjetskog rata (235). Zahtjev za hrvatski pasoš će predati samo zbog toga što kao stranac ne može da se operiše u Zag­rebu (361-362).

Tako se, uz male iznimke, u majčinoj porodici prepoznaje jedan postojan politički stav. On se sastoji u tome da se etničko-religiozna pripadnost ne podudara sa očekivanom nacionalno-patriotskom ori­jentacijom. Na to upućuje i poneka paradoksalna formulacija:

Kada je [Javorka] postala Hrvatica? Možda u onome trenutku kada njezin ujak Rudolf Stubler vadi smrtni list za svoga oca Karla. Vrije­me je tvrdoga jugoslavenskog komunizma, sarajevskog bratstva i jedinstva, travanj 1951. U trenutku kada ga službenik pita za nacio­nalnost pokojnikovu, Rudija preplavi strah, oprez iz njega progovori, otata je mrtav, ionako ga više nije briga, i izgovori to - Hrvat. Tako je njezin djed, za života Nijemac, u smrti postao Hrvat (363).

Ništa manje paradoksalno ne zvuči ni mjesto o Mladenu:

Misleći o tome u dane kada se već popolovilo ljeto 2013, i kreće se vrijeme ka još jednoj dugoj zimi bez sviju njih, učini mi se da su se djed i unuk u smrti zamijenili. Mladen je umro kao Nijemac, a otata kao Hrvat, iako je otata bio Nijemac, dok je Mladen bio Hrvat (663).

Važan aspekt nacionalnog identiteta jest religija. Pri tome ne stoje, međutim, konfesionalne razlike u prvom planu - porodica je u svakom slučaju katolička - centralno je prije svega pitanje kako se religija uopšte doživljava.

Ateizam se u porodicu uvlači već sa pradjedom Stublerom, u vrijeme, dakle, kada je takvo duhovno držanje na Balkanu još sas­vim neobično: "U kući Stublera slavili su se božići i uskrsi, ali otata Karlo nije vjerovao u Boga. Bio je savršeno areligiozan, na način na koji su neki ljudi posve nemuzikalni" (50). Razlog njegovom agnosticizmu nije, dakle, njegovo marksističko ubjeđenje: "Nije Karlu Stubleru religija bila 'opijum za narod', nego igrarija i danguba, folk­lorna svečanost za zabavu i utjehu priprostoga svijeta, protiv koje on nema ništa" (50). I kao da pripovjedač želi da ponešto grubu formu­laciju ublaži, rezonuje on ironičnim tonom:

[...] a mi smo njegovu nevjeru pripisivali činjenici da je otata - Švabo. A Švabe su, valjda, racionalni ljudi, koji bez čvrstih dokaza ne vjeruju ni samima sebi, i ne bave se dangubom, nego činjenicama. Istina, i mi smo po njemu Nijemci, ali nas je uhvatilo, po nama se nahvatalo i na­kupilo koješta bosansko i ilidžansko, pa vjerujemo u sve u što vjeruju i drugi (52).

Malo drugačije je, doduše, bilo kod Karlove supruge:

Za razliku od otate, omama je bila religiozna. Nedjeljom je išla u crk­vu, molila se pred spavanje i živjela po katekizmu svojega doba. Nije, međutim, bila od onih obiteljskih misionarki i bogobojaznih baba koje se brinu da im unuci uredno primaju sakramente i idu u crkvu na vjeronauk (57).

Ovu religioznost ona prenosi dalje na svoju djecu. Za njenog sina se kaže: "Rudolf Stubler je [...] bio vjernik. Tako je slučaj htio (ili je tako htio Bog): Stubleri su se dijelili na duboke, istinske, što onda znači i - naivne vjernike, i na uvjerene i potpune bezvjernike" (520).

Za razliku od Rudolfa, koji cijelog života ostaje religiozan (520), njegova sestra Olga se nakon 1943. ipak odriče religije: "Nakon što joj je poginuo sin, moja baka više nikada nije otišla na misu, nikada se više nije prekrižila, prestala je slaviti Božić i Uskrs" (11). Kada je petogodišnji unuk Miljenko pita da li ima Boga, ona odgovara: "Za ne­koga ima, za nekoga nema. - Ima li ga za tebe? - Nema" (11).

Do religije ne drži ni Franjo Rejc. Kada ga "ustaško redarstvo" uhapsi, on pokušava da obrazloži šta ga je dovelo u zatvor: "Te noći i sljedećeg dana Franjo Rejc premire od straha zbog onoga što je go­vorio o Hitleru i njegovoj bandi, i Svevišnjemu, u kojega ne vjeruje [...]" (735).

Koliko je porodica Rejc bila tolerantna u religioznim pitanjima, pokazuje jedna epizoda sa najmlađim sinom. Pošto je Dragan u Kaknju jedini kršćanski učenik u svom razredu, a vjeronauk je bio oba­vezan, šalju ga naprosto u "mekteb" (17). Za roditelje je važnije da se njihov sin ne razdvaja od svojih drugova nego da ga pošalju katolič­kom svećeniku. Takvo ponašanje posmatra pripovjedač kao karakte­ristično za duh epohe dvojne monarhije:

Devetnaesto stoljeće bilo je vrijeme kada su ljudi mogli birati od sve­ga ponuđenog, i koje će nacionalnosti biti i na kojem će se jeziku moliti Bogu. U vrijeme kada su svi oni dolazili u Bosnu, još uvijek su mogli izabrati i vjeru kojoj će pripadati, ali mi tu priliku, na žalost, nismo koristili. Ostali smo katolici, pa smo, možda i zato, ostali bez vjere. Bog nas je umorio (57).

I u ovoj formulaciji pripovjedač se priključuje nevjernicima. Ovo nije jedino mjesto, kako to svjedoči i sintagma "naivni vjernici" (520), na kome se ispoljava agnostička pozicija. Naročito je to uočljivo u poglavlju "Sarajevski psi":

Postoji pasji raj. On je odsustvo ideje o smrti i o konačnome kraju. Pasji raj ne razlikuje se od kršćanskoga i muslimanskoga raja. Vjer­nici ne prihvaćaju ideju da je smrt kraj. Zato vjera i postoji. Da nije smrti, ne bi bilo vjere ni Boga (796).

