Ivan Lovrenović

U Espressovom prilogu Best book Ružica Aščić a u Slobodnoj Dalmaciji Ivica Ivanišević, svako sa svojim uvidima i razlozima, pisali su o knjizi Putovi su, snovi li su. Evo i ovdje tih njihovih prikaza.

Ružica Aščić, Oda putovanju, promatranju i osluškivanju

Ivan Lovrenović, Putovi su, snovi li su, Fraktura, Zagreb 2019.

Ima nešto tužno i tragično u Bosni, a da bi se ta tuga razumjela, treba biti iz Bosne, svojatati je, a ne čuditi joj se izdaleka poput turista. Dio te tragičnosti nije samo zbog komplici­rane bosanskohercegovačke povijesti i tmurnog poraća, nego dolazi i iz krajo­lika, osobito brdskog pejzaža, često teško pristupačnih naselja, koja svako za sebe prizivaju neko drugo vrijeme, u kojima se i danas može osjetiti duh davno umrlih ljudi i njihovih običaja, a koja odišu autentičnošću koju je teško naći u velikim gradovima. Ipak, pozna­vati Bosnu danas i poznavati je otprije, iz 20. stoljeća, dvije su različite stvari, jer ovom današnjom dominiraju pra­znina, odsustvo ljudi, neki divlji patos, snažna premoć prirode. Ili, kako moja majka kaže: "Više nema ni vrana".

Pi­sati o novoj knjizi vjerojatno najznačaj­nijeg živućeg bosanskohercegovačkog književnika i intelektualca Ivana Lovrenovića (1943.) gorko je slatki zadatak. S koje god strane pogledate ovu knjigu, kako god je pokušate iščitati, osjećate se nedoraslo, a ipak je tako bliska, napravljena za malog čovjeka, pojedno­stavljeno rečeno topla. Širinu Lovrenovićeve misli, jednostavnost izričaja koji je pak bogat slojevima, liričnost i ne­vjerojatnu sistematičnost u bavljenju zapostavljenom povijesnom baštinom, teško je uhvatiti na dvije stranice tek­sta. Lovrenovićeva knjiga Putovi su, snovi li su oda je putovanju ili, možda bolje rečeno, promatranju i osluškivanju. Pisca, i kad putuje u inozemstvo, i kad je mlad čovjek, no i kad već ulazi u poznije godine, zaokuplja zapravo samo jedno - Bosna. Tom zaokupljenošću dominiraju ljubav i očaranost krajolikom, poviješću, zaboravljenim leksikom, pučkim mudrostima. Potom je tu znatiželja, a naposljetku i želja da se očuva ono što se slabo ili nimalo bilježilo, što se zapostavilo i na što se gledalo kao na dio dosadne baštine. Kao da poručuje da bez bavljenja proš­lošću nema ni podloge za razumijeva­nje sadašnjosti. Stoga bi se ova slojevita knjiga podijeljena u nekoliko cjelina i ispisana u raznim razdobljima piščeva života najjednostavnije mogla nazvati reminiscentnim i liričnim putopisom po Bosni, iako autor piše i o svojim boravcima u inozemstvu.

No dok su odlasci u druge zemlje najčešće vezani uz prisustvovanje na književnim događajima, putovanje po Bosni događa se u svrhu pronalaženja spomeničkog i kulturnog blaga, susreta s franjevcima koji su najupućeniji i najzaslužniji za očuvanje kulture, no i provlačenja po šumovitim i zabitim mjestima da bi se došlo do nekog posebnog stećka (koji je Tošo Dabac snimio u goleti, a sad je obrastao u šumu). Spomeničkom i kulturnom blagu se, smatra autor, dogodilo isto što i stećcima. Kad je prošlo njihovo vrijeme, postali su kul­turno nevidljiv i nepostojeći element bosanskog pejzaža. Prvi su ih, dodaje, ugledali strani putnici i s dolaskom Austrijanaca stećci ponovno postaju vidljivi.

Ovom putniku nije cilj prelazak teritorija od točke A do točke B, nego potraga, razmišljanje, nadopunjavanje građe. Pa makar rezultat te potrage bio tek proniknuće u neku od riječi koju je koristio autorov did: primjerice "ižinjati", koja znači nešto izmisliti, izumiti ili naprosto slagati. Prisno odjekuju i druge autorove riječi koje iskrsavaju iz davne prošlosti središnje Bosne: belaj, budžak, struga, jauklija, mosur, kijamet, bešika, direk, nagraisati...