Pripovjedač vidi sebe, dakle, i u nekoj vrsti panorame religioz­ne prošlosti u kontinuitetu sa svojom porodicom. Činjenicu da se pri tome agnostička tradicija toliko jasno ističe treba prije svega posmatrati u odnosu na događaje iz posljednje tri decenije. Njegov agnosticizam usmjeren je prije svega protiv instrumentalizacije religije od strane nacionalističkih tabora. I u epozodi o Draganovom 4-godišnjem pohađanju "mekteba" provijava ova kritika: "[...] moj je ujak osjetio onu ubitačnu i zbunjujuću samoću, od koje i odrasli ljudi bježe, pa se sele iz gradova i zemalja u kojima su manjina, u gradove i zemlje gdje će biti većina" (17). Jergović ovdje očigledno aludira na 90-te godine. Kasnije on ovu misao izražava još jasnije nacionali­stičkom izrekom: "svaka ptica jatu leti, a onu koja ne želi letjeti umočit ćemo u govna" (930). Stubleri, međutim, ne idu nigdje i ne insisti­raju na tome da svoju djecu šalju na hrišćansku vjeronauku. Dragan odrasta u porodici "koja je bila spremna svoje dijete dati u mekteb" (17).

Nedovoljnu religioznu toleranciju svoje okoline osuđuje pri­povjedač ne samo u odnosu na inovjernike nego on vidi da su i ateisti satjerani u ćošak. O početku 1990-tih on piše sljedeće:

U vrijeme moga dolaska u Hrvatsku, to je bila etnički vrlo homogena zemlja, s devedesetak posto Hrvata i katolika, u kojoj se većina iz­nimno neprijateljski odnosila prema svima koji su pripadali nekoj manjini. To je neprijateljstvo bilo u osnovi državne ideologije, ali je bilo određeno i činjenicom što je u zemlji trajao rat i što je trećina njezinoga teritorija bila okupirana. Ulogu okupatora igrala je bivša JNA, a ulogu domaćih izdajnika igrali su pripadnici srpske nacional­ne manjine. Međutim, neprijateljima su doživljavani i malobrojni hrvatski muslimani, jer su u to vrijeme, u jesen 1993, hrvatske vlasti pokrenule agresiju na muslimanska područja u Bosni i Hercegovini.

Izvan nacionalnog koda neprijatelji su, unutar društva, bili još i ateisti, koji su građane podsjećali na četrdeset godina komunističke vladavine, a vjerovatno i na vlastito licemerje po pitanju vjere u Boga. Dok je takva bila poželjna društvena norma, masovno su ga negirali, a sada kada se vrijeme promijenilo, jednako su masovno pohrlili u crkve (15).

Porijeklo, nacionalni identitet, politička i religiozna orijentacija sugeriraju u romanu paralelu između porodice Stubler u Austro-Ugarskoj i porodice Jergović u Jugoslaviji koja se raspada. Za svog pradjeda, koji je govorio hrvatskim prepunim turcizama, pretpostav­lja pripovjedač da: "On vjerojatno i nije znao što to znači biti Nije­mac tamo gdje nema Srba (Hrvata, Bosanaca, muslimana, Žido­va...)" (16). I ovu Stublerovsku "nacionalnu ambivalentnost, ili tačnije rečeno - ravnodušnost" (56), on poredi sa svojom sopstvenom pozicijom:

Iz njegove, pa onda i iz moje perspektive, u višenacionalnoj zajednici svaka je mržnja samo mržnja. Stoga se moje hrvatstvo supstancijalno jako razlikovalo od hrvatstva ljudi među kojima sam se s dolaskom u Zagreb našao. Pa čak i od hrvatstva mojih prijatelja i poznanika. Na­ime, dok su oni mržnju odbijali iz intelektualnih i moralnih razloga, ili naprosto iz razloga dobroga kućnog odgoja, ja sam ju odbijao jer me je ugrožavala. Iako sam Hrvat, ugrožavala je Srbina i Bošnjaka (muslimana) u meni (16).

Pripovjedač se nacionalno opredjeljuje prije svega ex negativo: "jer je moj identitet u velikoj mjeri sastavljen od onoga što - nisam. Možda i više nego od onoga što jesam" (13). U poglavlju "Sarajevski psi" (749), u kome zamišlja kako će ga naći mrtvog u hotelskoj sobi, opisuje sebe sljedećim riječima: "pisac, nekada bosanski i hrvatski, a poslije ničiji" (765). On se definiše ex negativo, jer su nekadašnji identiteti (bosanski, jugoslovenski) nestali, a novi (hrvatski, bošnjački, srpski) su zauzeti od nacionalista. To isto vrijedi i za jezik, odnosno imena jezika. Nijedna oznaka - od hrvatski, srpski, bosan­ski, bošnjački, crnogorski do srpskohrvatski - ne može se koristiti bez instrumentalizacije iste. Za nekadašnju "bosanskohercegovačku poeziju" (865) kaže u romanu: "Uskoro će sve to postati bošnjačko, a ono što ne može biti bošnjačko, jer nije muslimanskoga imena i pre­zimena, podijelit će između sebe Srbi i Hrvati..." (865).

Autor romana Rod se ni u ovoj stvari ne razlikuje od publiciste Miljenka Jergovića. U jednom razgovoru sa Svetislavom Basarom od 11.10.2015. u Herceg Novom o svom jeziku Jergović kaže:

Meni je potpuno svejedno kako ćete vi zvati moj jezik, ja sam ću ga zvati obično po svojim dnevnim raspoloženjima, ali ono što čini taj jezik zapravo jest cjelina nečega što se nekada zvalo srpskohrvatski jezik, dakle, cjelina jezičkog iskustva, ljudi koji govore, komunicira­ju i pišu od granica Slovenije i Hrvatske do granica Srbije i Bugarske uključujući BiH i Crnu Goru. Dakle, mene zanima sve ono što čini jezičko iskustvo tih ljudi i sve to skupa je moj jezik i jezik moje književ­nosti. Ovo što govorim nema veze ni sa kakvim političkim projektom, ja, recimo, ne bih dao pet para za naprimjer obnovu Jugoslavije [...] Međutim [...] ne bih sebe reducirao na jednu od naših nacionalnih književnosti, nije Miroslav Krleža ništa više moj pisac nego što su moji pisci Mihajlo Lalić [...] ili Danilo Kiš ili Meša Selimović ili bilo koji dobri i važni pisac moga jezika. Dakle, eto, mislim, ja sam zapra­vo po svemu sudeći na ono Bećkovićevo pitanje Čiji si ti mali? Ja sam ničiji, svjesno odabrano ničiji (Jergović, Basara 2015).^[7]