Lovrenović je tih putnik, opaža poput pjesnika, a sa sobom nosi breme vlastitih memorija, posebice onih iz ra­noga djetinjstva. Primjerice, one kako je kao dječak promatrao autobus koji iz Mrkonjića odlazi za "daleku" Banju Luku. Gotovo kao da sa žaljenjem pro­matra krajolik koji je u njegovim očima čudesan, dok je u očima drugih ljudi običan, jer su navikli na njega.

Autor na svojem proputovanju, sa sinom fotografom Josipom Lovrenovićem, posjećuje groblja, sakralne objekte, ruševine, traži natpise na kršćanskim nadgrobnim spomenicima iz turskog doba i pokušava skicirati povijest koja se nataložila po svemu tome. Posjećuje Jajce, Travnik, Donji Vakuf, Bugojno, Prusac, Drvar, Grahovo, Mrkonjić-Grad, Livno, no i mnoga manja mjesta. Prvi dio ovog putopisa posvećen je dnev­ničkim zapisima iz autorove prošlosti, putovanjima i impresijama o grado­vima i ljudima koje je tamo susretao, najčešće 70-ih godina prošlog stoljeća. Drugi dio posvećen je srednjovjekov­nim kamenim nadgrobnim spomenicima, naslovljen "Što govore mramorovi", što je bio pučki izraz za stećke. Treći dio nazvan "Obašašća i basanja" lirična je meditacija na temu gradova, voda, polja i lutanja, dok četvrti "Se­dam dana po Bosni u kolovozu godine 2008." nudi širok i bogat prikaz grado­va, njihove povijesti, cesta i željeznica te lokalne mitologije. Autor je posebno vezan uz Mrkonjić-Grad, u kojemu je završio osnovnu školu i kojeg zove nje­govim starim imenom, Varcar. O tome kako su se mijenjali i grad i on najbolje svjedoči ovaj redak: "Dva su Mrkonjića: jedan, koji je potonuo 1992., i drugi, koji se pojavio 1995. Novi Mrkonjić: ne prepoznajete se. Uostalom, nisi li i ti dvojica?".

Autorova vezanost uz Bosnu doima se sudbonosnom. Rođen je u Zagrebu, no nakon smrti oca 1945. godine s maj­kom se vraća u Bosnu. "Potom: Bosna! Bosna kao povratak u uterus. Svi su išli iz Bosne, ti si se vraćao. Možda baš zato što je bilo ovjereno jedno iskustvo neuspješnog otkidanja od nje."

Pazar u makedonskom Velesu podsjeća ga na to kako je kao dječak prodavao didov kukuruz na Rudinama u Varcaru. Potom je tu priča kako je zavolio knjige i kako ih je čitao na bakinoj sećiji, "po­trbuške s dlanovima čvrsto pritisnutim uz uši". Autor ne zalazi često u predjele djetinjstva, više se kreće putovima kolektivnog sjećanja, ali kad to čini, ispisuje najljepše retke ove knjige.

"Putovi su, snovi li su" nastavlja se na "Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018." ili, bolje rečeno, pret­hodna knjiga se nastavlja na potonju, jer iako je objavljena kasnije, zapisi iz nje datiraju ranije. Autor je ovdje podjednako i istraživač i prozaik, a ovo je jedna od onih knjiga koja će postati referentna točka za druge knjige ili druga putovanja sličnih nakana.

Bestbook (Express), Zagreb, 7. 2. 2020.

Ivica Ivanišević, Nemojte put pod noge, nego noge pod dekicu!

Svaki je putopis životopis. Ako ne vlastiti, onda barem tuđi. Da nije, takvu bi literaturu pisali geolozi i botaničari, a čitali izletnici. Ivan Lovrenović tom se književnom vrstom bavi od početka svoje spisateljske karijere, dakle, već dulje od pedeset godina, pa se ne treba čuditi što je osobnu kompilaciju takvih tekstova poželio sabrati između korica jednoga sveska pod naslovom „Putovi su, snovi li su“. Koliko god oni svjedočili o kilometraži skitnje i brojnim postajama na dugom, zapravo neprekinutom putovanju, valja ih čitati i kao miljokaze u biografiji čovjeka koji odavna uživa u reputaciji važnog autora i, oprostite na patetici, savjesti Bosne.