A na pitanje autora ovih redova da li bi ovi jezici u budućnosti mogli da se udalje do tačke otežane razumljivosti, odgovara on 23.1. 2019. ovako:

Pa da bi se ti jezici udaljavali, nužno bi bilo između tih zemalja podići jako visoke zidove i ukinut bilo kakvo funkcioniranje internetske ve­ze i možda ukinut i električnu energiju i tako te zemlje ostavit sljede­ćih 150 godina. Ja mislim da bi se tad već srpski i hrvatski i bosanski i crnogorski jezik udaljili do nekog nivoa međusobnog nerazumijeva­nja, ali mislim da čak ni u tom slučaju to ne bi bila izvjesna stvar. U situaciji gdje ne postoji taj zid, gdje postoji Internet, gdje postoji elek­trična energija, gdje postoji čak i ta nevolja da ljudi putuju ja mislim da je ne moguće te jezike razdijeliti po tom blaženom nacionalistič­kom principu da to budu zasebni međusobno ne razumljivi jezici i da onda Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci budu savršeno međusobno distancirani narodi. Jer ovo zvuči sve malo komično, ali uopće nije komično nego tragično, jer se upravo zbog ovoga 90-tih godina vodio rat, jer taj naš rat iz 90-tih godina je pod a) bio rat za teritorije, a pod b) je bio rat za uspostavu većih međusobnih razlika. I taj rat je, nažalost, onih koji su ga započinjali koji su ga iz nacionalističkih razloga vodili zapravo završen neuspješno i završen je nekom vrstom katastrofe, jer su se spomenuti jugoslavenski narodi međusobno više razlikovali u Jugoslaviji nego što se razlikuju danas, i to je zapravo ta nevolja i ta nepopravljiva nesreća. O ovom zadnjem moglo bi se pisat jako debele knjige, ali ja sam to jednostavno izrekao kao tvrdnju koju neću dalje obrazlagati.

3. Predstavljanje istorije

Roman počinje sa Prvom sarajevskom gimnazijom čije se ime, od vremena kada su je pohađali pripovjedačev otac i dva ujaka, mije­njalo četiri puta. Inače se jako malo promijenila: "Iako je od vremena kada je stariji ujak upisao gimnaziju, a bilo je to 1934., prošlo skoro i pedeset godina, interijer je ostao isti" (5).

Ova rečenica govori mnogo toga: ime dokumentuje izmjene centara moći, dok život, međutim, stoji na mjestu. Istu misao sugeri­ra i epizoda o sarajevskoj glavnoj ulici. U osmansko vrijeme nazva­na po istoimenoj džamiji Ćemaluša, nakon sarajevskog atentata na Franza Ferdinanda dobija ime ubijenog princa (jedan njen dio naziva se po ubijenoj vojvotkinji Sofiji), nakon 1918. nosi ulica ime Kralja Aleksandra I Karađorđevića, u aprilu 1941. bit će preimenovana u "Ante Pavelića", 20.8.1945. dobiva nakratko ponovo ime starog kra­lja, a povodom jednogodišnjice jubileja oslobođenja grada 6.4.1946. postaje "Ulica Maršala Tita" (420), a danas se naziva (makar dio te ulice) opet "drugačije": "Bivša Titova ulica, koja se danas drugačije zove, pusta je i tiha" (864). Čini se kao da pripovjedač neće da izgo­vori aktuelno ime ulice.

Ovaj niz govori za sebe. Jedno ime, koje po sebi treba da bude znak nekog čvrstog identiteta, mijenja se u zavisnosti od promjene imperije i državne ideologije. To, međutim, ne znači da autor u sta­novnicima svoje zemlje vidi samo objekte svjetske istorije, nego na­protiv: ne izuzimajući ulogu velikih sila, on stavlja fokus na ponaša­nje svojih sunarodnika u konkretnom vremenu i na konkretnom mjestu.

Jedno od tih mjesta u romanu predstavlja i kuća gospođe Heim. Višespratna zgrada preko puta jevrejske sinagoge, na čijem četvrtom spratu stanuju baka i djed Olga i Franjo Rejc, dozvoljava autoru sinhroni rez kroz bosansko-jugoslovensku istoriju tokom Drugog svjet­skog rata. U aprilu 1941. živi u njenom prizemlju jedna Jevrejka čije ime je zaboravljeno. Već mjesec kasnije odvode je domaći uniformisani ljudi. Njeni vrisci odjekuju cijelom kućom (132) - ona zna za sudbinu poljskih, čeških i bečkih Jevreja.

Dan poslije toga useljava se u njen stan jedan slovenački služ­benik, visoki ustaški funkcioner kojeg se svi boje, a u isto vrijeme im je drag. Početkom 1945. će ovaj funcioner, Stanko Rojnik, od strane dželata Vjekoslava Luburića biti raskrinkan kao partizan i komunis­tički ilegalac (136), i biva javno obješen. U toj situaciji Olga Rejc pokazuje hrabrost i posjećuje svoju komšinicu. Muž susjede Vilme Doležal također gine, koji je kao čuvar zatvora (141) odgovoran za bijeg jednog pripadnika pokreta otpora. On će biti deportiran u norveški radni logor, iz kojega se više neće vratiti.

Direktno iznad Rejcovih, koji na tavanu skrivaju mlađeg sina od mobilizacije, stanuje porodica zagrebačkog pukovnika Bilića. Bilić je bio kraljevski oficir i priključuje se, "čim je došlo vrijeme" (138), hrvatskoj domobranskoj vojsci. Za razliku od Rojnika, njega se komšije ne boje niti ga vole, jedino što opažaju jest kako on i nje­gova porodica organizuju glasne terevenke sa izobiljem hrane i kako on pred kraj rata još povremeno odlazi u Zagreb. I njegova porodica, koja je ostala još nekoliko godina živjeti u Sarajevu, preživljava rat i neoštećena dočekuje promjenu režima.

Preko puta Bilića stanuje porodica Matić. Đuro Matić je prav­nik, Srbin iz Sarajeva, a njegova žena je Zagrepčanka koja nije baš naklonjena "orijentalnom mentalitetu". Prezrivo držanje ona poku­šava da prenese i na svoga sina. Ali sudbina je htjela drugačije: upra­vo njeno dijete priključuje se 1941. četničkim jedinicama.

Tokom ratnih godina žive sve te porodice u istoj kući bez svađe, i Bilići i Matići. Samo neki "zao čovjek ili neki hrvatski idealist" (145) prebacio bi Matiću nešto, tvrdi pripovjedač ironično:

A Bilić nije bio ni zao, ni idealist. [...] To što se prilagođavao i povijao pod pritiscima i po nalozima velike povijesti ne znači da je mijenjao uvjerenja. On tih uvjerenja nije imao, dok god mu ne bi zatrebala. Ali i tada je bio vrlo, vrlo umjeren (145).

Utoliko je ubitačniji konačni sud o toj osobi: "Zlo našeg vijeka hranilo se takvom umjerenošću" (145).

Suprotnost ponašanju Bilića, koje u kriznim vremenima najsi­gurnije garantuje preživljavanje, čine u ovom poglavlju zločini "me­sara" iz Jasenovca. Vjekoslav (Maks) Luburić dolazi u Sarajevo ka­da njemačke trupe već spremaju povlačenje. Ali utoliko brutalnije se rasplamsava njegova "strašna vladavina gradom" (135):

Kuhao je žive ljude u kotlovima s kipućom vodom, živima je gulio kožu s leđa, čupao im nokte, ženama rezao dojke, to je radio Maks Luburić, ili su to radili njegovi ljudi, sarajevski pervertiti [...] ratni vete­rani, propalice, zgubidani i vjerni katolici i muslimani [...] (135).

Poruka ovog detaljno prikazanog sadizma je očigledna. Pripov­jedač predstavlja prošlost neuljepšano da bi djelovao protiv njene instrumentalizacije.^[8] Već u Hrvatskom proljeću vidi on uspon jedne prijeteće revizije istorije:

[...] iz grobova su poustajali uplašeni domobrani, koji su se u među­vremenu mrtvi ojunačili, pa i oni uglas pjevaju sa svojim unucima i sinovima, digli su se jasenovački koljači i hrvatski mučenici, koji su 1942. isukanih kurčeva vršljali po Kozari, paleći, silujući i ubijajući, pa i oni sad sudjeluju u toj grandioznoj hrvatskoj svinjokolji, na Dan Republike, u spomen na 29. novembar 1943, kada je u Jajcu iskovano vječno bratstvo naših naroda i narodnosti (155).

Ova revizija bit će supstancijalni elemenat nacionalističkih pok­reta 90-tih godina i ostaje u Hrvatskoj, u to je pripovjedač ubijeđen, i poslije ulaska u EU aktuelna. Njegova nada da će se poslije smrti Fra­nje Tuđmana "nacionalistička oligarhija" (18) slomiti, a njegova lična "ozloglašenost među nacionalnom elitom naprosto utonuti u prošlost" (18), doživljava već u vrijeme vladavine predsjednika socijaldemo­krata Ivice Račana (2000-2003) prvi lom. Na jednom istarskom film­skom festivalu, koji važi kao bastion "antinacionalističkih" manifesta­cija, dobacuje mu novoizabrani ministar kulture Antun Vujić, zvani "hrvatski Malraux": "Marš, smeće jedno bosansko, idi tamo odakle si i došao, da te mi ne bi tamo vraćali!" (20).

Pa ipak su godine prve dekade 2000-tih u svijesti pripovjedača zapamćene kao godine društvenog napretka. Nacionalizam se, po njemu, otvoreno vraća tek onda kada se Hrvatska više ne mora truditi da bude primljena u EU. Vrhunac ovog šovinizma pada, po Jergoviću, u vrijeme sportskih događaja. Povod za brigu daje već "najpoz­natija hrvatska navijačka pjesma" (19) "Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta". "Zašto bi netko patio jer je Hrvatska pr­vak svijeta?" (19), pita se pripovjedač i dolazi do zaključka da mrž­nja onog drugog mora biti veća nego sreća zbog vlastite pobjede.

Fokusiranje sopstvene (hrvatske, bosanske, srpske) uloge u istoriji je također i razlog što se globalna politika u Rodu pojavljuje samo marginalno: pripovjedač opisuje "američke tajne zatvore" (327) kao "koncentracijske logore današnjice" (327), a za EU misli da je prije svega "ekonomska, finansijska, korporacijska zajednica, neka vrsta Deutsche Telekoma, British Petroleuma ili - još tačnije - globalne banke" (326). Po njemu, na ovom globalnom tržištu kultura igra neku ulogu samo utoliko što ona "doprinosi boljem bankovnom poslovanju, prosperitetu telekomunikacijskih tvrtki, opstanku europskih naftnih kompanija na surovom svjetskom tržištu" (326). "Ali ono najgore i najmučnije", nastavlja on, "jest to da temeljna ljudska prava građana Europske Unije ovise od toga jesu li oni rođe­ni u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj, ili, recimo, u Grčkoj, Madžarskoj ili Italiji" (326). Nada da bi EU mogla postati jedna moderna Austro-Ugarska, čiji je ostarjeli car još učio jezike svoje monarhije, pokazala se za njega u konačnici kao iluzija (327).