Kako je i red, putopisac Lovrenović ne kreće se samo u prostoru, nego i u vremenu, na piše samo o proživljenome, nego i o sanjanom, o svojemu kao i o tuđemu (jer književnost je jedino mjesto u kojemu se nekažnjeno i bez posljedica mogu osvajati svjetovi). Kad ispod svega povučemo crtu, ne bismo ga smjeli sažalijevati kao čovjeka čiji je radijus kretanja bio ograničen. Nagledao se on i bliskih i dalekih zemalja, dobacio se do istočnih i zapadnih zabiti, o metropolama da i ne govorimo. Naravno, ako je itko uopće sumnjao, i on je osvijestio staru mudrost da se putuje manje zbog odlazaka, a više zbog povrataka. Ova knjiga većinski se bavi upravo povracima, dakle, Bosnom, piščevim zavičajem i sudbinom, njegovom vječnom i neizbježnom temom. Jer, u New Havenu ili Ontariju uvijek je stranac, doma je u Plehanu ili Varcaru.

A granice svoga svijeta on opisuje slično kao Andrićev konzul Daville iz „Travničke hronike“. Ako se zaboravili o čemu se radi, evo citata koji će vas podsjetiti: „Kad se posle devet milja zaustavio na kamenom prevoju iznad Klisa i pogledao u goleti divljinu koja se otvarala pred njim i u sure vrleti, poprskane nekim retkim i sivim zelenilom, zapahnula ga je, otud sa bosanske strane, dotle nepoznata tišina jednog novog sveta. Mladić se stresao i zadrhtao više od te tišine i šturosti novog vidika, nego od svežeg vetrića koji je išao klancem. Podigao je kabanicu na ramena, pripio se čvršće uz konja i zagazio u taj novi svet tišine i neizvesnosti. Naslućivala se Bosna, mukla zemlja, i u vazduhu se već osećala studena patnja bez reči i vidljiva razloga.“ Kao što je Daville odmah iza Klisa potezao crtu od koje počinje Bosne, tako je i Lovrenović, kao mladi pisac, još 1975., u svojoj zbirci „Obašašća i basanja“ jedan svoj tekst, koji stoji negdje na pola puta između poezije i proze, otvorio ovim riječima: „Bosna – čardak, Klis mu najviša veranda nad morem.“ Taj dojmljivi kroki završio je pak moćnom slikom: „Klisom Bosna svemir gleda.“

Ako se južna periferija Lovrenovićeva svijeta skoro dodiruje s katastarskim granicama Splita, možete misliti kamo daleko na sjeveru završava Bosna. Pardon, moram samome sebi skočiti u usta, jer, piščeva zemlja teorijski je „nezavršiva“, ona se proteže daleko, bez kraja i konca, dokle god ima svijeta ozračenog njezinim duhom.

Lovrenovićeva obašašća i basanja ne slijede uvijek magistralne pravce, nego i one sasvim sporedne i skrajnute. Zna pisac povremeno i zapeti u kojemu budžaku ili čikmi, samo zato da bi otkrio ljepotu tamo gdje bi nervoznija duša prepoznala razlog za tjeskobu. Štoviše, čitatelju se ponekad mora učiniti kako je ovu knjigu napisao razvodnik kroz bosanski program za zaštitu svjedoka, jer ona otkriva malešna, zaturena i zatajena mjesta, predjele do kojih stranac zajamčeno ne može stići niti slučajno niti s radosnom namjerom.

Naravno, prije nego što je katalog predjela, svaki je putopis katalog duša. Zamašna je lista Lovrenovićevih junaka, živih i mrtvih, protagonista i statista, onih koje je susretao i onih o kojima je čitao. Iz toga mnoštva osebujnih i slojevitih persona vrijedi izdvojiti Aliju Dukanovića, čovjeka čija bi se biografija nekome mogla činiti kao puki književni konstrukt, plod zaigrane fantazije nekog obijesnog pisca. Jer, Dukanović je prevalio dugi put od rodnog Bihaća do grobne Varšave. Ovaj čovjek bio je, naime, prognanik iz vremena čistke tobožnjih ili stvarnih IB-ovaca i čovjek koji je poljsku kulturu zadužio kolosalnim prijevodom Dantea, ostajući uvijek zarobljenikom agonijskog straha da će mu vlasti, ove ili one, konačno doći glave.

Da je samo zbog Dukanovića, morali biste posegnuti za ovom knjigom. A vjerujte na riječ, razloga je barem koliko i stranica, ako ne i više. Preporuka je, dakle, jasna: libar u ruke i nemojte put pod noge, nego noge pod dekicu.

Slobodna Dalmacija, Split, 14. 2. 2020.