Ali, koliko god da se uloga zapada ovdje posmatrala kritično, ona u romanu nema veliku težinu. Pripovjedač ne traži odgovornost za katastrofu 90-tih u politici velikih sila, njega zanima uloga i odgo­vornost južnoslovenskih naroda. Njegova fragmentarna istorija zain­teresirana je za to da se ono što se desilo kod kuće - od Omer-pašinog krvavog obračuna sa muslimanskom elitom do srpskog bombardovanja Sarajeva i protjerivanja Srba iz Krajine - ne zaboravi, otme zabo­ravu i zabilježi. Ništa ne treba prećutati. Iz ove pobude opisuje on uvi­jek iznova scene koje dopunjuju kanonski pisanu istoriju i diferen­ciraju je. Upečatljiv primjer u tom smislu je sudbina Njemice Marija Puframent. Marija je sa svojim mužem, koji je trebao nadgledati rem­ont lokomotiva, 1947. došla u Sarajevo. U jednom redu za hljeb ona ukorava jednu ženu koja se gura ispred nje u red. Kada žena prepozna njen njemački akcenat, udarit će trudnicu u stomak. Marija gubi svoje šestomjesečno nerođeno dijete. Olga Rejc, kojoj Marija prepričava događaj, ne može da vjeruje da živi u zemlji u kojoj žive "takve žene" (122). Ali Marija je sama smiruje riječima: "Nemojte tako - rekla je Puframentovica - tko zna kakva je nju muka u životu sastavila!" (122).^[9] Kanonsku istoriju zastupa ovdje, dakle, neočekivano jedna Njemica koja je i sama postala žrtva nacionalizma.

4. Reminiscencije postmodernog pripovijedanja

Jergović stupa na književnu scenu (u ranim 90-tim) sa svojom novom stvarnosnom prozom (up. Porobić 2019, 6), u vrijeme kada je postmoderna književnost već prošla svoj zenit. Pojam "stvarnosna proza" rekurira na 60-te godine kada su autori kao što su Dragoslav Mihailović, Slobodan Selenić, Vidosav Stevanović, Antonije Isaković, Milisav Savić, Antun Šoljan i drugi, paralelno sa filmskim stva­raocima tzv. "crnog talasa" (Aleksandar Petrović, Dušan Makavejev, Živojin Pavlović, Bahrudin Čengić, Želimir Žilnik i dr.), bili vrlo široko recipirani. Kao i ovi prozaisti, te filmski stvaraoci, i Jergović u svojim prvim pripovjedačkim zbirkama stavlja u centar svog spisateljstva jedan neuljepšani svijet svakodnevnice s onu stranu vladajućih kolektivističkih razvrstavanja. Ni njegov realizam nije ideološki, ili je samo utoliko ideološki što pokušava da predstavlja autentičnu stvarnost koja se daje u svoj svojoj kompleksnosti i diferenciranosti i koja podriva svakoliku pripadajuću i svjetonazornu orijentaciju.

Od ovog mimetičkog principa živi i Rod. Prije svega "reporta­ža" "Mama Ionesco", koja u tjeskobnoj egzistenciji bolesne majke, beznađa njene smrti i trezvenog predstavljanja njenog života, prouz­rokuje misao gole realnosti. Ali i ostale "knjige" - od stublerovskog "porodičnog romana" do "fikcije" "Sarajevski psi" - žive od neke stvarnosti koja je konkretna i prepoznatljiva, čak i ako je ona naselje­na izmišljenim figurama.

Za razliku, međutim, od ranih Jergovićevih pripovijedaka, Rod ima i mnoge crte postmodernističke književnosti. O tome svjedoči već struktura romana koja spaja više uglavnom samostalnih jedinica ("knjiga") koje u naslovu ili podnaslovu pokazuju različite žanrove (porodični roman, kvarteti, reportaža, inventarna knjiga, fikcije) i stilistički se djelomično vrlo jasno međusobno razlikuju (up. naro­čito poetski stil u "kvartetima"). Važan elemenat varirajuće stilistike i pripovjedačke tehnike čini pri tome pripovjedačka perspektiva. Najčešće dominira ja-perspektiva, ali ima ipak i pasaža i poglavlja u kojima se o Miljenku Jergoviću govori u on-formi. Tako čitamo pred kraj romana: "I što da učini čovjek, koji je došao u Sarajevo da obiđe umiruću majku, i onda se pretvorio u nekoga drugog? Ustvari, ostao je on isti [...]" (949). Nakon jedne stranice prelazi ovaj izvještaj u futur: "Ali on će znati, gurnut će nogu u dovratak, i brzo će govoriti, jer neće imati vremena, pošto će ona vikati i prijetiti mu policijom. Podsjetit će je na njezinu staru tetku Josephine [...]" (950).

Kada se vremenska distanca treba naročito naglasiti, onda se pri­povjedač obraća sebi samom u drugom licu: "U to doba smijao si se i čudio. Svi su se oko tebe čudili: kakvog sve svijeta ima, šta su sve lju­di spremni izmisliti. Danas, kada se toga sjetiš, hvata te jeza" (403).

Još upadljivija su mjesta u kojima se Jergović identifikuje sa rođacima i komšijama koje on sam nije doživio niti ih je mogao do­živjeti: "nijednoga sata u svome životu Franjo nije pomislio da bi mogli pobijediti oni koji su razbijali Templ i odvodili naše židovske susjede" (10). Ili kod opisa Karla Stublera npr.: "Nijemac je ostao do kraja, ali svoje njemstvo nakon 1945. nije više sa nama dijelio" (65). Karlo je umro već 1951, petnaest godina prije Jergovićeva rođenja, a pripovjedač ipak priča o jednom rodbinskom "mi".

Jedna daljna karakteristika postmodernog pisma jesu mnogo­brojna intertekstualna mjesta. Ovdje se radi kako o drugim autorima - Albahari, Andersen, Andrić, Cervantes, Grosmann, Kafka, Kiš, Kovač, Kranjčević, Krleža, Lovrenović, Mann, Pamuk, Šalamov, Svevo itd. - tako i o njegovim sopstvenim ranijim djelima: Sarajev­ski marlboro, Mama Leone, Freelander, Gloria in excelsis, Ruta Tannenbaum, Otac, Historijska čitanka, kao i eseji i reportaže. Oblici intertekstualnosti kreću se od aluzija do bibliografski dokumentira­nog citata. U kojoj se mjeri, doduše, dokumentarno doista treba posmatrati kao dokumentarno - ostaje otvoreno. Roman živi od postmodernog brisanja razlika između faktičkog i fikcionalnog. Nije slučaj­no da roman Rod Kazaz i Kovač karakterišu oksimoronima: "stvarnosno-fikcionalni roman" (Kazaz 2015) i "bio-dokumentarna roma­neskna proza" (Kovač 2019, 174). Granica između mimezisa i ima­ginacije tematizira se i u samom romanu:

Svaka napisana priča prestaje biti zbilja, seli se u bajku i u fikciju, čak i ako je sva prepisana iz stvarnosti. Ne postoje priče koje obrađuju takozvane istinite događaje, i priče koje pisac izmišlja. Ima samo istinitih i lažnih priča, stvarnih i izmišljenih (264).

U kojoj mjeri je čitalac nesiguran zbog imena pripovjedača Miljenka Jergovića i drugih realnih likova, mjesta i događaja, pokazuje slučaj opere na Bistriku. Iako se na jednom mjestu u knjizi govori o njenom fiktivnom karakteru, ona je najčešće traženi pojam na auto­rovoj internet stranici (Jergović, 2014b). Da usput pomenemo: i Dragoslavu Mihajloviću je jedan policajac iz beogradskog radničkog kvarta Dušanovac prebacio da je prikaz uniformisanog Sulje u Kad su cvetale tikve dosta ublažen u odnosu na stvarni lik (Hodel 1994, 269). "Stvarnosna proza" je, tako se čini, književnost koja čitaoca zavodi i navodi da fiktivno drži za stvarno.

Sa razumijevanjem stvarnosti koja se gubi u fikciji neposredno je spojeno tematiziranje (i) samog pisanja. Prva narativna metalepsa romana, koja se čitaoca dojmi na čudan način, nalazi se već na trećoj strani romana:

Shvaćate, dakle, kako je moj stariji ujak, recimo već i to da se zvao Mladen, jer ako nastavimo bez imena, zbrka će postati prevelika, živio u složenom okruženju i kompliciranoj jezičnoj situaciji (7).

Pripovjedač, koji ovdje u pluralis auctoris uključuje i čitaoca, prekida sa izgrađenim očekivanjem čvrste, nepokolebljive, tekstu imanentne stvarnosti. Javljaju se sumnje da li je ujak Mladen uopšte živio ili, ako je živio, da li se zvao Mladen. Imanentno tekstu, ne mo­že se ova dilema razriješiti. Čitalac - kojeg se metalepsama konstant­no senzibilizira - čita sa stalnom sviješću da bi sve, i ono što je obilje­ženo realnim imenom, moglo biti fiktivno.

Ova prekoračivanja granica između narativnih ravni onoga o čemu se pripovijeda i samog pripovijedanja su u Rodu naročito iznijansirana i česta.

Kao što Don Kihot u drugoj knjizi o svojim ranijim doživljaji­ma priča i moli čitaoca za izvinjenje zbog njegovih kaprica, tako i Jergović čita majci u knjizi prvo poglavlje o Stublerima "Jeste li sreli Reginu Dragnev?" (207). Ona čita i komentariše ono što je sama sinu ispričala:

Bilo je to dok je ležala na postelji na kojoj će i umrijeti, i pričala ono što će rasti u jedan porodični roman, i što će se prekinuti danom njezi­ne smrti. Tako da je to, možda, i jedan nedovršeni porodični roman (260).

O tome misli pisac kada u jednom intervjuu kaže da je forma ro­mana određena krajem, tj. smrću svih protagonista (Jergović, 2014b).

Povodom priče o mijenjanju identiteta popa Ignjatija Prpića obraća se pripovjedač svojim čitaocima da mu oni pomognu da eventualno dođe do njegovog tajnog dosjea. On predviđa čak i njiho­vu mrzovolju: "Pišem ovo, kvareći priču, u pustoj nadi da bi mi se na telefon ili na mail adresu mogao javiti posjednik Ignjatijevog dos­jea..." (701).

Još zamršenija je priča o arhitekti Ganimedu Troyanovskom kojeg 1851. Omer-paša Latas poziva u Bosnu (878). Ganimed je jed­na osjećajna, skoro plačljiva duša, pa ipak se on ne plaši opasnog prelaza preko Alpa. Razlog je jednostavan: on zna iz jedne pariske knjižare mjesto i datum svoje smrti. Rečena knjiga nosi naslov "Sa­rajevski psi", proročanstvo njegove smrti nalazi se na strani 175: "četvrti red odozdo" (899). U Rodu knjiga "Sarajevski psi" počinje na strani 749. Ako se doda 175 strana, dobija se strana 924. I tamo stoji u četvrtom reduo dozdo: "umro, u Parizu, u dubokoj starosti, na Novu 1920. godinu". Ova čudna okolnost baca sasvim drugu svjetlost na Ganimeda, koji od samog početka važi za lažnog pripovjeda­ča. Tako on npr. fabulira o desnoj Kristovoj ruci, kako se ona navod­no odvojila od krsta, tako da Mesija, koji je prorekao milione krstova po cijelom svijetu, počinje da sumnja u svoje božanstvo (901). U vezi sa Ganimedovom proreknutom smrti, koja nije ništa manje fan­tastična, osjeća se čitalac naknadno prinuđen da njegovu imagina­ciju iznova vrednuje.

Granica između interne fikcije pripovjednog svijeta i pripovjedačevog okvirnog svijeta se brojem stranica romana takođe ironično tematizira. Djelo ima 1001 stranu. Priča o hiljadu i jednoj noći se u knjizi izričito pominje (790). Nužno se nameće misao da se broj stra­nica postiže umetnutim i komentarisanim fotografijama. Radi se o jednom daljnjem postmodernističkom tematiziranju procesa pro­dukcije. Pa ipak se, izvan ove funkcije poigravanja, nameće još je­dan drugi motiv. O bolesnici koja boluje od raka čitamo na pretpos­ljednjoj strani:

Dok priča, ne misli o bolesti. Ili: dok priča, ona uopće i nije bolesna. Kada bi samo mogla govoriti, kada bih ja bio tu, ili kada bismo dvadeset četiri sata dnevno telefonirali, majka bi dvadeset četiri sata dnevno bila izvan svoje bolesti. Bila bi zdrava. Pobijedila bi bolest pripovijedajući, ili bi napustila svoje tijelo, ono joj više ne bi bilo po­trebno, pošto bi se sva pretvorila u priču (957-958).

Dodavanjem novih knjiga prekinutom porodičnom romanu sin, dakle, nastavlja djelo koje je njegova majka započela. Kao da time želi nadoknaditi ono što je moguće propustio u životu. Roman posta­je proces prerade tuge i žalosti i omaž Jergovićevoj majci.

Sa njenom smrću umire za autora i nužnost da redovno odlazi u Sarajevo. U posljednjoj sceni on se odvozi svojim autom, a da ne reaguje na glas koji ga zove izvana. Njegov posljednji posjet završava prekidom sa gradom, koji mu ipak ostaje blizak. On se odlučuje za Zagreb i za život "apatrida".

Heterogen karakter pojedinih "knjiga" dobija kroz "Šeherzadu" - Javorku, koja ne preživljava, odlučujuću motivaciju. Da je majka mogla duže da pripovijeda, 1001 noć dugo, zauzeo bi "porodični ro­man" cijeli prostor knjige. Njena smrt leži u osnovi "razrušene" struk­ture djela.

Slično se događa sa ostalim postmodernim elementima romana, kao npr. sa mnogostrukim identitetom pripovjedača, koji se mani­festira u naizmjeničnim ličnim zamjenicama, sa intertekstualnošću ili sa autotematizacijom. I one nalaze u knjizi motivaciju, čija igra nadilazi postmodernističku paradigmu.

Lična zamjenica "mi" se u tekstu ne koristi samo za "mi Hrvati" (up. "taj naš ministar, taj hrvatski Malraux", 20) ili "našemu društvu socijalističkom", 25, nego i u arhaičkom smislu rodbine, "mi Stubleri" ("nakon što Rudolf Stubler, poslednji među nama koji je do smrti nosio Karlovo prezime", 70). U ovoj posljednjoj upotrebi, koja često zvuči i pomalo ironično, priprema se na formalnoj strani i gore pomenuta paralela između Stublera i liberalnih snaga iz devedesetih.

O tome svjedoči i dogodovština sa ministrom kulture, u čijem društvu i jedan filmski režiser disident, kao i jedan producent, šute pognute glave. Pripovjedač, međutim, uprkos tome ostaje optimisti­čan, jer zna da ga neće odvesti neki vojnici, poput Karla Stublera:

To je, dakle, ta važna nijansa u našim identitetima, zbog koje živimo tu gdje živimo, premda većini ne pripadamo. [...] Pomireni s onim što jesmo, a noseći u sebi i smisao onoga što nismo, mi predstavljamo identitete koji se ne mogu odrediti jednom riječju, pasošem, osobnom iskaznicom, propusnicom... Svjetina zna što je po grbu, zastavi i ime­nu, pa onda to i skandira, a nama preostaju duga i nejasna objašnjenja, romani, filmovi [...] istina da našega zavičaja više nema, i možda ga nikada nije ni bilo, jer je svaka stopa zemlje za nas tuđina (20-21).

Sadržaj zamjenice "mi" kreće se u ovom pasažu od "Karlo Stubler i ja" ("u našim identitetima", 20) i prelazi neosjetno u nešto što će se kasnije u tekstu ispostaviti kao "kuferaši" ili "apatridi", koji će u devedesetim ponovo dijeliti sudbinu Stublera.

Intertekstualnost u jednom postmodernističkom djelu djeluje tako da se konačno bilo koji iskaz recipira kao dio nekog postojećeg diskursa. Ne postoji, zapravo, stvarni, sopstveni jezik, ko god da go­vori, dio je jedne jezične igre čija pravila preuzima. Pri tome, ne postoji metajezik koji bi posredovao između tih jezičkih igara. Sva­ka forma upotrebe jezika je, dakle, markirana. Subjekat u čijoj dis­tanci se ovaj markirani jezik opaža ne posjeduje svoj glas. Autor je mrtav.

Markirana upotreba jezika ove vrste nije prisutna u Rodu. Nego naprotiv, intertekstualni elementi služe tome da se opiše duhovni univerzum glavnog lika. Pročitani i napisani tekstovi dio su njego­vog života. Dio njegovog života su i već objavljene knjige, kao i sa­mo pisanje. Osim toga, tematiziranje pripovijedanja spada, po priro­di stvari, svakoj porodičnoj priči, jer je ona autentična, ili bi htjela da proizvede utisak autentičnosti. Jer pripovjedač se mora, osim pisama i dokumenata, u velikoj mjeri osloniti na svoju okolinu, a ove priče su već nadživjele generacije i mogle su se u toku vremena podešavati izmijenjenim potrebama. Kad Eustachio Millas Sarchione, koji Ganimeda Troyanovskog i njegovog pratioca Bottu na putu za Sarajevo zabavlja anegdotama koje naginju "nadopričavanju i literarnim mistifikacijama" (886), tvrdi da "mi izmišljamo svoja sjećanja" (894), on je u potpunosti pravi glasnogovornik autora. Čak se ni na sjećanja ne može(mo) osloniti i pouzdati. Sjećanja služe za opravdavanje sa­dašnjosti.

A tako je i sa Mladenovom pričom. Njena omniprezentnost u romanu svjedoči ne samo o njenoj važnosti za porodicu nego ona manifestira i jednu važnu funkciju samog pripovijedanja. Njome se stalno prelazi granica između motivacije pripovjednih figura i pripo­vjedača. Ne postoji pripovjedač koji priče svojih rođaka strukturira, pošto je on sam isuviše dio tih priča. I ova ambivalencija između mimesisa i diegesisa, koja implicira jednu stalnu promjenu perspek­tiva, leži u osnovu strukture romana. U jednom intervjuu dovodi Jergović tu strukturu u vezu sa pojmovima "istinitost" i "tačnost":

Ja mislim da bi bilo krivo da sam krenuo o svojoj porodici ili o svome ocu ili svojoj majci pisat neke žanrovski vrlo uredne knjige, da sam krenuo pisat neke bildungsromane ili neke uredne pripovijetke, to jednostavno ne bi išlo, to ne bi bilo dobro, jer u nekom suštinskom smislu ne bi bilo tačno, ne bi bilo istinito, a meni je zapravo jako važ­na tačnost teksta, važna mi je istina teksta [...] nije istina teksta da tekst odgovora okolnostima nekakve stvarnosti, nečemu što se stvarno dogodilo, istina teksta je da tekst sam po sebi govori istinu (Jergović, 2019b).

Literatura

Hodel, Robert. Betrachtungen zum skaz bei N.S. Leskov und Dragoslav Mihailović. Slavica Helvetica, Band 44. Bern, Berlin..., 1994.

Jergović 2014a: Jergović, Miljenko. Rod. Zagreb: Fraktura, 2014.

Jergović 2014b: Razgovor s Miljenkom Jergovićem povodom objavljivanja romana Rod (27.2.2014). Razgovor s Jergovićem vodio je Seid Serdarević (https://www.youtube.com/watch? v=HuRRDBBTfVc)

Jergović, Basara 2015. Književno veče - drugačiji: Svetislav Ba- sara, Miljenko Jergović, 11.10.2015, Dvorana Park, Herceg Novi, moderator: Stevan Koprivica (https://www.youtube.com/watch? v=Ympfrw2Gcio)

Jergović 2019a: Lesung und Gesprach mit M. Jergović. 23.1.2019, Literaturhaus Hamburg, Moderation: Robert Hodel, Sead Porobić (https://www.youtube.com/watch?v=TDbSbYAY7ks&feature= youtu.be)

Jergović 2019b: Razgovor s Jergovićem vodio je Petar B. Popović,

Ras Televizija; https://www.youtube.com/watch?v= yN9LAq6- 9YU; veroffentlicht am 27.1.2019)

Kazaz, Enver: "Miljenko Jergović Rod: Jer je svaka stopa zemlje za nas tuđina" //www.Strane.ba. (veroffentlicht: 11.4.2015).

Kovač, Zvonko. "Prikazivanja umiranja i smrti (eshatološka i interkulturna perspekive)" // Bogutovac, D., Karlić, V., Šakić, S. Što sanjamo: Knjiga radova povodom 70. rođendana profesora Duša­na Marinkovića. Zagreb: FF-press / Vijeće srpske nacionalne ma­njine Grada Zagreba. 2019, 174-186.

Porobić, Sead. Porodična istorija kako istorija epohe - o romanu "Rod" Miljenka Jergovića (u štampi, Sankt-Peterburg)

[1] U nastavku citiramo iz djela samo još uz naznaku broja strane.

[2] Up. i sljedeću scenu koja govori o Javorki i njenoj majci Olgi Rejc: "Poput vučice, njezino je rođenje nesvjesno povezivala sa smrću najstarijega vučića. Nikad joj nije oprostila. [...] Nije ona ubila Mladena, ali je učinila nešto što je, po besmrtnome uvjerenju njezina srca, koje se prenosi s naraštaja na naraštaj - jedne doživotno ranjava, druge privodi vlastitoj savjesti - ravno ubojstvu [...]" (104).

[3] U jednom intervjuu sa Petrom Popovićem opisuje Jergović (2019b) ovu temu još drastičnije: "Ja sam posljednji iz loze baš tih Jergovića, tih Jergovića čiji je rodonačelnik bio taj pijani Marko iz Ličkog Lešća [...] Od njega osim mene na zemlji nije ostalo više ni traga. Smrću moga oca se loza zapravo uga­sila, isto kao što se druga loza smrću moje majke ugasila, tako da sam ja čov­jek, da se tako izrazim, s kraja roda, i čovjek s kraja svijeta [...] Sve što je činilo njegov [čovjekov] rod, njegovu porodicu, najvažnije dio njegovog identiteta, prepušteno njegovom zaboravu. Dakle, ono što mojima ja zaboravim to je za­boravio cijeli svijet." (Lica života 016 - Miljenko Jergović - Tv Ras, https:// www.youtube.com/watch?v=yN9LAq6-9YU)

[4] Izraz "incestuozno", koji se ovdje odnosi na crkvenu tradiciju, posebno je upadljiv pošto se radi o jednoj daljnjoj rodici, a sam pripovjedač je potpuno otuđen od crkveno-religioznog svjetonazora.

[5] O svom kontaktu sa svojim vršnjacima kaže Jergović (2019b): "Ja sam bio jedno od one nedruštvene djece, kako se to onda govorilo. Vršnjaci su me, nji­hovo društvo me, kako bi se reklo, odbijala me pomisao na njihovo društvo, nisam imao zajedničke teme sa njima, uvek mi je bilo draže društvo odraslih, ali ne da ja u tome učestvujem, nego da negdje sjedim i prisluškujem [...] imao sam šest godina kad sam majci rekao da kad odrastem da ću ja biti pisac [...]."

Ne samo u odnosu na sjećanja iz djetinjstva, poklapa se implicitni autor da­lekosežno sa istorijskim autorom, glavni protagonist u Rodu se generalno skoro ne može razdvojiti od realne osobe "Jergovića". https://www.youtube.com/ watch? v=yN9LAq6-9YU5:20 - 7:00

[6] Up. Kazaz (2015), koji istoriju Stublera posmatra kao "homogeniziranje kolektivnog identititeta".

[7] Književno veče - Drugačiji: Svetislav Basara, Miljenko Jergović, 11.10. 2015, Dvorana Park, Herceg Novi, moderator: Stevan Koprivica (https:// www.youtube.com/watch?v=Ympfrw2Gcio)

[8] U jesen 2018. dosežu pokušaji da se Maks Luburić rehabilitira jedan novi vr­hunac, kada se u crkvama u Karlovcu i Splitu predstavlja knjiga Hrvatski vitez Ljubomir Maks Luburić (https://www.alo.rs/vesti/region/u-katolickoj-crkvi- predstavljaju-lik-i-delo-coveka-koji-je-osmislio-logor -u-jasenovcu/189556/ vest). Kako hrvatski PEN-klub (sa predsjednikom Tomicom Bajsićem) tako i Hrvatsko društvo pisaca (sa Zoranom Ferićem kao predsjedavajućim) ulažu proteste (http://www.autograf.hr/pen-i-hdp-protiv-rehabilitacije-vjekoslava- maksa-luburica/). Na popularnu ustašku pjesmu pjevača Marka Perkovića Thompsona "Jasenovac i Gradiška Stara", u kojoj se veliča sistematsko uništa­vanje srpskog naroda, reagovao je Jergović već u romanu Freelander.

[9] U tom smislu, treba posmatrati i posjetu mjestu sjećanja poginulim ustašama u austrijskom Bleiburgu, koju je napravio Jergović skupa sa njegovim srpskim kolegom, piscem Markom Vidojkovićem, 2010. (https://www.youtube.com/ watch?v=GsYQlNoR3Bw ).